SUVERNENISTIČKI POKRETI U EU, od Škotske, Italije do Španjolske i Belgije, sve više uzimaju maha, te će EU administracija imati sve sviše problema oko zadržavanja integralnog statusa svojih članica, a možda još više sebe same.

Ako je i do sada bilo dvojbi, i ako su Madrid i elita Europske unije uistinu kalkulirali da će se Katalonci postupno ispuhati i povući, sada, nakon drastičnih zatvorskih presuda bivšem katalonskom vodstvu zbog referenduma o nezavisnosti iz 2017. g., potpuno je jasno – pokrenut je nesmiljeni obračun koji će uzdrmati ne samo Španjolsku nego i cijelu Europsku uniju. Prosvjedi diljem Katalonije protiv gušenja njenih zahtjeva za nezavisnošću nastavit će se iz tjedna u tjedan – donosi Geopolitika.news.

Snage katalonske suverenosti neće odustati od borbe za nezavisnost Katalonije, a kako sada stoje stvari ni središnja španjolska vlast ne želi se povući sa svojih pozicija. Ono što se pokrenulo u Kataloniji više ne može biti zaustavljeno čak ni primjenom sile. Bez obzira na do sada plaćenu cijenu poništeni referendum o nezavisnosti održan 2017. g. zauvijek je promijenio poziciju Katalonije u Španjolskoj i pokrenuo nepovratne procese ne samo u njoj nego i u cijeloj Europskoj uniji. Zbivanja u Kataloniji  dio su velikoga buđenja naroda Europe i  istinskog preporoda snaga nacionalnih suverenosti koje još nisu ostvarile svoje nacionalne države i koje se s više ili manje prisile zadržavaju u postojećim europskim državno – pravnim entitetima. Zajedno s otporom samih nacionalnih država sve očitijim namjerama pretvaranja Europske unije u nadnacionalnu državnu tvorevinu promjenit će lice Europe.

Katalonsko nacionalno vodstvo pravilno procjenjuje da u sadašnjem rasporedu snaga na međunarodnoj sceni i unutar španjolskog političkog okvira mora zadržati pritisak i postupno ga pojačavati kako intezitetom djelovanja tako i širenjem njegova spektra uvođenjem u igru novih elemenata djelovanja.

Igra je to visokih uloga. Nitko, stoga, do sada, unatoč suprotnim tvrdnjama nije donio ni jednu  pogrešnu odluku, ni španjolske središnje  vlasti, ni katalonsko vodstvo. I jedna i druga strana svjesno su ušle u sudar “čelo u čelo“ i svatko od njih je morao učiniti ne ono što želi, nego ono što mora u okviru svoje postojeće političke agende.

Nastavak eskalacije sukoba više je nego izvjestan i ne može se računati na povlačenje bilo koje strane. Ni Barcelona nema razloga i prostora za uzmak, niti Madrid ima što za izgubiti. Sasvim je jasno da Španjolska kao država odvajanjem Katalonije više ne bi postojala kao geopolitički subjekt i to čak i u slučaju kada bi u njenom sastavu ostala Baskija i ostale regije što je malo vjerojatno. Katalonija se više ne može niti želi povući tim prije što je potpuno jasno da Madrid, dugoročno gledano, ako je i sada zaustavi i vojnom silom na kraju neće moći dobiti taj rat. S unionističke strane Madrida može se očekivati naglo buđenje zamrle Francove Španjolske u čijoj ideološkoj utrobi je  još živo sjećanje na pokušaj državnog udara pukovnika Antonia Tejera i njegove  „Guardie Civil“, iste one  koja je za katalonskog referenduma 2017. g. tako nesmiljeno tukla građane Barcelone  i njegova pokušaja drzavnog udara  iz 1981. godine pod istom agendom koju i danas provodi Madrid – očuvanja cjelovitosti Španjolske.

Događaji u Barceloni udarili su kamen temeljac buduće borbe za nezavisnost i sve daljnje političke aktivnosti, uključujući i moguće  pregovore s Madridom, morat će polaziti od činjenice da je 27. listopada 2017. godine Katalonija proglasila nezavisnost bez obzira što je sam taj čin bio u suprotnosti sa španjolskim ustavom i što ga je središnja vlast sudski poništila. Puigdemont i njegova ekipa je svojim pokušajem stjecanja nezavisnosti utabao putove budućega povijesnoga hoda upravo u smjeru katalonske nezavisnosti. To pitanje sada će se polako kuhati unutar španjolskog i europskog političkog kompleksa i što god Madrid bude dalje činio bilo da daje nove povlastice ili steže omču represije uspjeh je stoga samo kratkoročan. Na duge staze španjolska središnja vlast i dalje ima problem koji je sada, nakon proglašenja katalonske nezavisnosti, dobio novi impuls i novu dinamiku za slijedeće godine i desetljeća. Madrid, tako, ni u kojem slučaju nije riješio katalonski problem, niti će to u budućnosti uspjeti učiniti. Španjolske vlasti sada moraju održavati u njihovu korist postignuti  status quo za razliku od Barcelone koja može aktivno djelovati i koja je barem donekle pomakla prema naprijed početnu točku daljnje projekcije svoje vizije nezavisnosti. Barcelona ipak sada ima bolje startne pozicije za nastavak sučeljavanja i eventualnog pregovaranja koliko god to paradoksalno zvučalo u trenutku potpunog fizičkog sloma političke inicijative čiji ključni ljudi sjede u španjolskim zatvorima. To stoga jer je daleko teže održavati geopolitički raspored snaga i postojeći poredak nego poticati i gurati njegove promjene. Kod one strane koja održava poredak neizbježno s vremenom nastaje zamor što druga strana, kako govori politička povijest, uvijek koristi za pokretanje novih inicijativa.

Katalonsko vodstvo do sada je nevojbeno pokazalo kako je  pripremljeno  za sve opcije. Na to ukazuje  i izjava katalonskog veleposlanika u Hrvatskoj Erica Haucka  u intervjuu za „Večernji list“ od 12. listopada 2017. g. Na pitanje: “Bojite li se upotrebe sile ako se aktivira članak 155?“, hladno i znakovito  je odgovorio: “Nisam bio emocionalno pripremljen ni za ono na referendumu pa nemam ni odgovor na ovo. Jedno je jasno – svi se moramo pripremiti da zaštitimo ljude .“

Njegove riječi imaju težinu i uporište u pripremama Katalonije za varijantu u kojoj bi se na nju nasrnulo silom. Katalonsko vodstvo odlučno je zaštititi katalonske građane i to Madrid jako dobro zna. U kolovozu 2017. godine Carles Puigdemont nakon terorističkih napada u Barceloni otvoreno je izjavio: “Za Kataloniju su oružane snage i obrambena politika apsolutno potrebne. Mi smo u globalnom ratu i sada smo ga osjetili kroz  jihadistički  terorizam……Katalonija treba demokratsku i suvremenu obrambenu politiku. To nisu prazne riječi, jer se unutar Katalonskog nacionalnog vijeća („Assemble Nacional Catalana“), organizacije koja se bori za političku nezavisnost Katalonije od Španjolske i sjedinjenje svih katalonskih zemalja odavno formirano tijelo koje kreira buduću katalonsku vojsku pod nazivom „Military Studies Society (SEM)“. SEM-ovi nacrti udaraju temelje buduće katalonske vojske koja bi jednog dana mogla biti ekvivalentna drugim manjim europskim zemljama kao što je Danska. Planovi predviđaju stvaranje zapovjednog  kadra preuzimanjem katalonskih časnika iz španjolske vojske, osnivanje vojnih učilišta i postupno formiranje snaga kopnene vojske i ratne mornarice i u dugoročnom razvojnom planu ratnog zrakoplovsta.

Uostalom i utjecajni thin-tank „Geopolitical Futures“ kojeg vodi  George Friedman, geopolitičar i osnivač privatne obavještajne agencije „Stratfor“, u svojoj analizi situacije oko Katalonije već u naslovu ukazuje da je Kataloniji potrebna oružana sila i predviđa slijed događaja. Jednostavno rečeno  sloboda se mora izboriti mačem. Njihova analiza od 4. listopada 2017. godine naslovljena „Neovisnost se obično mora izboriti mačem nakon što je proglašena perom“- zaključuje: „Bez međunarodne potpore ili revolucionarnog ustanka u Kataloniji  Madrid će iskoristiti svoj monopol sile legitimirane španjolskim pravnim sustavom kako bi otklonila prijetnju koju Katalonija predstavlja za jedinstvo i teritorijalni integritet Španjolske. Na taj način Španjolska će posijati sjeme mnogo većeg problema jer iako se ne čini da postoji kritična masa Katalonaca koji su spremni boriti se i umrijeti za nezavisnost  današnja represija stvara za sutra naraštaj mladih Katalonaca koji će odrastajući vidjeti Španjolsku kao neprijatelja….. Neovisnost  se rijetko poklanja – stoljeća političke povijesti pokazuju da se neovisnost obično mora izboriti mačem nakon što je perom proglašena.“

Madrid s druge strane procjenjuje da ima dovoljno snage i manevarskog prostora da  katalonski pritisak  drži pod kontrolom prije svega zbog vanjske  potpore svojoj politici posebice od strane EU i podjeljenosti građana same Katalonije koju u velikoj mjeri potiče sam Madrid preko vodećih medija koje kontrolira i preko svojih poluga političkog utjecaja. Drži da odlazak Katalonije otvara mogućnost disolucije Španjolske i da nitko, pa ni sam Vatikan, neće dozvoliti propast  katoličkog kraljevstva nastalog na temeljima vjerskog identiteta u borbi za potiskivanje vlasti muslimanskih kalifa s ogromnih dijelova Pirinejskog poluotoka.

U svakom slučaju ukoliko ne dođe do političkog radikalnog zaokreta, u ovome trenutku niti jedna strana sebi ne može priuštiti luksuz povlačenja s dostignutih pozicija, ni katalosnki suverensisti, ni središnja španjolska vlast pa će sukob sve više jačati.

Jedini način izbjegavanja eskalacije sukoba  je mirno i dogovorno otvaranje puta realizaciji katalonskih nacionalnih težnji, što je u današnjim okolnostima nemoguće očekivati.

Madrid će i dalje imati punu potporu Europske unije i svih njezinih članica jer bi bruxelleska elita priznavanjem prava na samoodređenje Kataloniji negirala i karakter vlastite politike, koja, iskrivljavajući ideju europske ravnopravne suradnje nacionalnih država stvara nadnacionalnu tvorevinu pod hegemonijom Njemačke uz asistenciju najmoćnijih europskih država. Pri tom odbacuje svaku ideju promjene granica u Europi i stvaranja novih nacionalnih država.

No ukoliko se opisani smijer razvoja zbivanja oko Katalonije nastavi i Madrid i vodstvo Europske unije ostanu pri čvrstom stavu, odbacujući činjenicu da Kataloniju dugoročno ne mogu zaustaviti, nastali učinak će ugroziti i sam opstanak Europske unije kakvu poznajemo.

Katalonska borba za nezavisnost već sada pokreće separatisčke pokrete diljem Europe. Prema francuskom političkom analitičaru Arnaud de La Grangeu „Katalonija će izvazvati buđenje nacionalnih suverenosti širom Europe.“ Separatistički pokreti postoje u većini europskih zemalja. Škotska, Flandrija, Južni Tirol, Korzika, Occitanija, Baskija – svi oni čekaju svoj povijesni trenutak. Po La Grangeu „zbivanja u Kataloniji dio su svjetskog procesa samoodređenja naroda i regija“, a katalonski geopolitičar dr. Marc Sanjaume-Calvet sa sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni ukazuje da nije riječ o novoj pojavi već da se taj proces odvija kroz cijelo 20. stoljeće i nastavlja do danas, pa je tako početkom prošlog stoljeća bilo 30 do 40 nezavisnih država, a sada ih je gotovo dvije stotine. Prema njemu, načelo nepovredivosti državnih granica uvijek se u povijesti moralo povući pred pravom naroda na samoodređenje. Nema racionalnih razloga da tako ne bude i u budućnosti.

Čim je Katalonija 2017. g. proglasila svoju neovisnost, poruke potpore počele su pristizati u Barcelonu. Jean-Guy Talamoni, predsjednik Narodne skupštine Korzike, francuskog otoka na kojem postoji  snažan pokret za nezavisnost, pozdravio je “rođenje Republike Katalonije”. Carole Delga, predsjednica francuske regije Occitanije uz čestitke Barceloni ukazala je na povijesne veze te francuske regije s Katalonijom i pozvala Madrid na pregovore s katalonskim vodstvom. Od 2006. godine occitanski jezik je, naime, službeni jezik u Kataloniji.

Škotska ministrica Nicola Sturgeon, koja je najavila novi škotski referendum o neovisnosti, također je izrazila potporu Kataloniji naglasivši da je “pravo na samoodređenje važno međunarodno načelo“ i kako se nada „da će se poštivati u Kataloniji i svugdje”.

Katalonsko „proljeće“ pozdravio je još u vrijeme poništenog referenduma i predsjednik flamanskog regionalnog parlamenta Jan Peumans, kazavši, da je neovisnost Katalonije i njegove Flandrije kao i drugih etničkih entiteta u Europi „evolucija koju nijedna europska vlada neće moći izbjeći“.

Čelnici talijanskih regija Lombardije i Veneto, koje teže autonomiji, za provođenja refrenduma koji je označio prekretnicu katalonske borbe za nezavisnost došli su osobno u Barcelonu i javno osudili uhićenja katalonskih čelnika. Katalonski primjer i borba pokrenut će suverenističke pokrete i u samoj Španjolskoj, uključujući Baskiju, gdje je teroristička skupina ETA 2010. godine jednostrano proglasila prekid vatre ali se nikada nije razoružala. Baski su, za razliku od Katalonaca, agresivno i oružano nastupali, donoseći rat u samo središte španjolske države. Galicija bi također mogla pokrenuti pitanje svoje autonomije ili suverenosti, a teroristička skupina koja u njoj djeluje „Restistencia Galega” potpuno je operativna i ima sposobnosti prisiliti Madrid da se bori na više fronti. Ukoliko se zakuha u Kataloniji, španjolska središnja vlast imati će velikih problema ako bude morala silom djelovati i protiv baskijskih i galicijskih separatista.

Tlačenje Katalonije i onemogućavanje njezine neovisnosti, ukoliko se nastavi, skupo će koštati i Španjolsku i Europsku uniju koja je podržava. Sasvim je izgledno da zbivanja u Kataloniji u sebi nose klicu raspada Europske unije kakva je danas, jednostavno zato što se bruxelleska elita pod kontrolom najmoćnijih država članica ovoga puta našla na pogrešnoj strani povijesti i malo je izgleda da će, postupajući kao do sada, uspijeti zaustaviti europsko proljeće naroda. Mario Stefanov/Geopolitika.