Connect with us

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: HOS u Domovinskom ratu 1991. – 1995.

Published

on

Slika 1. Znak HOS-a (Wikipedia)

Hrvatske obrambene snage (HOS)

Zbog velikosrpske ugroze vodstvo Hrvatske stranke prava (HSP) osniva vojne postrojbe, Hrvatske obrambene snage (HOS). Hrvatske obrambene snage službeno su osnovane krajem lipnja (25. lipnja) 1991., kada je započela agresija na Republiku Sloveniju. Predsjednik HSP-a bio je Dobroslav Paraga, a na čelu HOS-a bio je Ante Paradžik. Obuka dragovoljaca HOS-a vršena je u Sloveniji i u Hrvatskoj (kampovi za obuku u Gorskom kotaru -Bosiljevu, na Žumberku, Dubravi, na Žnjanu, Tugarima, na Braču, Čiovu i drugdje). Obuku su vodili HOS-ovi i stručnjaci specijalne policije MUP-a RH. Negdje je kompletnu logistiku kampa osiguravao MUP (npr. MUP Karlovca i Duge Rese).

Opremu i naoružanje nabavljao je HSP pomoću iseljene domoljubne Hrvatske i dobrovoljnih priloga iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Razlog osnivanja HOS-a je nacionalna ugroza i nepovjerenje u komunističko-udbaške kadrove koji su zauzimali važne pozicije u novoformiranoj hrvatskoj vlasti.

Ratni stožeri HOS-a tijekom rata bili su u Zagrebu, Ljubuškom i Zenici. Načelnici glavnog stožera HOS-a: Hrvatska – Ante Paradžik, (nakon ubojstva A. Paradžika Anto Đapić), Ante Prkačin (Ljubuški) i Mladen Holman (Zenica).

O organiziranju postrojba HOS-a Ante Paradžik je rekao sljedeće: „Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama. Velik priliv sredstava za nabavku skupe opreme omogućio nam je Hrvatski potporni i obrambeni fond “Drina”, iz Toronta u Kanadi.“

Hrvatske obrambene snage (HOS)  dale su veliki doprinos u Domovinskome ratu, sudjelovale su u obrani Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Jedinice HOS-a integrirane su u hrvatsku vojsku 1992.,  također su integrirane u HVO i Armiju BiH. HOS-ovci su bili na svim ratištima. Nemjerljiv je njihov doprinos u borbi za Vukovar, Bogdanovce, obrani Dubrovnika, Škabrnje, Gospića i u BiH.

HOS je nastala kao stranačka vojska HSP-a, ali dragovoljac koji je želio braniti domovinu nije morao biti član stranke već dragovoljac koji želi braniti svoju domovinu. HOS je nastao kada Hrvatska nije imala organiziranu vojsku. Formiranjem Zbora narodne garde HOS se na prvoj crti bojišnice podređuje zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG), poslije HV-a. Postrojba HOS-a je imala svog zapovjednika i obično je kao postrojba izvršavala dobivene zadatke od zapovjednika Hrvatske vojske.

Slika 2. Naslovnica knjige „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca (mj)

Komunističko-udbaško-kosova propaganda  HOS je proglasila novom ustaškom vojskom, nazivala (pa i danas) stranačkom vojskom koja veliča ustaštvo što nije točno. Činjenice o HOS-u govore slijedeće: da su postrojbe HOS-a surađivale ili bile pod zapovjedništvom Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske, integrirane u HV do ožujka 1992. Postrojbe HOS-a također su integrirane 1992. u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u postrojbe Teritorijalne obrane BiH i Armiju BiH pa je neutemeljeno govoriti o ustašama.

HOS je imao svoju zastavu i svoj grb na kojima je poklič „Za dom spremni“. Da, bili su spremni braniti svoj dom, svoju domovinu što su i dokazali jer su bili na najtežim ratištima (Vukovar-Sajmište, Bogdanovci, Slavonija, Banovina, Srđ, Škabrnja, Livno, Mostar, Čapljina, Bosanska Posavina i drugdje).

Zbog pokliča „Za dom spremni“ proglašavati bojovnike HOS-a ustašama gruba je komunističko-četnička podvala i ništa drugo. Treba spomenuti da do danas nema poštenoga objektivnog povijesnog prikaza države NDH i ustaša. Ono što imamo su laži, podvale i pretjerivanja koja nemaju veze s objektivnom povijesnom ocjenom i nužno je napisati objektivan prikaz o NDH u vremenu i prostoru kada je NDH postojala bez uvećavanja i umanjivanja zločina. NDH je bila marionetska država koja je nastala suglasnošću Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije koji su porobili skoro cijelu Europu. Činjenica koju treba naglasiti jest da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje samostalne i neovisne Hrvatske bez obzira što komunistički kvazi povjesničari pišu i govore. Republika Hrvatska je danas samostalna i neovisna država onoliko koliko joj to dopuštaju EU i drugi svjetski moćnici, ali tako je i s drugim malim državama u EU! Neki zaboravljaju, negiraju, da je nekada Hitler nametao pravila ponašanja, a danas to rade EU (Merkel, Macron…), Putin, Trump i XI Jinping.

Slika 3. Spomenik poginulim pripadnicima HOS-a u Splitu (MJ)

Poklič „Za dom spremni“, koji je sastavni dio grba i ratne zastave HOS-a, smeta komunistima, udbašima, kosovcima, četnicima i smušenjacima, smeta svima koji su bili i jesu protiv samostalne države Hrvatske. HOS-ovci su se tijekom Domovinskoga rata borili pod javnim oznakama (grb i zastava HOS-a) i nitko nema pravo to negirati i zabranjivati uporabu zastave i grba HOS-a. Nažalost, u Splitu je pod okriljem noći uz prisustvo hrvatske policije, otučen natpis „Za dom spremni“ sa spomenika poginulim HOS-ovcima. To je bio čin mržnje prema hrvatskim braniteljima i hrvatskoj državi jer oni su se borili za demokratsku pravnu državu Hrvatsku.

Slika 4. Thomas Crowley – Irac (mj)

Evo što kaže Pero Kovačević o znakovlju HOS-a:

“Pozvan sam ponovno podsjetiti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:

1. Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;

2. Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju sam ja napisao!) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;

3. Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;

4. U Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996.);

5. Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Gradu Zagreba i uz privolu tadašnjega Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Prema tome, nema mjesta za tvrdnje i insinuacije o refašizaciji hrvatskog društva. Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskoga rata sa stajališta Drugoga svjetskog rata nije niti povijesno prihvatljivo. ”Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je u Domovinskome ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskome ratu ubijali civile s crvenom petokrakom i kokardom na kapi. Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskome ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. Jer, u tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’. Očito je da bi mnogi rado zabranili ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskome ratu”.

Nedopustivo je veličanje ustaštva (od pojedinaca) kao što je nedopustivo veličanje četništva (od Republike Srbija i pojedinaca u Hrvatskoj) te negiranje komunističkih zločina (antife i drugi). Zločin je zločin pa je nedopustivo negiranje, prešućivanje i opravdavanje komunističko-četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata kao i tijekom Domovinskoga rata.

Država je bila i ostala nepravedna prema braniteljima koji su bili u postrojbama HOS-a. Državni vrh tek je 1996. službeno priznao HOS, a tek se 1. siječnja 2005. spominju kao sastavni dio Obrambenih snaga RH u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata i njihovih obitelji.

Prve akcije HOS-a su odlazak u Mejaško Selo na lijevoj obali Korane, u ispomoć Drugoj gardijskoj brigadi i sudjelovanje u obrani šireg područja Topuskog. Nakon toga slijedila je blokada vojarne na Borongaju (Zagreb, rujan 1991.) zajedno s pripadnicima Zbora narodne garde i građanstvom.

Tijekom 1991. vodio se informativni rat između službi sigurnosti RH i službi JNA pa je bilo mnogo lažnih dojava o pripremi terorističkih akcija. Peta kolona u hrvatskoj vlasti je bila vrlo aktivna. Samo čudo i sreća doveli su do izbjegavanja teških tragičnih akcija u kojima hrvatska policija puca na hrvatske domoljube. Na sreću, izbjegnut je tragičan sukob na obroncima Žumberka. Povjesničar Tomislav Šulj, citat:

„MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni teroristi iz Srbije, spremni na djelovanje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske brigade) iz Rakitja dobila je zadatak borbeno neutralizirati navodne „radikalne teroriste“ te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelovanje, okruživši vatrogasni dom u kojemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke. Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Jedan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz zasjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim „kajkanjem“ i obustavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je u potpunosti obustavljena, a iako isprva dvije skupine nisu blagonaklono gledale jedna na drugu, tenzije su smanjene. Sami borci obiju postrojbi kasnije su se više puta susretali na ratištima i kroz šale evocirali ovu opasnu epizodu“.

U blizini Zagreba 21. rujna 1991. organizirano je ubojstvo čelnika HOS-a Ante Paradžika. Ubila ga je hrvatska policija jer je navodno dobila dojavu da se u automobilu nalaze pripadnici pobunjenih „martićevaca“! Bilo je to političko ubojstvo! Dobroslav Paraga je početkom 1992. u Vinkovcima slučajno izbjegao smrt. Poginulo je 5 osoba, a 8 ih je ranjeno. Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u BiH, ubijen je 9. kolovoza 1992. zajedno s još 8 pripadnika HOS-a. Tko je organizirao navedena ubojstva, još nije nedvojbeno utvrđeno.

U drugoj polovici rujna 1991. situacija u obrani Vukovara je bila vrlo teška pa je iz Vukovara upućen dramatičan poziv za pomoć. Na poziv se odazvao HSP. I HOS-ovci su krenuli u Vukovar. Satniju, („Samostalna satnija HOS Vukovar“), pod zapovjedništvom Roberta Šilića, zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković uputio JE na najteže bojište, na Sajmište. Druga skupina HOS-ovaca ostala je u Bogdanovcima i branila ga 43 dana. U postrojbu HOS-a uključio se i Jean Michel Nicolier, francuski državljanin koji je za vrijeme Domovinskoga rata došao braniti Hrvatsku. Odveden je iz vukovarske bolnice i na Ovčari je mučki ubijen nakon sloma obrane Vukovara.

U obrani Vukovara i Bogdanovaca od 58 pripadnika HOS-a, koji su došli braniti Vukovar, poginulo je njih 25 (28 šire područje), a većina ostalih je ranjena (80%), neki i više puta.

O herojima obrane Vukovara i Bogdanovaca može se pročitati svjedočanstva Damira Markuša – Kutine koje je objavljeno u knjizi „58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca. U dokumentarnom serijalu „Heroji Vukovara“ (autori Eduard i Dominik Galić)  suborci su iznijeli sjećanja na heroje obrane Vukovara. Također treba pročitati sjećanja Damira Radnića i prikaze povjesničara Tomislava Šulja koji je prikupio građu o HOS-u.

Slika 5. Kolona sjećanja u Škabrnji (mj)

Postrojbe HOS-a u Hrvatskoj:

4. bojna HOS-a, 6. bojna „Marijan Baotić“ (Vinkovci), IX. bojna „Rafeal vitez Boban“ (Split), 1. satnija „Ante Paradžik“ (Jasenovac), Vukovarska satnija, 19. bojna „Vitez Jure Francetić“ (Gospić), Samostalna satnija osiguranja (Zagreb), Sinjski vod HOS-a, Čepinsaki bataljun HOS-a, Vod HOS-a „Sokoli“ (Požega), MSB „Veterani“, Interventni vod „Noćne ptice“,  Samostalna satnija i 1. bojna Žumberak. I u drugim gradovima bilo je postrojbi HOS-a (Bjelovaru, Bogdanovcima, Jastrebarskom, Koprivnici, Makarskoj, Novskoj, Ogulin, Osijeku, Vukovaru, Zagrebu i Županji).

U obrani Gospića sudjelovala je 19. satnija HOS-a koja je bila pod zapovjedništvom 118. brigade HV-a.

Nakon sloma obrane i okupacije Vukovara uhićeni su zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković i Dobroslav Paraga (čelnik HSP-a). „Komisija za Vukovar“, na čijem  je čelu bio Josip Manolić, optužila je Dedakovića i Paragu za slom obrane Vukovara i proglasila ih agentima KOS-a (kontraobavještajne službe JNA). Vrhovni sud RH 13. prosinca 1991. donosi rješenje o neosnovanosti optužbi protiv Dedakovića i Parage pa oni bivaju oslobođeni.

Nakon 23. studenog 1991. započinje integracija HOS-ovih postrojbi u Hrvatsku vojsku. Do kraja ožujka 1992. postrojbe HOS-a bile su integrirane u HV.

U lipnju 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu, Dobroslav Paraga, Anto Đapić, Mile Dedaković i Ante Prkačin optuženi su za stvaranje paravojske (HOS), ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske, planiranje državnog udara, neovlašteno pribavljanje oružja i agitiranje protiv tadašnje vlasti. Optužba je odbačena, svi su optuženi proglašeni nevinima, a HOS je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske priznat kao legalni dio Hrvatske vojske.

Najveća i najpoznatija postrojba HOS-a bila je IX. srednjodalmatinska bojna HOS-a „Rafael vitez Boban“, sa sjedištem u Splitu. Imala je 4 satnije; četvrta satnija bila je otočna. Od siječnja do sredine ožujka 1992. bojna je na Korčuli imala svoj kamp koji je ukinut na pritisak Hrvatske ratne mornarice. Pripadnici IX. bojne HOS-a istakli su se i dali veliki doprinos obrani Dubrovnika i tvrđave Imeprijal na Srđu te dubrovačkoga zaleđa. Također su se istakli u obrani hrvatskoga sela Škabrnje, 1993. godine. U obrani Škabrnje veliki doprinos dao je i pokojni Thomas Crowley „Irac“ koji je bio u postrojbi HOS-a.

IX. bojna HOS-a je kao samostalna postrojba ušla u sastav Četvrte brigade i 114 brigade HV-a. U listopadu 1994. zapovjednik IX. bojne HOS-a pukovnik Marko Skejo postao je zapovjednik 114. brigade HV-a, a zapovjedništvo IX. bojne HOS-a preuzeo je Mićo Čuk. IX. bojna „Rafael Vitez Boban“ sudjelovala je u oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske (Operacija „Maslenica“, operacije „Zima 94“ i „Ljeto 95“), a kraj rata dočekala je na Južnom bojištu. Bojna je raspuštena 1996. godine.

Bojovnici HOS-a bili su sastavni dio brigada HV-a širom Hrvatske: 113., 118., 126., 142., 204. i drugih.

Vojnici HOS-a su se borili u standardnim maskirnim odorama; neke postrojbe su nosile crne uniforme (više paradno u gradovima nego na bojišnici). Opremanje, naoružavanje i obuku organizirao je HSP dok postrojbe nisu uključene u sastav Hrvatske vojske 1992. godine. Hrvatsko iseljeništvo i domoljubi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini donirali su sredstva za opremanje i naoružavanje pripadnika HOS-a. Pripadnici su bili naoružani poluautomatskim, automatskim puškama i pištoljima te oružje koje su postrojbe zarobile od agresora.

HOS u obrani Bosne i Hercegovine

Postrojbe HOS-a u Bosni i Hercegovini bile su u sljedećim gradovima i mjestima: Livno, Domaljevac (BiH), Fojnica, Tomislavgrad, Vitez, Sarajevo, Kalesija, Novi Travnik, Kakanj, Ljubuški, Mostar, Zenica, Tuzla, Čapljina, Blagaj, Travnik, Jablanica, Foča, Stolac, Goražde, Bijelo Polje, Prozor-Rama, Konjic, Široki Brijeg i drugdje.

Ratni stožer HOS-a za Hercegovinu osnovan je 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. Za zapovjednika je postavljen Blaž Kraljević. HOS u BiH je surađivao s Armijom RBiH i Teritorijalnom obranom BiH. HOS se od srpnja 1992. službeno nalazio pod vrhovnim zapovjedništvom Predsjedništva RBiH. U kolovozu 1992. Blaž Kraljević imenovan je general – bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer. HOS je imao oko 3.000 pripadnika u Bosni i Hercegovini.

Pripadnici HOS-a sudjelovali su u operacijama (Lipanjske zore, Čagalj) oslobađanja Mostara i doline rijeke Neretve.

U Hercegovini je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna organizirala vojne postrojbe Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koje su tražile da se HOS podredi njihovu zapovjedništvu što vodstvo HOS-a nije prihvatilo. Nakon ubojstva Blaža Kraljevića, (9. kolovoza 1992. u Kruševu blizu Mostara), HOS je na području Herceg-Bosne raspušten 29. kolovoza 1992. Na području Bosne formiran je jedan stožer sa sjedištem u Zenici, listopada 1992., pod zapovjedništvom brigadira Mladena Holmana. HOS je djelovao u sastavu Armije BiH do 5. travnja 1993. (16. travnja 1993.); nakon toga HOS je bio u sastavu HVO-a.

Točan broj pripadnika HOS-a ne zna se pa se spominje da je bilo od 4.000 do 5.000 pripadnika. Zna se da ih je poginulo oko 700, što čini 10% svih poginulih branitelja u obrani RH. Mnogi pripadnici HOS-a invalidi su usljed teških ranjavanja.

Pripadnici HOS-a istinski su heroji Domovinskoga rata koji su nepravedno prešućeni i zapostavljeni. Oni su heroji obrane Vukovara, Bogdanovaca, Dubrovnika, Škabrnje i drugih mjesta.

Neka im je vječna hvala i slava!

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Vijesti

Fakti koje mediji svjesno prešućuju o Lordu Jacobu Rothschildu

Published

on

U ponedjeljak je obitelj Rothschild objavila smrt lorda Jacoba Rothschilda. Imao je 87 godina – donosi portal Epoha (autor: Antonio Klasić)

Rothschildi potječu od Mayera Amschela, koji je rođen u Frankfurtu 1744. godine i trgovao je novcem u kući s crvenim natpisom. Njegovih pet sinova osnovali su banke u Frankfurtu, Beču, Napulju, Londonu i Parizu.

No, nije s tim počelo. Rothschildi su bili Hazari koji su prešli na judaizam. To je škakljiva tema – prije nego što shvatite, bit ćete označeni kao teoretičar zavjere ili antisemit – ali Biblija nas upozorava na ljude koji tvrde da su Židovi, ali to nisu.

“Znam tvoja djela, i tvoje nevolje, i tvoje siromaštvo, i tvoje bogatstvo; i znam bogohuljenje onih koji sebe nazivaju Židovima, a to ipak nisu; jer oni su Sotonina sinagoga. – Otkrivenje 2:9

“Poslat ću vam ljude koji pripadaju sotoni. Kažu da su Židovi, djeca Božja, ali su lažljivci. Natjerat ću ih da kleknu pred tvoje noge i neće imati izbora nego priznati da te volim.” – Otkrivenje 3:9.

Nadalje, ne zovu se Rothschild, nego Bauer. Ne samo da su bili uključeni u trgovinu opijumom i robljem, već su također financirali američke kolonije i američki građanski rat. Podržavali su i financirali obje strane. Rat je veliki biznis, a banke odlično zarađuju na kamatama.

Abraham Lincoln je jednom trebao više novca. Kamatne stope njujorških bankara za njega su bile previsoke. Tako je sam počeo tiskati državni novac. Nije naplaćivao nikakve kamate i uspio je izbjeći Rothschilde.

Manje od dva mjeseca prije završetka američkog građanskog rata, predsjednik Lincoln je ubijen. Vidite li ovdje uzorak? Njihova strategija je: izazvati ratove, dati objema stranama zajmove po pretjeranim kamatama, a ako vlade ne mogu vratiti zajmove, Rothschildi instaliraju središnju banku koju su sami stvorili.

Godinu dana nakon osnivanja Federalnih rezervi, američke središnje banke, izbio je Prvi svjetski rat. Rothschildi su financirali obje zaraćene strane. A tko je financirao Osovinu i saveznike u Drugom svjetskom ratu? Pogađate: bankari Rothschild.

Nisu posuđivali samo tijekom Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi “The Mind of Adolf Hitler: The Secret Wartime Report”, psihoanalitičar Walter C. Langer piše da Hitlera nisu samo podržavali Rothschildi, nego je i sam bio Rothschild. Nakon Drugog svjetskog rata osnovana je država Izrael.

Koliko je ljudi umrlo u ratovima koje su financirali bankari? Bez rata, novac presuši. A to je veliki problem za one koji ovise o ratu.

Dana 4. lipnja 1963. predsjednik John F. Kennedy potpisao je dekret kojim je vladi vraćena moć izdavanja novca, što znači da se više nije morala obraćati Rothschildovim federalnim rezervama.

Nekoliko mjeseci kasnije, JFK je ubijen.

U desetljećima koja su uslijedila središnje su banke rasle kao pečurke. Godine 1998. Europska središnja banka osnovana je u Frankfurtu, gdje je i započela.

Činjenica je mnogo no ovo je samo nekoliko najbitnijih koje su izravno utjecale na sudbinu svjeta i živote ljudi. (Antonio Klasić /Epoha.com.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved