Connect with us

Vijesti

DOBA ČAROLIJE Zašto je ‘mračni srednji vijek’ bio sve samo ne mračan

Published

on

Između pada Rimskog Carstva 476. godine i renesanse, gotovo tisuću godina kasnije, postoji zanimljivo među-razdoblje.

Mogli biste to nazvati “srednjim vijekom” između klasičnog svijeta i moderne- donosi Culture Critic

Naslovna slika: Svjetlosne lađe iz ‘mračnog’ srednjeg vijeka…

Mnogim znanstvenicima poznato kao “mračno doba”, srednjovjekovno razdoblje često se ocrnjuje kao kulturna pustinja: barbarstvo, neznanje, patnja i nasilje. Njezina kulturna postignuća dobivaju manje pozornosti od sjaja klasične grčko-rimske civilizacije s jedne strane i početaka moderne s druge strane.

Istina je da je srednji vijek bio živ sa svojom vlastitom živopisnom kulturom, poviješću i umjetnošću – ali moderne percepcije često su slijepe za to.

Evo 3 aspekta kulture koji prikazuju zadivljujuće svjetlo takozvanog doba tame…

1. Začarani svjetonazor

Edoras u Gospodaru prstenova

Jeste li se ikada zapitali zašto je toliko fantastičnih romana smješteno u pozadinu razdoblja nadahnutog srednjim vijekom?

Epski, začarani svijet fantazije gotovo je neodvojiv od srednjeg vijeka. Vremensko razdoblje bilo je nabijeno sveopćim čudom.

Srednjovjekovna Europa imala je ono što se zove “začarani svjetonazor”. U biti, ono je vidjelo prirodni svijet kao isprepleten s nadnaravnim silama. Interakcija s tim silama postala je dio šire priče o borbi između dobra i zla. Svakodnevne radnje normalnih ljudi prožimao je smislom, avanturom i herojstvom.

Ovi elementi, sve značajke srednjovjekovnog svjetonazora, neodvojivi su od fantasy žanra. Nije ni čudo što je srednji vijek iznjedrio djela kao što su Beowulf, Rolandova pjesma i legende o Arturu koja i danas ostaju u našoj kulturnoj svijesti.

Svijet pun vilenjaka, proročanstava, demona, čarobnjaka, zmajeva, dvoraca i vitezova mogao bi zvučati kao ostvarenje sna obožavatelja Tolkiena, ali naravno postoji opasnost u romantiziranju srednjeg vijeka. Ne može se poreći da je život tijekom ovih stoljeća bio surov i brutalan.

Ali u isto vrijeme, srednjovjekovni život bio je više od borbe za opstanak: bio je to svijet pun smisla i misterija. Uokviren kršćanskom pričom, njegov je svjetonazor bio zasićen dramom dobra i zla, pri čemu je svaka osoba svoj život shvaćala kao dio ove velike pripovijesti.

Nije ni čudo što epske priče poput Tolkienove pronalaze svoj izraz u svjetonazoru srednjeg vijeka – i nije ni čudo što se, u našem razočaranom svijetu, čitatelji uvijek iznova nalaze privučeni svjetlom koje izvire iz ovog takozvanog “mračnog” doba.

2. Ikonografija

Ljestve božanskog uspona, samostan Svete Katarine (12. stoljeće)

Ako ste se prije susretali s vjerskim ikonama, postoji dobra šansa da je vaša prva reakcija bila da ste se osjećali nedovoljno oduševljeno – možda čak i zbunjeno. Za razliku od kasnijih, poznatijih umjetničkih formi, ikonografija se ne bavi realističnim detaljima. Za modernog, post-renesansnog gledatelja, to može biti zbunjujuće.

Za razliku od umjetnosti renesanse i kasnije, ikonografija vam ne pokušava pokazati subjektivnu viziju umjetnika. Umjesto toga, pokazuje vam stvarnost kroz oči vjere – poput “prozora u nebo”.

Ikone obično prikazuju osobu ili događaj iz Biblije ili povijesti Crkve. Vizualni jezik je složen:

  • „Ravni” krajolici: nema točke nestajanja ili perspektive, fokus je na figurama, a ne na pozadini
  • Višestruki dijelovi priče u istom kadru (čak i ako su se dogodili jedan za drugim) — kako bi se pokazalo da su dio istog duhovnog događaja
  • Sveci savršenih proporcija, bez obzira na njihov stvarni izgled — kako bi pokazali da su sveti ljudi u skladu sa samima sobom

Sama neobičnost ikonografskog jezika omogućuje mu da preuzme svetu perspektivu. Njegov nadrealni prikaz drži ga nevezanim za određeno vrijeme ili mjesto – tako da njegova priča ostaje dostupna u svim vremenima i mjestima.

Ikonografija je bila zajednička većini religija drevnih vremena, ali njezin kršćanski oblik dobio je prednost kada je, 330. godine nove ere, rimski car Konstantin premjestio glavni grad carstva iz Rima u Bizant.

Nastojao je riješiti propadajući kulturni i politički milje stare prijestolnice i uspostaviti “novi Rim”, kako bi integrirao moć drevnog carstva sa slavom nove kršćanske religije.

Taj spoj starog i novog ono je što je ikonografiju učinilo tako snažnom. Kršćanska ikonografija preuzela je tragove iz grčke i rimske umjetnosti, dok je upijala simboličko bogatstvo svojih židovskih korijena. Koristio je te drevne načine da prikaže nove svece i doktrine, stvarajući sustav komunikacije koji je vjeru učinio dostupnom svima, bez obzira na pismenost.

Budući da ikonografija modernom oku izgleda čudno – možda čak i zagušljivo i ušuškano – lako ju je pogrešno shvatiti kao puku preteču kasnijih oblika umjetnosti. Ali ima vlastitu disciplinu i moć. Srednjovjekovni ljudi su ozbiljno shvatili ideju da su ikone prozori u božansko, te su ispunili svoje domove i crkve ikonama koje su trebale propuštati božansko svjetlo.

Ali njihov vizualni učinak teško je procijeniti kada ih vidite na stranici ili u muzeju. Ako se želite susresti s tim svjetlom iz mračnog vijeka, najbolje ih je pronaći u njihovom prirodnom staništu: pod svjetlom svijeća u prekrasnim, stoljećima starim crkvama.

3. Gregorijansko pjevanje

Prije sjaja Beethovena ili magije Mozarta, Europom se proširila druga vrsta glazbe. Ova glazba – koliko god jeziva koliko i drevna – nije koristila instrumente i nije se izvodila u koncertnim dvoranama. Unatoč tome, brzo je postao glazbena krvotok srednjeg vijeka.

Gregorijansko pjevanje izraslo je iz židovske prakse pjevanja psalama. U samostanima, gdje su redovnici morali recitirati psalme sedam puta dnevno, pjevanje je bilo neophodno: to im je omogućilo da standardiziraju svoje liturgije kako bi mogli pjevati zajedno.

Ipak, u ranim stoljećima crkve došlo je do sve većeg broja stilova pjevanja: zajednice su razvile vlastite varijacije, a određene osobe poput svetog Ambrozija ostavile su za sobom svoj osobni utjecaj.

Tek kada je papa Sveti Grgur zasjeo na papinsko prijestolje, napjev je dobio prepoznatljiv oblik kakav poznajemo danas. Pod Grgurom je kršćansko pjevanje postalo relativno standardizirano u obliku koji i danas nosi njegovo ime.

Pjevanje je bilo takav kamen temeljac srednjovjekovnog života da je (doslovno) oblikovalo katedrale — arhitekti su dizajnirali crkve za slušnu estetiku, jednako kao i za vizualnu. Akustika je pojačala glasove pjevača tako da se jedan pjevač mogao čuti u cijeloj zgradi. Neke su katedrale bile tako izvrsno dizajnirane da su sekunde duge jeke dolazile iz jedne note.

Bez gregorijanskog pjevanja velika klasična glazba kasnijih stoljeća ne bi postojala. Bio je pionir u notnom zapisu (upotrebom četiri retka i velikih blokova za označavanje nota), a ova metoda skiciranja i čitanja glazbe kasnije će se razviti u moderni petoredni zapis koji se i danas koristi.

Ali gregorijansko pjevanje više je od preteče klasične glazbe. To je sama po sebi zapanjujuća umjetnička forma. Kada ga slušate, nećete čuti dramatične uspone i padove kasnije klasične glazbe i ne istražuje viziju ili emocije pojedinog umjetnika.

Umjesto toga, to je poput glasa davne prošlosti – svečano i udaljeno, ali duboko mirno. Osjeća se težina tisućljetne povijesti, a ona nas još uvijek proganja.

Ako ste skeptični, pokušajte poslušati snimku ili bolje, pronađite osobnu izvedbu. Uvidjet ćete da je umjetnost “mračnog doba” doista prosvjetljujuća – ona dijeli glas vjere iz prošlih stoljeća i ljepotu koja je održavala generacije kroz nezamislivo nesigurna vremena.

Drama u tami

Pred kraj srednjeg vijeka, renesansna umjetnost eksplodirala je kulturnim krajolikom i drastično promijenila naše stavove i pretpostavke o tome što umjetnost jest. Zbog toga je modernoj osobi relativno lako povezati se s kulturnim rezultatima 15., 16. i kasnijih stoljeća.

Ali zavirivanje dalje u kulturnu povijest otkriva jedno čudnije i izazovnije vrijeme. Kreacije ranijih stoljeća manje su nam intuitivne. Ali to ne znači da je srednjovjekovno doba bilo kulturni najniži nivo koji implicira izraz “mračni vijek”.

Srednjovjekovno doba bavilo se mitološki bogatim svemirom, ne fokusirajući se na pojedinačne umjetnike, već na avanturu življenja. Njegova umjetnost odražava slavu tog očaravajućeg pogleda na svijet…

Više o tome pročitajte na izvoru…

Vijesti

Mons. Ivo Martinović imenovan novim požeškim biskupom

Published

on

Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj objavila je u ponedjeljak 11. ožujka 2024. da je papa Franjo imenovao mons. Ivu Martinovića novim požeškim biskupom

Foto: franjevcitrecoredci.hr

„Apostolska Nuncijatura u Republici Hrvatskoj ima čast obavijestiti da je sveti otac Franjo imenovao požeškim biskupom fra Ivu Martinovića, TOR, dosadašnjeg provincijala franjevaca trećoredaca glagoljaša, Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj“, piše u priopćenju.

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je da je Sveti Otac ujedno prihvatio odreknuće mons. Antuna Škvorčevića od pastoralnog upravljanja Požeškom biskupijom, zbog navršene kanonske dobi. Mons. Škvorčević bio je prvi biskup Požeške biskupije koju je sv. Ivan Pavao II., papa, ustanovio 5. srpnja 1997.

Fra Ivo Martinović rođen je 28. lipnja 1965. godine u Županji, od oca Martina i majke Marije r. Petrović. Odrastao je i niže razrede osnovne škole završio u Matićima (Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Tolisa), a više razrede u Oštroj Luci, Bosanska Posavina.

Bogat životopis: Od Belišća do Splita, Zadra, Rima i Zagreba

U Zagrebu je najprije pohađao međubiskupijsku klasičnu gimnaziju, a poslije nastavio studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Vojni rok služio je u Beogradu 1984./1985. godine. Svečane redovničke zavjete položio je 4. listopada 1990. u Zagrebu u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša. U Zagrebu je za đakona zaređen 13. listopada 1991., a za svećenika 28. lipnja 1992.

Od 2009. do 2011. u Rimu je na Papinskom lateranskom sveučilištu studirao pastoralnu teologiju, gdje je i magistrirao.

Kao svećenik vršio je razne službe i dužnosti. Od 1992. do 1993. u Belišću je bio župni vikar u Župi sv. Josipa Radnika i vjeroučitelj u osnovnoj školi. Od 1993. do 2001. u Splitu je župni vikar u Župi Svete Obitelji i vjeroučitelj u Osnovnoj školi Bol. Nakon toga, od 2001. do 2005., vrši službu samostanskog poglavara i župnika u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, a zatim od 2005. do 2009. samostanskog poglavara i župnika u Župi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu. Od 2011. do 2013. bio je župni vikar u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru.

Bio je član Provincijske uprave (2005. – 2009. i 2011. – 2013.).

U Splitu je od 2013. do 2017., vršio službe samostanskog poglavara i odgojitelja u malom sjemeništu u Samostanu sv. Josipa, župnika Župe Svete Obitelji te mjesnog i područnog asistenta Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a). Član Prezbiterijalnog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije bio je od 2013. do 2018. i voditelj Povjerenstva za trajnu formaciju pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji od 2017. do 2020.

Od 2017. do sada – dva mandata – provincijal je franjevaca trećoredaca glagoljaša, Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj. Osim hrvatskog, govori talijanski i njemački jezik.

Continue Reading

Vijesti

Julian Assange: Simbol je slobode koja je završila u zatvoru

Published

on

Jesmo li mogli sanjati da će vjera u slobodnu misao moći biti kažnjiva? Upravo to se dogodilo Julianu Assangeu. Vjerovao je u slobodu misli, riječi, u slobodu medija, u dostupnost informacija široj javnosti i zbog toga je završio u zatvoru – piše Elia Pekica Pagon u Epoha portalu.

Njegova je sudbina najbolja moguća ilustracija ovog licemjernog svijeta u kojem živimo i čija su usta puna slobode, a koji sam po sebi svakim danom sve više nalikuje jednom velikom zatvoru sa spremnim ćelijama za sve nas – drugim riječima našim pametnim domovima koji će u bliskoj budućnosti postati naše ozvučene i kamerama opremljene ćelije u kojima ćemo biti nadzirani i kontrolirani 24 sata. Naravno, ako to moćnicima dozvolimo, ako se ne probudimo i ne otvorimo oči dok još nije kasno. 

Jedini zločin zbog kojeg Julian Assange trune u zatvoru je njegova vjera u slobodu kao takvu, u slobodno novinarstvo. Kao što možemo vidjeti iz priloženog, zatvor je očito jedini odgovor ovog trulog i pokvarenog sustava na njegovu vjeru u slobodu i poruka svim ljudima koji još slijepo vjeruju u nju da sloboda ne postoji i da u nju ne smijemo vjerovati, jer to može biti vrlo opasno. Zato i ulažu toliko sredstava u cenzuru svih neovisnih medijskih glasova.

Pitamo se – u što bismo to trebali vjerovati ako u slobodu ne smijemo? U ropstvo? 

Vladarima ne odgovara vjera ljudi u njihovo pravo na istinu, pravdu i slobodu. Moćnici žele imati monopol na sve informacije, žele biti vlasnici svijeta, vlasnici svih službenih informacija, vlasnici tobožnje (čitaj: njihove) istine i svih naših života. Žele na sve moguće načine upravljati i manipulirati svima nama, kontrolirati nas i gaziti, tretirati nas kao svoje robove i raditi od svih nas budale nudeći nam laž pod krinkom istine, glupost pod krinkom pameti, ropstvo pod krinkom slobode, plaćenike i poslušnike pod krinkom stručnjaka…

Neka se moćnici upitaju zašto više nitko normalan ne vjeruje službenoj povijesti? Zato što je uvijek pišu pobjednici prilagođavajući je sebi i svojim interesima. Neka se moćnici upitaju zašto više nitko ne vjeruje mainstream medijima i sve više prate alternativne, slobodne medijske glasove i u tome ih više ne može nitko zaustaviti?

Neka se upitaju zašto ljudi selektivno prate medijske sadržaje, želeći sami upravljati time što će slušati, gledati i pratiti, a ne da im se to nameće. Pravo izbora pravo je svakog slobodnog čovjeka. Svatko ima pravo živjeti kako želi, ići kamo god želi, provoditi svoje dane na način na koji želi i pratiti one sadržaje koje sam bira. Nitko nije pozvan govoriti mu što je istina, a što laž, već svatko sam o tome treba prosuditi i odlučiti. Nitko nema pravo imati monopol na istinu, niti se ponašati kao vlasnikom svemira.

Indoktrinacija kojom se moćnici toliko vole baviti sve je manje moguća, jer svakim danom sve se više ljudi budi iz stoljetnog hipnotičkog sna. A jednom probuđenog čovjeka više nitko neće moći uspavati niti s njim manipulirati. 

Julian Assange je žrtva – čovjek koji je u zatvoru u ime svih nas i našeg prava na slobodu. Sjetimo ga se ponekad… Julian Assange i njegova sudbina zastrašujuća su poruka ostatku svijeta upućena nam od strane samozvanih vladara svijetom. Putem njega moćnici poručuju svima koji još vjeruju u slobodu govora, da je ona osuđena na polagano i bolno umiranje u nadzirana i strogo kontrolirana četiri zida. Jesmo li svjesni toga?

Izvor snimke: Telegram

Continue Reading

Vijesti

PREPORUČUJEMO VJERNIM KATOLICIMA – JEDANAEST BESKONAČNIH GODINA UŽASA (ožujak, 2013.-ožujak 2024.)

Published

on

“Dakle, došao je s kraljevim mandatom, ne donoseći ništa dostojno visokog svećenstva, ali imajući bijes okrutnog tiranina i bijes divlje zvijeri.”

II Makabejcima 4:25

Loše vijesti. Od trenutka objave imena izabranog kardinala na Konklavi 2013. znali smo da nas čekaju vrlo, vrlo loše vijesti. Iz nekog bizarnog razloga, neobjašnjiva odluka Benedikta XVI. da podnese ostavku na papinstvo (ostavka za koju je mislio da bi nekako uspio izborom svog izabranog nasljednika) imala je nevjerojatan učinak – prenosimo s bloga Rorate Caeli.

Isusovci nikada nisu bili ovoliko heretični: ipak, sada su uspjeli jednog od njih izabrati za papu. Latinoamerička crkva nikada nije bila ovako problematična: ipak, sada su kardinali smatrali da je dobro vrijeme da izaberu prvog latinoameričkog papu, i to iz najsekulariziranije nacije na tom kontinentu.

Upravo u trenutku objave imena u loži, upitali smo argentinskog prijatelja za komentar. “The Horror” je do tada bio naš najčitaniji post i izazvao nam je neizmjernu žalost, jer ljudi jednostavno nisu htjeli vjerovati dokazima. Ako ništa drugo, zvuči gotovo previše pozitivno danas, kada su tradicionalni katolici pod intenzivnim službenim progonima, dok najveći heretici i perverznjaci slobodno lutaju uništavajući duše: ali, u svakom slučaju, bio je to vrlo proročanski tekst.

Vrijeme je da se prisjetimo:


Nadbiskup Buenos Airesa kleči da primi “blagoslov”
protestantskih svećenika i fr. Raniero Cantalamessa – Buenos Aires, 2006

Kao zakleti neprijatelj tradicionalne mise, dopustio je samo njezine imitacije u rukama deklariranih neprijatelja drevne liturgije. Progonio je svakog pojedinog svećenika koji se trudio nositi sutanu, čvrsto propovijedati ili koji se jednostavno zanimao za Summorum Pontificum.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved