Velika subota je dan kada se Crkva zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje, očekujući njegovo uskrsnuće. Evo što trebamo znati o Velikoj suboti – razmatranja su Miodraga Vojvodića na Bitno.net, koja djelomično prenosimo

1. ŠTO SE DOGODILO NA PRVU VELIKU SUBOTU?

Evo što nam o Velikoj suboti kaže sveti Luka u svojem Evanđelju:

Dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga, i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu. (Lk 23, 50-56)

No je li baš sve mirovalo?

2. ŠTO JE ISUS UČINIO NA PRVU VELIKU SUBOTU?

Poslušajmo nauk Crkve:

Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus uskrsnuo od mrtvih pretpostavljaju da je on, prije uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.

Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga… Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima.

Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili. Zato je i mrtvima naviještao evanđelje (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja. (KKC 632-634)

3. ŠTO CRKVA ČINI NA VELIKU SUBOTU?

Odgovor nam donosi Okružnica o pripravi i slavljenju Vazmenih blagdana Paschalis Sollemnitatis:

Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodnjeg groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje, očekujući njegovo uskrsnuće… U crkvi se mogu vjernicima na štovanje izložiti slika Krista raspetoga ili kako leži u grobu ili silazi u podzemlje, koja prikazuje otajstvo Velike subote, kao i slika Blažene Djevice Marije žalosne. (Br. 73-74)

Ova sabranost i šutnja priprava su za Vazmeno bdjenje – majku svih bdjenja (Sv. Augustin) – kada će iz srdaca novokrštenika i čitave kršćanske zajednice, radosne zbog Kristova uskrsnuća i zbog njegove pobjede nad smrću, u crkvama ponovno odjeknuti Slava Bogu na visini i uskrsni poklik Aleluja.

4. ŠTO JE VAZMENO BDJENJE?

Izvrsni sažetak smisla i sadražaja Vazmenog bdjenja donosi nam papa Benedikt XVI.:

Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu. (Iz Kateheze pape Benedikta XVI.)

Vazmeno bdjenje, u kojem Crkva bdije iščekujući Kristovo uskrsnuće, ima četiri dijela, o čemu čitamo u Paschalis Sollemnitatis br. 81:

Vazmeno bdjenje se uređuje tako da

• poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva
• sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka
• sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu
• ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe

5. KAKO IZGLEDA SLUŽBA SVJETLA?

Služba svjetla ili lucernarij porijeklo ima u judeokršćanskom običaju paljenja svijeća u molitvu blagoslova, a u Vazmenom bdjenju ovaj veličanstveni obred unošenja svijeće u mračnu crkvu simbolizira Kristovo uskrsnuće. Početak ovog obreda je u Jeruzalemu gdje je već u 5. stoljeću Vazmeno bdjenje započinjalo procesijom do Bazilike uskrsnuća sa upaljenim svijećama. U rimsku liturgiju ovaj obred ulazi nešto kasnije. Od 10. stoljeća uvodi se i blagoslov svijeće ukrašene križem, tekućom godinom, grčkim slovima alfom i omegom – znakovima početka i svršetka, te ubadanjem pet zrna tamjana. Ovi običaji prisutni su i u današnjem obredu službe svjetla.

O prvom dijelu Vazmenog bdjenja čitamo u Paschalis Sollemnitatis:

Prvi dio se sastoji iz simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i molitve. Ukoliko je moguće, neka se izvan Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.

…

Nakon ophoda slijedi navještaj veličanstvenog Vazmenog hvalospjeva ili Hvalospjeva uskrsnoj svijeći (Exsultet). Riječ je o jednome od najljepših lirskih tekstova zapadne liturgije napisanom oko 400. godine. Više o ovom hvalospjevu možete pročitati NA LINKU!

…

6. ŠTO CRKVA SLUŠA U SLUŽBI RIJEČI?

Služba riječi najstariji je dio Vazmenog bdjenja, a u prvo vrijeme činila su je čitanja iz Knjige Izlaska (Izlazak Izraela iz Egipta), te Knjige Postanka (Stvaranje i žrtvovanje Izaka) i naravno Evanđelja. Broj čitanja u različitim se liturgijskim tradicijama kretao od pet do petnaest, dok u današnjoj liturgiji Vazmenog bdjenja imamo sedam čitanja.

O službi riječi čitamo i u Paschalis Sollemnitatis:

Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja. Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, počevši od Mojsija i svih proroka, tumači Kristovo vazmeno otajstvo. (Br. 85)

Premda Okružnica preporuča da se čitaju sva čitanja, iz pastoralnih se razloga neka čitanja mogu izostaviti. Ipak, čitanje iz Knjige Izlaska o prvoj Pashi (Izl 14) i pripadajući hvalospjev mora se pročitati.

Nakon starozavjetnih čitanja slijedi himan Slava Bogu na visini, prema običaju se uključuju sva svjetla, a tijekom pjevanja zvone zvona.

…

Konačno, slijedi navještaj uskrsnuća Gospodnjeg iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi, a zatim i homilija.

7. KRSNA SLUŽBA

Vazmeno bdjenje povlašteno je vrijeme za slavlje kršćanske inicijacije. Krsna služba postala je dijelom Vazmenog bdjenja vjerojatno u 4. stoljeću, a u rimskoj liturgiji događala se u rano jutro Uskrsa, između starozavjetnih i novozavjetnih čitanja službe riječi. U procesiji se išlo do krsnog zdenca gdje se izvršio blagoslov vode i obred krštenja, a potom se nastavljalo sa euharistijskim slavljem.

Evo kako krsna služba izgleda u obnovljenoj liturgiji Vazmenoga bdjenja:

Treći dio bdjenja je krsna služba. Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se doduše izražava u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece. Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode… Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja… (Paschalis Sollemnitatis, 88-89)

…

Treći dio Vazmenog bdjenja završava molitvom vjernika.

8. VELIKA SUBOTA I EUHARISTIJSKA SLUŽBA

Euharistijska služba predstavlja vrhunac Vazmenog bdjenja. U njoj se, nakon prisutnosti u simbolu uskrsne svijeće, prisutnosti u riječi te u snazi krštenja, ostvaruje najviši stupanj prisutnosti uskrslog Krista pod prilikama kruha i vina.

O vrhuncu Vazmenog bdjenja u Okružnici čitamo sljedeće:

Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma. (Br. 90)

Pričesna antifona tumači ovo euharistijsko slavlje kao kršćansku pashalnu gozbu:

Žrtvovana je Pasha naša, Krist: zato gostimo se beskvasnim hljebovima čistoće i istine, aleluja. (1 Kor 5,7-8)

Slavlje završava svečanim uskrsnim blagoslovom

9. NEKE LITURGIJSKE NAPOMENE

Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi sljedeće bitne napomene:

O samom Bdjenju…

• Čitavo slavlje Vazmenog bdjenja vrši se noću, tako da se ili ne započinje prije početka noći ili da se završi pred zvona nedjelje. Ovo pravilo treba strogo tumačiti. (Br. 78)
• U naviještanju Vazmenog bdjenja treba se čuvati da se ono ne predstavi kao posljednji moment Velike subote. Nek se radije kaže da se Vazmeno bdjenje slavi u noći Vazma, i to kao jedan bogoštovni čin. Nek se pastiri upozore da u katehezi marljivo poučavaju o sudjelovanju u čitavom bdjenju. (Br. 95)

O službi riječi… O euharistijskoj službi… O vazmenoj svijeći… pročitajte više na Bitno.net