Connect with us

Vijesti

CIONIZAM: Vjekovna želja Židova za povratkom u staru domovinu i vladavina Oligarhije po uzoru na Veneciju

Published

on

Od ideje o povratku u staru domovinu do etnocentrističke moćne Države Izrael

Utemeljitelj političkog cionizma postaje bečki Židov Theodor Herzl (1860.-1904.). sa svojom knjigom Judenstaat (Židovska država) objavljenom 1896. godine – piše Đuro Vidmarović u HKV-u (II dio).

foto: Theodor Herzl

Ovo djelo postaje razdjelnica u modernoj židovskoj povijesti. Osnovna misao T. Herzla: asimilacija je zlo za židovski narod, nada u toleranciju za Židove je uzaludna, dakle, jedino je rješenje u osnivanju nove, vlastite domovine, čisto židovske države, autonomne i nezavisne u svojoj staroj domovini Palestini. Bitno je ovo: “u Palestini”, jer su postojali prijedlozi i razmišljanja o osnivanju države za Židove u mnogim drugim krajevima svijeta.

Herzl je rođen u Budimpešti. Njegov djed Simon živio je u Zemunu i družio se s čuvenim rabinom Alkalajem. Teodor je sin Jakova (1833.-1902.) i Žanete r. Dijamant (1836.-1911.).[1] Od srednjoškolskih dana zanimao se za pjesništvo i povijest, odnosno historiografiju, te novinarstvo. Nakon što mu je otac doživio poslovni slom, obitelj se seli u Beč. U prijestolnici Austro-Ugarske Monarhije Herzl postaje ugledan i obrazovan član intelektualne elite, asimilirani Židov. Ugled je stekao kao pravnik, ali napušta odvjetništvo da bi se posvetio književnosti i novinarstvu. Književno priznanje stekao je kao dramski pisac. Najpoznatije njegovo kazališno djelo je Tabarin koje je uspješno izvedeno u New Yorku. Godine 1891. postaje pariški dopisnik tada najuglednijeg bečkog lista Neue Freie Presse. Boravak u Parizu i suočavanje s aferom Alfred Dreifus (1859-1935) vratila ga je u krilo naroda iz kojega je potekao, štoviše učinila ga presudnom osobom u suvremenoj povijesti židovskog naroda. Godine 1894. piše dramu Novi Geto (Das Neue Gheto) u kojoj obrađuje bolnu židovsku temu. Kako bilježe njegovi biografi, Herzl postaje svjestan svoje posebne misije. Godine 1896. objavljuje kod bečkog izdavača Breitensteina svoje čuveno djelo “Der Judenstaat”, s podnaslovom “Pokušaj jednog modernog rješenja židovskog pitanja”. U njemu postavlja jasan zahtjev: Neka nam se da suverenitet nad jednim komadom zemljine površine, dovoljno velikim za naše pravedne potrebe, za ostalo pobrinuti ćemo se sami.[2]

Bez nakane da navodimo sve bitno iz ove knjige, citirat ćemo osnovne Herzlove teze koje su bile revolucionarne i koje su odredile povijest židovskoga naroda.

– Židovsko pitanje postoji svuda u svijetu gdje žive Židovi. Židovsko pitanje nije ni socijalno, ni vjersko, nego nacionalno pitanje. Da bi se ovo pitanje zaista riješilo treba ga pretvoriti u međunarodno pitanje.

– Židovska država je zamišljena kao nova forma na jednom još nepreciziranom teritoriju. Stvoriti židovsku državu, ali ne silom čupati ljude iz njihovog sadašnjeg tla, nego ih pažljivo, s njihovim korijenima, presaditi u jedno novo, bolje tlo.

– Od europskih vlada potrebno je dobiti suverenitet nad jednim komadom neutralnog teritorija, a sve ostalo riješit će sami židovski useljenici.

– Budući da više ne postoji stari hebrejski jezik, građani židovske države govorili bi jezikom matičnih zemalja.

– Vojska i rabinat uživat će počasno mjesto u židovskoj državi, ali bez prava miješanja u državne poslove… Vojsci će biti mjesto u vojarnama, a rabinima u Božjem hramu.

Herzl je razradio precizan plan gospodarskog, socijalnog, pravnog i vjerskog organiziranja buduće slobodne židovske države. Išao je čak u detalje. Npr. predvidio je sedmosatno radno vrijeme, te državnu zastavu koja bi imala bijelo polje kao simbol novoga života, sa sedam zlatnih zvijezda kao “sedam zlatnih sati našeg radnog dana”. Židovska država bila bi po njemu aristokratska republika, po uzoru na Mletačku Republiku.

Shvativši sve probleme s kojim se susreće njegov narod, Herzl je hrabro napisao:

“… Prije početka eksodusa (iseljavanja u Palestinu, op. aut.) rasa se mora poboljšati: moramo je osposobiti za rat i oduševiti za rad i vrline”.[3]

Konačno, Akcijski komitet uspijeva, ne bez poteškoća, sazvati u Bazelu Prvi cionistički kongres (od 29. do 31. 8. 1897). Herzel je tada odredio dva osnovna pravca djelovanja cionističkog pokreta:

1. “Povratak židovstvu prije povratka u Svetu Zemlju”.

2. Polaganje kamena temeljca “zgrade u koju će se jednom skloniti židovski narod”.[4]

Kongres je donio odluku o osnivanju Svjetske Cionističke Organizacije (SCO), te odredio da će židovska himna od tada biti pjesma Ha-tikva (Nada) koju je napisao ukrajinski Židov Naftalij Herc Imber, a koja je do tada bila himna “Hoveve-Ciona”.[5] Na kraju je donesena čuvena Bazelska deklaracija koju je formulirao Maks Nordau. U njoj se nalaze ovaj programatski cilj:

Cionizam ima za cilj židovskome narodu stvoriti domovinu u Palestini koja će biti osigurana javnim zakonom.

Glede Arapa Herzel se postavio na sljedeći način: “Mi ćemo tamo osnovati dio Europe nasuprot Aziji, predstražu civilizacije prema barbarima”.[6]

Načini na koji će se taj cilj ostvariti su:

1. Unaprjeđenje pogodnih linija za naseljavanje Palestine Židovima koji se bave poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom.

2. Organiziranje i povezivanje cjelokupnog židovstva putem odgovarajućih institucija, lokalnih i općih, u skladu sa zakonima svake zemlje.

3. Jačanje osjećanja židovske pripadnosti i nacionalne svijesti.

4. Poduzimanje pripremnih radnji za osiguravanje suglasnosti vlade, ako je potrebna, za ostvarivanje ciljeva cionizma”.[7]

dr. Nahum Goldman

Godine 1924., dakle u vrijeme kada su nastajali gore citirani redci, dr. Nahum Goldman, jedan od lidera svjetskog židovstva, održao je u Beogradu predavanje. Tada je, između ostaloga izrekao i sljedeće programatske misli: “Brojčana većina (misli na Židove u Palestini, op. Đ. V.) nije potrebna, jer 200-300 tisuća živih, vrijednih, poduzetnih Židova snažniji su od većeg broja Arapa, ma da i među njima ima više razboritih i sposobnih ljudi. Kad bi smo imali 300 tisuća Židova u Palestini, ne bismo se morali više bojati za svoj politički položaj. Dalje bi se išlo prirodnim tijekom; opći interesi palestinske populacije donijeli bi sami sobom da Židovi kao i Arapi, na miru, produktivno i korisno po zemlju rade. Glavni problem je: kako da se u idućoj deceniji doseli 200-300 tisuća Židova u Palestinu?[8]”.

Godine 1929. lider hrvatskih cionista, dr. Aleksandar Licht, nakon arapsko-židovskih sukoba u Palestini, napisao je sljedeće: “U našim se dušama ne rađa osvetnički krik. Muževno je i dostojno reći: ko se ne osveti, taj se ne posveti, ali nas je jedna istorija progona kroz milenije, nas su naši zavjeti drukčije učili. Nikoja gorčina neće učiniti, da u ovom času osjećamo, nego što je u skladu sa etosom naših vjekova. Za jednu tek osvetu znamo, i na nju vas pozivam, braćo i sestre: Ne može da bude, da ove žrtve ostanu neposvećene. Ne može da bude, da smalakšemo u ovom času, tek zato je prema 160,000 Židova stoje milijuni Arapa.

dr. A. Licht

Ne možemo da rezigniramo na djelo koje smo gradili kroz ponosne decenije svoga buđenja. Dokazali smo stvaralačku svoju sposobnost i najplemenitiji etos. Ne možemo da napustimo najdragocjenije djelo što će uzvisiti naš ugled i našu čast da jednog dana bude činiocem u harmoniji vaskolikog čovječanstva. Ovo je moj, ovo je vaš zov: ‘Zaboravim li Te Jerusalime, usahla mi desnica ruka! Zaboravimo li vas, žrtve koje ste pale na obrani domaje, usahli mi svi!. Dajte, osvetite ove živote, ali osvetite onako kako priliči nama i našim pređima: Osvetite tako, da gradite što su oni porušili, pa da dođe čas da prihvate, ako budu htjeli, bratsku ruku što ćemo im pružiti. To neka bude naša osveta!”’[9]

“Mi smo nadjačali. Jer mi smo život židovskoga naroda. Ne njegovi filantropi, i ne njegovi arhivari. Mi smo njegova čast i njegov moral. Bili smo narod kad smo još bili šaka idealista i utopista u njemu. Jer u nas je živ mesijanski ideal; religijski na istoku, ideal časti na zapadu”.[10]

Đuro Vidmarović/HKV

 Bilješke

[1] Z. Markuš: Kuća u Apostelgase 253. Prilog upoznavanju porodice Teodora Hercla, Zbornik Jevrejskog istorijskog muzeja, br. 6, Beograd, 1992., str. 245-248.

[2] T. Herzl: Jevrejska država, (Skraćeno izdanje objavljeno je u okviru knjige J. Frenkla: Hercl, Beograd-Zagreb, 1936), str. 149.

[3] Janusz Pekalkiewicz: Duga ruka Izraela, Zagreb, 1979., str. 16.

[4] Ibidem, 19.

[5] Ibidem, 19.

[6] Z. Baletić, ibidem. 177.

[7] M. Aksentijević: Palestinski dosje, Beograd, 1979., str. 148.

[8] Dr. Nahum Goldman: Položaj jevrejstva u svetskopj politici, Jevrejski glasnik, god. I., br. 3., Beograd, 18. januara 1924., str. 1.-3.

[9] Aleksandar Licht, Zagreb, 1934., str.47.

[10] Za spomen dra Aleksandra Lichta u povodu prenosa njegovih posmrtnih ostataka NA vječni počinak u zemlji Jisraela, Beograd, 1956., str. 12.

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved