Analiza Bulletin 1 SNV-a, o zastupljenosti nacionalnih manjina u državnoj upravi, pravosuđu i policiji

BULLETIN 1

U slijedećih 18 nastavaka, analizirati ću BILTENE SNV-a, hrvatskim pogledom, jer ih publicira SNV, odnosno srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj, a financiraju se iz Proračuna Republike Hrvatske.

Srpsko narodno vijeće (SNV), nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano je političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj.

SNV dobiva velika sredstva iz Proračuna RH( tablice su niže u tekstu), i ne samo sredstva, nego i velika prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjna, tolika prava kakva nemaju manjine nigdje u svijetu i tolika da smo mi Hrvati po tom Zakonu diskriminirani, što je protuustavno!

Hrvatska Vlada financira SNV i njihove tiskovine, dok mene nitko ne financira, sama plaćam domenu za blog, sama printam dokumentaciju, iza mene ne stoji niti jedna politička opcija, ni stranka, ni hrvatska institucija. To pokazuje samo jedan mali segment, koliko smo mi Hrvati diskriminirani u vlastitoj domovini u odnosu na pripadnike nacionalnih manjina.

U svakom broju ponavljati ću uvodni dio iz broja u broj o ishodištu i cilju kojem streme nacionalne manjine, posebno srpska nacionalna manjin u Hrvatskoj.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj i država Srbija koju pripadnici srpske nacionalne manjine smatraju svojom domovinom, a Beograd glavnim gradom, krivci su za ratove na prostoru bivše Yugoslavije. Njihova krivica proizlazi iz velikosrpske ideologije, koju su zdušno prihvatili i provodili u velikosrpskoj i komunističke JNA agresiji na Hrvatsku 1991.godine.

17. kolovoza 1990.godine  Dan kada su pali balvani! Srbi polaze od povijesno pogrešnih teza u smislu podjele  krivnje za rat između Hrvata i Srba. Nema podjele krivnje, Srbi snose isključivu odgovornost i krivnju, povijesne činjenice to dokazuju! To je bila čista agresija na Hrvatsku, njene institucije i njen narod, ne samo Hrvate, nego i na Srbe koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom.

1. Povijesna činjenica je da dio Srba u Hrvatskoj nikako nisu prihvaćali  bilo kakvu slobodnu i samostalnu hrvatsku državu!
2. Povijesna činjenica je da su se stavili u službu Slobodana Miloševića i njegove velikosrpske politike sa ciljem da “svi Srbi žive u jednoj državi”
3. Povijesna činjenica je da su Srbi u Jugoslaviji imali većinu u svim segmentima državne i društvene vlasti, u JNA, u Policiji, Carini, Diplomaciji, Školstvu, Znanosti i Sportu, da su ustvari imali Srboslaviju! Naravno sve to su imali i sada ih jedna Hrvatska svodi na nacionalnu manjinu, ha ? Pa neće ići zar ne?
4. Povijesna činjenica je da su već imali gotove zemljopisne karte gdje je granica bila povučena na liniji Virovitica -Karlobag na hrvatskom teritoriju.

I sada nakon razaranja i žrtava koje su izazvali u kojima je pored hrvatskog naroda stradao i dio srpske nacionalne manjine, nakon što ne priznaju Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu, nakon što ne priznaju Domovinski rat, već je za njih bio građanski rat, nakon što ne priznaju ni dio Erdutskog sporazuma o implementiranju nastave povijesti Domovinskog rata, nakon isteka moratorija u njihove škole, traže da Hrvatska Vlada do posljednjeg čovjeka ispuni postotak udjela Srba u zapošljavanju u državne službe, izjednačen postotku udjela srpske nacionalne manjine u ukupnom sastavu stanovništva? Obveze ne ispunjavaju, ali ispunjenje prava traže do posljednjeg čovjeka?

SNV i ostali vođe srpske nacionalne manjine imaju obraza tražiti prava?

Koja su oni prava dali zarobljenim stanovnicima Vukovara, koja su prava dali zarobljenima koje su odveli u logore na teritorij Srbije, koja su prava dali ubijenima na Ovčari, koja su prava dali tisućama silovanih žena, muškaraca i djece, koja su prava dali 402 ubijene djece, zar pravo da ih ubiju granatama…..Prava nakon brutalne agresije na hrvatski narod oni traže od tog naroda – prava?

Prava nakon što se preko SNV-ovih Novosti izruguju Hrvatskoj himni, nakon što državu Hrvatsku nazivaju “mala pizdunska zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša” definicija hrvatske države po novinaru Novosti Borisu Dežuloviću, nakon što još jedan mrzitelj hrvatske države iz kvote SNV-a, Dejan Jović, profesor  međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i predavač povijesti na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman mladim kadetima HV-a izjavi da je” najgora (genocidna) Jugoslavija bolja od bilo koje Hrvatske“

SNV, SDSS i Milorad Pupovac kao sveprisutan u svim tijelima SNV-a i SDSS-a nameće neprestano pravila po kojima bi Hrvati trebali živjeti!

Sa kojim pravom kao manjina nameće svoj sustav vrijednosti većinskom hrvatskom narodu? Gdje to piše u kojem Ustavu? U kojem Ustavnom zakonu, u kojem dokumentu? Nigdje!

Ali po velikosrpskoj ideologiji Srbi sebi umišljaju da su oni jedini narod koji ima pravo na državu, na etnički čistu državu, negirajući pravo drugih naroda na samoodređenje, na vlastiti identitet i na postojanje kao naroda!

Velikosrpska ideologija prvi put je javno definirana 1844. godina Načertanijem Ilije Garašanina. Zatim slijede;

2.Homogena Srbija 1941.godine, Stevana Moljevića

3. Valerijanov memorandum, Srpske pravoslavne crkve

4.Memorandum SANU 1986.godine

5.Memorandum SANU 2

6.Memorandum SANU 3

1. Načertanije 1844.godine Prvi puta se o Velikoj Srbiji počelo govoriti 1844. godine u Načertaniju ,Ilije Garašanina , srpskog književnika,  političara i premijera, poznatog  kao autora velikosrpskog programa Načertanije.

“Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na kraju 1844. godine – koji je važio sve do 1918. godine, a u određenim nijansama i bitnim smjernicama sve do danas. Osnovne postavke  toga programa jesu:

“Historijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne države”. Kao politički program Velike Srbije u Načertaniju se odbacuje zajednička država svih Južnih Slavena, a cilj je obnova srpskog carstva na podlozi državnog i povijesnog prava te srednjovjekovne tradicije: “Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.( Znači svi Srbi u jednoj državi)

2. Homogena Srbija je memorandum banjalučkog odvjetnika Stevana Moljevića objavljen 30. lipnja 1941. godine u Nikšiću, koji postaje progamsko načelo četničkog pokreta i kojim se zagovara stvaranje Velike Srbije i njeno etničko čišćenje od drugih naroda.

U svome spisu Stevan Moljević piše: “Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.”

Za postizanje homogenosti Moljevićeve Srbije rabila su se sredstva etničkog čišćenja i genocida. U tom cilju Draža Mihailović je 20. studenog 1941. godine poslao posebnu instrukciju komandantima četničkih odreda Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću na čijim područjima (Crna Gora, BiH, Sandžak) se nalazio velik broj muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadaci četničkog pokreta:

1.Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.

2.Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.

3.Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.

4.Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i katoličkog življa…

U kontekstu četničkog genocida je i govor jednog od glavnih četničkih vođa Milana Šantića u Trebinju u srpnju 1942: “Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se sprovesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez IZUZETKA I BEZ SAŽALJENJA. To će biti polazna osnova našeg oslobođenja”. Čisto, jasno i glasno ! Na osnovu tih načela provodila se VELIKOSRPSKA AGRESIJA na Hrvatsku i BIH 1991-1995.godine.

3. Valerijanov memorandum Srpske pravoslavne crkve, dokument je Srpske Pravoslavne Crkve,  episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941.godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih!

Taj  pamflet, s 24 fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je donio dr. Miloš Sekulić,  a fotografije su također bile krivotvorene. Upravo taj dr Miloš Sekulić bio je četnički kurir posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Taj Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom kazuje da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo „osim pojedinačnih slučajeva“ „nikakvog značajnijeg progona Srba“.

Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945., tijekom Drugoga svjetskog rata okupacijske su snage i njihovi suradnici odgovorni za smrt 132.098 civilnih osoba na području Hrvatske. No po utvrđenim počiniteljima zločina, život je izgubilo 109.002 osobe. Ni jedna brojka nije ni blizu onih lažnih 300 000 , koje SPC po valerijanovom memorandumu širi po svijetu.

Tu klevetu i stigmu ustaštva i zločinaca, Srbi šire i potenciraju i danas. Dovoljno je samo spomenuti izložbu o Jasenovcu u zgradi UN, koju su Srbi organizirali 26. siječnja 2018. godine. A hrvatska diplomacija ne poduzima ništa da se takvim propagandnim lažima suprostavi istinom!

SPC izgubila pravni spor i proglašena sudionikom u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva!

Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima se SPV optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u Europi a vjerojatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

SPC je podnijela tužbu i sud izgubila – ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti provoditi velikosrpsku ideologiju.

Danas nigdje na Internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o “pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja”. Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast.

4. Memorandum SANU iz 1986.godine je dokument SANU koji se smatra intelektualnom najavom agresivnog srpskog nacionalizma i krvavih ratova na Balkanu! Ustvari na osnovu tog Memoranduma je Milošević  i počeo svoju “antibirokratsku revoluciju”, koja je bila uvod u surovu agresiju na Hrvatsku i BIH.

1.granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
2. ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
3. jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
4. potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.

5. Memorandum Sanu 2

1.Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;….. 4.Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5.Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6.Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7.Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
8.Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;

Kao što je vidljivo iz prethodnih dokumenata velikosrpske politike, predstavnici srpske nacionalne manjine, u Republici Hrvatskoj stalni su destabilizirajući faktor, stalni izvor i uzročnik prijepora i nezadovoljstva njihovim odnosom prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, točno po Memorandumu SANU 2.

Najžalosnije je što su potpomognuti politikom vladajućih političkih “elita” u Hrvatskoj, koje nas vraćaju na Zapadni Balkan, umjesto da ostanemo dio srednjoeuropske i mediteranske civilizacije, gdje svojom kulturom već tisuću ljeta i pripadamo Stoga ću analizirati njihove Biltene, u interesu istine, koja ne dopire u glavne medije, upravo zbog izostanka financijske potpore vladajućih, hrvatskim neovisnim medijima, nasuprot obilatoj potpori koju redovno iz Proračuna dobiva SNV sa svojim protuhrvatskim Novostima.

Na taj me korak ponukalo ponašanje već notornog predstavnika Srba u Hrvatskoj, dr.Milorada Pupovca, prilikom katastrofalnog potresa koji je zadesio Banovinu, sa Petrinjom, Siskom i Glinom, 28.prosinca 2020.godine, nastanjenim i manjinskim srpskim stanovništvom, kada je izjavio da su poginula 2,5 Srbina. On se pravdao da je samo odgovarao na novinarsko pitanje, ali njegov odgovor kao državljana RH mogao je glasiti, da su poginuli ljudi i da nije bitna nacionalnost, a ne brojiti krvna zrna, pa čak i napola! To se ja osobno nikada ne bih sjetila odgovoriti, jer ne razmišljam na taj način. Potencirati i naglašavajući kao polusrpkinju djevojčicu koja je poginula je degutantno i provokativno, ali nije iznenađujuće, s obzirom da je to način na koji Milorad Pupovac javno komunicira. Provocira da izazove reakciju i onda licemjerno plačljivim glasom kuka o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

Tisućama ljudi diljem Hrvatske uopće nije bilo bitna nacionalna pripadnost ljudi koji su stradali i koji su ostali bez krova nad glavom, već su se odmah organizirali i pritekli upomoć, sakupljali osnovne potrepštine, pa je na pr. iz Pule u organizaciji navijačke skupine Demoni već oko 22 h navečer krenuo šleper pun pomoći za Banovinu. .Pupovac svoju retoriku pretače svake godine u Bulletin SNV-a, koji tiska sredstvima iz Proračuna RH i kojim blati Hrvatsku po svijetu. Njegova stalna huškačka retorika nije ograničena samo na Bulletin, nego je redovna uređivačka politika i Novosti, SNV-a, koje isto tako financira iz Proračuna RH.

Vlada Republike Hrvatske je tijekom 2018. godine, putem nadležnih tijela za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz državnog proračuna izdvojila 173.155.798,54 kn, što je značajno povećanje sredstava u odnosu na 2017. godinu kada je utrošeno 144.191.391,85 kn.

Iz državnog proračuna Republike Hrvatske u 2020. godini, rasporedila su se financijska sredstva u iznosu od 43.395.000,00 kuna za ostvarivanje kulturne autonomije nacionalnih manjina. NN 51/2020  

Od tog iznosa Srbi su dobili 11 931 000, 00 kn, a najveći iznos dobili su SKUD Prosvjeta iz Zagreba 5 588 000,00 i SNV 4 537 000, 00.

Sve je to prihvatljivo, u interesu svake nacionalne manjine za održavanje tradicije, običaja i kulturnog identiteta. Međutim kada je u pitanju vodstvo srpske nacionalne manjine, onda je to samo paravan i način da se od Hrvatske uzme što više, sa svrhom nametanja srpske politike, srpskog svjetonazora i srpskog identiteta nama Hrvatima. I ne samo srpskog identiteta, nego i velikosrpske ideologije, neprestanim nametanjem stigme ustaštva, kojom nas grubo optužuju po svijetu, a od ustaštva u Hrvatskoj ni traga, likvidirano je na Križnom putu i u jugokomunističkim čistkama poslije 2.svjetskog rata. Ali zato nisu likvidirani četnici, oni su se 1944. godine preobukli u partizane, četničku kokardu zamijenili zvijezdom petokrakom i zavladali Jugoslavijom. Kada se počeo nazirati raspad Jugoslavije 1986.godine Memorandumom Sanu ponovno su aktivirali velikosrpsku ideologiju i četnički pokret i započeli agresiju na Hrvatsku i BIH sa nezamislivim zločinima i razaranjima sa ciljem uništenja svakog dokaza postojanja Hrvata u zamišljenim granicama Velike Srbije.

Belletin 1-Neostvarena prava i promašene politike:
Zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj upravi, pravosuđu i policiji
Izdavači: Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba
Zagreb, Gajeva 7 / http://www.snv.hr
Urednik: Saša Milošević
Autori: Slađana Božić, Ljubomir Mikić
Summary: Marina Lipovšćak
Grafičko oblikovanje: Finale: dizajnvideozvuk
Tisak: IT Graf
Tiraž: 600
Podrška – Ured Vlade Republike Hrvatske za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Zagreb, mart 2014

Zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj upravi pravosuđu i policiji

U Bulletinu 1 tabelarnim prikazima navode se podaci u postotcima o zastupljenosti srpske nacionalne manjine po državnim službama, pojedinim ministarstvima i tijelima državne uprave, sa kojima oni naravno nisu zadovoljni, jer nisu zastupljeni u dovoljnom broju.

Posebni zakoni koji uređuju zastupljenost manjina u tijelima državne uprave su Zakon o sustavu državne uprave (ZSDU) i Zakon o državnim službenicima (ZDS)
ZSDU-om je propisano da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na zastupljenost u središnjim
tijelima državne uprave razmjerno njihovom udjelu u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske, a u uredima državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave razmjerno njihovom
udjelu u ukupnom stanovništvu tih jedinica.
ZSDU uređuje i pravo pripadnika nacionalnih manjina da se pozovu na ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima te da provedbu zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave nadzire Vlada Republike Hrvatske.

Članak 22. Ustava RH

(1) U jedinici lokalne samouprave i jedinici područne (regionalne) samouprave (u daljnjem tekstu: jedinica samouprave) u kojoj se prema odredbama ovog Ustavnog zakona treba osigurati srazmjerna zastupljenost članova njenog predstavničkog tijela iz reda pripadnika nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost predstavnika nacionalne manjine u njenom izvršnom tijelu.

(2) Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima sukladno odredbama posebnog zakona, vodeći računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo i stečenim pravima.

(3) Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost u tijelima uprave jedinica samouprave sukladno odredbama posebnog zakona kojim se uređuje lokalna i područna (regionalna) samouprava i sukladno stečenim pravima.

(4) U popunjavanju mjesta iz stavka 2. i 3. ovoga članka, prednost pod istim uvjetima imaju predstavnici nacionalnih ma­njina.

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2002_12_155_2532.html

Po članku 22. stavak 4, pravo prednosti pripadnika nacionalnih manjina pri zapošljavanju je diskriminirajuća u odnosu na matični hrvatski narod. To je čista diskriminacija pri zapošljavanju i nije u skladu sa Ustavom RH, što znači da je protuustavan .

Diskriminirajući su i članci u statutima pojedinih općina i gradova, upravo zato što nisu u skladu sa Ustavom RH, Poveljom Europske unije i Direktive Vijeća EU 2000/78/EZ Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja

U statutima općina i gradova u Istri piše kako slijedi;

Iz statuta grada Novigrad-Cittanova

Članak 25. U tijelima lokalne samouprave odnosno područne (regionalne) samouprave, ustanovama i drugim javnim pravnim osobama za radna mjesta na kojima se neposredno komunicira s građankama/građanima, obvezatno je poznavanje hrvatskog i talijanskog jezika.

Znači da se ne može ni natjecati za radna mjesto pripadnik većinskog hrvatskog naroda koji ne zna talijanski jezik. To je protuustavni članak,  jer svi po Ustavu RH imamo jednaka prava na rad i slobodu rada.

Iz Statuta grada Rovinja

Članak 37. Radi ostvarivanja ravnopravnosti hrvatskog i talijanskog jezika, u tijelima gradske uprave grada Rovinja-Rovigno, ustanovama i trgovačkim društvima, čiji je osnivač grad, a koje u svome radu neposredno komuniciraju sa građanima, moraju biti sistematizirana i popunjena radna mjesta za koja je obvezatno aktivno poznavanje hrvatskog i talijanskog jezik.

Ovaj članak također nije u skladu sa Ustavom RH. On je diskriminatoran i za Hrvate i za pripadnike talijanske manjine.

Iz statuta grada Umaga

Članak 31. Tijela državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, sudbene vlasti, gospodarski subjekti i ustanove te druge organizacije upotrebljavaju u svom radu pečate, štambilje i žigove na hrvatskom i talijanskom jeziku. U tijelima državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, sudbene vlasti, trgovačkim društvima i ustanovama koje obavljaju javnu službu moraju biti sistematizirana i popunjena radna mjesta za koja je obvezatno poznavanje hrvatskog i talijanskog jezika.

Što znači „ pod jednakim uvjetima“ ?

Nije pod jednakim uvjetima ako Hrvat u svojoj domovini Hrvatskoj ne može sudjelovati u natječaju, jer ne zna talijanski jezik? To je čista diskriminacija!

Hrvatskom državljaninu nije dostupno pod jednakim uvjetima svako radno mjesto i dužnost. Ako ne govori talijanski ne može se natjecati, nije mu dostupno!

Članak 44. Ustav RH

Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Članak 55. Ustav RH

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Po Ustavu RH svi građani RH imaju jednako pravo pri zapošljavanju i prema tome isticanje prednosti pri zapošljavanju pripadnika nacionalne manjine je diskriminirajuće u odnosu na matični hrvatski narod.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina na koji se pozivaju pisci ovih Biltena Srpskog nacionalnog vijeća je diskriminirajući prema Hrvatima. Izglasan je u Hrvatskom Saboru, ali je izmjenama i dopunama diskriminirao matični hrvatski narod.

Članak 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, je diskriminirajući ne samo prema Ustavu RH, već i prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava, Povelji Europske unije o temeljnim pravima i Direktivi Vijeća EU za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja

Članak 3.Ustava RH

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Članak 5. Ustava RH

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Članak 14. Ustava RH

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 15.Ustava RH

U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina.

Članak 8. Ustava RH

Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.

Članak 146. Ustava RH

Državljani Republike Hrvatske su građani Europske unije i uživaju prava koja im jamči pravna stečevina Europske Unije.

Članak 14.Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava

Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj konvenciji osigurati će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost

Povelja Europske unije o temeljnim pravimahttps://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:12016P/TXT&from=RO

Članak 20.
Jednakost pred zakonom
Svi su pred zakonom jednaki.

Članak 21.
Nediskriminacija

1. Zabranjuje se svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko
   ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo
   mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija.
2. Unutar područja primjene Ugovorâ i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu,
   zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva.

Direktiva Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja

Svrha je ove direktive osigurati da ljudi određene vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja nisu diskriminirani, već da uživaju jednako postupanje na radnome mjestu.

Koje vrste diskriminacije obuhvaća direktiva?

Ona obuhvaća i izravnu diskriminaciju (različito postupanje na temelju osobite značajke) i neizravnu diskriminaciju (bilo koja odredba, kriterij ili praksa koja je naizgled neutralna, ali dovodi ljude u gore navedenim kategorijama u neravnopravni položaj u odnosu prema ostalima). Uznemirivanje, koje stvara neprijateljsko okruženje, smatra se oblikom diskriminacije.

I ne samo da je članak 15 Ustava RH nepotreban , već je i diskriminirajući , što je ustvrdila i Venecijanska komisija. Venecijanska komisija kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe prije nekoliko godina donijela je preporuku da države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina te je njihova prisutnost u parlamentima potpuno nepotrebna i kontraproduktivna, jer time pripadnici nacionalnih manjina kao građani ostvaruju dvostruko pravo glasa.

Venecijanska komisija je savjetodavno tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja. Osnovana je u svibnju 1990. godine. U trideset godina svoga postojanja Komisija je daleko premašila svoju prvotno zamišljenu ulogu, pružanje ustavnopravne pomoći zemljama u tranziciji. Izrasla je u respektabilno stručno tijelo, koje svjedoči i sudjeluje u gotovo svim procesima ustavnih reformi koje su se odvijale i koje se odvijaju u Europi od pada komunizma do danas.

Takva prava nacionalnih manjina dovela su do diskriminacije etničke većine, Hrvata, u Ustavu RH i Zakonu o pravima nacionalnih manjina. Ne spominnje se hrvatski narod u smislu etničke pripadnosti, nisu nikakav politički subjekt zbog svog etniciteta, nego samo zbog svog državljanstva, dok je 8 zastupničkih mjesta zajamčeno isključivo nacionalnim manjinama.

Republika Hrvatska svojim je zakonodavstvom osigurala nacionalnim manjinama politički status i privilegije kakve nemaju u praksi niti jedna članica EU i ostale zemlje. Sva ta prava nisu kod manjina dovela do priznavanja i poštivanja Republike Hrvatske, njenih institucija i hrvatskog naroda. Naprotiv vidljivo je iz ponašanja, pisanja SNV-ovih Novosti i Bulletina da su dovela samo do traženja još većih privilegija i prava (Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata)

Lili Benčik/hrvatskepravice