Esej akademika Mirka Vidovića o postojanosti dinarskog zdravog razuma    Napomena: pogledati v. ‘Historire des littératures » Litteratures anciennes orientales et orles – ENCYCLOPEDIE DE LA PLEIADE – izd. Gallimard, Paris, 1956. – OVDJE    

O nekompatibilnosti mitomanije i prosudbi po zdravu razumu – postojanosti ilirske kulture – govori naša povijest Dinaraca od najstarijih vremena do naših dana.

Ideološku mitomaniju pod isprikom “naučnog pogleda na svijet”, proizvodili su sibirski šamani (među koje spada i Vladimir Ilič Lenjin). Baš tamo, u Sibiriji, ih je ipak na licu mjesta, kod njih, podnio i pročitao hrvatski veleintelektualac, Ante Ciliga, jedan od utemeljitelja KPJ, u svojoj knjizi “U zemlji zastrašujućeg laganja”’.

U toj knjizi, objavljenoj 1938. u Parizu u povodu njegova puštanja na slobodu kao talijanskog državljanina, kad su se otoplili odnosi između Mussolinija i Staljina, Dr Ciliga analizom laži otkriva strašno lice zarobljene Rusije.

No, to što je Dr Ciliga bio i visoki namještenik u Ministarstvu vanjskih poslovga NDH, objašnjava činjenicu da je i dan danas – vjerojatno najbojkotiraniji obraćenik s komunizma na zdrav razum premda se je komunizam samourušio jer – nikad ni nije bio filozofija života.

Ciligino životno djelo je u cjelosti dio zavidne baštine Zapada, ali kako Zapad ne priznaje tako lako da je ikad bio u zabludi (pobjednici su uvijek u pravu), Ciliga je na sveučilištima čak manji od najvećih propagatora staljinizma na Zapadu. Još uvijek. U Hrvatskoj, zadnjoj busiji staljinizma, jedva da se uopće igdje i spominje, a umro je u Zagrebu, gdje ni neka mala ulica ne nosi njegovo ime.

Koliko verzija je “službeno” iznoseno na javnost o povijesti KPJ i komunističke Jugoslavije, to ni oni koji su ih kroz cijeli školski ciklus svog naukovanja morali učiti – više nisu u stanju nabrojiti.

Srpski udbaš Petro Simić samo za tekst Titova odgovora Staljinu 1948.

No, sibirska šamanska mitomanija, silom nametnuta Dinarcima samo je nasiljem mogla postojati, po logici varijable nasilja, nekih sedamdesetak godina. Tito je bio lutka trbuhozborca iz Kremlja i kad bi se našao na brisanom prostoru u nedostatku novih ideja, pokazao bi prazninu svog znanja nemilosrdnije od kritičara iz opozicije.

U svom govoru u Splitu, 1962, Tito se je bio toliko zapetljao u svoju teoriju staljinizma bez Staljina, da je i optužio za varanje naroda i one koji su u njegovoj najblizoj okolini morali citirati i braniti – njegova mišljenja u slijedu kojih se on nije sjećao što je govorio jučer i nitko nije bio siguran da će sutra važiti ono što je on govorio danas, pa su svi ponavljali njegove izjave, da ne bi sebe doveli u opasnost da ih on, zbog zaobilaženja njegovih misli – proglasio reakcijom i stranim plaćenicima. A jedini strani plaćenik je bio on – Amerika mu je za njegovea blebetanja i laviranja dala bakšiš o preko sto milijardi ondašnjih dolara. Slijepa i gluha na stravično gašenje Hrvata u svojoj domovini – po proroštvu Karla Marxa najvećeg neprijatelja i američkog društvenog poetka, o čemu je bilo onemogućeno išta iznositi u svjetskoj javnosti. Hrvati su bili “souffredouleur” između istočne mitomanije i zapadne kleptomanije.

I u tom pogledu mi imamo duga i nezaboravljena iskustva s nasrtljivim uzurpatorima naše zemlje i kulture Dinaraca koja je urasla u povijest civilizacije, bez obzira što je do sada bilo zabranjeno i o tome javno govoriti ili pisati.

NEUNIŠTIVOST TEKOVINA RASUDBE PO ZDRAVU RAZUMU

No, naša postojanost nije shvatljiva bez povijesti naših predaka imperatora Ilira, koji su vladali najprije cjelovitom Imperijom 230. godina, i koji su, između ostalog, najprije u Nikomediju (305), a zatim u Byzantium izmjestili iz Rima vojno i političko središte Imperije pretvorene u savez autonomnih prefektura, Dijaceza i temata. Dok su se glavne i česte bitke za održanje vanjskih granica Imperije vodile na Dunavu te Eufratu i Tigrisu, trebalo je pod svaku cijenu izbjeći neprestano množenje raznih imperatora koji su proizlazili iz neskladnih grupa senatora i drugih rimskih bogataša i magnata. Takav kaos nastao je uoči dolaska Dioklecijana aklamacijom trupa na Istočnom sektoru obrane Imperije.

Dioklecijan je na vrijeme shvatio da je potrebno stabilizirati “unutrašnju forntu” Imperije – udruženjem vodećih stratega tako da će svatko od njih imati svoj sektor za organizaciju obrane. Tako je nastala Tetrarhija. No, da bi se tad Imperij stabilizirao prema glavnim vanjskim nasrtajima iz Germanije, Sarmatije i Perzije, potrebno je bilo ojačati centre obrane u ondašnjim glavnim vojnim stožerima na lijevoj obali donjeg toka Rajne (Treverorum, Tongres), kao na srednjem Dunavu (Sirmium), te u Nassiusu te i osobito na zapadnim stranama Male Azije. Tu je, otprilike na pola razmaka zapadnog i istočnog sektora obrane izabrana Nikomedia za središnjicu političke i vojne moći Imperije.

Tako je i tada iz Rima izmješteno efektivno središte Imperije. Tetrarsi su organizirali svoj koordinirani plan obrane najugorženijih “limesa”, tu u Nikomediji je i Dioklecijan postao primus inter pares, osobito u povodu Bitke na Magrumu – krvavog obračuna istočne i zapadne vojske. Zahvaljujući Maximianu, čelnika zapadne vojske, Dioklecijan, čelnik istočne vojske je za malo spasio svoj položaj kad mu se, u teškoj situaciji Maximian pružio ruku pomirnicu, što je Dioklecijan prihvatio i priznao Maximiana ravnim svojoj moći Imperatora. Obrana istočnih granica Imperije bila je teža i utoliko važnija i za opstanak zapadnog dijela Imperije. Kasnije su i jedan i drugi uzeli po jednog cesara – Dioklecijan Galerija i Maximian Konstancija Hlorosa – svi Iliri i iskusni i zaslužni ratnici.

No, nakon što je potres ozbiljno oštetio Sacrum Palatium u Nikomediji, novo središte vojne i političke moći preneseno je u Byzantium, središnja utvrda Trakije, i malo primorsko mjesto na rtu kod Zlatnog roga, na Bosforu. To prenošenje vojne i političke središnjice Rimske Imperije izveo je Konstantin, sin Constantiusa Hlorosa, godine 330., nakon što je nadvladao svoje rivale osobito na području Italije gdje je već u redovima tamošnjih moćnika vladao animozitet protiv Ilira.

Byzantium je uskoro prozvan Konstantinopolis i tu su ilirski imperatori temeljito i za dugo vremena izgradili i razradili “Drugi Rim” – velebnu središnjicu ukrašenu velikim palačama, hipodromom a u vrijeme Justinijana I. podignuta je na tamošnjem brežuljku i velebna Bazilika Hagia Sofia.

Iliri su, dakle, utemeljili Konstantinopolis (Carigrad) i vladali cjelovitom Imperijom odatle preko dvije stotine godina i u to doba mu dali ilirski značaj . Interkalacija sporednih i kratkotrajnih dinastija u Carigradu – pojavom Lava I. Tračanina po rođenju, te Heraklija, nakon Justiniana, od Herakliosa do Basila I. rodočelnika dugotrajne Makedonske dinastije, opet se za dulje vrijeme, u diskontinuitetu, pojavljuje Ilirska linija Komnena ( proizišle iz kruga srodnika Konstantina Velikog), koja je vodila sudbinu Carstva do konca trinaestog stoljeća. Dodajmo tu i dinastiju Paleologa, rodom iz Makedonije i bliskih suradnika još iz vremena Konstantina Velikog, da shvatimo da je u toku od preko tisuću i sto godina Istočno carstvo bilo djelo tada moćne ilirske zajednice.

MAHMUT-PAŠA ABOGOVIĆ

Remek-djelo ilirske kulture je bio je Corpus juris civili Justinijana I., a u stvarima očitovanja krsćanske vjere – remek djelo arhitekture u Carigradu je (p)ostala svakako Justinijanova bazilika Agia Sofia, koja je padom Carigrada pod Osmanlije, koje je predvodio vojskovodja – rodjeni Bosanac, dakle opet Ilir, Mahmut-paša Abogović. Pretvorena u džamiju, Agia Sofia je prestala biti bogomolja, kad je Mustafa Kemal Ataturk pretvorio to svetište u – muzej.

Neki stručnjaci za velike etape u razvoju arhitekture u Europi smatraju da je Dioklecijanov Sacrum Palatium kod Solina bio arhitektonska sinteza najboljih građevinskih rješenja toga doba kad krsćanstvo ulazi i u povijest Imperije.

Naime, Konstantin Veliki i u građevinskom pogledu predstavlja “medjaš” između poganskog i krsćanskog klasicizma, jos točnije – izmedju rimskog i ilirskog građevinarstva. Nakon što je, god 312. u Rimu, u neposrednoj blizini Collosseuma, dao podići svoju “Trijumfalnu kapiju”’ u slogu koji predstavlja, ne neku dekadenciju poganskog građevinarstva, nego nečeg novog u bogatstvu ljudi (a ne bogova) u povijesnom kontekstu – u dogradnji građevinskih elemenata Dioklecijanove epohe.

Po ugledu na i na temelju arhitektonskih odlika Dioklecijanove Palače kod Solina, nastala su – prema zapadnim stručnjacima, tri sukcesivna stila graditeljstva : tzv. Bizantinski, zatim Romanski i kasnije i Gotički stil velegradnji. U vezi s time, čitamo u svesku francuske “Encyclopédie des Arts”, “Les merveilles des grandes civilizations”, slijedeću tvrdnju britanskog stručnjaka iz’British Museuma, Donalda E. Strong-a:

«Dekorativni stil s konca rimskog razdoblja, koje se jasno ukazuje u slogu Dioklecijanove palače u Splitu, najavljuje bizantinski stil. Zadnja ostvarenja Rimljana u slogu kupola i lukova omogućit će i izgradnju remek djela kao što je Sveta Sofija… » (v. n.d. Str.160).

U osamnaestom stoljeću, škotski dekorativni arhitekt Robert Adam pokupio je mnoštvo podrobnosti dekorativnog značaja na Dioklecijanovoj palači i od toga je nastao u ono vrijeme u Europi vrlo poznati “Adam style”.

Byzantium su Iliri obilježili i svojim pravnim normama koje je Justinian sakupio u svoj i danas dobrim dijelom vazeći “Codex Justiniani”. (Corpus juris civili)

Rudimente tog koherentnog i logičkog pravnog kodeksa Iliri su sačuvali do u moderna vremena, osobito u Bosni, na Poljicima, u Dubrovniku, a tako i u Istri, Novom Vinodolskom itd., gdje je etično govoriti o ilirskom pravnom kontinuitetu. O posebnosti ilirskog pravnog sustava u Istri, imamo dovoljno podataka u jednom “Zakonu o Istri”’, što ga je Rimski Senat donio i pokušao nametnuti Istri u – četvrtom stoljeću prije Krista, kad je rimsko pravo bilo u rudimentalnom stanju.

Uzme li se u obzir da su svi ilirski Imperatori od Konstantina do Justiniana bili po vjeri kršćani arijanci, otimanje kasnijih sljedbenika ortodoksne i katoličke vjere za baštinu Ilira u Carigradu u najširem smislu, je u povijesnom pogledu neutemeljeno. Budući da je Dioklecijanov Sacrum Palatium kod Solina bio arhitektonski novitet bez rimskih poganskih obilježja, i mogao je poslužiti kao izvor arhitektonskih rješenja za gradnju Agia Sofije. U to ime posve je na mjetu i tvrdnja da svo graditeljstvo uzduž Jadrana u to vrijeme, pa i u Raveni, svjedoći o ilirskoj graditeljskoj kulturi, jer drugog izvora nije imala.

O svojatanju te pravno strukturirane i u to ime uspješno branjene istočne Imperije u zadnje vrijeme se izmišljaju verzije o vjernosti Byzantu u zapadnim dijelovima Pravoslavlja, posebno u Rusiji i u Srbiji.

U Beogradu je rus Georgije Ostrogorski (1902-1976) izmislio termin “Istorija Vizantije”, patchwork s ideološko-političkim nadahnućem, iz čega se je razgranala temeljito iskrivljena povijest Ilirskog dijela Rimske Imperije. Uostalom, Byzantinci su sami sebe uvijek nazivali Romanioi.

RUSI SU PROSTAČKI SKITSKI NAROD

No, koliko to stoji na čvrstim povijesnim temeljimal citirajmo, kao odgovor, slijedeće navode iz francuske “Encyclopédie de la Pleiade” (u dijelu pod naslovom ‘Littérature byzantine’): « Pokret humanizma kojem je začetnik bio Photios, patrijarh u Byzantu, vatreni polemičar, dva puta smjenjivan zbog svoje upornosti da sudjeluje u političkim i vjerskim doktrinalnim sukobljavanjima…

Photios je bio praktičan um svjestan nezaobilaznosti helenizma… On oštro suprotstavlja ‘grčki dio Imperije’ barbarskim neprijateljima… Na primjer, u jednoj od njegovih propovijedi, u povodu napada Rusa na Carigrad, on Ruse proglašava “prostački skitski narod – barbarski ocean, razuzdan, zastrasujući , uzašan, nemilosrdna sjevernjačka oluja” (v. E.de la Pl, t. I. ss. 720-721).*

Uzme li se u obzir da se je Istočni dio Rimske Imperije održao preko tisuću godina nakon propasti Zapadne Rimske Imperije, a to zahvaljujući vještini vladanja na temelju pravnih zasada, napasno svojatanje civilizacije i kulture Byzanta u “Trećem Rimu i u Dušanovu carstvu” je puka sprdačina s povijesnom istinom i s ljudskim zdravim razumom.

Trebat će ponovno učiti dva temeljna djela na kojima počiva civilizacija prava:”’Evanđelje” i istinsku Povijest civilizacije, da bismo se oslobodili barbara i mitomana koji nam pod prijetnjom oružja siluju memoriju i zdravu pamet koja je (p)održava u životu.

POUKA : To silovanje savjesti svijeta, dalo je i svoje daleke i doskorašnje šamanske zrece – od Jerolima Stridonskog do Ante Cilige snagom svoga duha u otporu barbarima koji su kod nas unijeli i pošast partizanske bolesti, koju i sadašnja ekipa marksista održava u samom srcu obavještajnom ideološko-političke mafije, koju su zapadni sponzori održali na pozicijama vlasti u Hrvatskoj, i koje parlamentarna demokracija Hrvatske mora, napokon, izvoditi na sud nakon što ih psihijatri temeljito pregledaju, da shvatimo ukon od zdrava razuma homo sovieticusa. Radi točnog uvida u uzroke društvene bolesti nasilja nad ljudskom savjesću – i dokaze koji će služiti ispravnoj interpretaciji povijesti dvadesetog stoljeća.

* v. ‘Historire des littératures » Litteratures anciennes orientales et orles – ENCYCLOPEDIE DE LA PLEIADE – izd. Gallimard, Paris, 1956.

M. Vidovic/Tjedno.hr | croative.net