SUKOBI ČETNIKA I USTAŠA, Mesić/Josipović pojma nemaju – I. DIO Opseg bitke u kojoj su partizani dahtali za vratom četnika i pustili ih u ustašku klopku, što i te kako mori srpske nacionaliste, zorno pokazuje kako je notorna neistina da u četiri godine Drugog svjetskog rata sukoba među četnicima i ustašama nije bilo.

Potaknut posvemašnjom rehabilitacijom vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića u današnjoj Srbiji, oglasio se i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Pokazujući otvoreno svoje neslaganje s rehabilitacijom četničkog zločinca, Mesić je pokazao i svoje neznanje i neupućenost glede tematike – Drugi svjetski rat na ovim prostorima – što je njegovim izjavama dalo dimenziju neistine.

Rekao je tako Mesić da “rehabilitacija Mihailovića pothranjuje pobornike ustaštva”, ističući pritom “kako se ustaše i četnici praktički nisu sukobili od 1941. do 1945. godine, aludirajući tako na staru tezu o “saveznicima u zločinu” i zanemarujući neke povijesne činjenice kojih ćemo se probati dohvatiti.

Uostalom, na suđenju u Beogradu 1946. godine Draža Mihailović je za jednu bitku protiv ustaša koja je završila debaklom četnika, rekao da je to za srpsku vojsku bilo – “novo Kosovo polje”. Kako bi to mogao reći da sukoba, kako smo čuli, nije bilo? Dakle, potpuna je neistina da se ustaše i četnici nisu sukobljavali na području koji je obuhvaćala NDH, problem je u tome što su se naši povijesničari desetljećima trudili objašnjavati događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata po uzusima samo jedne istine, partizanske i revolucionarne.

Sukoba ustaša i četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovim područjima bilo je bezbroj, a obrazovni sustav u bivšoj državi, a okrnjeni i u ovoj, nudio je ili tek nudi priče o sedam neprijateljskih ofenziva, kao da se u međuvremenu za isto vrijeme praktički baš ništa nije događalo.

Ne ulazeći u namjeru rehabilitacije jednog ili drugog pokreta valja istaći da su se ustaše i četnici sukobljavali često, a u povijesti njihovih borbi ima i bitaka koje su po obimu, snagama koje su sudjelovale, ali i žrtvama bile goleme, doslovce krvave do koljena.

>> Ustaški oklopni sklop je punom brzinom ušao u Doline, četnici su počeli bezglavo bježati

Dok se nije dogodila kapitulacija Italije, četnici su često znali “zakuhati” bitku pa potom pobjeći pod zaštitu Talijana, a ustaške snage tu su bile nemoćne jer im je bilo zabranjeno ulaziti u talijansku okupacijsku zonu. No četnici su prve velike poraze doživjeli još 1941. godine kad je ustaška Crna legija čistila prostor oko rijeke Drine, sukobljavajući se i s četničkim i s partizanskim snagama. Upućeniji u zbivanja za vrijeme Drugog svjetskog rata znaju za borbe ustaša i četnika na planini Ozren, oko Sarajeva, Udbine, pa i u Bosanskoj posavini, Lici. Sukoba je bilo na sve strane, a iz ustaške dokumentacije dalo se jasno nazrijeti kako su četnici ujutro znali biti četnici, a navečer – partizani.

U borbama kod Foče, Bugojna i Travnika silnih žrtava je bilo na obje strane. U kaosu koji je vladao često su ustaše u borbama protiv četnika znali biti zaustavljani od Nijemaca, opet na inicijativu Talijana, a i kod četnika se događao raskol, skupina jednih odmetnula bi se od drugih, što je na kraju znalo rezultirati velikim, doslovce kobnim porazima od ustaša, no o tome kasnije.

Pred kraj rata kada su se strane mijenjale gotovo pa svakodnevno ustaše su vodile borbe i s ustašama i s partizanima, makar će neki srpski povjesničari tražiti i činjenice da su i partizani znali surađivati s ustašama, sve u cilju zatiranja četničkog pokreta što je Titovim partizanima bila nasušna potreba kako bi spriječili povratak kralja u Beograd.

>> Totalni potop četnika, “Drugo Kosovo” – u srazu s Hrvatskom vojskom

Dolazimo tako i do najveće bitke ustaša i četnika, do ožujka i travnja 1945. godine i bitke na Lijevče polju, na golemoj ledini kod Banja Luke gdje su se sukobile regularne snage NDH s gomilom četnika u povlačenju prema Sloveniji. Da bi se razumjelo otkud toliko četnika na malom prostoru, valja poznavati okolnosti tog razdoblja. U čestim razmiricama i nesuglasicama kod četnika došlo je i do izbjegavanja naređenja, zapravo do samoinicijativa lokalnih zapovjednika, pa su se tako mnoge četničke snage povlačile preko NDH, no za tako nešto morali su zatražiti i dozvolu. Činjenica jest da su se dozvole izdavale, uz uvjete poput cijepljenja i šišanja, kao što je činjenica da su se dozvole za prolazak preko teritorija NDH od strane četnika zloupotrebljavale, pa su ti isti četnici pri povlačenju činili masovne zločine, na koje je nekad uslijedila i reakcija. Tako je došlo i do bitke na Lijevče polju u smiraj Drugog svjetskog rata.

Četnici pod zapovjedništvom Pavla Đurišića povlačili su se prema zapadu, dakle preko teritorija NDH i zaustavili se nakon niza masakara po hrvatskim i muslimanskim selima u sjevernozapadnoj Bosni. Kod ustaša, tako je navodila poslijeratna ustaška emigracija, pojavila se bojazan da četnici planiraju naglo zaokrenuti i ući u Zagreb čim hrvatski glavni grad napuste Nijemci. I tako se potom predstaviti kao osloboditelji. K tome, četnici se nisu libili činiti zločine i ustaše su se brže-bolje morali organizirati, iako su i sami bili “zabavljeni” organizacijom povlačenja prema zapadu.

Gotovo desetodnevna bitka završila je posvemašnjim četničkim porazom. Gubici četnika bili su golemi: sedam tisuća mrtvih, pet tisuća zarobljenih i pet tisuća vojnika koji su dezertirali. Usto je gotovo cjeloupna četnička regimenta iz Crne Gore prešla na stranu ustaša. Opseg bitke u kojoj su partizani dahtali za vratom četnika i pustili ih u ustašku klopku, što i te kako mori srpske nacionaliste, zorno pokazuje kako je notorna neistina, uz sve prethodne sukobe ustaša i četnika, da u četiri godine Drugog svjetskog rata sukoba među njima nije bilo. A kamoli da su bili saveznici… što nam servira Stipe Mesić.

No, kada su se događaji iz Drugog svjetskog rata pomno skrivali od svih nas, nije ni čudo da ni današnji gorljivi pobornici ustaškog pokreta ne znaju za ovu bitku. Jednostavno, ta je bitka bila skrivena u tumačenju povijesti kroz nekoliko desetljeća, pa je svako čuđenje na tijek i obim ove bitke u najmanju ruku i očekivano. No ne može netko lakonski utvrditi da ustaše i četnici nisu ratovali, a još je k tome pretendirati da bude renomirani političar!

Autor: Ante Junaković|dnevno.hr