Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi ulogom mudrosnih zaklada (think tanks) u zapadnoj i posebice u američkoj geopolitici pri određivanju politike prema ostatku svijeta ili prema Svjetskoj većini.

Važnost mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta ne treba pripisivati vjerodostojnosti i učinkovitosti njihovih savjeta političarima, nego isključivo potpori koju te ustanove dobivaju od kapitalističkih matičnih medija na Zapadu, koje plaća kapital. Primjerice, posebno su razglašeni Vijeće za vanjske odnose (Council on Foreign Relations) i Institut za proučavanje rata (Institute for the Study of War – ISW).

Vijeće za vanjske odnose utemeljeno je 1921. godine poslije promašaja zamisli predsjednika Woodrowa Wilsona (1913.-1921.), da Amerika zavlada svijetom putem izvoza kapitala i američke demokracije kao političkog sustava. Amerika je tad stupila u samoizolaciju i bila u samoizolaciji pod tri uzastopna republikanska predsjednika od 1921. do 1933. godine, pod kojima je izbila Velika depresija. U to se je vrijeme Vijeće bavilo ozbiljnim, temeljnim pitanjima geopolitike. (Naoko izgleda da je neposredan povod uspostavi Vijeća bio Horthyjev prevrat u Mađarskoj 1920. godine.)

Z. Mršić: Unija ide svojem kraju? Tvorevina koja je od početka bila osuđena na propast

Institut za proučavanje rata utemeljen je 2007. godine. Utemeljila ga je Kimberly Kagan sa skupinom neokonzervativaca. U nadzornom odboru Instituta su poznate neokonzervativne osobe, kao što su umirovljeni general Jack Keane, Robert Kagan, umirovljeni general David Petraeus i William Kristol. Početna svrha Instituta bila je, navodno, pružiti američkoj javnosti i posebice američkim političarima pravu, vjerodostojnu sliku i pravi smisao tadašnjeg vrućeg rata u Iraku. Utemeljenje Instituta bilo je potaknuto ranijim radovima američkog politologa Quincyja Wrighta (1890.-1970.), koji je 1942. godine objavio temeljitu studiju Proučavanje rata (A Study of War), u kojoj je prije utemeljenja Ujedinjenih naroda zagovarao uspostavu međunarodnog sustava za jamčenje svjetskog mira. Kimberly Kagan je svoju ustanovu u duhu Quincyja Wrighta mogla nazvati institutom za proučavanje mira.

Postojanje mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta je nužno u američkom političkom sustavu. Američke političare na političke položaje dovode krupni nositelji kapitala, koji od političara očekuju brigu za daljnje nakupljanje kapitala, a ne brigu za dobrobit pučanstva, koje bira političare. (Franklin Roosevelt je rekao, da „građani imaju izbor nakon što je odabir već obavljen“.) Kapital od političara očekuje služenje, a ne sposobnost i znanje, koji bi političarima bili potrebni da obavljaju posao za narod i u ime naroda. Od političara se ne očekuje ni poznavanje povijesti, koja je „učiteljica života“ (historia est magistra vitae, kako je Ciceron napisao u djelu Govornik). Od političara se očekuje, da znaju govoriti „politički pravilno“ i da znaju smišljati izlike za postupanje, koje građani ne odobravaju.

Budući da američki političari malo znaju, potrebno je da im znanje neprestance pružaju zaklade i instituti. To je određena vrsta umjetne umnosti (AI). Američku geopolitiku vodi kapital putem zaklada i instituta, koji političarima u umove prigodice ulijevaju potrebno znanje. Zaklade i instituti koji okupljaju akademske ljude nisu nikomu odgovorni za svoje umotvore. Odgovornost je na političarima, koji ipak ne polažu račune građanima, nego kapitalu i njegovim medijima.

Za potrebe ovog osvrta noviju političku povijest sam slobodno podijelio u četiri razdoblja: (1) vrijeme zrelog europskog kolonijalizma u devetnaestom stoljeću do Prvoga svjetskog rata; (2) razdoblje između dvaju svjetskih ratova; (3) razdoblje hladnog rata; i (4) razdoblje nastojanja uspostave američke svjetske hegemonije te globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. U prvom i trećem navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili razmjerno postojani, a tijek događaja je bio dosta predvidljiv. U drugom i četvrtom navedenom razdoblju međunarodni odnosi su bili nepostojani i puni iznenađenja. To su bila vremena male predvidljivosti tijeka događaja. U sadašnjem razdoblju posao mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta postaje sve osjetljivijim, a njihove prosudbe sve nepouzdanijima kako vrijeme odmiče i kako kapitalizam zrije i prezrijeva.

Mršić: Angela Merkel je obavila tuđi posao!? Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu?

Do Prvoga svjetskog rata promjene su bile postupne. Od početka europskih kolonijalnih osvajanja europske atlantske zemlje su se jedna po jedna uključivale u prekooceanska osvajanja. Svijet je bio širok i činio se nedoglednim. Osvajanje dalekih zemalja počeo je Portugal, kojemu su se ubrzo pridružile Španjolska, Engleska, Francuska i Nizozemska, da bi se na kraju i Belgija uvrstila među europske kolonijalne sile.

Osmanska Carevina je otprije bila osvojila Bliski istok i dobar dio Europe, ali turska osvajanja su bila kopnena, a ne prekooceanska. Tako je bilo i s Ruskom Carevinom, koja je dugo prisvajala velike dijelove Azije i Kavkaza, kako bi pokorila napadačke narode i pretvorila ih u podaničke.

Amerika se poslije osamostaljenja 1776. godine nagodila s Britanijom u Parizu 1783. godine. Amerika je od Britanije dobila priznanje samostalnosti i slobodu širenja prema Tihom oceanu, a Britanija je uz pristanak Amerike preuzela francuske posjede u Kanadi. Amerika se je po izlasku na Tihi ocean iskušala u klasičnom kolonijalizmu zarativši sa slabom Španjolskom, kojoj je otela Filipine, Kubu i Portoriko, ali je uspjela zadržati samo Portoriko. Početkom devetnaestog stoljeća Amerika je Južnu Ameriku proglasila područjem isključivo svojeg utjecaja. Koncem devetnaestog stoljeća europske sile su prisvojile svaki dostupan dio Afrike i konačno Indokine. Međutim, širenje europskog kolonijalizma teklo je postupno i bez širih obračuna. Sukob Britanije i Francuske u Indiji nije prouzročio europski rat tih sila.

Nakon diobe svijeta europske sile je čekao Prvi svjetski rat. To je bio rat između europskih kolonijalnih sila (Britanije, Francuske i Rusije) i europskih sila koje nisu u novije vrijeme stekle kolonije (Njemačke, Austro-Mađarske, Italije i Turske). Italija je 1915. godine promijenila stranu, kako bi poslije rata dobila posjede na istočnoj jadranskoj obali.

Prvi svjetski rat je donio ubrzavanje geopolitičkih promjena. Godine 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji stvoren je novi europski, versajski poredak. Europa je sprva bila pod nadzorom sila Antante (Entente cordiale), kojoj više nije pripadala sovjetska Rusija, ali kojoj se je nakratko bila pridružila Italija.

Amerika je pod predsjednikom Woodrowom Wilsonom imala veličajne nakane ne samo za Europu, nego i za cijeli svijet. Predsjednik Wilson je bio smislio (1) uklanjanje svih četiriju europskih carevina i njihovo raspršenje na narode, koji su trebali dobiti samostalnost; i (2) ukloniti kolonijalne carevine europskih (atlantskih) sila, a njihove kolonijalne posjede staviti pod skrbništvo Lige naroda, koju bi nadzirala Amerika. Predsjednik Wilson je nastojao usitniti svijet, kako bi američki kapital mogao uspostaviti svjetsku hegemoniju. Wilsonove zamisli se nisu ostvarile, jer (1) Kongres nije odobrio ni Pariški mirovni spora-zum ni pristup Amerike Ligi naroda; i (2) Francuska i Britanija kao kolonijalne sile i kao pobjednice rata nisu pristale na uklanjanje svojih kolonijalnih carevina.

Predsjednik Wilson je ipak uspio ukloniti sve četiri europske carevine: Njemačku, Austro-Mađarsku, Tursku i Rusku. Predsjednika Wilsona je zgrozila izvedba Velike oktobarske revolucije 7. studenoga 1917. godine. Ruska revolucija je potaknula predsjednika Wilsona da 8. siječnja 1918. godine u Kongresu objavi Četrnaest točaka o davanju samostalnosti narodima koji su sastavljali spomenute carevine. Wilson je požurio u Kongres, kako bi objavio svoje zamisli za Europu i svijet, iako je 4. prosinca 1917. godine Kongresu podnio Izvješće o stanju države. Predsjednik Wilson je u izvješću naveo da je za izbijanje rata kriv Drugi Reich, a ne sile Antante koje su upriličile Sarajevski atentat 28. lipnja 1914. godine.

Z. Mršić: Bez lebensrauma nema života. Populizam kao pošast ili blagodat?

Ruski su boljševici 17. srpnja 1918. godine poubijali cara Nikolu II. i cijelu njegovu obitelj pa je tad stvarno prestala Ruska Carevina. Ostale tri europske carevine prestale su koncem rata. Budući da nije došlo do raspada Rusije, predsjednik Wilson je s Francuzima i Britancima upriličio građanski rat u Rusiji, koji su komunisti dobili i u Europi i na Dalekom istoku. Crvena armija je došla pred Varšavu pa je britanski ministar vanjskih poslova Lord Curzon 19. prosinca 1919. godine tražio od sovjetskih vlasti, da zaustave daljnje napredovanje svojih postrojbi pod prijetnjom uključenja Britanije u rusko-poljski rat.

Versajski (francusko-britanski) poredak u Europi nije dugo potrajao. Prvi udarac je došao od ruske pobjede u građanskom ratu. Nadalje, 1920. godine Miklós Horthy je od komunista preuzeo vlast u osamostaljenoj, ali okrnjenoj Mađarskoj i u njoj utemeljio nacionalističku državu i nacionalističku Stranku ukrštenih strijela (Nyilaskeresztes Párt) ili Hungaristički pokret. (Ukrštene strijele su bile znak mađarskih plemena, koja su u devetom stoljeću prodrla u Europu. Taj znak je sad zabranjen u Mađarskoj.)

Veliki udarac versajskom poretku zadala je Vajmarska Republika strategijskim Sporazumom u Rapallu, koji su 16. travnja 1922. godine sklopili ministri vanjskih poslova Walter Rathenau i Georgi Čičerin. Sporazumom su se dvije države uzajamno odrekle prostornih i financijskih potraživanja te uspostavile otvorene i prijateljske odnose. Dokumenti o Sporazumu razmijenjeni su 31. siječnja 1923. godine i ubilježeni u upisnik Lige naroda 19. rujna 1923. godine. Sporazum je imao tajne dodatke o vojnoj suradnji između dviju sila, jer je njemačka vojska bila pod strogim nadzorom versajskih sila.

Od versajskog poretka sljedeća se odmetnula Italija koncem 1922. godine. Benito Mussolini je osnovao nacionalnu fašističku stranku (Partito nazionale fascista). Godine 1923. Mustafa Kemal Atatürk utemeljio je Narodnu republikansku stranku, putem koje je vladao do smrti 1938. godine. Predsjedniku Atatürku uzor je bio Benito Mussolini. U Portugalu je predsjednik profesor António de Oliveira Salazar, čija se je stranka zvala Nacionalni savez, 1932. godine uveo korporatizam, u kojemu su poslovna poduzeća bila svrstana u nekoliko strukovnih „korporacija“, u kojima su poslodavatelji, sindikati i vlada dogovarali vrstu i cijene proizvoda te obujam proizvodnje. Korporatizam je uveo i Benito Mussolini.

U Njemačkoj (Vajmarskoj Republici) Adolf Hitler je parlamentarnim putem zauzeo vlast, ali je diktatorski vladao putem Nacionalne socijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP). U Španjolskoj je general Francisco Franco u građanskom ratu od 1936. do 1939. godine uspješno oslobodio Španjolsku od socijalista (komunista), unatoč velikoj pomoći u novcu, oružju i ljudima, koju su im pružale versajske sile i moskovska Kominterna. General Franco je vodio borbu za nacionalističku Španjolsku. Poslije napada Trećeg Reicha na Francusku maršal Philippe Pétain je u dogovoru s Adolfom Hitlerom u južnom dijelu Francuske uveo nacionalistički politički sustav.

Zdravko Mršić: Pred Hrvatskom, EU i Amerikom je prava revolucija za opstanak, protiv kapitala što melje

Koja zaklada i koji institut su gledajući izdaleka mogli predvidjeti politički prevrat, kakav se je dogodio u Europi između dvaju ratova? Europom su umjesto kapitalizma zavladali nacionalni socijalizam, fašizam i korporatizam. U tom razdoblju Amerika se je stavila u samootočenje, a nijedna europska sila nije nad Europom nikad mogla uspostaviti hegemoniju, koja bi donijela mir. To je Americi uspjelo poslije Drugoga svjetskog rata, u kojemu je ona pobijedila nacionalno-socijalističku Europu. Burne političke promjene u Europi između svjetskih ratova prouzročilo je nasilje sila Antante na Europi.

Drugi svjetski rat, u kojemu su stvarni pobjednici bili Sovjetski Savez i Amerika, donio je novu podjelu ne samo Europe, nego i svijeta i to na kapitalističke i komunističke zemlje. Donio je i priličnu ravnotežu sila dvaju svjetskih tabora. Taj rat je donio i dekolonizaciju svijeta pa su mnoge bivše kolonije poslije oslobođenja pristupile Pokretu nesvrstanih zemalja, čime su izbjegavale i neokolonijalizam i utjecaj komunizma. (Jugoslavija se je 1948. godine odvojila od sovjetskog tabora, ali nije prešla na zapadnu stranu.)

Ipak, poslije dolaska generala Dwighta Eisenhowera u Bijelu kuću 20. siječnja 1953. godine i poslije smrti Josifa Staljina 5. ožujka iste godine počelo je popuštanje sukoba (détente) između Istoka i Zapada, što se je očitovalo uspostavom trajnog primirja u Koreji već u srpnju te godine. Josif Staljin je umro, a predsjednik Harry Truman i njegovi ratoborni demokrati su izgubili vlast pa je popuštanje neprijateljstva među ideološkim taborima moglo početi.

Popuštanje političke napetosti među taborima te početak njihova tehnološkog i gospodarskog nadmetanja postupno su doveli do sloma europskog komunizma, rasapa sovjetskog tabora 1989. godine i mirnog razdruženja Sovjetskog saveza 1991. godine. Iz svijeta je nestala podjela na kapitalističke, komunističke i nesvrstane zemlje. Svijet je nazvan jednostožernim, unipolarnim ili monopolarnim, u kojemu su SAD trebale imati stožernu ulogu. Američki političari, američke zaklade i savjetodavni instituti prosuđivali su, da će takvo stanje trajati unedogled. Amerika je bila neosporna pobjednica hladnog rata.

Ako se izuzme nepotrebno američko uključenje u Vijetnamsko-francuski rat, svijet je od uspostave primirja u Koreji do konca hladnog rata bio razmjerno postojan i živio je u miru. U tom razdoblju nije bilo pravoga posla za mudrosne zaklade i savjetodavne institute. Glavni tajnik KPSS Nikita Hruščov bio je u sedmodnevnom posjetu Americi. Predsjednik Richard Nixon posjetio je Peking 1972. godine i dvaput Moskvu (1972. i 1974.). Prvak Narodne Republika Kine Deng Šaoping bio je u sedmodnevnom posjetu Americi 1978. godine.

Nasuprot takvom stanju za hladnog rata u kojemu je popuštala napetost među taborima, prestankom hladnog rata stvorena je velika geopolitička neizvjesnost. Bila je otvorena mogućnost globalizacije poslovanja velikih korporacija i naše vrste. Amerika je u tom razdoblju nastojala uspostaviti svjetsku hegemoniju, ali joj taj pothvat nije uspio. Utemeljenje Svjetske trgovinske organizacije (WTO) i posljedično stvaranje slobodnoga svjetskog tržišta neizravno su spriječili uspostavu američke svjetske hegemonije. Hegemonija i sloboda (tržišta) se ne daju pomiriti i uskladiti.

Z. Mršić: Kapital protiv životnog zajedništva! Kradu nam pojmovno razmišljanje i vraćaju animalno-slikovno

U nastalom otvorenom svijetu došlo je do burnih promjena, koje su nosile učinke koje nisu mogle predvidjeti ni najmudrije mudrosne zaklade ni najdomišljatiji savjetnici u institutima. Zato zaklade i instituti sad nagađaju što bi se moglo dogoditi jer su globalizacija poslovanja i globalizacija naše vrste stvorile dosad neviđeno stanje. Povijest je načas prestala biti „učiteljicom života“. Globalizacija je toliko iznenadila geopolitičke savjetnike, da su se odali (1) nijekanju stvarnog stanja i (2) izmišljanju postupaka, koji bi se trebali odigravati u svijetu. Zaklade i instituti potpuno niječu i odbacuju globalizaciju i umišljaju ili izmišljaju, da se dobro odvija uspostava američke hegemonije, koju oni nazivaju „poretkom utemeljenom na pravilima“. Takvih pravila nema ni u umovima zapadnih neokonzervativaca, političara, politologa i političkih savjetnika.

U našoj globaliziranoj vrsti došlo je do niza nepredviđenih i nepredvidljivih pojava, koje su međusobne povezane istim uzrokom – globalizacijom. Prvo, svjetsko slobodno tržište iznevjerilo je očekivanja Zapada i posebice Amerike, koja ga je uspostavila, kako bi njoj najviše koristilo. Svjetsko tržište je pomoglo zemljama u razvitku više nego Zapadu. Stoga Amerika sad nastoji razoriti takvo tržište, posebice proizvoljnim izricanjem političkih, trgovinskih i financijskih kazni mnogim državama.

Dodatno, tijekom četiriju desetljeća došlo je do uspona Kine, koja je postala gospodarskom, industrijskom, trgovinskom i tehnološkom velesilom. Kina je obnovila svoj drevni položaj Središnje kraljevine. Osim predvodništva u bitnim područjima tehnologije Kina pravi kvalitetne proizvode koje može nuditi svijetu u razvitku po njemu prihvatljivim cijenama. Kineski radnici su predani poslu i izradbi proizvoda. Kina je usto stvorila opskrbne mreže za svoju proizvodnju i ona je jedina zemlja koja ima takve mreže. Kina je iznenadila mudrosne zaklade postavljanjem zavidne prijevozne podloge u zemlji, a kineska svjetska prijevozna podloga u obliku pothvata Pojasa i ceste počela je postupno povezivati tri kontinenta.

Istovremeno je došlo do uspjelog otpora Ruske Federacije zlim nakanama Zapada o njezinu komadanju, ali i do njezine uspjele obrane od vojnog napada zemalja NATO-a, koji predvodi Ukrajina. Ugled Rusije se povećava u svijetu, posebice u afričkim zemljama koje se nastoje otresti neokolonijalizma.

Ameriku i nositelje njezine političke misli iznenadili su pojava, širenje i politizacija BRICS-a. Posebice je važno svrstavanje zemalja Svjetske većine (prije Globalnog juga) iza BRICS-a. BRICS postaje slobodnom političkom udrugom zemalja, koja postaje premcem Ujedinjenim narodima i ostalim velikim međunarodnim ustanovama (MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci), koje su pod nadzorom Amerike i od kojih zemlje u razvitku nemaju veliku korist.

Nasuprot usponu zemalja Svjetske većine zapadne zemlje vidno slabe i propadaju. Financijalizacija američke industrije vodi propadanju proizvodnje tvarnih dobara te posljedično smanjenju američkog izvoza i slabljenju konkurentnosti američkih proizvoda na svjetskim tržištima. Američka industrija nije stvorila vlastitu opskrbnu mrežu.

Istovremeno je došlo do deindustrijalizacije zemalja Europske unije. Deindustrijalizacija je prouzročena prekidom isporuke Europi jeftinih ruskih energenata, koji je posljedica namjernog političkog i financijskog kažnjavanja Rusije. Rat za Ukrajinu i deindustrijalizacija zemalja Unije vode političkom propadanju Unije. Sve se više zemalja protivi usredištenju vlasti u Bruxellesu koje sputava članice Unije da se prihvate nacionalne obnove. (Nije neobično to što otpor nakanama i postupcima Bruxellesa predvodi Mađarska kao što je bilo i 1920. godine kad se je Mađarska odvojila od versajskog sustava i okinula niz nacionalističkih prevrata u europskim zemljama.) Europsku uniju čekaju ili temeljita preobrazba politi-čkog sustava Europe ili njezin potpuni rasap. Zar se nije bez velike muke rasuo i versajski politički sustav?

Konačno, ubrzava se postupak dedolarizacije državnih pričuva zemalja u razvitku te njihova plaćanja u prekograničnoj trgovini i prekograničnom ulaganju. Mnoge zemlje BRICS-a i Svjetske većine prodaju američke obveznice, koje su držale u svojim novčanim pričuvama i prestaju kupovati nove. Mnoge zemlje isto obavljaju prekogranično plaćanje u domaćem novcu ili u kineskim juanima. Postupno se smanjuje korist koju je američka financijska industrija imala od položaja dolara kao svjetskog pričuvnog novca.

Pri kraju osvrta potrebno je osvrnuti se na sadašnju ulogu mudrosnih zaklada (think tanks) i savjetodavnih instituta te smisao njihova djelovanja. To se posebice odnosi na stav takvih ustanova na djelovanje Amerike, ali i na njihovo razumijevanje uloge zemalja u razvitku, koje se predvođene Kinom svrstavaju u Svjetsku većinu.

Zapadne mudrosne zaklade i savjetodavni instituti niječu nevolje Zapada i uspon Svjetske većine. Zato se zaklade i instituti bave opravdavanjem i promicanjem već pobačene američke hegemonije te zanemarivanjem i obezvrjeđivanjem snažnog skupnog djelovanja Kine, BRICS-a i Svjetske većine.

Zaklade i instituti sad ne mogu nikomu pružiti dobar savjet za geopolitičko djelovanje. Umjesto toga, zaklade i instituti su se djelatno uključili u geopolitiku. Oni to čine pod predvodništvom američkih neokonzervativaca. Zaklade i instituti kleveću i crne korisna nastojanja Svjetske većine te posebice Kine i Rusije, koje su vodeće sile u širenju i politizaciji BRICS-a.

Neokonzervativci često uveličavaju mnoge međunarodne prijepore, kako bi stvorili hitna područna stanja, koja bi zahtijevala američke kaznene zahvate: gospodarske, trgovinske, sigurnosne ili vojne. Područja koja su sad u hitnom stanju su Ukrajina, u kojoj su neokonzervativci zapodjenuli Rat za Ukrajinu i sukob na Bliskom istoku, koji se je izrodio iz opakog napada Hamasa na izraelsko pučanstvo.

Opravdano je postaviti pitanje o izbjegavanju neokonzervativaca, mudrosnih zaklada i savjetodavnih instituta Amerike i Europe, da se posvete navedenim unutarnjim pitanjima i nevoljama i Amerike i Europske unije. To pitanje opravdava tijesna sprega unutarnje politike zemalja i njihove vanjske politike.

Sadašnja slaba Amerika ne može obnoviti američku svjetsku hegemoniju, kakvu je nad polovicom svijeta poslije Drugoga svjetskog rata uspostavila jaka Amerika, koja je 1950. godine imala polovicu svjetske industrijske proizvodnje te koja je svojoj razvijenoj tehnologiji dodala prvoklasnu i vodeću tehnologiju Trećeg Reicha.

Bavljenje ukupnim stanjem Amerike i stanjem u Europskoj uniji odvratilo bi zaklade i institute od besmislenog izvoza američke liberalne demokracije kao sredstva potkopavanja ostalih država u svijetu. Međutim, bavljenje geopolitikom je paranoja ili prisilna ideja (zamisao) američke političke misli, koja počiva na izvornoj puritanskoj zamisli o pretvaranju Amerike u Grad na gori, koji će svijetliti svim narodima svijeta kao da mnogi narodi nisu imali i nemaju svoju povijesnu političku misao.

Na puritanstvo utemeljitelja Amerike neokonzervativci su dodali trockizam koji se je izvorno sastojao u izvozu boljševičke revolucije. (Utemeljitelji neokonzervativnog pokreta su mahom bili useljenici iz Sovjetskog saveza u vrijeme u kojemu su trockisti bili nepoćudni u SSSS-u.) Neokonzervativci moraju izvoziti svoje zamisli: ili trockizam ili američku liberalnu demokraciju. Amerika je ovisnica u izvozu svoje političke misli, ali s tom navadom sad mora prestati, jer je nepovratna globalizacija naše vrste zauvijek promijenila svijet.

Umjesto svoje sadašnje ovisnosti u izvozu kapitalističke liberalne demokracije, Amerika se u općenju s drugom zemljama mora prihvatiti suradnje. Pitanje je, znali li Amerika surađivati. Ona zna surađivati samo kad je u velikoj nevolji. Amerika je sad u nevolji.

Pokretači suradnje među državama su narodi koji žele živjeti u miru, čuvati svoju suverenost i namicati blagostanje. Međutim, u Americi nema naroda niti ga je ikad bilo. Ameriku su stvorili puritanci i slobodni zidari. Puritanci su bili vjerska sljedba utemeljena na oštrom odvajanju od katolištva. Puritanci nisu htjeli prividno vjersko zajedništvo zamijeniti stvarnim narodnim, životnim zajedništvom. Slobodni zidari su utjelovljenje liberalizma po kojemu narodi ne smiju postojati. Zato je utemeljiteljima Amerike smetalo moguće stvaranje naroda poslije Američke revolucije 1776. godine. Kasnije je kapitalizam useljenike pretvorio u potrošače, kojima su sadašnje vlasti dodale dvadeset milijuna novih nezakonitih use-ljenika.

U Europi, usredištena Europska unija nastoji ojačati vlast Bruxellesa potpuno obezvlašćujući svoje narode i oduzimajući im suverenost. Nedavno je predsjednica Europskog povjerenstva izjavila da potezi mađarskih vlasti „krnje suverenost Europske unije“.

Narod donosi neprekidnost ili kontinuitet državi ili političkoj zajednici. (Kineska država traje već 2.245 godina jer je u njoj na početku stvoren narod.) U Americi nema naroda pa američka politika nema neprekidnost. Slika hirovitosti američke politike je njezin nagli prelazak od popuštanja napetosti među svjetskim taborima u vremenu hladnog rata do nametljivosti i izazovnosti sadašnje američke neokonzervativne politike.

Moja preporuka američkim političarima bila bi da se umjesto potkopavanja država tuđih naroda, koje oni nazivaju „izgradnjom države“ (state-building), prihvate stvaranja američkog naroda (nation-building). Stvaranje američkog naroda unijelo bi stegu u američku politiku.

Zdravko Mršić/HKV