Connect with us

Vijesti

Akademik Vladimir Paar: LICE I NALIČJE KORONAVIRUSA

Published

on

Koronavirusi je naziv za skupinu virusa koji promatrani elektronskim mikroskopom imaju oblik krune, pa im odatle ime. Oni su uzročnici bolesti kod ljudi i životinja. Početkom 21. stoljeća počeli su se pojavljivati novi koronavirusi koji su sa životinja prešli na ljude.

Sada je u središtu pažnje pandemija izazvana koronavirusom SARS-CoV-2, koji se također zove COVID-19 (coronavirus disease-2 2019). SARS je kratica za Severe acute respiratory syndrome (teški akutni respiratorni sindrom).

Životni procesi u svakom živom biću “zapisani” su u njegovom genomu (“životnoj šifri”). Ta je šifra izražena “tekstom” pisanom pomoću četiri “slova” A, T, C, G. Svako slovo označava jednu od četiri vrste malih molekula, tzv. nukleotida (svaki od po nekoliko desetaka atoma). “Životnu šifru” (genom) koronavirusa COVID-19 nedavno su odredili (sekvencionirali) i objavili kineski znanstvenici (Wu F. et al., Nature 579, 265-269, 2020). Taj koronavirusov genom sastoji se od 29903 nukleotida. Zanimljivo je pogledati taj tekst od šest stranica, u njemu je “zapisan” uzrok velikim problemima pred kojima se trenutno nalazi cijeli svijet. Za ilustraciju evo prvih 50 slova (od 1. do 50.) iz te prijeteće “životne šifre”:

ATTAAAGGTT TATACCTTCC CAGGTAACAA ACCAACCAAC TTTCGATCTC

a zadnjih 53 slova (od 29851.-29903.) su:

TAGCTTCTTA GGAGAATGAC AAAAAAAAAA AAAAAAAAAA AAAAAAAAAA AAA.

Ako ga želimo cijeloga pogledati da zadovoljimo znatiželju (taj “tekst” nam je svima promijenio život i ugrozio svjetsko gospodarstvo), cijeli tekst toga genoma slobodno je dostupan preko INTERNET-a na:

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/nuccore/1798172431

Možemo gledati taj tekst i reći: “Ovo je krivac za samoizolaciju, karantenu, krizu, …”

Virusi su izvanredno maleni. Njihovu veličinu možemo predočiti ovako: zamislimo da duž ravne crte dugačke 10 centimetara poredamo viruse u red, jedan za drugim, stalo bi više od milijun virusa. Red od milijun virusa bio bi dugačak samo 10 centimetara! Ogroman je broj vrsta virusa, jer se virusi prilagođuju genomu pojedinih vrsta organizama građenih od stanica, npr. u tijelu čovjeka, krave, ptice, bakterije, … Virusi su prisutni u ogromnom broju u okolini i u organizmima. Na primjer, procijenjeno je da u jednoj litri oceanske vode ima oko desetak tisuća milijarda virusa, oko deset puta više nego što je u toj vodi broj bakterija. A ti virusi su važni za biogeokemijske procese u oceanima i za održavanje bakterijske raznolikosti i ekološke ravnoteže. Broj virusa na Zemlji je nezamislivo velik, mnogo veći od ukupnog broja svih drugih živih bića na našem planetu. S druge strane, neki virusi kao agresori izazivaju zarazne bolesti kao kao što su gripa, AIDS, encefalitis, hepatitis, SARS itd.

Kaže se da je virus “napola živ-napola mrtav”, na granici živog i neživog ili najjednostavniji oblik života. Ključno svojstvo života je mogućnost razmnožavanja, ali virusi se mogu razmnožavati samo tako da koriste stanicu nekog organizma kao domaćina. Dok je genom u drugim živim bićima kodiran u dvostrukoj zavojnici DNA, postoje virusi veće genomske raznolikosti, i s jednostrukom zavojnicom koja se naziva RNA i s dvostrukom zavojnicom DNA. U virusu genom je okružen proteinskim omotačem pravilnog geometrijskog oblika, tzv kapside, koju bismo mogli usporediti s oklopom srednjovjekovnog viteza. No kapsida je geometrijski izvanredno pravilna, često oblika ikosaedra, najsavršenijeg Platonovoga geometrijskog tijela omeđenoga s 20 jednakih istostraničnih trokuta. Zaista fascinantno: najjednostavniji oblik života potpuno je zatvoren unutar najsloženijeg pravilnog Platonovoga geometrijskog “čuda”. U virusima koji zaraze složenije organizme, na primjer čovjeka i životinje, kapsida je obavijena ovojnicom iz koje strše izdanci za prianjanje na membranu stanice domaćina u kome virus izaziva zarazu. Virusi se razlikuju od svih drugih oblika života, jer nisu biološke stanice i priroda njihova životnog ciklusa različita je od svih ostalih oblika života. Iako imaju genom sa svojom genomskom šifrom, virusi se samostalno ne mogu razmnožanati. Oni su ekstremni paraziti: razmnožavaju se jedino unutar biološke stanice nekog domaćina u koji ubace svoj genom, pa uzurpiraju genom i stanicu domaćina za svoje potrebe za razmnožavanje. Neki virusi zaraze bakteriju i razmnožavaju se unutar nje, a neki unutar stanica viših organizama, npr. biljaka, životinja i čovjeka. Nakon razmnožvanja neki virusi djeluju razorno na stanice domaćina i uništavaju ih.

Genom koronavirusa COVID-19 ne sadržava genomsku informaciju u DNA molekuli s dvostrukom zavojnicom nukleotidnih lanaca, kao što je u genomu čovjeka, životinja i biljaka. U virusu je pak genomska informacija sadržana u RNA molekuli, koja ima samo jedan lanac nukleotida. Zbog toga je RNA genom manje stabilan nego DNA genom, tj. podložniji mutacijama (tj. promjenama u nizu nukleotida duž genomskog lanca). To može doprinositi promjenama genomskog “teksta” na nepredvidivi način. Smatra se da je novi virus COVID-19 nastao nekom značajnom mutacijom prilikom prijelaza sa životinja na čovjeka, ali izgleda da u novom obliku zasad ne pokazuje veće mutacije.

Treba spomenuti da bi i kvantna fizika na razini RNA molekule, koja uključuje fenomene koji nisu deterministički (kvantnofizikalne relacije neodređenosti i kvantnofizikalna teleportacija), niti su lako shvatljivi, mogla izazvati nepredvidive mutacije što bi čitav problem učinilo još daleko složenijim.

Također mogu biti znakovite i genomske simetrije koje vode povećanju stabilnosti genoma. Naime, postavlja se pitanje stabilnosti DNA genoma u organizmima, posebno u najsavršenijem genomu, kakav je čovjekov. Otvoreno je pitanje, kako to da se u današnjem genomu tijekom više milijarda godina evolucijskog razvoja života (a biološka evolucija temelji se na evoluciji genoma), nije povećavao nered brojnim nasumičnim mutacijama genoma. Upravo na tom pitanju nedavno je dan novi pogled na DNA i život, sa prepoznavanjem ključne uloge genomskih simetrija kao evolucijske prisile: M. Rosandić, I. Vlahović, V. Paar: Novel view on DNA and life –Symmetry as evolutionary forcing, Journal of Theoretical Biology 483 (2019) 109985 (Elsevier).

Zanimljivo je pitanje: Gdje je u tom okviru koronavirus COVID-19?

Prijetnje koje predstavlja koronavirus kriju se u njegovom genomu. Fascinantan je znanstveni napredak eksperimentalne molekularne biologije koji je omogućio da se odrede genomske sekvence za tisuće vrsta organizama, pa tako i za koronavirus. No unatoč velikom napretku na dešifriranju značenja i uloge genomskih sekvenci, i dalje su prisutni krupni znanstveni i stručni izazovi, dapače, javlja se sve više i novih izazova. Genomski tekst se može pročitati (znanstvenici kažu: sekvencionirati), ali njegovo značenje i međuveze još su značajnim dijelom nepoznanica. Možda bi se moglo problem potpunog dešifriranja genomskog teksta usporediti s problemom dešifriranja hijeroglifa. Kada su tijekom Napoleonove vijne ekspedicije u Egipat 1799. godine francuski vojnici u dolini Nila blizu sela Rosetta pronašli crnu kamenu ploču s uklesanim hijeroglifima, razgledao ju je sa znatiželjom i sam Napoleon, inače vrlo zainteresiran za znanost. Znanstvenici su narednih dvadesetak godina pokušavali dešifrirati te hijeroglife, no to je uspjelo tek 1822. francuskom znanstveniku Champollionu. Sustav hijeroglifa pokazao se kompliciranim, sa 700 različitih znakova. Unatoč djelomičnim uspjesima, danas je znanost pred mnogo mnogo zahtjevnijim zadatkom potpunog dešifriranja genomskih “hijeroglifa”. Sigurno će biti golemog napretka u tom smjeru, iako je moguće da potpuno rješenje nikad neće biti dostupno, među ostalim i zbog kvantnofizikalnih neodređenosti u samom temelju genomske šifre.

No otvorene su mnoge mogućnosti eksperimentalnih pristupa metodom pokušaja i pogreške i otkrićima u traganju za efikasnim cjepivom i lijekom za COVID-19.
S druge strane, upravo promjenjivost virusnog genoma mogla bi pridonjeti i prestanku pandemije, jednostavno tako da se dio genomskog “teksta” spontanim mutacijama promijeni tako da se smanji ili izgubi štetno djelovanje virusa. Na to bi mogli ukazivati događaji iz povijesti kada su katastrofalne virusne pandemije same od sebe prestale, kao na primjer zloglasna “španjolska gripa” koja se pojavila 1918. godine i odnijela više desetaka milijuna ljudskih života.

Govoreći pragmatično, u ovom trenutku dok još nema cjepiva ili lijeka protiv koronavirusa, najefikasnije su odlučne mjere za sprečavanje prijenosa koronavirusa s čovjeka na čovjeka, kao što ih u Hrvatskoj provodi Krizni stožer s vrhunskim medicinskim stručnjacima.

Akademik Vladimir Paar/HAZU/Hrvatsko nebo

Advertisement

Vijesti

ANTUN ČORIĆ – Hrvatski general i feldmaršal, koji je spasio Beč i bio ministar rata Carstva

Published

on

U Hrvatskoj danas vrlo malo ljudi zna tko je Antun Čorić, hrvatski general koji spada u skupinu najslavnijih generala koje je Hrvatska imala do 1918., a u koju možemo ubrojiti još samo generale Josipa Jelačića, Josipa Filipovića i Svetozara Borojevića. Njegova vojna karijera najkompletnija je od svih ostalih hrvatskih generala, jer osim što je bio vojskovođa koji se dokazao u ratu, on je u miru zapovijedao tada najvećom vojnom postrojbom, 1. armijom sa sjedištem u Beču i obnašao najvišu stručnu dužnost, dužnost ministra rata Austrijskog Carstva. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan spomen na generala Antuna Čorića.

Antun Čorić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Csorich von Monte Creto, Anton, Freiherr, rođen je prije 230 godina, 29. ožujka 1794. u naselju Mahićno koje se nalazi nedaleko od Stare karlovačke ceste, između Jastrebarskog i Karlovca. Potječe iz stare plemićke časničke obitelji. Sin je Ivana Krstitelja Čorića i Terezije Čorić, rođene Plantić. Nećak je i posinak baruna Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) Aleksandra Franje Čorića.

Plemićki grb obitelji Čorić (www.croatians.com)

Vojnu karijeru započeo je 1809. kada je kao kadet stupio u Otočku graničarsku pukovniju, u čijem sastavu je iste godine imao „vatreno krštenje“ u Ratu pete koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1809.). U činu poručnika sudjelovao je u Ratu šeste koalicije protiv Napoleona Bonaparte (1812. – 1814.), kao i u kratkom pohodu, tijekom „Napoleonovih sto dana“, (20. ožujka – 8. srpnja 1815.). U činu satnika službovao je u 12. pješačkoj pukovniji u Komáromu (Mađarska). U toj postrojbi 1. rujna 1830. promaknut je u čin bojnika i premješten u 36. pješačku pukovniju u Mladá Boleslavu (Češka) te operativno imenovan za  glavnog pobočnika Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva) princa Aloisa Liechtensteina, vojnog zapovjednika u Češkoj. Nakon toga premješten je u 11. pješačku pukovniju u Píseku (Češka), ali još uvijek je operativno obnašao dužnost glavnog pobočnika vojnog zapovjednika u Češkoj. U tom statusu 1. lipnja 1833. promaknut je u čin pukovnika, a za uspješnu suradnju s ruskom vojskom 10. prosinca iste godine odlikovan ruskim Redom svete Ane II. klase.

Barunski grb Antuna Čorića (www.archivinformationssystem.at)

Dana 1. svibnja 1835. promaknut je u čin brigadira i premješten u 42. pješačku pukovniju u Terezínu (Češka). Nakon toga ubrzo je imenovan za zapovjednika 42. pješačke pukovnije. Na toj dužnosti 11. studenog 1838. odlikovan je ruskim Redom svetog Vladimira III. klase. Kao posinak svog strica baruna Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika) Aleksandra Franje Čorića „von Monte Creto“, 26. travnja 1839. stekao je titulu baruna s pripadajućim pridjevkom. Na istoj dužnosti 24. siječnja 1842. promaknut je u čin general-majora (general-bojnika ili hrv. brigadnog generala), nakon čega je imenovan za zapovjednika brigade u Veroni (Italija). Već iduće godine imenovan je za zapovjednika brigade u Beču. Na toj dužnosti, a za uspješnu vojnu suradnju s ruskom vojskom 15. siječnja 1846. odlikovan je ruskim Redom svetog Vladimira I. klase. Dana 1. rujna 1846. imenovan je za zapovjednika brigade, ujedno i zapovjednika utvrde u Salzburgu (Austrija). Na toj dužnosti 12. travnja 1848. promaknut je u čin Feldmarschall-Leutnanta (podmaršala ili hrv. general-bojnika), nakon čega je imenovan za zapovjednika divizije u Beču, ujedno zapovjednika obrane grada Beča. Na toj dužnosti istaknuo se tijekom revolucionarnih događaja 1848. u uličnim borbama protiv pobunjenika u Beču.

Viteški križ Reda Marije Terezije (https://de.wikipedia.org)

Dana 6. listopada 1848. od ministra rata grofa Theodora Latoura dobio je zapovijed prikupiti postrojbe u Leopoldstadtu i obraniti to predgrađe Beča pod svaku cijenu. Organizirao je postrojbe koje su već bile u povlačenju i poveo ih u napad te napredovao do raskrižja Taborstrasse. Tamo je naišao na snažnu paljbu iz svih okolnih kuća kojom prigodom je ranjen njegov konj. Vojnicima je održao motivacijski govor te zapovjedivši bubnjarima sviranje signala za juriš, krenuo u napad tijekom kojeg su očišćene kuće u kojima su se nalazili pobunjenici sve do Ferdinandovog mosta. Kada se spremao prijeći preko mosta dobio je zapovijed za povlačenje do gradskih zidina. Tijekom napada pobunjenika na Beč, 30. listopada 1848., sa svojom divizijom odbio je sve napade revolucionara na crti Matzleinsdorf – Gloggnitz.  Po novoj zapovijedi trebao je čekati do drugog dana, ali pošto je carski dvor već gorio, samoinicijativno je krenuo u juriš s dvije bojne iz Otočke graničarske pukovnije Jelačićeve vojske, koje su se probile u grad i jednom domobranskom bojnom. „Zahvaljujući njegovom samostalnom, razboritom i energičnom pristupu, carska dvorska knjižnica, prirodoslovni kabinet i sam carski dvor, s čijeg su krova već izbijali plamenovi uslijed granatiranja, spašeni su.“

Borbe u Leopoldstadtu 6. listopada 1848. (Wikimedia Commons)

Poradi zasluga u obrani Beča, a posebice carskog dvora stanovništvo Beča  priredilo mu je velike ovacije. Dana 27. studenog 1848., zajedno s banom Josipom Jelačićem, primio je zahvalnice putem izaslanika gradskog vijeća grada Beča, bečkih trgovaca i drugih gradskih odbora „jer su njegova energija i promišljenost spasili grad od pljačke“. Tom prigodom izjavio je da „nije ništa drugo učinio osim svoje dužnosti prema caru i domovini te bez razmišljanja odlučio braniti grad u kojem je živio 16 godina i da će mu biti drago ako ga prihvate kao jednog od njih.“ Nakon toga, sredinom prosinca 1848., sudjelovao je u gušenju revolucije u Ugarskoj, na dužnosti zapovjednika divizije u 2. korpusu. Dana 21. siječnja 1849. sa svojom divizijom napao je mađarske revolucionarne snage na platou Schemnitz te na juriš zauzeo selo Windschacht, kojom prigodom je zarobio 12 topova te 10 merzera s pripadajućim streljivom te preko 500 vojnika. Protivnik je pritom imao gubitke od 60 mrtvih i oko 120 ranjenih vojnika, dok je austrijska vojska imala osam mrtvih (dva časnika i šest vojnika) te 13 ranjenih vojnika. Također se istaknuo i u bitci kod Kápolne (26. – 27. veljače 1849.) boreći se na čelu svoje divizije.

Tijekom lipnja 1849. posebice se istaknuo u opsadi utvrđenog grada Komároma, na obje strane Dunava. S puno slabijim snagama (12.000 vojnika i 75 topova) blokirao je utvrdu (u kojoj je bilo 18.000 vojnika) i odbio sve napade mađarskih snaga iz utvrde te održao opsadu do dolaska pojačanja, čime je pridonio pobjedi austrijsko-ruske vojske u bitci kod Pereda (20. – 21. lipnja 1849.). Za zasluge stečene na bojnom polju 25. svibnja 1849. pohvaljen je od cara, a 17. srpnja 1849. imenovan je za drugoga počasnog vlasnika 15. pješačke pukovnije u Tarnopolu (Ukrajina). Zapovijedao je austrijskim snagama jačine oko 13.000 vojnika i 62 topa protiv mađarske ustaničke vojske jačine oko 19.000 vojnika i 292 topa u Četvrtoj bitci za Komárom (30. srpnja – 3. kolovoza 1849.), u kojoj zbog značajne premoći u korist mađarskih snaga nije mogao izvojevati pobjedu.

Carski dvor u plamenu (Beč, 30. listopada 1848.) (https://beyondarts.at)

Nakon toga imenovan je za zapovjednika 2. korpusa austrijske vojske u Ugarskoj, a nakon te dužnosti 6. listopada 1849. imenovan je za zapovjednika utvrde i vojnog zapovjednika Petrovaradina. Ubrzo nakon toga 25. studenog 1849. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 1. armije u Beču. Za zasluge ostvarene pri obrani carskog dvora (31. listopada 1848.) u Beču prvo je odlikovan Zapovjedničkim križem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom, a 26. ožujka 1850. i Viteškim križem Reda Marije Terezije, koji mu je 2. travnja 1850. osobno uručio car Franjo Josip I. Za zasluge ostvarene na bojnom polju tijekom 1849. na području Ugarske odlikovan je Redom željezne krune i ruskim Redom svete Ane I. klase.

Dana 16. srpnja 1850. imenovan je za ministra rata Austrijskog Carstva u Beču. Ubrzo nakon toga 6. kolovoza 1850. imenovan je za domovinskog savjetnika. Na dužnosti ministra rata 8. lipnja 1851. odlikovan je ruskim Redom bijelog orla., 25. listopada 1852. bavarskim Velikim križem Zaslužnog reda svetog Michaela, a 8. studenog 1852. papinskim Velikim križem Reda svetog Grgura. Za vrijeme njegovog obnašanja dužnosti ministra rata, između ostalog, donesen je novi Temeljni zakon za vojne pogranične zemlje, propisan je Vojni službovnik, uvedeni su novi pravilnici o obuci i vježbama, ustrojena nova središta za obuku, regulirane su plaće časnika, izvršeno je opremanje konjaništva i započeo je preustroj vojske Austrijskog Carstva. Uz pohvalu cara za obnašanje dužnosti ministra rata, 15. veljače 1853. imenovan je za zapovjednika 3. korpusa u Grazu (Austrija). Na toj dužnosti 9. srpnja 1853. odlikovan je talijanskim Senatorskim velikim križem Konstantinovog reda svetog Grgura.

Mimohod spasilaca Beča (Jelačićeve vojske) 1. studenog 1848. u Beču (https://sammlung.wienmuseum.at)

Dana 1. srpnja 1854. imenovan je za zapovjednika 1. armije sa sjedištem u Beču. Nakon toga 18. siječnja 1856. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 3. armije i zapovjedajućeg generala u Ugarskoj sa sjedištem u Budimpešti. Na toj dužnosti 27. rujna 1856. odlikovan je Križem za vojne zasluge s ratnom dekoracijom, 12. ožujka 1859. Redom željezne krune I. klase, a 30. ožujka 1859. njemačkim Velikim križem Adolphovog reda s mačevima. U travnju 1959. imenovan je za zapovjednika Područnoga glavnog zapovjedništva (zapovjedajućeg generala) u Beču. Na toj dužnosti umirovljen je već 25. rujna 1859. Prigodom umirovljenja promaknut je u počasni čin Feldzeugmeistera (general-pukovnika topništva).

Nakon umirovljenja živio je u Dornbachu kraj Beča, gdje je 15. srpnja 1864. i umro. Pokopan je na bečkom groblju Währing uz nazočnost vojnog vrha i počasnih postrojbi iz sastava 5., 15. i 51. pješačke pukovnije, 6. husarske pukovnije i 9. topničke pukovnije.

Tekst: Boris Trnski/Hrvatska povijest

Continue Reading

Vijesti

Izrael napao ključni sustav protuzračne obrane iranskog nuklearnog postrojenja!

Published

on

Američki televizijski kanal ABC News, pozivajući se na anonimni izvor u američkoj administraciji, izvještava o nedavnoj operaciji IS-a usmjerenoj protiv sustava protuzračne obrane povezanog s iranskim nuklearnim programom.

Prema ovom izvoru, izraelski avioni napali su radarsku opremu koja se nalazi u blizini Isfahana. Operacija je izvedena bez narušavanja iranskog zračnog prostora – zrakoplovi su ispalili projektile iznad iračkog teritorija i odmah se vratili.

Svrha ove operacije, prema anonimnom dužnosniku, bila je pokazati Iranu sposobnosti izraelskih oružanih snaga, pokušavajući pritom ne zaoštravati napetosti u regiji.

Saudijski TV kanal Al Hadath potvrdio je ovu informaciju, dodajući da su u napadu sudjelovala tri borbena aviona F-35. Napominje se da je raketni napad izveden na element protuzračne obrane koji štiti nuklearno postrojenje u Natanzu.

Osim toga, fotografije krhotina projektila otkrivene su i objavljene na iračkim društvenim mrežama.

Na internetu se nagađa da bi to moglo biti izraelsko streljivo zrak-zemlja, poput Anchor Kahola (Blue Sparrow) ili Popeye, koje se koristi za simulaciju balističkih projektila tijekom trenažnog lansiranja.

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Znate li da je 12 milijuna Nijemaca etnički očišćeno nakon Drugog svjetskog rata?

Published

on

Amerikanci ne znaju ništa o pravoj povijesti. Jeste li znali da je 12 milijuna Nijemaca etnički očišćeno nakon Drugog svjetskog rata? Jeste li znali da ih je pola milijuna ubijeno jer su govorili njemački? Da su Djecu postrojili i strijeljali?

“Preko 2 milijuna žena i djece silovano je na kraju rata. Mnogi od njih su zbog toga umrli ili se ubili.”
U Čehoslovačkoj su postrojili njemačke civile (od kojih su mnogi tamo živjeli stoljećima), i pregazili im noge kamionima. Prisilili su ih da sami sebi kopaju grobove.

Nisu svi bili Nijemci. Neki od njih su samo govorili njemački.

12 milijuna njemačkih civila protjerano je diljem istočne Europe — silom su im oduzeti domovi, imovina i državljanstvo zbog zločina govorenja njemačkog jezika. Stotine tisuća njih umrlo je od gladi.

Ovo etničko protjerivanje bilo je najveće u ljudskoj povijesti, a ipak nikada niste čuli za njega.
Zašto? Potičem sve da pogledaju ovaj dokumentarac – kaže mlada politička komentatorica Candace Owens.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved