Connect with us

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: HOS u Domovinskom ratu 1991. – 1995.

Published

on

Slika 1. Znak HOS-a (Wikipedia)

Hrvatske obrambene snage (HOS)

Zbog velikosrpske ugroze vodstvo Hrvatske stranke prava (HSP) osniva vojne postrojbe, Hrvatske obrambene snage (HOS). Hrvatske obrambene snage službeno su osnovane krajem lipnja (25. lipnja) 1991., kada je započela agresija na Republiku Sloveniju. Predsjednik HSP-a bio je Dobroslav Paraga, a na čelu HOS-a bio je Ante Paradžik. Obuka dragovoljaca HOS-a vršena je u Sloveniji i u Hrvatskoj (kampovi za obuku u Gorskom kotaru -Bosiljevu, na Žumberku, Dubravi, na Žnjanu, Tugarima, na Braču, Čiovu i drugdje). Obuku su vodili HOS-ovi i stručnjaci specijalne policije MUP-a RH. Negdje je kompletnu logistiku kampa osiguravao MUP (npr. MUP Karlovca i Duge Rese).

Opremu i naoružanje nabavljao je HSP pomoću iseljene domoljubne Hrvatske i dobrovoljnih priloga iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Razlog osnivanja HOS-a je nacionalna ugroza i nepovjerenje u komunističko-udbaške kadrove koji su zauzimali važne pozicije u novoformiranoj hrvatskoj vlasti.

Ratni stožeri HOS-a tijekom rata bili su u Zagrebu, Ljubuškom i Zenici. Načelnici glavnog stožera HOS-a: Hrvatska – Ante Paradžik, (nakon ubojstva A. Paradžika Anto Đapić), Ante Prkačin (Ljubuški) i Mladen Holman (Zenica).

O organiziranju postrojba HOS-a Ante Paradžik je rekao sljedeće: „Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama. Velik priliv sredstava za nabavku skupe opreme omogućio nam je Hrvatski potporni i obrambeni fond “Drina”, iz Toronta u Kanadi.“

Hrvatske obrambene snage (HOS)  dale su veliki doprinos u Domovinskome ratu, sudjelovale su u obrani Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Jedinice HOS-a integrirane su u hrvatsku vojsku 1992.,  također su integrirane u HVO i Armiju BiH. HOS-ovci su bili na svim ratištima. Nemjerljiv je njihov doprinos u borbi za Vukovar, Bogdanovce, obrani Dubrovnika, Škabrnje, Gospića i u BiH.

HOS je nastala kao stranačka vojska HSP-a, ali dragovoljac koji je želio braniti domovinu nije morao biti član stranke već dragovoljac koji želi braniti svoju domovinu. HOS je nastao kada Hrvatska nije imala organiziranu vojsku. Formiranjem Zbora narodne garde HOS se na prvoj crti bojišnice podređuje zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG), poslije HV-a. Postrojba HOS-a je imala svog zapovjednika i obično je kao postrojba izvršavala dobivene zadatke od zapovjednika Hrvatske vojske.

Slika 2. Naslovnica knjige „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca (mj)

Komunističko-udbaško-kosova propaganda  HOS je proglasila novom ustaškom vojskom, nazivala (pa i danas) stranačkom vojskom koja veliča ustaštvo što nije točno. Činjenice o HOS-u govore slijedeće: da su postrojbe HOS-a surađivale ili bile pod zapovjedništvom Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske, integrirane u HV do ožujka 1992. Postrojbe HOS-a također su integrirane 1992. u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u postrojbe Teritorijalne obrane BiH i Armiju BiH pa je neutemeljeno govoriti o ustašama.

HOS je imao svoju zastavu i svoj grb na kojima je poklič „Za dom spremni“. Da, bili su spremni braniti svoj dom, svoju domovinu što su i dokazali jer su bili na najtežim ratištima (Vukovar-Sajmište, Bogdanovci, Slavonija, Banovina, Srđ, Škabrnja, Livno, Mostar, Čapljina, Bosanska Posavina i drugdje).

Zbog pokliča „Za dom spremni“ proglašavati bojovnike HOS-a ustašama gruba je komunističko-četnička podvala i ništa drugo. Treba spomenuti da do danas nema poštenoga objektivnog povijesnog prikaza države NDH i ustaša. Ono što imamo su laži, podvale i pretjerivanja koja nemaju veze s objektivnom povijesnom ocjenom i nužno je napisati objektivan prikaz o NDH u vremenu i prostoru kada je NDH postojala bez uvećavanja i umanjivanja zločina. NDH je bila marionetska država koja je nastala suglasnošću Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije koji su porobili skoro cijelu Europu. Činjenica koju treba naglasiti jest da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje samostalne i neovisne Hrvatske bez obzira što komunistički kvazi povjesničari pišu i govore. Republika Hrvatska je danas samostalna i neovisna država onoliko koliko joj to dopuštaju EU i drugi svjetski moćnici, ali tako je i s drugim malim državama u EU! Neki zaboravljaju, negiraju, da je nekada Hitler nametao pravila ponašanja, a danas to rade EU (Merkel, Macron…), Putin, Trump i XI Jinping.

Poklič „Za dom spremni“, koji je sastavni dio grba i ratne zastave HOS-a, smeta komunistima, udbašima, kosovcima, četnicima i smušenjacima, smeta svima koji su bili i jesu protiv samostalne države Hrvatske. HOS-ovci su se tijekom Domovinskoga rata borili pod javnim oznakama (grb i zastava HOS-a) i nitko nema pravo to negirati i zabranjivati uporabu zastave i grba HOS-a. Nažalost, u Splitu je pod okriljem noći uz prisustvo hrvatske policije, otučen natpis „Za dom spremni“ sa spomenika poginulim HOS-ovcima. To je bio čin mržnje prema hrvatskim braniteljima i hrvatskoj državi jer oni su se borili za demokratsku pravnu državu Hrvatsku.

Slika 3. Spomenik HOS-ovcima u Splitu (mj)

Evo što kaže Pero Kovačević o znakovlju HOS-a:

“Pozvan sam ponovno podsjetiti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:

1. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;

2. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju sam ja napisao!) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;

3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;

4. U Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996.);

5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Gradu Zagreba i uz privolu tadašnjega Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Prema tome, nema mjesta za tvrdnje i insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva. Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskoga rata sa stajališta Drugoga svjetskog rata nije niti povijesno prihvatljivo. ”Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je u Domovinskome ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskome ratu ubijali civile s crvenom petokrakom i kokardom na kapi. Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskome ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. Jer, u tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’. Očito je da bi mnogi rado zabranili ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskome ratu”.

Nedopustivo je veličanje ustaštva (od pojedinaca) kao što je nedopustivo veličanje četništva (od Republike Srbija i pojedinaca u Hrvatskoj) te negiranje komunističkih zločina (antife i drugi). Zločin je zločin pa je nedopustivo negiranje, prešućivanje i opravdavanje komunističko-četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata kao i tijekom Domovinskoga rata.

Država je bila i ostala nepravedna prema braniteljima koji su bili u postrojbama HOS-a. Državni vrh tek je 1996. službeno priznao HOS, a tek se 1. siječnja 2005. spominju kao sastavni dio Obrambenih snaga RH u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i njihovih obitelji.

Prve akcije HOS-a su odlazak u Mejaško Selo na lijevoj obali Korane, u ispomoć Drugoj gardijskoj brigadi i sudjelovanje u obrani šireg područja Topuskog. Nakon toga slijedila je blokada vojarne na Borongaju (Zagreb, rujan 1991.) zajedno s pripadnicima Zbora narodne garde i građanstvom.

Tijekom 1991. vodio se informativni rat između službi sigurnosti RH i službi JNA pa je bilo mnogo lažnih dojava o pripremi terorističkih akcija. Peta kolona u hrvatskoj vlasti je bila vrlo aktivna. Samo čudo i sreća doveli su do izbjegavanja teških tragičnih akcija u kojima hrvatska policija puca na hrvatske domoljube. Na sreću, izbjegnut je tragičan sukob na obroncima Žumberka. Povjesničar Tomislav Šulj, citat:

„MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni teroristi iz Srbije, spremni na djelovanje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske brigade) iz Rakitja dobila je zadatak borbeno neutralizirati navodne „radikalne teroriste“ te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelovanje, okruživši vatrogasni dom u kojemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke. Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Jedan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz zasjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim „kajkanjem“ i obustavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je u potpunosti obustavljena, a iako isprva dvije skupine nisu blagonaklono gledale jedna na drugu, tenzije su smanjene. Sami borci obiju postrojbi kasnije su se više puta susretali na ratištima i kroz šale evocirali ovu opasnu epizodu“.

U blizini Zagreba 21. rujna 1991. organizirano je ubojstvo čelnika HOS-a Ante Paradžika. Ubila ga je hrvatska policija jer je navodno dobila dojavu da se u automobilu nalaze pripadnici pobunjenih „martićevaca“! Bilo je to političko ubojstvo! Dobroslav Paraga je početkom 1992. u Vinkovcima slučajno izbjegao smrt. Poginulo je 5 osoba, a 8 ih je ranjeno. Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u BiH, ubijen je 9. kolovoza 1992. zajedno s još 8 pripadnika HOS-a. Tko je organizirao navedena ubojstva, još nije nedvojbeno utvrđeno.

U drugoj polovici rujna 1991. situacija u obrani Vukovara je bila vrlo teška pa je iz Vukovara upućen dramatičan poziv za pomoć. Na poziv se odazvao HSP. I HOS-ovci su krenuli u Vukovar. Satniju, („Samostalna satnija HOS Vukovar“), pod zapovjedništvom Roberta Šilića, zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković uputio JE na najteže bojište, na Sajmište. Druga skupina HOS-ovaca ostala je u Bogdanovcima i branila ga 43 dana. U postrojbu HOS-a uključio se i Jean Michel Nicolier, francuski državljanin koji je za vrijeme Domovinskoga rata došao braniti Hrvatsku. Odveden je iz vukovarske bolnice i na Ovčari je mučki ubijen nakon sloma obrane Vukovara.

U obrani Vukovara i Bogdanovaca od 58 pripadnika HOS-a, koji su došli braniti Vukovar, poginulo je njih 25 (28 šire područje), a većina ostalih je ranjena (80%), neki i više puta.

O herojima obrane Vukovara i Bogdanovaca može se pročitati svjedočanstva Damira Markuša – Kutine koje je objavljeno u knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca. U dokumentarnom serijalu „Heroji Vukovara“ (autori Eduard i Dominik Galić)  suborci su iznijeli sjećanja na heroje obrane Vukovara. Također treba pročitati sjećanja Damira Radnića i prikaze povjesničara Tomislava Šulja koji je prikupio građu o HOS-u.

Postrojbe HOS-a u Hrvatskoj:

4. bojna HOS-a, 6. bojna „Marijan Baotić“ (Vinkovci), IX. bojna „Rafeal vitez Boban“ (Split), 1. satnija „Ante Paradžik“ (Jasenovac), Vukovarska satnija, 19. bojna „Vitez Jure Francetić“ (Gospić), Samostalna satnija osiguranja (Zagreb), Sinjski vod HOS-a, Čepinsaki bataljun HOS-a, Vod HOS-a „Sokoli“ (Požega), MSB „Veterani“, Interventni vod „Noćne ptice“,  Samostalna satnija i 1. bojna Žumberak. I u drugim gradovima bilo je postrojbi HOS-a (Bjelovaru, Bogdanovcima, Jastrebarskom, Koprivnici, Makarskoj, Novskoj, Ogulin, Osijeku, Vukovaru, Zagrebu i Županji).

U obrani Gospića sudjelovala je 19. satnija HOS-a koja je bila pod zapovjedništvom 118. brigade HV-a.

Nakon sloma obrane i okupacije Vukovara uhićeni su zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković i Dobroslav Paraga (čelnik HSP-a). „Komisija za Vukovar“, na čijem  je čelu bio Josip Manolić, optužila je Dedakovića i Paragu za slom obrane Vukovara i proglasila ih agentima KOS-a (kontraobavještajne službe JNA). Vrhovni sud RH 13. prosinca 1991. donosi rješenje o neosnovanosti optužbi protiv Dedakovića i Parage pa oni bivaju oslobođeni.

Nakon 23. studenog 1991. započinje integracija HOS-ovih postrojbi u Hrvatsku vojsku. Do kraja ožujka 1992. postrojbe HOS-a bile su integrirane u HV.

U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvaranje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Optužba je odbačena, svi su optuženi proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.

Najveća i najpoznatija postrojba HOS-a bila je IX. srednjodalmatinska bojna HOS-a „Rafael vitez Boban“, sa sjedištem u Splitu. Imala je 4 satnije; četvrta satnija bila je otočna. Od siječnja do sredine ožujka 1992. bojna je na Korčuli imala svoj kamp koji je ukinut na pritisak Hrvatske ratne mornarice. Pripadnici IX. bojne HOS-a istakli su se i dali veliki doprinos obrani Dubrovnika i tvrđave Imeprijal na Srđu te dubrovačkoga zaleđa. Također su se istakli u obrani hrvatskoga sela Škabrnje, 1993. godine. U obrani Škabrnje veliki doprinos dao je i pokojni Thomas Crowley „Irac“ koji je bio u postrojbi HOS-a.

Slika 4. Thomas Crowley – Irac (mj)

IX. bojna HOS-a je kao samostalna postrojba ušla u sastav Četvrte brigade i 114 brigade HV-a. U listopadu 1994. zapovjednik IX. bojne HOS-a pukovnik Marko Skejo postao je zapovjednik 114. brigade HV-a, a zapovjedništvo IX. bojne HOS-a preuzeo je Mićo Čuk. IX. bojna „Rafael Vitez Boban“ sudjelovala je u oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske (Operacija „Maslenica“, operacije „Zima 94“ i „Ljeto 95“), a kraj rata dočekala je na Južnom bojištu. Bojna je raspuštena 1996. godine.

Slika 5. Kolona sjećanja u Škabrnji (MJ)

Bojovnici HOS-a bili su sastavni dio brigada HV-a širom Hrvatske: 113., 118., 126., 142., 204. i drugih.

Slika 6. 28. godišnjica osnutka 4 GB, Split 2019. (MJ)

Vojnici HOS-a su se borili u standardnim maskirnim odorama; neke postrojbe su nosile crne uniforme (više paradno u gradovima nego na bojišnici). Opremanje, naoružavanje i obuku organizirao je HSP dok postrojbe nisu uključene u sastav Hrvatske vojske 1992. godine. Hrvatsko iseljeništvo i domoljubi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini donirali su sredstva za opremanje i naoružavanje pripadnika HOS-a. Pripadnici su bili naoružani poluautomatskim, automatskim puškama i pištoljima te oružje koje su postrojbe zarobile od agresora.

HOS u obrani Bosne i Hercegovine

Postrojbe HOS-a u Bosni i Hercegovini bile su u sljedećim gradovima i mjestima: Livno, Domaljevac (BiH), Fojnica, Tomislavgrad, Vitez, Sarajevo, Kalesija, Novi Travnik, Kakanj, Ljubuški, Mostar, Zenica, Tuzla, Čapljina, Blagaj, Travnik, Jablanica, Foča, Stolac, Goražde, Bijelo Polje, Prozor-Rama, Konjic, Široki Brijeg i drugdje.

Slika 7. Spomen ploča poginulima u Jasenovcu (MJ)

Ratni stožer HOS-a za Hercegovinu osnovan je 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. Za zapovjednika je postavljen Blaž Kraljević. HOS u BiH je surađivao s Armijom RBiH i Teritorijalnom obranom BiH. HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH. U kolovozu 1992. Blaž Kraljević imenovan je general – bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer. HOS je imao oko 3.000 pripadnika u Bosni i Hercegovini.

Pripadnici HOS-a sudjelovali su u operacijama (Lipanjske zore, Čagalj) oslobađanja Mostara i doline rijeke Neretve.

U Hercegovini je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna organizirala vojne postrojbe Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koje su tražile da se HOS podredi njihovu zapovjedništvu što vodstvo HOS-a nije prihvatilo. Nakon ubojstva Blaža Kraljevića, (9. kolovoza 1992. u Kruševu blizu Mostara), HOS je na području Herceg-Bosne raspušten 29. kolovoza 1992. Na području Bosne formiran je jedan stožer sa sjedištem u Zenici, listopada 1992., pod zapovjedništvom brigadira Mladena Holmana. HOS je djelovao u sastavu Armije BiH do 5. travnja 1993. (16. travnja 1993.); nakon toga HOS je bio u sastavu HVO-a.

Točan broj pripadnika HOS-a ne zna se pa se spominje da je bilo od 4.000 do 5.000 pripadnika. Zna se da ih je poginulo oko 700, što čini 10% svih poginulih branitelja u obrani RH. Mnogi pripadnici HOS-a invalidi su usljed teških ranjavanja.

Pripadnici HOS-a istinski su heroji Domovinskoga rata koji su nepravedno prešućeni i zapostavljeni. Oni su heroji obrane Vukovara, Bogdanovaca, Dubrovnika, Škabrnje i drugih mjesta.

Neka im je vječna hvala i slava!

Vijesti

VIRALNO Propovjednik: “Preko 90% katolika ne razumije misu”

Published

on

Viralni 33-minutni govor oca Jonathana Meyera o pravoj prirodi katoličke mise otvara srca – piše Sarah Robsdottir u Aletea-i.

Otac Jonathan Meyer iz župe Svih svetih u okrugu Dearborn, Indiana, izazvao je pomutnju na internetu svojim 33-minutnim govorom koji je nedavno održao na katoličkoj muškoj konferenciji o žrtvi mise. Njegovu su poruku uhvatili na YouTube Kanal Sluga Božjih i prikupili je više od 440.000 pregleda i više od tisuću komentara u samo nekoliko tjedana.

Otac Meyer istaknuti je propovjednik u Nacionalnoj euharistijskoj obnovi koja se odvija dijelom kao reakcija na studiju Pew Research iz 2019. koja je pokazala da 69% katolika ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.

“Ali postoji veći problem od toga”: Fr. Meyer se bavi ovom zapanjujućom statistikom na početku svog govora objašnjavajući da, prema njegovoj procjeni, “više od 90% katolika” nema pristojno razumijevanje zašto uopće idu na misu. Otac Meyer rješava ovu alarmantnu procjenu svojim tipičnim šaljivim stilom i uključivanjem publike u živahnu vježbu pitanja/odgovora.

Na kraju je vlč. Meyer citira Katekizam, jasno stavljajući do znanja da je razlog broj jedan zašto katolici moraju sudjelovati u misi taj što je to “ponovno predstavljanje Kalvarije, vječnu žrtvu Jaganjca Božjeg za grijehe svijeta”.

A odaziv je bio nevjerojatan. Ne samo da je poruka postala viralna, već i komentari na YouTube stranici Sluga Božjih govore sami za sebe.

Na primjer, @angelahagemeyer398 je napisao: “Ovaj svećenik je u 35 minuta upravo objasnio ono za što su mi trebale godine da naučim. OVO bi se trebalo igrati u svakom RCIA-u, razredu prve pričesti, pripremi za krizmu i u župi. Nedostatak tih informacija doista je razlog zašto naši ljudi posrću. Slava Bogu za ovog svećenika.”

Continue Reading

Vijesti

Organizira se tribina i pokreće inicijativa za povratkom Hrvata iz Južne Amerike

Published

on

Potaknuti informacijama koje je dobila redakcija Hrvatskog glasnika o situaciji u kojoj se nalaze Hrvati u Južnoj Americi poglavito u Argentini, Paragvaju, Boliviji i Venezueli, od kojih neki trebaju vizu da bi došli u Hrvatsku, a na temelju općeg demografskog sloma u Hrvatskoj, te nekontroliranim uvozom radne snage iz Nepala, Indije, Filipina ili pokušaju integracija ilegalnih migranata redakcija Hrvatskog glasnika odlučila se na ovaj pokušaj. Povratak Hrvata nacionalni je interes i inicijativa neće i ne smije imati političku konotaciju.

Cilj nam je pokrenuti stvari s mrtve točke, inzistirati da vlast pojednostavi dobivanje hrvatskih dokumenata, maksimalno ubrza izdavanje istih, ne dozvoliti da dijaspora čeka bez razloga dokumente po tri godine. Hrvatska diplomacija nije samo tu da se bavi međunarodnim odnosima, već da konzularni dijelovi veleposlanstava i konzulata budu dijaspori na raspolaganju, te da rade posao za koji su plaćeni, a izdavanje dokumenata nacionalni je interes. Razotkriti ćemo tkome smeta hrvatska dijaspora. Tko je taj koji onemogućava povratak Hrvata u svoju domovinu i revitalizaciju demografski devastiranih područja.

Na tribini ćemo okupiti najeminentnije hrvatske stručnjake iz demografije, koji će objasniti koliki demografski učinak može polučiti organizirana akcija povratka hrvatske dijaspore, njihovih potomaka u demografski opustošene krajeve Hrvatske, te što će taj povratak značiti za budućnost opstanka hrvatskog naroda i hrvatske države.

Pozvat ćemo najbolje stručnjake s područja ekonomije i financija koji će objasniti ekonomski značaj za hrvatsko gospodarstvo, financijski učinak na državni proračun, oporavak zdravstvenog i socijalnog sustava, te koliko znači dolazak obrazovanih deficitarnih zanimanja za hrvatsko gospodarstvo. Što znači kada novac puni državni proračun, ne odlazi van Hrvatske, novac koji će potaknuti rast dodatne vrijednosti i rast hrvatske ekonomije.

O uključenju tih ljudi u hrvatsko društvo, njihovoj socijalizaciji i uključivanju u sve tokove društva, govorit će najeminentniji sociolozi i psiholozi.

Pravnici će govoriti o ustavno pravnim aspektima i izazovima koji bi se mogli pojaviti u organizaciji njihovog povratka.

Iznijeti ćemo prijedloge o uključenju hrvatske države, Vlade Republike Hrvatske, od organiziranih charter avionskih linija u organiziranom prijevozu jer najveći broj hrvatskih iseljenika nema novaca da plati avionske karte za odlazak u nepoznato, pogotovo ako se vraćaju cijele obitelji. Poneki od njih, pogotovo u državama poput Bolivije ili Venezuele preživljavaju s dvadesetak dolara mjesečno. Nekima su konzularni uredi udaljeni nekoliko tisuća kilometara u nekoj drugoj državi.

Spremaju li se brodovi s Hrvatima u suprotnom smjeru…

Ponudit ćemo vlasti ideju o kupovini praznih nekretnina po Slavoniji, Lici Banovini i davanje na višegodišnje korištenje ili prodaju pod povoljnim višegodišnjim uvjetima. U Hrvatskoj su tisuće nekretnina prazne, a uslijed ne održavanja propadaju.

Stoga, naselimo Hrvatsku Hrvatima, zaposlimo Hrvate, neće nam trebati ni Filipinci, ni Indijci, ni Nepalci ni ilegalni imigranti, imat ćemo Hrvate, spasit ćemo narod, a narod tvori državu. Sat otkucava, kazaljka se neumoljivo primiče prema 12 sati kada će zvonio označiti kraj i zato – Vratimo ih!

Na tribinu ćemo pozvati sve strukture vlasti, od premijera, ministara, predsjednika države i predsjednike svih parlamentarnih stranaka. Sve ćemo ih izvesti na brisani prostor da vidimo, i da saznamo imali političke volje i tko od njih nije za našu inicijativu za spas naroda i države. Gospodo sat otkucava, piše Hrvatski glasnik

Continue Reading

Vijesti

SODOMIZAM i druga tri u Nebo vapijuća grijeha

Published

on

Biblijsko utemeljenje: U kršćanskom proučavanju grijeha (hamartiologiji), grijesi koji vape u Nebo za osvetom (latinski: peccata clamantia, doslovce „vrišteći grijesi“) posebni su grijesi koji su kao takvi navedeni u Svetom Pismu – piše mr. Petar Marija Radelj u Vjera i Djela.

Sveto Pismo spominje određene postupke biblijskih likova kao vapaj u Nebo za osvetom. U zapadnom kršćanstvu ta su navođenja proširena i obrađena kao uspostava kategorije posebno ozbiljnih grijeha. Uz sedam smrtnih grijeha[1] i vječne grijehe,[2] grijesi koji vape u nebo za osvetom najteži su prijestupi protiv Kristova zakona.

Svi grijesi remete naravni poredak, ali u Nebo vapijući grijesi pogađaju same korijene ljudske naravi.

Pojam i značenje

Grijesima koji vape u nebo (peccata in coelum clamantia) zovu se oni koji, zbog posebne zlobe (malitia), donose božansku osvetu onima koji su ih počinili. Tako uči nizozemski isusovac i crkveni naučitelj sv. Petar Kanizije (1521.–1597.) sa sv. Augustinom i sv. Grgurom Velikim. Smatra se da vrište, kriče ili vape u Nebo jer su počinjeni izravno protiv najvišega dobra koje je svakomu društvu potrebno kao temelj. Nabrajaju se četiri tako opisana u Svetome Pismu: hotimično ubojstvo (homicidium voluntarium), sodomski grijeh (peccatum sodomiticum), ugnjetavanje siromašnih, udovica i siročadi (oppressio pauperum, viduarum atque pupillorum) i zakidanje radnika za plaću (merces operariorum defraudata).

Rječnik moralne teologije godine 1957. donosi sljedeću natuknicu:[3]

„Grijeh koji pred Bogom vapi za osvetom – 1. Narav. Od XVI. stoljeća postao je običaj ‘grijesima koji vape za osvetom pred licem Božjim’ nazivati grijehe koji ozbiljno krše društveni poredak, a za koje se u Svetom Pismu izričito kaže da vape pred Gospodinovim licem, to jest da zazivaju Božju kaznu na one koji ih počine. 2. Broj. Četiri su: čovjekoubojstvo (Postanak 4, 10); sodomstvo (Postanak 19, 13); tlačenja udovica i siročadi (Izlazak 22, 22 i dalje); uskrata plaće koja se duguje radnicima (Ponovljeni zakon 24, 14 i dalje; Jakovljeva 5, 4).“

Katekizam Katoličke Crkve iz godine 1992. povećao je njihov klasični broj s četiri na pet tako što je nakon prva dva, a prije tlačenja udovica i siročadi, dodao tlačenje porobljenoga naroda. Tako Katekizam Katoličke Crkve uči:

1867. Katehetska predaja podsjeća da postoje također „u nebo vapijući grijesiU nebo vape:
[1.] krv Abelova (usp. Postanak 4, 10);[4]
[2.] sodomski grijeh (usp. Postanak 18, 20; [5] 19, 13); [6]
[3.] jauk potlačena naroda u Egiptu (usp. Izlazak 3, 7–10); [7]
[4.] jauk stranca, udovice i sirote (usp. Izlazak 22, 20–22); [8]
[5.] nepravda prema zaposlenom radniku (usp. Ponovljeni zakon 24, 14–15; [9] Jakovljeva 5, 4). [10]

Drugi svezak rječnika hrvatskoga jezika koji je uređivao Ljudevit Jonke, objavljen godine 1967., kaže da „grijeh vapijući na nebo, u nebo, do neba“ znači: „velik, težak prijestup“.[11]

Vladimir Anić piše godine 1991. (a to se ponavlja u nizu kasnijih izdanja) da izraz „u nebo vapijući“ znači „silno izražena nepravda ili zlo“.[12]

Opći religijski leksikon godine 2002. određuje da je „u nebo vapijući grijeh“ – „osobito sablažnjiv grijeh“.[13] Nebo je ovdje drugo ime za Boga (v. objašnjenje), a sablazan je ono što izaziva javno ogorčenje i zgražanje (v. više).

O grijehu protiv naravi

Godine 398. u Hiponu (pokraj današnje Annabe), odgovarajući na pitanje: „Što je uvijek zlo?“, sv. Augustin (354.–430.) u Ispovijestima (III. knjiga, 8. poglavlje) piše:[14]

„opačine koje su protiv naravi, kakve su primjerice bile opačine Sodomljana, treba svagdje i uvijek osuđivati i kažnjavati. Kad bi ih svi narodi počinjali, po božanskom bi zakonu svi bili jednakom krivnjom okrivljeni, jer taj zakon nije ljude učinio takvima da na taj način opće među sobom. Time se, naime, povrjeđuje i samo zajedništvo koje moramo imati s Bogom, kad se ona narav koju je On stvorio kalja izopačenom požudom.“

Godine 1256. u Parizu sv. Toma Akvinski u Spisu nad Mislima Petra Lombarda, IV. knjizi, 14. razlučivanju, 2. pitanju, 5. članku, u razlaganju teksta, piše:[15]

„Ako bi nas zatekla neka smrtna krivnja, koja se ne sastoji u smrtnom zločinu ili poroku ponašanja, ta se krivnja uvijek može popraviti. Treba znati kako je smrtna krivnja ona koja oduzima milost po kojoj postoji život duše, i to je razlog zašto je svaka smrtna krivnja protiv milosti, ali neka je protiv razuma kao krivokletstvo, neka protiv naravi kao sodomstvo, neka je zločin koji zaslužuje optužbu na sudu, a neka je bogohuljenje, što je nametanje nečega lažnoga Bogu ili oduzimanje Njemu čega što postoji u Njemu ili pripisivanje Njemu čega što nije u Njemu.“

Dakle, sodomstvo (spolni odnos s osobom istoga spola) jest školski primjer krivnje protiv milosti i naravi.

Godine 1272. u Parizu sv. Toma Akvinski u Sumi teologije, drugomu odsjeku drugoga dijela, 154. pitanju, 12. članku, u odgovoru, piše:[16]

„U svakom je rodu najgore od svega kvarenje načela o kojem ovise ostala. Načela pak razuma jesu one stvari koje su u skladu s naravi, jer razum, pretpostavljajući onim što je narav odredila, raspoređuje druge stvari prema tomu kako dolikuje. To dolazi na vidjelo i u motrilačkim i u praktičnim stvarima. I stoga, kao što je u mislenim stvarima najteža i najgadnija zabluda oko onih stvari čija je spoznaja čovjeku prirođena po naravi, tako je u stvarima djelovanja najteže i najgadnije djelovati protiv onoga što je po naravi određeno. Budući dakle da u porocima koji su protiv naravi čovjek krši ono što je narav odredila u pogledu uporabe ljubavne naslade, slijedi da je u takvoj stvari ovaj grijeh najteži od svih. Nakon njega dolazi rodoskvrnuće koje je protiv naravnoga poštovanja što ga dugujemo združenim osobama. Drugim pak vrstama razbludnosti mimoilazi se samo ono što je, iz pretpostavljanja ipak naravnih načela, po razumu određeno kao pravo (pošteno). Razumu se pri tom više protivi što se netko služi spolnim općenjem ne samo suprotno onomu što pristaje rađanju djece, nego i da drugomu nanese nepravdu.“

A odmah zatim, odgovarajući na 1. poteškoću, dodaje:[17]

„kao što je poredak ispravnoga razuma od čovjeka, tako je naravni poredak od samoga Boga. I stoga se u grijesima protiv naravi, u kojima se krši sam naravni poredak, nanosi nepravda samomu Bogu, ureditelju naravi“.

Katekizam Katoličke Crkve (1992.) na temelju Svetoga Pisma i neprekinute katehetske predaje uči da je sodomski grijeh jedan od grijeha koji vape u nebo.[18]

– – – – –

Laurence Vaux (1519.–1585.), katolički svećenik koji je po nalogu engleske kraljice Elizabete I. zbog ispovijedanja katoličke vjere bačen u tamnicu, gdje je umro od izgladnjivanja, u Katekizmu kršćanske nauke, objavljenom godine 1567., piše:

Koji je grijeh tako odvratan da vapi do neba k Bogu za osvetom?

„Sveto Pismo spominje četiri, koja su najstrašnija i najgadnija u Božjim očima.

Prvi je hotimično ili namjerno ubojstvo čovjeka. Poznato je kako je nedužna Abelova krv vapila iz zemlje k Bogu i kako je Kain bio kažnjen (Postanak 4).

Drugi je sodomski grijeh: spolno općenje muškarca s muškarcem ili žene sa ženom, protiv naravi. U Svetom je Pismu (Postanak 18) opisano kako je vapaj toga vrlo gnusnoga grijeha došao do Boga sa zemlje i kako je Bog izlio oganj i sumpor da uništi izopačene Sodomljane. Taj strašni primjer podsjeća da je kazna za one koji počine grijeh protiv naravi vječno gorjeti u paklu u ognju i sumporu.

Treće je ugnjetavanje siromašnih, djece bez roditelja i udovica. Sveto Pismo pokazuje kako je Bog kaznio faraona i Egipćane zbog tlačenja Izraelaca. Tlačitelji ne mogu izbjeći Božjoj kazni (Izlazak 22).

Četvrti grijeh koji vapi k Bogu za osvetom jest zadržati plaću najamniku ili radniku nakon što je obavio svoju službu ili posao (Jakovljeva 5).“

– – – – –

U Nebo vapijuće grijehe školski je u svom udžbeniku obradio 59. rektor Sveučilišta u Zagrebu Andrija Živković (1886.–1957.):[19]

Grijesi što u nebo vapiju

„Vanjski razlog što se neki grijesi tako nazivaju jest Sv. Pismo: kadgod ih ono spominje, navodi da vape k Bogu (za osvetom). Unutrašnji je razlog u činjenici što izvjesni grijesi na osobit način vrijeđaju osjećaj pravednosti, čovječnosti i ljudski socijalni osjećaj za društveni poredak. Ruše dakle socijalno dobro kao potrebno i korisno svima, izravno se protive volji Božjoj i vape k njemu za osvetom. Nabrajaju se četiri takova grijeha:

1) hotimično ubojstvo. Kad je Kain ubio brata svoga Abela reče mu Gospodin: Što učini? Glas krvi brata tvojega sa zemlje vapi k meni (1 Mojs 4, 10).

2) sodomija. Za taj grijeh veli sv. Pismo: Vika je u Sodomi i Gomori velika i grijeh je njihov velik. Razorit ćemo to mjesto jer je porastao glas njihov pred Gospodom (1 Mojs 18, 20).

3) tlačenje ubogih, udova i sirota. Kad ih spominje govori sv. Pismo ovako: Zar ne teku udovi suze niz lice, zar ne viču na onoga koji ih izmamljuje? S njihova se lica uzdižu gore u nebo (Crkv 35, 18). Udovi i siroti nemoj učiniti štete; ako ih povrijedite zavapit će k meni i ja ću čuti glas njihov (Ex 22, 22).

4) Prijevara (zakidanje) radnika u plaći: ne uskrati plaće potrebnomu i siromašnomu bratu svomu; da ne zavapi protiv Tebe Gospodu i da Ti se ne upiše u grijeh (Deut 24, 14). Gle kako vapi zakinuta plaća poslenika što su želi njive vaše, jauk njihov dođe do ustiju Gospoda Sabaota (Job 5, 4).

Navedeni su grijesi doista upereni proti društvenoga života. Prva dva uništavaju pojedinca i vrstu, a druga dva socijalnu pravdu. Život je dar Božji s kojim se čovjek ima služiti prema Božjoj nakani. Gospodar je života samo Bog, čovjek život tek uživa. Socijalna pravda nije drugo nego volja Božja da svima i svakome na zemlji bude dano što mu je potrebno, a sačuvano što je pravedno stečeno.

Za praksu. 1) U današnje naše doba treba često govoriti o ovim, grijesima s propovjedaonice i na zborovima. Komunistička otrovna i razorna ideja obilazi nam sela i gradove. Na žalost nalazi obilno potporu ne samo kod pomagača nekršćanskoga podrijetla i mentaliteta, nego i kod samih kršćana-katolika. Nije kapitalističko izrabljivanje samo ono u velikim i najvećim dimenzijama; ono je i u manjem opsegu vidljivo i osjetljivo, jer je kapitalističko zlo u duhu koji vlada poslovnim svijetom. Ono je ušlo i u duše kršćana-katolika, čak i u duše službenika oltara.

2) Drugo je rašireno zlo protuprirodni odnos u brakovima; ne mislimo na sodomiju, nego na bračni onanizam. I on je uperen protiv održanja vrste te se poput »bijele kuge« širi po čitavim krajevima. Samo duboki moralni preporod kršćanskih obitelji, spasit će nam narod od ovoga zla svoje vrsti. Organizacije katoličke omladine bit će obrambeni zid u mladosti, a društva kršćanskih majki i kršćanskih muževa najbolji štit u kasnijoj dobi. Uvijek se pretpostavlja da je veza s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu – prvo i ničim nenadoknadivo sredstvo.

3) Svećenik mora najaktivnije sudjelovati u pobijanju socijalnog izrabljivanja kojegod vrsti u svojoj župi (nadnice, prenaporni rad, rad djece i slabunjavih žena, javne prijevare). Za uspješan rad na ovomu teškom području valja da je sam ne samo prožet duhom socijalne pravde i kršćanskog Caritasa, nego da i praktički prednjači svima i svakom u svojoj župi.“

– – – – –

U nastavku se daje pregled svetopisamskih mjesta i ključnih riječi koje su dovele do okupljanja tih grijeha u skupinu „u Nebo vapijućih grijeha“.

Caakostatak pročitajte OVDJE!

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved