Connect with us

Vijesti

Mršić: Angela Merkel je obavila tuđi posao!? Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu?

Published

on

Ovaj se osvrt bavi zamisli o preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju i posljedicama provedbe te zamisli za Europu i za svijet. Posljedice europske preobrazbe su propadanje Europe i prestanak Europe kao važne političke i gospodarske sastavnice svijeta.

Ove bi se posljedice dogodile i bez sadašnjeg uključenja Europske unije u Rat za Ukrajinu. Propadanje Europe postalo jer očiglednim kad je Unija 2014. godine počela određivati političke i gospodarske kazne Rusiji. Te kazne nisu kaznile Rusiju, nego su bile sredstvo samokažnjavanja Unije.

Utemeljenje Europske zajednice bila je izvorna europska zamisao. Zajednica je trebala spriječiti i spriječila je izbijanje novoga europskog i trećega svjetskog rata. To je Zajednica postigla zamjenom političkih prijetnji i ratovanja dijalogom i suradnjom. Takva je bila Europska zajednica, a sad slaba Europska unija stalno nekomu prijeti te želi, podupire i potpiruje rat. Nasuprot zametanju u Europi zamisli o utemeljenju Europske (gospodarske) zajednice, zamisao o preobrazbi Zajednice u Uniju došla je iz Amerike. Tu je zamisao objeručke prihvatila ponovo ujedinjena Njemačka, koja se lakomisleno ponadala, da će ona u ime Amerike preuzeti nadzor nad Europom i tako postati Četvrtim Reichom. Ipak, Amerika je za predvođenje Unije izabrala Bruxelles, a ne Berlin.

Preinaka Europske zajednice u Uniju nije bila dar Njemačkoj, nego nastavak jačanja američke hegemonije u Europi. Americi (i kapitalu Dijaspore) nije bilo dovoljno poslijeratno političko i vojno zauzimanje Zapadne Europe. Na red za uništenje došli su gospodarstvo i ljudskost cijele Europe, a ne samo zapadne. Zapad se je nakon sloma komunizma i Istočnog bloka protegnuo i na ostatak Europe, koji je uključivao i Rusiju do pojave Vladimira Putina u ruskoj politici.

Na katolički Božić 1991. godine došlo je do raspuštanja Sovjetskog Saveza, koji je za utjehu Rusiji bio olako zamijenjen Zajednicom neovisnih država. Međutim, prije tog raspuštanja, već 10. prosinca 1991. godine u Maastrichtu u Nizozemskoj održana je Međuvladina konferencija tadašnjih 12 članica Europske zajednice, na kojoj je odlučeno, da se Zajednica prometne u Uniju. Danska se nije složila s izvornim nacrtom Sporazuma u Maastrichtu, ali je 7. veljače 1992. godine isto u Maastrichtu prihvatila neznatno izmijenjen izvorni sporazum pa je mogla biti donesena odluka, da se Zajednica 1. studenoga 1993. godine pretvori u Uniju. Takav slijed događaja bio je nedvojbeno omogućen ponovnim ujedinjenjem Njemačke (Deutsche Wiedervereinigung). Europska unija je uz pomoć Njemačke trebala za Ameriku čvrstim stiskom držati cijelu Europu.

Doprinos Njemačke ujedinjavanju Europe postupno se povećavao. Helmut Kohl, koji je u času nastanka Unije kao savezni kancelar bio u dvanaestoj godini svoje službe, bio je neosporno čovjek Zajednice. Takav je bio i Gerhard Schröder, koji je naslijedio Kohla koncem 1998. godine i služio do 2005. godine. Ipak, za kancelara Kohla obavljena je priprava za uvođenje eura (€) kao zajedničkog novca većine članica Unije, koji je uveden 1. siječnja 1999. godine. Uvođenje eura bio je prekoatlantski zahvat i važan vidik „euroatlantske integracije“.

Za svoj udio u uvođenju eura njemački financijski dužnosnik Horst Köhler je prvo nagrađen položajem direktora Međunarodnog monetarnog fonda (2000.-2004.), a zatim položajem saveznog predsjednika Njemačke (2004.-2010.). Predsjednik Köhler je iznenada podnio ostavku na svoj položaj, zbog prijepora koji je izazvao tvrdnjom, da njemačka vojska treba biti uključena u inozemne vojne zahvate, unatoč činjenici, da je kancelar Schröder 2003. godine odbacio američko traženje, da se Njemačka uključi u napad na Irak. (Köhlerova izjava je u njemačkoj javnosti shvaćena kao odustajanje od poslijeratne njemačke vojne doktrine obrambenog rata, kojoj je Njemačka bila odana poslije Hitlerovih napadačkih ratova u Europi, koji su i biološki unazadili njemački narod.)

Međutim, uloga Njemačke u europskim poslovima se iznenada promijenila i povećala izborom Angele Merkel za saveznu kancelarku, koja je tu dužnost obnašala od 2005. do 2021. godine. Kancelarka je bila osoba Unije. Dana 13. prosinca (na blagdan sv. Lucije) 2007. godine napravljen je Lisabonski sporazum o daljnjoj preobrazbi Europske unije. Tim su sporazumom dopunjeni Sporazum iz Maastrichta (1992.) te Rimski sporazum (1957.) i Sporazum o uspostavi europske atomske zajednice (EUROATOM). Lisabonskim sporazumom napušteno je jednoglasno odlučivanje u nekim tijelima Unije i uvedena tropetinska većina za odlučivanje u najmanje 45 područja vladanja Unijom. Europski parlament dobio je veće ovlasti te su utemeljeni položaj stalnog predsjednika Europskog vijeća i položaj visokog predstavnika Unije za vanjske i sigurnosne poslove. Uvedeno je pravo članica Unije da je napuste i određen postupak napuštanja Unije. (Predsjednika Europskog vijeća bira sâmo Vijeće i to na dvije i pol godine s mogućnosti jednokratnog produženja.)

Lisabonski sporazum bio je nadomjestak za pobačeni Ustav Europske unije, koji je pripravljan od 2001. godine te koji su francuski glasači odbacili većinom od 55% glasova na referendumu održanom 29. svibnja 2005. godine, a nizozemski građani na referendumu održanom 1. lipnja iste godine većinom od 61% glasova.

Njemačka je za kancelarske službe Angele Merkel nastojala stegnuti monetarnu politiku ostalih članica Unije i na taj način kočiti njihov gospodarski rast i razvitak. Članice se nisu smjele godišnje zadužiti više od 3% ukupnog domaćeg proizvoda ni za poticaje gospodarstvu. To nije odveć pogađalo Njemačku koja je imala obilje privatnoga ulagateljskog kapitala. Takav pristup imao je vrhunac 2014. godine u teškoj vladinoj dužničkoj krizi u Grčkoj. Sputanost europske monetarne politike znatno je pridonijela ukupnom nazadovanju Europske unije, u kojoj se stanje počelo ozbiljno pogoršavati upravo 2014. godine uvođenjem političkih i gospodarskih kazni Ruskoj Federaciji.

(Tko je Angela Merkel? Rođena je 1954. godine u Hamburgu u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj u obitelji evangeličkog pastora. Dok je Angela Merkel bila dijete njezina se obitelj preselila u Istočnu Njemačku, u vrijeme kad su istočni Nijemci dovodili u pogibelj vlastiti život, kako bi pobjegli u Zapadnu Njemačku. Merkel je 1986. godine stekla doktorat u području kvantne kemije i radila kao istraživačica u tom području. Merkel se u politiku uključila uoči Istočnonjemačke revolucije 1989. godine. Poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine Merkel je kao štićenica Helmuta Kohla izabrana u Bundestag. Kao njemačka kancelarka služila je 16 godina. Odigrala je važnu ulogu u uklanjanju Helmuta Kohla iz vodstva Demokršćanske stranke i iz njemačke politike. Pomogla je uklanjanje s mjesta glavnog tajnika stranke i Wolfganga Schäublea, kojega je na tom mjestu i naslijedila. Angela Merkel je znatno pridonijela čvrstom američkom nadzoru nad Unijom. Po meni, Angela Merkel je obavljala tuđi posao.)

Što je Europa i kakva je ona? Europom je od Isusova vremena gotovo pet stoljeća vladala Rimska carevina. Potkraj rimske vladavine u Europu su s istoka i sa sjevera nahrupila brojna plemena. Ta su se plemena premještala Europom i poslije sloma rimske vlasti. Primjerice, Vizigoti („zapadni“ Goti) su doprli ne samo do Iberijskog poluotoka, nego se bili prisiljeni premjestiti se u Sjevernu Afriku. Međutim, unatoč selidbi i premještanju, doseljena plemena su s vremenom prigrlila određene prostore, koje su počela smatrati svojim, a djelomice su sačuvala i svoje jezike, po kojima su se međusobno razlučivala.

Od jedanaestog stoljeća, kad su se počele uspostavljati europske kraljevine, jamačno se moglo govoriti o europskim narodima, kao što su bili Franci, Sasi, Austrijanci, Česi, Hrvati i Mađari, a da se ne spominje stare domaće, sjedilačke narode kao što su bili Rimljani, Germani, Grci, Gali, Britoni (od kojih su nastali Velšani, Kornvalci i Bretonci), izvorni narodi Iberijskog poluotoka i Longobardi (Lombardijci). Narodi su živjeli jedni uz druge, ali su čuvali svoju posebnost i istovjetnost. (Na galskom jeziku riječ „german“ značila je susjed.)

Stoga se može reći da je Europa bar donedavno bila starosjedilački, a ne useljenički kontinent za razliku od Amerike, koja je dugo bila useljenička zemlja. Pohvale je vrijedna odluka američkih useljenika 1776. godine, da postanu narod, ali riječ je o narodu koji je sad star samo 248 godina. Ipak, Europa se minulih desetljeća temeljem urote svjetskog kapitala postupno pretvara u useljenički kontinent ili useljeničko kopno.

U Europi je otvoreno pitanje identiteta, istovjetnosti ili pripadnosti. Hoće li doseljenici nastojati imati dvije pripadnosti: pripadnost domovini, iz koje su potekli i pripadnost prostoru, u kojemu su se milom ili silom zatekli? Europa kao cjelina nema svoju istovjetnost ili identitet jer su dosad istovjetnost imali europski narodi. „Europljani“ prije nisu postojali, iako bi američka politika htjela, da Europljani sad naglo nastanu, kao što su Amerikanci prije naglo nastali od useljenika. Američki useljenici su dolazili kao pojedinci, koji se – kako bi postali Amerikancima – nisu trebali odreći pripadnosti svojim dotadašnjim narodima (u Europi ili u Africi), koje su očito već bili napustili.

Europa se utrkuje s vremenom. Hoće li Europa postati useljeničkim kontinentom? Hoće li se Europska unija stići preobraziti u novu europsku zajednicu naroda, koji bi nevoljnim doseljenicima mogli pružiti svoj nacionalni identitet i jednoznačnu pripadnost svojem prostoru? Europa ne može useljenicima pružiti identitet, a europski narodi bi to još mogli. Ljudima teško pada biti bez identiteta i pripadnosti, ali kapitalu to odgovara, jer je životno zajedništvo zapreka raspršenju naroda ili životnih zajednica u samožive potrošače. Svjetskom privatnomu kapitalu smetaju pripadnost, identitet i zajedništvo ljudi. Treba li Europa ostati bez ikakve istovjetnosti?

Za rješenje svojih pitanja i za izlazak iz svojega jadnog stanja Europa ne treba tuđi savjet. U Europi se treba javno govoriti o svemu što tišti njezine narode i njezine ljude, uključujući nove useljenike. Dijalog s useljenicima isto je važan. Oni često prosvjeduju ili nasilno postupaju jer se s njima ne razgovara. Dijalog i diplomacija mogu Europu izvesti na put poboljšanja. Čini se, da je po američkom naputku diplomacija u Europi gotovo usahnula. Europa treba otvoriti dijalog i unutar sebe i s vanjskim svijetom te prestati stalno nekomu prijetiti.

Kakvo je sadašnje stanje Europe? Najupadnija značajka stanja Europe, koja je dugo bila svjetskom radionicom, je iznenadna deindustrijalizacija njezina gospodarstva. U Europi je smanjen broj djelatnih proizvodnih grana. Skučen je sastav cijelog gospodarstva. Nestaju i znanstvena i tehnološka podloga. Izumiteljstvo slabi. U Europi nema korporacija, koje su svjetske predvodnice u svojim industrijskim ili uslužnim granama.

Dobru sliku gospodarstva Unije pruža stanje njemačkog gospodarstva, koje je dugo prednjačilo u Europi i znalo biti „svjetskom gospodarskom lokomotivom“. Zbog skupoće energenata, njemački industrijski proizvodi su sve manje konkurentni na svjetskim tržištima. Krivnju za sadašnje stanje njemačkog i europskog gospodarstva nedvojbeno snosi Amerika, jer je ona opsjednuta opasnosti, koja joj navodno prijeti od Rusije pa je nasilno Europu gospodarski odvojila od Rusije. Pitanje je, koliko dugo može trajati propadanje Europe i posebice Njemačke.

Prije Potsdamske mirovne konferencije (srpanj-kolovoz 1945.) Rooseveltov dugogodišnji ministar financija Henry Morgenthau predlagao je da se Njemačku silom pretvori u poljoprivrednu zemlju. Nasreću, Morgenthau je smijenjen uoči Konferencije pa se njegov naum nije ostvario. Oprečno tomu, George Kennan, koji je bio strateg Ministarstva vanjskih poslova SAD, zagovarao je brzu obnovu i reindustrijalizaciju gospodarstava Njemačke i Japana kao najbolje zaštite SAD-a i kapitalizma. To što Morgenthau nije imao priliku napraviti u Potsdamu, napravili su neokonzervativci pod predsjednicima Obamom, Trumpom i Bidenom. Njemačka i Europa se opako i nepovratno deindustrijaliziraju: korporacijama je vrlo teško povratiti izgubljena tržišta. To što prije nije napravljeno vojnim i političkim sredstvima sad je napravljeno naoko gospodarskim sredstvima.

Njemačka je sad (putem EU) pokorna Americi: politički, gospodarski, vojno i ideološki. Njemačka se u takvom položaju ne nalazi prvi put u svojoj povijesti. Ipak, vremena njemačke pokornosti su se u prošlosti redovito izmjenjivala s političkim propinjanjem Njemačke nad okolne narode. Tako bi Nijemci naizmjence bili pokorni carskom Rimu i služili mu, a zatim bi slali svoju vojsku da osvoji Rim i Italiju. (Nijemci su imali i Drang nach Süden, a ne samo Drang nach Osten.) Njemačka se politika kolebala i prema rimskoj Crkvi: njemački su vladari ili bili pokorni Papi ili su nastojali prisvojiti papinske ovlasti. Čak je i carski kancelar Otto von Bismarck od 1871. do 1878. godine – od krunidbe njemačkog cara Wilhelma I u Versaillesu do Berlinskog kongresa – vodio Kulturkampf protiv pape Pija IX. Njemačka je poslije Drugoga svjetskog rata bila podijeljena u četiri zasebna područja pod upravom četiriju velikih sila, ali se je 1990. godine ipak ponovo ujedinila. Sad je njemačka politika u dvojbi glede američke politike prema Europi i uloge usredotočenoga svjetskog kapitala.

Kolebanje njemačke politike od strpljivog pokorničkog rada do usiljenog i kratkotrajnog gospodstva i natrag presudna je značajka njemačke političke misli. (To su pokazali uspon i pad Trećeg Reicha.) Međutim, njemačka politička misao uvijek je bila mjesna, unutareuropska i pokrajinska odnosno provincijska. Takve nisu bile engleska, francuska i američka politika, jer su Engleska, Francuska i Amerika zemlje na obalama oceana, a Njemačka izbija na zatvoreno Baltičko more. „Pitanje je sad“: Kad će se njemački narod propeti iz sadašnje pokornosti svjetskom kapitalu i neokonzervatizmu te kao veliki i središnji europski narod prokrčiti Europi novi put? Prije rasapa Unije ili poslije?

Europska unija sada je u vrlo teškom stanju i još se nije počela odupirati hegemoniji Amerike kao sluškinje svjetskog kapitala. Međutim, izvan Europe je otpor svjetskom, kozmopolitskom kapitalu u punom jeku. Europa će se nedvojbeno uskoro priključiti tom otporu, iako je preveć slaba da bi ga sama počela. Svjetska antiamerička revolucija Globalne većine predvođene Kinom već teče. Ta će revolucija ograničiti i silu svjetskog privatnoga kapitala koji sad vlada Amerikom. Stoga, europski narodi trebaju svoj pogled vinuti izvan Europe, pogledati što se događa u svijetu i pravo prosuditi svoju provincijsku politiku, koja ih je sapela u neprijateljstvo prema Rusiji.

Zato valja očekivati i novo europsko buđenje. Val oslobođenja svijeta od američke hegemonije zapljusnut će i Europu. Vrijeme europskog gospodstva nad svijetom već je minulo pa će Europi dobro doći uključenje u Globalnu većinu, jer se u Globalnoj većini ne može pojaviti novi hegemon, koji bi zamijenio Ameriku. Europa treba ispod američke hegemonije prebjeći u Globalnu većinu. Usto, čini se i da slabi izlišna želja Amerike, da i nadalje vlada globaliziranom svijetom, koji sad sastavljaju probuđeni stari i krepki novi narodi. Za pojavu novog hegemona bilo bi potrebno novo veliko usredotočenje svjetskog kapitala, koji je nasreću zauvijek raspršen po Globalnoj većini, koja će i Europu osloboditi američke hegemonije.

Zdravko Mršić

Vijesti

Hitlerov bijeg u Argentinu u Kennedyjevim tajnim dosjeima: Fuhrer i američka duboka država?

Published

on

Na kraju Drugog svjetskog rata sve je u Njemačkoj bilo u ruševinama. Saveznici pobjednici u tom katastrofalnom ratu na koji su upozoravali ljudi poput Joea Kennedya i legendarnog avijatičara Charlesa Lindbergha činili su ratne zločine usred bijela dana.

U Dresdenu je, primjerice, 1945. godine došlo do jednog od najzloglasnijih istrebljenja prošlog stoljeća, kada su Angloamerikanci sravnili sa zemljom čitav grad nedužnih civila koji su bili žrtve sukoba, a nikako odgovorni.

Ipak, Washington i London nisu marili. Bilo je potrebno dati signale stanovništvu uključenom u sukob i o tome što će se dogoditi nakon rata.

Američko carstvo je bilo u usponu i nije bilo spremno na kompromis ni s kim.

Masakri nad civilima bili su signal da svi shvate što je prava bit moći Anglosfere.

Bila je to srž terora, krvi i najzločinačkijeg nasilja nad civilima, što se vidjelo nekoliko mjeseci nakon bombardiranja Dresdena, u Hirošimi i Nagasakiju, gradovima nuklearnog holokausta koji su masakrirali japanske katolike, ali to je “detalj” koji razni liberalni povjesničari uvijek zaborave napisati u svojim izvješćima.

Upravo je na tim ruševinama službena historiografija izgradila priču o smrti Adolfa Hitlera.

Führer je vidio kako se san o izgradnji njegovog Trećeg Reicha i životnog prostora povezanog s njim razbija u komadiće.

Istina o Hitlerovom kraju

Dana 30. travnja 1945. odlučio je sebi oduzeti život zajedno sa svojom povijesnom konkubinom Evom Braun, na prilično dramatičan i teatralan način.

Kako bi izbjegli zarobljavanje od strane pobjednika, njih dvoje su se navodno otrovali cijanidom, a zatim su im tijela spaljena kako bi spriječili da budu predmet ismijavanja i poniženja kao što se samo dan ranije dogodilo onima Benita Mussolinija i njegove ljubavnice Clarette Petacci, koje su ubili krvoločni partizani po nalogu, najvjerojatnije, tadašnjeg britanskog premijera, visokorangiranog masona Winstona Churchilla, koji je to htio kako bi nestali dokazi o korespondenciji između njega i bivšeg talijanskog premijera.

Hitler je, kako se navodi, izabrao ovu smrt kako bi izbjegao sličnu sudbinu, a među izvorima koji potvrđuju ovu verziju je i Otto Günsche, časnik SS-a, koji će biti ključni svjedok cijele službene verzije prema kojoj je njemački kancelar počinio samoubojstvo.

Činilo se da su Sovjeti tada izabrali dva puta. Jedan je bio onaj koji je zapravo odao priznanje Günscheovoj verziji.

Drugi je bio da Führer uopće nije dočekao smrt, već je umjesto toga uspio uspješno pobjeći u Latinsku Ameriku zahvaljujući odlučnoj potpori onih koji su ga zapravo trebali izvesti pred sud, naime Sjedinjenih Američkih Država.

Ovu hipotezu već je 2014. iznio istraživač Jerome Corsi, koji je u svojoj knjizi “U potrazi za Hitlerom” napisao da Adolf Hitler nije počinio samoubojstvo u svom bunkeru u Berlinu, već je prirodno umro mnogo godina kasnije, u Argentini.

Corsi je u to vrijeme već donio neke vrlo čvrste dokaze.

Arheolog Nicholas Bellatoni pregledao je fragmente DNK iz Hitlerove lubanje koje čuva Državni arhiv Ruske Federacije i došao do zaključka da oni ne pripadaju ni njemačkom kancelaru ni njegovoj konkubini Evi Braun, već 40-godišnjoj ženi koja nije imala nikakve veze s njih dvoje.

Sovjetski Savez očito je u svojim povijesnim arhivima čuvao dokaz koji su razni povjesničari smatrali “kraljicom”, a koji je zapravo bio lažan.

Corsijevo istraživanje nije se zaustavilo na već čvrstim znanstvenim dokazima.

Pregledao je druge deklasificirane dokumente američkog State Departmenta i došao do zaključka da su čak i ljudi poput generala Dwighta Eisenhowera, koji je kasnije postao predsjednik 1953., znali da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je preživio katastrofu u koju je uvukao Njemačku.

Corsi je izričito izjavio da je osoba koja je omogućila Fuhreru da pobjegne u Južnu Ameriku bila figura poput Allena Dullesa, šefa CIA-e pod gore spomenutom Eiseovom administracijom i kratko vrijeme pod predsjednikom Kennedyjem, s kojim je tajni agent imao poznate i vrlo oštre tajne sukobe.

Rat između JFK-a i obavještajnog aparata Langley došao je do te točke da je američki predsjednik bio odlučan raspustiti agenciju koja je postala simbol američke duboke države, bezbrojnih državnih udara diljem svijeta, političkih ubojstava i trgovine drogom kojom je upravljao još jedan čovjek CIA-e poput Georgea H. Busha koji je tijekom godina svoje službe za američke službe koordinirao golemu trgovinu drogom iz Azije u Sjedinjene Države.

Na kraju Drugog svjetskog rata Dulles je bio operativac u OSS-u, koji je, kao što je već spominjano, bio preteča CIA-e, a koji je već tada počeo voditi čitav niz važnih i delikatnih operacija.

Među njima je i zloglasna Operacija Spajalica, koju je osmislio sam Dulles, zahvaljujući kojoj je cijeli vladajući aparat nacističke Njemačke prebačen u Sjedinjene Države.

Washington je očito bio toliko protiv nacizma da je želio dovesti sve one znanstvene umove koji su obogatili Hitlerov Treći Reich.

Bilo je ljudi kalibra, primjerice, znanstvenika Wernera von Brauna koji je osmislio poznate rakete V1 i V2, koje su u to vrijeme bile apsolutni vrhunac u području raketne tehnike.

Dulles je iz svog ureda u Berlinu snažno sugerirao pokretanje ove operacije, koja je imala i potporu onih vatikanskih krugova koji su se vrtjeli oko neprozirne figure tadašnjeg monsinjora Montinija, masona i državnog tajnika za vrijeme pontifikata Pija XII., koji je pružio svoju potporu ovoj akciji spašavanja nacista, očito bez odobrenja pontifeksa koji je već u prvim godinama svog papinstva iskazivao potpunu averziju prema Nacizmu.

Corsijevi dokazi i dokumenti već bi se proteklih godina mogli smatrati dosta valjanima, no ovih dana ponovno postaje aktualan dokument s kojeg je prije nekog vremena skinuta oznaka tajnosti u prvoj objavi dokumenata JFK-a, koja je započela 2017. po Trumpovom nalogu i nastavljena posljednjih dana novim otkrićima, opet po nalogu američkog predsjednika.

JFK Papers: Hitler pobjegao u Južnu Ameriku

Ako su u Moskvi u Staljinovo vrijeme vrlo dobro znali da Adolf Hitler nije mrtav, u Washingtonu su toga bili jednako svjesni.

Piše to u dokumentu CIA-e koji je 3. listopada 1955. godine sastavio šef postaje američke obavještajne agencije David Brixnor, koji pripovijeda kako je doušnik američkih službi doznao da je nacistički Fuhrer živ i zdrav u Južnoj Americi.

Dotični CIA-in dokument s kojeg je deklasificirana Brixnor u ovom dokumentu piše da je CIMELODY-3, kodno ime doušnika, kontaktirao njegov vrlo povjerljiv čovjek pod njegovim zapovjedništvom u Europi, što sugerira da je taj Cimelody-3 vjerojatno bio visokopozicionirani američki vojnik upućen na stari kontinent tijekom Drugog svjetskog rata.

Doušnik CIA-e saznaje iz svog kontakta da je bivši pripadnik njemačkog SS-a po imenu Philip Citroen bio u kontaktu s njim, s Adolfom Hitlerom.

Citroën je u to vrijeme bio zaposlenik tvrtke Royal Dutch Shipping za koju je isplovio iz Maracaiba u Venezueli prema Kolumbiji do sela Tunga.

Ondje je bivši SS-ovac navodno upoznao čovjeka za kojeg je tvrdio da je Adolf Hitler.

Führer se nazvao Adolf Schrittemayor, a Citroën pokazuje njegovu fotografiju s njim kako bi potvrdio svoje senzacionalno otkriće.

Philip Citroen s čovjekom identificiranim kao Adolf Hitler Prema samom Citroenu, Hitler je sljedećih mjeseci u siječnju 1955. krenuo prema Argentini, iako je tamo već stigao najmanje deset godina ranije.

Otkriva to još jedan dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, iako su neka imena zatamnjena, a koji je ovoga puta pripremila druga američka agencija, FBI, potvrđujući da je američka vlada bila vrlo dobro upućena u Hitlerovu pravu sudbinu.

Ovo je napisao ured FBI-a u Los Angelesu 21. rujna 1945., 5 mjeseci nakon navodnog samoubojstva u Berlinu, navodeći da bi Adolf Hitler stigao do Argentine podmornicom zahvaljujući pomoći šest važnih lokalnih državnih dužnosnika koji bi ga potom odveli u tajno sklonište u Andama, u koje bi se Hitler vjerojatno vratio iz Kolumbije kako je izvijestio Citroen u drugoj informaciji koju je 10 godina kasnije napisala CIA.

U Washingtonu su očito dobro znali da si najtraženiji nacist na svijetu nije oduzeo život, ali je bilo jasno da se Hitler ne bi mogao spasiti bez pomoći moćnih krugova u američkim tajnim službama koji su željeli da bivši njemački kancelar ne bude uhvaćen.

Ovu je stranica povijesti ne govore uobičajeni liberalni povjesničari, jer da jest, riskirali bismo shvatiti da je nacizam bio fenomen koji je bio sve samo ne spontan nego njegovan od onih istih krugova koji ga i danas osuđuju i koriste kao strašilo za afirmaciju suprematizma židovske države.

Misterij naglog uspona Adolfa Hitlera

Pravo pitanje na koje treba odgovoriti više nego na bilo koje drugo je, tko je zapravo bio Adolf Hitler i kakva je bila geneza ovog lika koji je možda više od bilo kojeg drugog promijenio povijest 20. stoljeća.

Bez Adolfa Hitlera ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a bez Adolfa Hitlera ne bi bilo države Izrael, što mnogi izraelski povjesničari spremno priznaju.

Haavara, odnosno sporazumi o transferu njemačkih Židova u Palestinu zajedno sa strojevima koje je nacistička Njemačka donijela kao miraz cionističkim doseljenicima, jednostavno su bili odlučujući za buduće rođenje države Izrael.

Prema procjenama židovskog povjesničara Edwina Blacka, zahvaljujući ovom ugovoru Hitler je omogućio priljev najmanje 70 milijuna dolara u palestinsku zemlju kroz razne i brojne bankovne transfere.

Bio je to jedan od prvih poteza koje je poduzeo Führer nakon što je postao kancelar u siječnju 1933. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, nacisti su se već sastajali s predstavnicima njemačkog cionističkog pokreta i lako postigli ključni dogovor da se omogući rađanje židovske države.

Nekoliko godina ranije, 1923., predsjednik Svjetske cionističke organizacije, Chaim Weizmann, također je pokušao uvjeriti Mussolinija da bi podrška cionističkom planu izgradnje židovske države u Palestini bila dobra i pravedna stvar, ali je Duce odlučno odbacio tu ideju i uvijek je pokazivao određeni skepticizam prema toj “viziji” jer je već tada naslućivao da će Izrael definitivno odvojiti Židove od zemlje u kojoj su živjeli stoljeća, a njihova bi lojalnost definitivno pripala židovskoj državi, a ne Italiji.

Također se po ovom pitanju mogu vidjeti razlike koje razdvajaju fašizam i nacizam, koji je umjesto toga uvijek imao vrlo blisku vezu suradnje sa cionizmom i ideološki afinitet koji je doslovce prešućen od svih raznih novinara i povjesničara jer je to očito razlog sramote za službenu vulgatu kojom se nacizam pokušava prikazati kao neprijatelja cionizma, i obrnuto.

Hitlerovo mračno podrijetlo

Čini se, međutim, da je Hitlerova prošlost ključ za stvarno razumijevanje odakle potiče njegovo prijateljstvo s cionističkim ciljem, što je naizgled neshvatljiva kontradikcija ako se bolje ne razumije odakle je ova figura nastala.

Godine njegova boravka u Beču, primjerice, među najzanimljivijim su i najtajanstvenijim.

Hitler je otišao u glavni grad Beč 1908., godinu dana nakon majčine smrti.

U Beču se, kao što je poznato, mladić posvetio slikanju akvarela, iako je teško povjerovati da je sama ta strast bila dovoljna da spoji kraj s krajem.

Također u tom razdoblju pokušao se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i na školu arhitekture, ali su ga oboje odbili, ali je u međuvremenu mladi Adolf provodio dane na najnezamislivijem mjestu za čovjeka kojeg su razni povjesničari opisali kao najvećeg “antisemita” prošlog stoljeća: u židovskom pansionu.

Hitlerovo bečko razdoblje ispričao je njegov židovski prijatelj iz tog razdoblja, Reinhold Hanisch, još jedan ambiciozni slikar koji je pisao o svom iskustvu s Hitlerom u knjizi objavljenoj nakon njegove smrti, 1939., pod naslovom “Bio sam Hitlerov prijatelj”.

Reinhold Hanisch, Hitlerov židovski prijatelj Hanisch kaže da mladi Hitler nije imao mržnju niti prezir prema Židovima; naprotiv, ambiciozni slikar volio je provoditi vrijeme s njima i uvijek je s njima vodio svoj posao.

Čovjek koji je napisao Mein Kampf i koji je navodno bio protiv židovskih financija, prema Hanischu, divio se obitelji Rothschild koja je donijela toliko rata i bijede diljem Europe.

Hitler se u mladosti činio sve samo ne ogorčenim neprijateljem judaizma, no Hanischeva priča postaje još zanimljivija kada otkriva da ga je slikar iz Linza zamolio da s njim pođe u posjet njegovim djedu i baki Židovima koji su živjeli u glavnom gradu Beča.

Dakle, je li nacistički Fuhrer bio Židov, kako je nedavno ustvrdio ministar vanjskih poslova Lavrov?

Čita li se izvješće OSS-a koje je novinar i povjesničar Walter Lange objavio u svojoj knjizi “Tajno ratno izvješće”, čini se da sve upućuje na ovu hipotezu.

Austrijske su vlasti očito prve provele istragu o podrijetlu Adolfa Hitlera…. kancelara Dolfussa 1934. Dolfuss i njegov istraživački tim otkrili su da je Hitlerova baka, izvjesna Maria Schicklgruber, imala tajnu vezu s barunom Rothschildom, u čijoj je palači radila kao sluškinja.

Mary je zatrudnjela 1837. i Rothschildi su je poslali u njezin rodni grad Strones, gdje je ostala veći dio trudnoće.

Nakon što se vratila iz Stronesa, rodio se Alois, ali majka nije izjavila vlastima tko je djetetov otac.

Međutim, čini se da obitelj Rothschild to jako dobro zna. Plaćali su alimentaciju Mariji od 1837. do 1851., a kasnije se bivša služavka baruna Rothschilda udala za Johanna Georgea Hiedlera, no zbog administrativne pogreške ime je prepisano kao “Hitler” te je maleni Alois rođen iz tajne veze tako uzeo prezime majčina muža, a koje je zatim prenijeto na Adolfa Hitlera.

Alois Hitler, sin vjerojatne tajne veze između njegove majke i baruna Rothschilda. Fuhrer je očito bio obaviješten o Dolfussovim otkrićima i naredio njegovo ubojstvo 1934. Adolfov stari prijatelj Hanisch nije prošao ništa bolje: uhićen je po izričitoj naredbi kancelara 2. prosinca 1936. i umro je u zatvoru 4. veljače 1937. u okolnostima koje nikada nisu bile razjašnjeno.

Nakon smrti prijatelja tijekom njihova boravka u Beču, Hitler se pobrinuo za uništenje kuće Hanisheva oca, vjerojatno u pokušaju da izbriše sve dokaze da Fuhrerovo podrijetlo uopće nije bilo “arijevsko” kako je htio da se vjeruje, već sasvim druge prirode, ono koje je nacizam navodno mrzio, odnosno židovsko.

Financijska potpora Wall Streeta nacizmu

Ako je istinita priča o Adolfu Hitleru sadržana u ovim dokumentima, onda je bolje razumjeti zašto je nacizam snažno podupirao aškenaski financijski establišment i razne anglo-američke tvrtke.

Američki ekonomist i profesor Anthony C. Sutton u svom djelu “Wall Street i uspon Hitlera” dokumentira kako je financijski uspon Nacionalsocijalističke stranke bio moguć samo zahvaljujući golemim zajmovima danim poznatom IG Farbenu 1920-ih i DAPAG-u, tvrtkama koje su zauzvrat osiguravale ogromne količine financiranja nacistima.

Priljev sredstava Hitleru tek je počinjao.

Njemački istraživač Gerhard Muller u svom radu pod naslovom “Iza kulisa svjetskih događaja” izvještava kako je obitelj Warburg židovskog podrijetla, među osnivačima FED-a i već financijerima boljševičke revolucije 1917. godine, bila odgovorna za kanaliziranje ogromnih količina kapitala u nacističku stranku.

Prvi koji je otkrio kako je Hitler uzimao novac iz židovskih financija bio je autor djela “Hitlerovi tajni financijeri” potpisan pseudonimom Sidney Warburg, iza kojeg se skrivao identitet Jamesa Warburga, sina zloglasnog Paula.

Knjigu je tiskala poznata nizozemska izdavačka kuća Van Holkema & Warendorf, a na police nizozemskih knjižara stigla je 1933. godine, ali je nekoliko tajanstvenih “ruka” počelo činiti da svi primjerci gorućeg sadržaja spisa nestanu.

Knjiga je otkrila da je Hitler imao najmanje pet sastanaka između 1929. i 1933. s predstavnikom obitelji Warburg koji je Fuhreru posudio astronomski iznos od 25 milijuna dolara.

Obitelj Rockefeller, JP Morgan i druga gospoda iz američke Banke federalnih rezervi odlučili su da taj kapital treba otići nacistima u Njemačkoj.

Među izvorima financiranja nacista bila je i nizozemska banka von Heydt Bank, a tu činjenicu potvrđuju i službeni dokumenti njemačke vlade objavljeni 1982. Knjiga Sidneya Warburga napisana je 50 godina unaprijed i to pokazuje da je samo vrlo privilegiran izvor mogao imati pristup takvim informacijama.

Međutim, ni u sljedećim godinama velike međunarodne financijske sile nisu propustile pružiti potporu nacizmu.

Spomenute obitelji Rockefeller i Warburg pobrinule su se da gore spomenutom kemijskom divu IG Farben ostanu otvorene kreditne linije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Procjenjuje se da je najmanje 30 milijuna dolara stiglo kroz ugovor između Rockefeller Standard Oila i IG Farbena, tvrtke koja je iskorištavala robovske radnike deportirane u Auschwitz.

Obitelj Rockefeller je zarađivala od takvih robova, ali zloglasni financijeri iz New Yorka također su imali interes osigurati da nacistička Njemačka dobije potrebnu naftu, posebno nakon izbijanja Drugog svjetskog rata.

U svakom su trenutku gospodari tih multinacionalnih kompanija mogli oduzeti Hitleru potrebne resurse za nastavak rata i umjesto toga su mu ih nastavili davati, što je bio jasan znak da žele da nacizam odvede Njemačku tamo gdje su ovi financijeri željeli da je Fuhrer odvede, odnosno prema njenoj moralnoj i ekonomskoj propasti.

Nakon što je kancelar Trećeg Reicha završio svoj “posao”, kako je godinama ranije otkrio Corsi, bijeg u inozemstvo jamčio je OSS Allena Dullesa, koji je osmislio onu zataškanu priču o samoubojstvima Hitlera i Eve Braun, koja se kasnije pokazala lažnom, čak i usprkos znanstvenim dokazima.

Nacizam je, dakle, korišten kao strašilo od strane liberalne elite i aškenaskog financijskog svijeta za uspostavu diktature korumpirane oligarhije plutokrata, fenomen koji je stvorila ta ista elita.

Dokumenti o ovom pitanju su vrlo jasni. Nadamo se da će se jednog dana ova priča konačno moći čitati i proučavati u povijesnim knjigama.

Istina je ono što najviše užasava moć globalizma i međunarodnog masonstva.

Autor: Cesare Sacchetti/LaCruna dell’Ago

Continue Reading

Vijesti

Križni put za nerođene u Splitu i Zagrebu

Published

on

Već tradicionalno tijekom korizme, inicijativa 40 dana za život organizira križni put ulicama gradova uključenih u miroljubivo bdjenje za prestanak pobačaja.

Križni put za nerođene održao se već u nekoliko gradova, a u petak, 28. ožujka održava se u dva najveća hrvatska grada: Zagrebu i Splitu.

Zagrebu će križni put početi na Kamenitim vratima, u 20 sati (okupljanje od 19:45), a u Splitu u 17:30 ispred crkve sv. Ivana Krstitelja, ul. Moliških Hrvata 6.

Organizatori pozivaju sve vjernike da hodajući za križem našeg Spasitelja predamo naše molitve i žrtvu kao zadovoljštinu za grijeh pobačaja u našem narodu – prenosi QuoVadisEcclesia

 

Continue Reading

Vijesti

TRI POSLJEDNJA PROROČANSTVA Sv. Padre Pia koja šokiraju kršćane

Published

on

Što točno znače ove vizije? Možemo li se pripremiti? Ili još važnije, postoje li znakovi da se ove vizije počinju ostvarivati?

Čovjek koji je nosio Isusove rane na svojem tijelu, ostavio je tri poruke koje su potresle kršćanski svijet. Ove vizije nisu obična upozorenja. One su vizije budućnosti koje nagovještavaju sudbonosne događaje koji bi mogli promijeniti tijek ljudske povijesti.

Padre Pio je bio čovjek koji je bio u stalnoj vezi s Božanskim, komunicirajući s anđelima i svetima, predviđajući događaje s nevjerojatnom preciznošću. Mnogi od njegovih prethodnih uvida već su se ostvarili, ostavljajući iza sebe pitanje – što ako su i njegove posljednje tri vizije točne?

Prvo proročanstvo je o ‘Pročišćenju’ crkve… naime najzapanjujuće proročanstvo je da će neki visoko pozicionirani unutar same crkve raditi na njenom uništenju…

Drugo proročanstvo – O tri dana potpune tame koja će obaviti Zemlju! Tokom ta tri dana Sunce i mjesec će prezati svijetliti, a gusti mrak će prekriti cijelu planetu. U tom razdoblju, demoni i zle sile bit će pušteni da slobodno lutaju Zemljom…

Padre Pio, zaštiti moju obitelj i vodi nas pravim putem!

Treće proročanstvo o Konačnom Sudu…

Postoji li način da zaštitimo sebe i svoje bližnje od duhovnih i fizičkih opasnosti?

Prijevod je na srbskom AI… poslušajte!

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved