Društvo

Crtica o SDP-ovoj pljački

Published

4 godine ago

1 srpnja, 2020

mjukic

Na kongresu, u studenom 1990., zločinačka partija Savez komunista Hrvatske donijela je Deklaraciju o prekidu kontinuiteta te stranke s razdobljem od 1945. do 1990., pa nastaje nova stranka pod nazivom SKH – SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena). Od travnja 1993. SDP-Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Nije se radilo o nikakvom prekidu kontinuiteta već novoj laži komunista. SDP je nastavio putem zločinačke partije pa je prisvojio društvenu imovinu i postao najbogatija stranka u Hrvatskoj. Ono što su opljačkali krajem rata i nakon Drugog svjetskog rata nisu vratili već su prisvojili (koriste ili iznamljuju) i prodali.

SDP se nikada nije ispričao za zločine SKH već ih je negirao i opravdavao. SDP (SKH) nije predao svu dokumentaciju o svom zločinačkom djelovanju, nije vratio otetu imovinu bivšim vlasnicima. Ovdje će biti navedena samo dva primjera o zločinima koje su počinili.

Imovina koju ima SDP nije kupljena niti je izgrađena vlastitim sredstvima. To je bilo takozvano društveno vlasništvo, znači državno. Račan je vodio tajne pregovore sa Stipom Mesićem i Josipom Manolićem o vlasništvu nad partijskom imovinom. Oni su Račanu pomogli da protupravno zadrži tuđu imovinu koju je SKH koristila. Savezu komunista Hrvatske omogućena je pretvorba društvene imovine u privatnu imovinu SDP-a!

Navod (narod.hr): „Ministarstvo pravosuđa je sastavilo popis imovine kojom su raspolagale bivše društvno-političke organizacije. SKH raspolagao je sa 15.131 četvornim metrom zemljišta, 102 poslovna prostora i 227 stanova. Savez socijalističkog radnog naroda, čija je sljednica Akcija socijaldemokrata, raspolagao je s više od 12.000 četvornih metara zemljišta, 77 poslovnih prostora i 39 stanova. Ukupno je bilo više od 504.000 četvornih metara nekretnina koje su koristile bivše društveno-političke organizacije, a kasnije njihove stranke sljednice.”

Član Hrvatskog žrtvoslovnog društva Damir Borovčak, dipl. ing., održao je predavanje na 7. žrtvoslovnom kongresu, Varaždin 1. listopada 2016. pod naslovom: Komunistički pljačkaški zločin nad vlasnikom ljekarne na Zrinjevcu u Zagrebu.

Vojni sud Komande grada Zagreba je 7. rujna 1945. obavijestio obitelj (obavijest potpisuje kapetan Vlado Ranogajec) o izvršenoj presudi broj 222./45. od 3. 7. 1945. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio je na smrt streljanjem ljekarnik Josipa Sallopeka, te trajni gubitak građanskih prava i konfiskacija cjelokupne imovine (stambena vila na Gvozdu 19. u Zagrebu, ljekarna na trgu Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu, cijeli blok zgrada u Gundulićevoj ulici u Zagrebu te 1,8 miljuna kuna). Ljekarnik Josip Sallopek je streljan 7. 7. 1945., ne zna se gdje mu je grob. U vilu obitelji Sallopek uselili su se Oskar Kućan i Tanasije Radosavljević, odmah nakon uhićenja Sallopekovih 19. lipnja 1945., 15 dana prije suđenja. Tako su to radili komunisti SKH, a i ovi danas bi isto radili da mogu (pogledaj izjave koje daju članovi).

Ljekarnikova supruga Marija Sallopek osuđena je na prislini rad u trajanju od 4 godine (provela je 7 godina u logoru u Požegi), gubitak građanskih prava u trajanju od 5 godina i konfiskacija imovine. Kći Beata Sallopek (23 godine), studentica farmacije osuđena je na 1,5 godina prisilnog rada i gubitak građanskih prava u trajanju od tri godine. Majka i kći su razdvojene i poslane u različite logore.

U Večernjem listu od 28. veljače 1999. godine detaljno je opisana sudbina obitelji Sallopek. Presuda je donesena na montiranom procesu, razlog je pljačka, bez mogućnosti žalbe. Država do danas nije ništa vratila obitelji Sallopek!

Podsjetnik za SDP-ovc (Beru, Sabinu, Rajka, Ivu, Stipu i druge)

“Znanstveno istraživanje spomeničke baštine starih zagrebačkih ljekarni u sklopu pripreme za Hrvatski muzej medicine i farmacije, dovelo je znanstvenice HAZU-a, Stellu Fatović Ferenčić i Jasminku Ferber Bogdan, do otkrivanja nevjerojatne nepravde učinjene najimućnijem ljekarniku Josipu Sallopeku prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Jasno je da su ga zbog imetka komunisti po kratkom postupku lišili života i cjelokupne imovine. O cijeloj toj nevjerojatnoj zločinačkoj komunističkoj pljački obitelji Sallopek nastavio je pisati Jutarnji list 20. ožujka i 5. srpnja 2015. kroz razgovor sa unukom Leom Lovrić.” (Damir Borovčak)

Slika Nikole Šubića Zrinskog

“Temeljem ispunjenog zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama, dobio sam i preslik upisa kataloškog broja S-750 pod kojim se slika vodi u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Iz tog je upisa vidljivo da je slika otkupljena 1967. godine od prodavatelja Oskara Kučana iz Zagreba. Ovime je potvrđen navod Beate Sallopek iz Večernjeg lista od 28. veljače 1999. u kojem je navela imena onih – “…izvjesni Oskar Kućan i Tanasije Radosavljević”, koji su kao partizansko-komunistički pljačkaši uselili u obiteljski dom Sallopekovih na Gvozdu. Posve je jasno da su se dotični zaslužni partizanski drugovi smatrali vlasnicima svega što su zatekli u kući obitelji Sallopek, pa su naravno i rasprodavali njihovu vrijednu umjetničku imovinu. Lako je zaključiti, da je ta slika samo jedna od umjetnina iz nekad bogate kolekcije obitelji Sallopek. Partizanski drugovi bili su u stvari razbojnici i pljačkaši, koji su iz šume uselili u tuđe stanove poslije tzv. “oslobođenja” Zagreba, te beskrupulozno raspolagali s prisvojenom tuđom imovinom.” (Damir Borovčak)

Izvor:

1 Fatović-Ferenčić, S., Ferber-Bogdan, J. (2003.) Tragom slike Nikole Šubića Zrinskog: kronologija kraljevske dvorske ljekarne K Zrinjskomu. MEDICUS, 12(1), 143 – 15

SDP je protuzakonito prodao kuću Ferić

Kuća je bila vlasništvo obitelji Ferić. Kuća je zaštićeno kulturno dobro, klasificirana kao profana graditeljska baština. Komunisti su je oteli, nacionalizirali. Jedno vrijeme je u kući bio Radio Split a poslije Savez komunista Hrvatske.

SKH je bio korisnik a ne vlasnik pa je u zemljišnim knjigama vila upisana kao društveno vlasništvo. SDP kao sljednik zločinačke partije SKH je nakon raspada bivše države nastavio koristiti vilu. Godine 1998. SDP i jedan od nasljednika bivših vlasnika vilu su prodali za 3 milijuna njemačkih maraka. SDP je protupravno prodao tuđu nekretninu kao svoju. Kupoprodajni ugovor u ime SDP-a potpisao je Josip Leko (danas sudac Ustavnog suda). Nasljednici traže povrat svoje imovine ali to u “pravnoj” državi Hrvatskoj malo teže ide/ ili je nemoguće.

“Zakon o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno-političkih organizacija iz lipnja 1997. godine. U prvom članku ovoga Zakona navodi se da se njime uređuje pretvorba prava na društvenim sredstvima na kojima su pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja imali Savez komunista Hrvatske, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske i Savez socijalističke omladine Hrvatske.

Vlasništvo RH

U članku 2. definiralo se da sve nekretnine u društvenom vlasništvu kojima su upravljale ili su imale pravo korištenja ili raspolaganja spomenute organizacije postaju vlasništvo Republike Hrvatske. U članku 3. navedeno je da nekretnine koje postaju vlasništvo države, prema kriterijima koje odredi Sabor, i to u roku od godine dana, Vlada može prenijeti u vlasništvo političkih stranaka. Za političke stranke koje su nekretnine koristile na temelju valjane pravne osnove, ostalo je pravo da ih koriste još godinu dana.

Iz aktualnog spisa o vili Ferić proizlazi kako SDP nije želio čekati godinu dana i vidjeti hoće li im tadašnja HDZ-ova Vlada pokloniti nacionaliziranu vilu, nego su u dogovoru s nasljednikom bivšeg vlasnika kojemu su komunisti oduzeli imovinu, našli kupca i prodali vilu Ferić. SDP-u je bilo realno očekivati da će ostati bez vile, pa im je odgovaralo pospremiti 1,5 milijuna maraka, a i nasljedniku Feriću zasigurno je to bila realna i opipljiva prilika da dobije obeštećenje.”

Tako se to radi u “pravnoj” državi Hrvatskoj. Otmeš i prodaš tuđu imovinu kao svoju! Drug Bero ima pravo kada kaže da treba srediti stanje u hrvatskom pravosuđu. Problem je u tome da on ne misli na vraćanje otetoga!

Jutarnji list 5.7.2015. POVIJEST ZAGREBA

TUŽNA SUDBINA OBITELJI NAJBOGATIJEG HRVATSKOG LJEKARNIKA SALLOPEKA Željka Godeč / Jutarnji list, 5. srpnja 2015., str. 32-35

Juternji list 20.3.2015. POVIJEST ZAGREBA

OTKRIVENI DETALJI O LJEKARNIKU KOJI JE U ZAGREB DOVEO PRVI MERCEDES I NAJNOVIJE SVJETSKE LJEKOVE – ZAGREB DOBIVA MUZEJ FARMACIJE… Željka Godeč / Jutarnji list, 20 ožujka 2015., str. 20-21

O komunističkim zločinima i postkomunističkoj pljački ne slušamo u predizbornoj kampanji, a trebali bi! Ovo je crtica o hrvatskim takozvanim antifašistima!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić