Ovaj se osvrt bavi zamisli o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju i posljedicama provedbe te zamisli za Europu i za svijet. Posljedice europske preobrazbe su propadanje Europe i prestanak Europe kao važne političke i gospodarske sastavnice svijeta.

Ove bi se posljedice dogodile i bez sadašnjeg uključenja Europske unije u Rat za Ukrajinu. Propadanje Europe postalo jer očiglednim kad je Unija 2014. godine počela određivati političke i gospodarske kazne Rusiji. Te kazne nisu kaznile Rusiju, nego su bile sredstvo samokažnjavanja Unije.

Utemeljenje Europske zajednice bila je izvorna europska zamisao. Zajednica je trebala spriječiti i spriječila je izbijanje novoga europskog i trećega svjetskog rata. To je Zajednica postigla zamjenom političkih prijetnji i ratovanja dijalogom i suradnjom. Takva je bila Europska zajednica, a sad slaba Europska unija stalno nekomu prijeti te želi, podupire i potpiruje rat. Nasuprot zametanju u Europi zamisli o utemeljenju Europske (gospodarske) zajednice, zamisao o preobrazbi Zajednice u Uniju došla je iz Amerike. Tu je zamisao objeručke prihvatila ponovo ujedinjena Njemačka, koja se lakomisleno ponadala, da će ona u ime Amerike preuzeti nadzor nad Europom i tako postati Četvrtim Reichom. Ipak, Amerika je za predvođenje Unije izabrala Bruxelles, a ne Berlin.

Preinaka Europske zajednice u Uniju nije bila dar Njemačkoj, nego nastavak jačanja američke hegemonije u Europi. Americi (i kapitalu Dijaspore) nije bilo dovoljno poslijeratno političko i vojno zauzimanje Zapadne Europe. Na red za uništenje došli su gospodarstvo i ljudskost cijele Europe, a ne samo zapadne. Zapad se je nakon sloma komunizma i Istočnog bloka protegnuo i na ostatak Europe, koji je uključivao i Rusiju do pojave Vladimira Putina u ruskoj politici.

Na katolički Božić 1991. godine došlo je do raspuštanja Sovjetskog Saveza, koji je za utjehu Rusiji bio olako zamijenjen Zajednicom neovisnih država. Međutim, prije tog raspuštanja, već 10. prosinca 1991. godine u Maastrichtu u Nizozemskoj održana je Međuvladina konferencija tadašnjih 12 članica Europske zajednice, na kojoj je odlučeno, da se Zajednica prometne u Uniju. Danska se nije složila s izvornim nacrtom Sporazuma u Maastrichtu, ali je 7. veljače 1992. godine isto u Maastrichtu prihvatila neznatno izmijenjen izvorni sporazum pa je mogla biti donesena odluka, da se Zajednica 1. studenoga 1993. godine pretvori u Uniju. Takav slijed događaja bio je nedvojbeno omogućen ponovnim ujedinjenjem Njemačke (Deutsche Wiedervereinigung). Europska unija je uz pomoć Njemačke trebala za Ameriku čvrstim stiskom držati cijelu Europu.

Doprinos Njemačke ujedinjavanju Europe postupno se povećavao. Helmut Kohl, koji je u času nastanka Unije kao savezni kancelar bio u dvanaestoj godini svoje službe, bio je neosporno čovjek Zajednice. Takav je bio i Gerhard Schröder, koji je naslijedio Kohla koncem 1998. godine i služio do 2005. godine. Ipak, za kancelara Kohla obavljena je priprava za uvođenje eura (€) kao zajedničkog novca većine članica Unije, koji je uveden 1. siječnja 1999. godine. Uvođenje eura bio je prekoatlantski zahvat i važan vidik „euroatlantske integracije“.

Za svoj udio u uvođenju eura njemački financijski dužnosnik Horst Köhler je prvo nagrađen položajem direktora Međunarodnog monetarnog fonda (2000.-2004.), a zatim položajem saveznog predsjednika Njemačke (2004.-2010.). Predsjednik Köhler je iznenada podnio ostavku na svoj položaj, zbog prijepora koji je izazvao tvrdnjom, da njemačka vojska treba biti uključena u inozemne vojne zahvate, unatoč činjenici, da je kancelar Schröder 2003. godine odbacio američko traženje, da se Njemačka uključi u napad na Irak. (Köhlerova izjava je u njemačkoj javnosti shvaćena kao odustajanje od poslijeratne njemačke vojne doktrine obrambenog rata, kojoj je Njemačka bila odana poslije Hitlerovih napadačkih ratova u Europi, koji su i biološki unazadili njemački narod.)

Međutim, uloga Njemačke u europskim poslovima se iznenada promijenila i povećala izborom Angele Merkel za saveznu kancelarku, koja je tu dužnost obnašala od 2005. do 2021. godine. Kancelarka je bila osoba Unije. Dana 13. prosinca (na blagdan sv. Lucije) 2007. godine napravljen je Lisabonski sporazum o daljnjoj preobrazbi Europske unije. Tim su sporazumom dopunjeni Sporazum iz Maastrichta (1992.) te Rimski sporazum (1957.) i Sporazum o uspostavi europske atomske zajednice (EUROATOM). Lisabonskim sporazumom napušteno je jednoglasno odlučivanje u nekim tijelima Unije i uvedena tropetinska većina za odlučivanje u najmanje 45 područja vladanja Unijom. Europski parlament dobio je veće ovlasti te su utemeljeni položaj stalnog predsjednika Europskog vijeća i položaj visokog predstavnika Unije za vanjske i sigurnosne poslove. Uvedeno je pravo članica Unije da je napuste i određen postupak napuštanja Unije. (Predsjednika Europskog vijeća bira sâmo Vijeće i to na dvije i pol godine s mogućnosti jednokratnog produženja.)

Lisabonski sporazum bio je nadomjestak za pobačeni Ustav Europske unije, koji je pripravljan od 2001. godine te koji su francuski glasači odbacili većinom od 55% glasova na referendumu održanom 29. svibnja 2005. godine, a nizozemski građani na referendumu održanom 1. lipnja iste godine većinom od 61% glasova.

Njemačka je za kancelarske službe Angele Merkel nastojala stegnuti monetarnu politiku ostalih članica Unije i na taj način kočiti njihov gospodarski rast i razvitak. Članice se nisu smjele godišnje zadužiti više od 3% ukupnog domaćeg proizvoda ni za poticaje gospodarstvu. To nije odveć pogađalo Njemačku koja je imala obilje privatnoga ulagateljskog kapitala. Takav pristup imao je vrhunac 2014. godine u teškoj vladinoj dužničkoj krizi u Grčkoj. Sputanost europske monetarne politike znatno je pridonijela ukupnom nazadovanju Europske unije, u kojoj se stanje počelo ozbiljno pogoršavati upravo 2014. godine uvođenjem političkih i gospodarskih kazni Ruskoj Federaciji.

(Tko je Angela Merkel? Rođena je 1954. godine u Hamburgu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj u obitelji evangeličkog pastora. Dok je Angela Merkel bila dijete njezina se obitelj preselila u Istočnu Njemačku, u vrijeme kad su istočni Nijemci dovodili u pogibelj vlastiti život, kako bi pobjegli u Zapadnu Njemačku. Merkel je 1986. godine stekla doktorat u području kvantne kemije i radila kao istraživačica u tom području. Merkel se u politiku uključila uoči Istočnonjemačke revolucije 1989. godine. Poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine Merkel je kao štićenica Helmuta Kohla izabrana u Bundestag. Kao njemačka kancelarka služila je 16 godina. Odigrala je važnu ulogu u uklanjanju Helmuta Kohla iz vodstva Demokršćanske stranke i iz njemačke politike. Pomogla je uklanjanje s mjesta glavnog tajnika stranke i Wolfganga Schäublea, kojega je na tom mjestu i naslijedila. Angela Merkel je znatno pridonijela čvrstom američkom nadzoru nad Unijom. Po meni, Angela Merkel je obavljala tuđi posao.)

Što je Europa i kakva je ona? Europom je od Isusova vremena gotovo pet stoljeća vladala Rimska carevina. Potkraj rimske vladavine u Europu su s istoka i sa sjevera nahrupila brojna plemena. Ta su se plemena premještala Europom i poslije sloma rimske vlasti. Primjerice, Vizigoti („zapadni“ Goti) su doprli ne samo do Iberijskog poluotoka, nego se bili prisiljeni premjestiti se u Sjevernu Afriku. Međutim, unatoč selidbi i premještanju, doseljena plemena su s vremenom prigrlila određene prostore, koje su počela smatrati svojim, a djelomice su sačuvala i svoje jezike, po kojima su se međusobno razlučivala.

Od jedanaestog stoljeća, kad su se počele uspostavljati europske kraljevine, jamačno se moglo govoriti o europskim narodima, kao što su bili Franci, Sasi, Austrijanci, Česi, Hrvati i Mađari, a da se ne spominje stare domaće, sjedilačke narode kao što su bili Rimljani, Germani, Grci, Gali, Britoni (od kojih su nastali Velšani, Kornvalci i Bretonci), izvorni narodi Iberijskog poluotoka i Longobardi (Lombardijci). Narodi su živjeli jedni uz druge, ali su čuvali svoju posebnost i istovjetnost. (Na galskom jeziku riječ „german“ značila je susjed.)

Stoga se može reći da je Europa bar donedavno bila starosjedilački, a ne useljenički kontinent za razliku od Amerike, koja je dugo bila useljenička zemlja. Pohvale je vrijedna odluka američkih useljenika 1776. godine, da postanu narod, ali riječ je o narodu koji je sad star samo 248 godina. Ipak, Europa se minulih desetljeća temeljem urote svjetskog kapitala postupno pretvara u useljenički kontinent ili useljeničko kopno.

U Europi je otvoreno pitanje identiteta, istovjetnosti ili pripadnosti. Hoće li doseljenici nastojati imati dvije pripadnosti: pripadnost domovini, iz koje su potekli i pripadnost prostoru, u kojemu su se milom ili silom zatekli? Europa kao cjelina nema svoju istovjetnost ili identitet jer su dosad istovjetnost imali europski narodi. „Europljani“ prije nisu postojali, iako bi američka politika htjela, da Europljani sad naglo nastanu, kao što su Amerikanci prije naglo nastali od useljenika. Američki useljenici su dolazili kao pojedinci, koji se – kako bi postali Amerikancima – nisu trebali odreći pripadnosti svojim dotadašnjim narodima (u Europi ili u Africi), koje su očito već bili napustili.

Europa se utrkuje s vremenom. Hoće li Europa postati useljeničkim kontinentom? Hoće li se Europska unija stići preobraziti u novu europsku zajednicu naroda, koji bi nevoljnim doseljenicima mogli pružiti svoj nacionalni identitet i jednoznačnu pripadnost svojem prostoru? Europa ne može useljenicima pružiti identitet, a europski narodi bi to još mogli. Ljudima teško pada biti bez identiteta i pripadnosti, ali kapitalu to odgovara, jer je životno zajedništvo zapreka raspršenju naroda ili životnih zajednica u samožive potrošače. Svjetskom privatnomu kapitalu smetaju pripadnost, identitet i zajedništvo ljudi. Treba li Europa ostati bez ikakve istovjetnosti?

Za rješenje svojih pitanja i za izlazak iz svojega jadnog stanja Europa ne treba tuđi savjet. U Europi se treba javno govoriti o svemu što tišti njezine narode i njezine ljude, uključujući nove useljenike. Dijalog s useljenicima isto je važan. Oni često prosvjeduju ili nasilno postupaju jer se s njima ne razgovara. Dijalog i diplomacija mogu Europu izvesti na put poboljšanja. Čini se, da je po američkom naputku diplomacija u Europi gotovo usahnula. Europa treba otvoriti dijalog i unutar sebe i s vanjskim svijetom te prestati stalno nekomu prijetiti.

Kakvo je sadašnje stanje Europe? Najupadnija značajka stanja Europe, koja je dugo bila svjetskom radionicom, je iznenadna deindustrijalizacija njezina gospodarstva. U Europi je smanjen broj djelatnih proizvodnih grana. Skučen je sastav cijelog gospodarstva. Nestaju i znanstvena i tehnološka podloga. Izumiteljstvo slabi. U Europi nema korporacija, koje su svjetske predvodnice u svojim industrijskim ili uslužnim granama.

Dobru sliku gospodarstva Unije pruža stanje njemačkog gospodarstva, koje je dugo prednjačilo u Europi i znalo biti „svjetskom gospodarskom lokomotivom“. Zbog skupoće energenata, njemački industrijski proizvodi su sve manje konkurentni na svjetskim tržištima. Krivnju za sadašnje stanje njemačkog i europskog gospodarstva nedvojbeno snosi Amerika, jer je ona opsjednuta opasnosti, koja joj navodno prijeti od Rusije pa je nasilno Europu gospodarski odvojila od Rusije. Pitanje je, koliko dugo može trajati propadanje Europe i posebice Njemačke.

Prije Potsdamske mirovne konferencije (srpanj-kolovoz 1945.) Rooseveltov dugogodišnji ministar financija Henry Morgenthau predlagao je da se Njemačku silom pretvori u poljoprivrednu zemlju. Nasreću, Morgenthau je smijenjen uoči Konferencije pa se njegov naum nije ostvario. Oprečno tomu, George Kennan, koji je bio strateg Ministarstva vanjskih poslova SAD, zagovarao je brzu obnovu i reindustrijalizaciju gospodarstava Njemačke i Japana kao najbolje zaštite SAD-a i kapitalizma. To što Morgenthau nije imao priliku napraviti u Potsdamu, napravili su neokonzervativci pod predsjednicima Obamom, Trumpom i Bidenom. Njemačka i Europa se opako i nepovratno deindustrijaliziraju: korporacijama je vrlo teško povratiti izgubljena tržišta. To što prije nije napravljeno vojnim i političkim sredstvima sad je napravljeno naoko gospodarskim sredstvima.

Njemačka je sad (putem EU) pokorna Americi: politički, gospodarski, vojno i ideološki. Njemačka se u takvom položaju ne nalazi prvi put u svojoj povijesti. Ipak, vremena njemačke pokornosti su se u prošlosti redovito izmjenjivala s političkim propinjanjem Njemačke nad okolne narode. Tako bi Nijemci naizmjence bili pokorni carskom Rimu i služili mu, a zatim bi slali svoju vojsku da osvoji Rim i Italiju. (Nijemci su imali i Drang nach Süden, a ne samo Drang nach Osten.) Njemačka se politika kolebala i prema rimskoj Crkvi: njemački su vladari ili bili pokorni Papi ili su nastojali prisvojiti papinske ovlasti. Čak je i carski kancelar Otto von Bismarck od 1871. do 1878. godine – od krunidbe njemačkog cara Wilhelma I u Versaillesu do Berlinskog kongresa – vodio Kulturkampf protiv pape Pija IX. Njemačka je poslije Drugoga svjetskog rata bila podijeljena u četiri zasebna područja pod upravom četiriju velikih sila, ali se je 1990. godine ipak ponovo ujedinila. Sad je njemačka politika u dvojbi glede američke politike prema Europi i uloge usredotočenoga svjetskog kapitala.

Kolebanje njemačke politike od strpljivog pokorničkog rada do usiljenog i kratkotrajnog gospodstva i natrag presudna je značajka njemačke političke misli. (To su pokazali uspon i pad Trećeg Reicha.) Međutim, njemačka politička misao uvijek je bila mjesna, unutareuropska i pokrajinska odnosno provincijska. Takve nisu bile engleska, francuska i američka politika, jer su Engleska, Francuska i Amerika zemlje na obalama oceana, a Njemačka izbija na zatvoreno Baltičko more. „Pitanje je sad“: Kad će se njemački narod propeti iz sadašnje pokornosti svjetskom kapitalu i neokonzervatizmu te kao veliki i središnji europski narod prokrčiti Europi novi put? Prije rasapa Unije ili poslije?

Europska unija sada je u vrlo teškom stanju i još se nije počela odupirati hegemoniji Amerike kao sluškinje svjetskog kapitala. Međutim, izvan Europe je otpor svjetskom, kozmopolitskom kapitalu u punom jeku. Europa će se nedvojbeno uskoro priključiti tom otporu, iako je preveć slaba da bi ga sama počela. Svjetska antiamerička revolucija Globalne većine predvođene Kinom već teče. Ta će revolucija ograničiti i silu svjetskog privatnoga kapitala koji sad vlada Amerikom. Stoga, europski narodi trebaju svoj pogled vinuti izvan Europe, pogledati što se događa u svijetu i pravo prosuditi svoju provincijsku politiku, koja ih je sapela u neprijateljstvo prema Rusiji.

Zato valja očekivati i novo europsko buđenje. Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu. Vrijeme europskog gospodstva nad svijetom već je minulo pa će Europi dobro doći uključenje u Globalnu većinu, jer se u Globalnoj većini ne može pojaviti novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku. Europa treba ispod američke hegemonije prebjeći u Globalnu većinu. Usto, čini se i da slabi izlišna želja Amerike, da i nadalje vlada globaliziranom svijetom, koji sad sastavljaju probuđeni stari i krepki novi narodi. Za pojavu novog hegemona bilo bi potrebno novo veliko usredotočenje svjetskog kapitala, koji je nasreću zauvijek raspršen po Globalnoj većini, koja će i Europu osloboditi američke hegemonije.

Zdravko Mršić