Božićnim ciklusom započinje liturgijska ili crkvena godina, a on se sastoji od vremena došašća, svetkovine Božića te pobožićnoga vremena. Središnji dio božićnoga ciklusa svakako je svetkovina Rođenja Gospodinova, otajstvo utjelovljene Božje Riječi, naviještene po prorocima i ušatorene među nas ljude. Krist nam je tako po svom utjelovljenju postao u svemu jednak, osim u grijehu, a svojom poslušnošću Ocu do smrti na križu zavrijedio nam je otkupljenje. Zato su u teološkom promišljanju otajstva utjelovljenja i otkupljenja nerazdruživo povezana, a unutar božićnoga otajstva posebno će se naglašavati čudesna razmjena, po kojoj Krist uzima na sebe ljudsku narav da bi nas pobožanstvenio, učinio ljubljenom djecom Božjom.

foto-ilustracija: Lili Benčik, privatno

Otajstvo Božića svoje značenje pronalazi u evanđeoskim zapisima u Matejevu i Lukinu evanđelju (Mt  1,18-2,1; Lk 2,1-7), a iz kojih saznajemo da se Isusova Majka Marija, zaručena za Josipa, prije nego se sastadoše nađe trudna po Duhu Svetom, zbog čega je Josip naumio da je potajice napusti, kako je ne bi izvrgao sramoti. No, anđeo mu se ukazao u snu i ohrabrio ga riječima: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 20b-21). Kad se pak Josip probudio iz sna, učinio je kako mu je anđeo naredio. Kad se Mariji približilo vrijeme da rodi, morala je s Josipom na put, jer je car August naredio popis sveg stanovništva, a svatko je morao poći u mjesto svoga podrijetla. Tako su i Josip i Marija krenuli iz galilejskog gradića Nazareta u judejski grad Betlehem, jer je Josip bio iz loze kralja Davida, Betlehemca. Dok su ondje bili, Mariji se navršilo vrijeme da rodi, a kako za njih nije bilo mjesta u svratištu, porodila je sina, povila ga i položila u jasle.

Tim šturim, ali značenjski prebogatim redcima, kasnija je predaja dodala niz motiva preuzetih iz apokrifnih spisa, kao npr. spilju u kojoj se zbiva Marijin porod, pojavljivanje svjetlosti u spilji, prijelaz Bogorodice iz spilje u štalu treći dan nakon poroda, motiv vola i magarca koji se klanjaju Isusu u jaslama, grubo odbijanje Marije i Josipa kad su tražili prenoćište u svratištu, itd.

Matejevo nas pak evanđelje mimo takve pučke tradicije upućuje na čudesan događaj (usp. Mt 2,8-20) po kojemu se anđeo Gospodnji ukazao pastirima i objavio im radosnu vijest o rođenju Spasitelja, pozivajući ih da krenu u Betlehem, jer će ondje naći novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Anđelu se potom pridružila velika nebeska vojska, pjevajući: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim. Nakon što su anđeli otišli od njih na nebo, pastiri su krenuli u Betlehem i pronašli Isusa kako im je anđeo navijestio, te se potom vratili slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.

Ti su tekstovi tijekom stoljeća nadahnuli mnoge kršćanske mislioce i umjetnike, a koji su sa svoje strane pridonijeli boljem razumijevanju božićnoga otajstva. Moglo bi se s pravom reći da je Božić neiscrpni misterij nad kojim se i najuzvišeniji govor čini tek kao dječje tepanje. Ipak, pozvani smo o njemu uvijek promišljati i sazrijevati u razumijevanju tolikoga Božjega dara, kao i u izražavanju svoje najdublje zahvalnosti na milosti Božjoj koju nam je podario  u liku svoga Sina.

S obzirom pak na dan Isusova rođenja, nitko ne zna sa sigurnošću kad se on zbio, iako se u prvim stoljećima među kršćanskim piscima mogu pronaći ovi i drugi nadnevci: 28. ožujka, 18. travnja, 19. travnja, 20. travnja, 20. svibnja, 29. svibnja, 17. studenoga, 25. prosinca. Potvrđuje nam to da s jedne strane dan slavlja Božića nije bio fiksno utvrđen, a s druge strane da to prvim kršćanima nije toliko bilo ni bitno, nego je daleko bitnije bilo samo otajstvo utjelovljenja. No, s vremenom se očigledno pokazala potreba i za jedinstvenim danom, a prvi poznati spomen da se on slavio 25. prosinca datira iz godine 354., o čemu nam svjedoči spis Depositio martyrum. U njemu se, između ostaloga, navodi kako je blagdan već uhodan u Rimu, što znači da se počeo slaviti barem za pontifikata pape Liberija (352.-366.), ili još vjerojatnije za vrijeme njegova prethodnika, pape Julija I. (337.-352.).

Može se pretpostaviti da je na nastanak blagdana Božića utjecao arijanizam, krivovjerje koje je pokrenuo aleksandrijski svećenik Arije (oko 260.-336.), a očitovalo se u tvrdnji da Krist nije istobitan Bogu Ocu, nego mu je podređen. Zbog takvog naučavanja, Nicejski je sabor (325.) donio dogmu o istobitnosti Oca i Sina, a Arija osudio i protjerao u Ilirik, gdje je uspio na krivovjerje navesti i niz biskupa iz naših područja, a kao posebno gorljivi u promicanju arijanizma mogu se spomenuti biskup Murse (Osijeka) – Valens, te biskup  Singidunuma (Beograd) – Ursacije, a kasnije i sirmijski metropoliti Fotin i Germinij. Štoviše, pod utjecajem širenja te hereze, i sam je car Konstantin Veliki pomilovao Arija i pridonio da se krivovjerje još više rasplamsa i nastavi uništavati pravovjerje i nakon Arijeve smrti. Zbog njega je sazvano više pokrajinskih sinoda, a konačno je arijanizam osuđen i odbačen na drugom općem crkvenom saboru – u Carigradu 381. god., iako to nipošto još nije značilo njegov kraj. S obzirom na opću raširenost arijanizma i s obzirom na opasnosti za pravovjerje koje su nastupile, opravdano se može pretpostaviti da je blagdan Božića barem djelomično nastao i kao znak suzbijanja te hereze, odnosno kao potreba da se naglasi Kristovo božanstvo.

S obzirom pak na nadnevak 25. prosinca, najčešće se smatra da je on nastao na temelju težnje da se suzbije običaj svetkovanja Saturnalija, raskalašenih svečanosti u čast bogu Saturnu koje su trajale od 17. do 24. prosinca, a još više da se suzbije poganski blagdan posvećen bogu Suncu. Naime, u Rimu se u 3. st. slavio Dan rođenja Nepobjedivog Sunca (Dies natalis solis invicti, Natalis solis invicti ili Sol invictus), a riječ je o kultu bogu Mitri, koji se s Istoka proširio posredstvom rimskih vojnika, i poprimio oficijelan značaj u cijelom Rimskom carstvu. Posebno je na to utjecala činjenica da je car Aurelijan 274. god. podigao hram Bogu Mitri, a s obzirom na vrijeme nastanka Božića značajna je činjenica da je taj hram car posvetio baš na 25. prosinca. Prema rimskom kalendaru, tada je bio zimski solsticij (prema gregorijanskom kalendaru to bi bio 21. ili 22. prosinca), a riječ je o vremenskoj pojavi kada je dan najkraći, odnosno već od sutradan dani postaju sve duži i duži. Pogani su imali običaj diljem Rimskog carstva te noći bdjeti, paliti obredne vatre te na druge raskalašene načine iščekivati mlado sunce koje se rađa, pa je razumljivo da su kršćani po zadobivanju slobode htjeli istisnuti takvu pogansku praksu, te su postojećem blagdanu dali sasvim novo značenje, naglašavajući da je jedino istinsko Sunce koje rasvjetljuje narode – Isus Krist.

Zimski je solsticij na Istoku, prema egipatskom kalendaru, padao 6. siječnja, a to je ondje utjecalo na nastanak blagdana Bogojavljenja, odnosno poput nastanka Božića na Zapadu i blagdan Bogojavljenja na Istoku nastao je na temelju potrebe suzbijanja poganskog kulta božici Kori i njezinom sinu Heliosu – bogu Sunca. Bogojavljenjem se tako na Istoku u početku slavilo Kristovo rođenje, a s vremenom su mu dodani i spomen na Kristovo krštenje i početak Isusova javnog djelovanja čudom u Kani Galilejskoj. U drugoj polovici 4. st. istočni blagdan Bogojavljenja (zapravo Kristova rođenja) bit će proširen na Rim, a zapadni Božić na Istok, što će dovesti do razdvajanja blagdana i nastanka različitih naglasaka: na Istoku se (prema julijanskom kalendaru) 25. prosinca slavilo Kristovo rođenje i poklon mudraca, a 6. siječnja Isusovo krštenje i čudo u Kani Galilejskoj, dok je na Zapadu (prema gregorijanskom kalendaru) 25. prosinca postao spomen na Kristovo rođenje, a 6. siječnja na Božju objavu svim narodima kroz sliku poklona mudraca, te Krštenje Gospodinovo i čudo u Kani Galilejskoj. Godine 1960. Crkva je uvela poseban blagdan Krštenja Gospodinova, a koji se najprije slavio kao završetak bogojavljenske osmine, da bi od 1969. god. bio premješten na nedjelju nakon Bogojavljenja i s njim, prema današnjim odredbama, završava božićno vrijeme.

Prema vrijedećim liturgijskim propisima, na Božić se mogu slaviti četiri mise: misa bdjenja, odnosno misa koja se slavi navečer 24. prosinca (u praksi je to postala dječja ponoćka), zatim misa ponoćka, misa zornica ili pastirska, te danja misa, a svaka od njih ima svoja liturgijska čitanja i svoje molitve. Te su mise nastale na temelju običaja u Rimu da papa slavi četiri mise na četiri različita mjesta: misu predvečerja Božića slavio je u bazilici Marije Velike, misu ponoćku u oratoriju u čast betlehemskih jaslica u blizini bazilike Marije Velike, zatim misu zornicu u bazilici sv. Anastazije, te danju misu u bazilici sv. Petra (kasnije i nju u bazilici Marije Velike). Širenjem rimske liturgije po cijelom Zapadu, dolazi i do preuzimanja tih četiriju misa, što se u svojoj srži zadržalo do danas.

Liturgijska boja Božića je bijela, ona koja simbolički predstavlja puninu svih boja i rasvjetljenja tame, odnosno označava milost Božjeg djela spasenja. S obzirom da je Kristovo utjelovljenje vidljivi početak otkupljenja ljudskoga roda, odnosno nerazdruživo je povezano s drvom križa i nedjeljnim uskrsnim jutrom, sasvim je razumljivo da će to otajstvo naizvan biti označeno snagom bijele liturgijske boje.

Sve nam to pokazuje uzvišenost Božića u njegovom otajstvenom i liturgijskom smislu, odnosno u njegovom dogmatskom i izvanjskom izričaju. Razumljivo je stoga da Božić čini srce božićnoga ciklusa, iako nipošto ne treba zanemariti ni uzvišenost pripremnoga vremena kroz došašće, niti narednoga vremena koje slijedi po Božiću.

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić/Vjera i Djela