Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj objavila je u ponedjeljak 11. ožujka 2024. da je papa Franjo imenovao mons. Ivu Martinovića novim požeškim biskupom

Foto: franjevcitrecoredci.hr

„Apostolska Nuncijatura u Republici Hrvatskoj ima čast obavijestiti da je sveti otac Franjo imenovao požeškim biskupom fra Ivu Martinovića, TOR, dosadašnjeg provincijala franjevaca trećoredaca glagoljaša, Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj“, piše u priopćenju.

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je da je Sveti Otac ujedno prihvatio odreknuće mons. Antuna Škvorčevića od pastoralnog upravljanja Požeškom biskupijom, zbog navršene kanonske dobi. Mons. Škvorčević bio je prvi biskup Požeške biskupije koju je sv. Ivan Pavao II., papa, ustanovio 5. srpnja 1997.

Fra Ivo Martinović rođen je 28. lipnja 1965. godine u Županji, od oca Martina i majke Marije r. Petrović. Odrastao je i niže razrede osnovne škole završio u Matićima (Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Tolisa), a više razrede u Oštroj Luci, Bosanska Posavina.

Bogat životopis: Od Belišća do Splita, Zadra, Rima i Zagreba

U Zagrebu je najprije pohađao međubiskupijsku klasičnu gimnaziju, a poslije nastavio studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Vojni rok služio je u Beogradu 1984./1985. godine. Svečane redovničke zavjete položio je 4. listopada 1990. u Zagrebu u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša. U Zagrebu je za đakona zaređen 13. listopada 1991., a za svećenika 28. lipnja 1992.

Od 2009. do 2011. u Rimu je na Papinskom lateranskom sveučilištu studirao pastoralnu teologiju, gdje je i magistrirao.

Kao svećenik vršio je razne službe i dužnosti. Od 1992. do 1993. u Belišću je bio župni vikar u Župi sv. Josipa Radnika i vjeroučitelj u osnovnoj školi. Od 1993. do 2001. u Splitu je župni vikar u Župi Svete Obitelji i vjeroučitelj u Osnovnoj školi Bol. Nakon toga, od 2001. do 2005., vrši službu samostanskog poglavara i župnika u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru, a zatim od 2005. do 2009. samostanskog poglavara i župnika u Župi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu. Od 2011. do 2013. bio je župni vikar u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zadru.

Bio je član Provincijske uprave (2005. – 2009. i 2011. – 2013.).

U Splitu je od 2013. do 2017., vršio službe samostanskog poglavara i odgojitelja u malom sjemeništu u Samostanu sv. Josipa, župnika Župe Svete Obitelji te mjesnog i područnog asistenta Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a). Član Prezbiterijalnog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije bio je od 2013. do 2018. i voditelj Povjerenstva za trajnu formaciju pri Hrvatskoj redovničkoj konferenciji od 2017. do 2020.

Od 2017. do sada – dva mandata – provincijal je franjevaca trećoredaca glagoljaša, Provincije sv. Jeronima u Hrvatskoj. Osim hrvatskog, govori talijanski i njemački jezik.

Jesmo li mogli sanjati da će vjera u slobodnu misao moći biti kažnjiva? Upravo to se dogodilo Julianu Assangeu. Vjerovao je u slobodu misli, riječi, u slobodu medija, u dostupnost informacija široj javnosti i zbog toga je završio u zatvoru – piše Elia Pekica Pagon u Epoha portalu.

Njegova je sudbina najbolja moguća ilustracija ovog licemjernog svijeta u kojem živimo i čija su usta puna slobode, a koji sam po sebi svakim danom sve više nalikuje jednom velikom zatvoru sa spremnim ćelijama za sve nas – drugim riječima našim pametnim domovima koji će u bliskoj budućnosti postati naše ozvučene i kamerama opremljene ćelije u kojima ćemo biti nadzirani i kontrolirani 24 sata. Naravno, ako to moćnicima dozvolimo, ako se ne probudimo i ne otvorimo oči dok još nije kasno. 

Jedini zločin zbog kojeg Julian Assange trune u zatvoru je njegova vjera u slobodu kao takvu, u slobodno novinarstvo. Kao što možemo vidjeti iz priloženog, zatvor je očito jedini odgovor ovog trulog i pokvarenog sustava na njegovu vjeru u slobodu i poruka svim ljudima koji još slijepo vjeruju u nju da sloboda ne postoji i da u nju ne smijemo vjerovati, jer to može biti vrlo opasno. Zato i ulažu toliko sredstava u cenzuru svih neovisnih medijskih glasova.

Pitamo se – u što bismo to trebali vjerovati ako u slobodu ne smijemo? U ropstvo? 

Vladarima ne odgovara vjera ljudi u njihovo pravo na istinu, pravdu i slobodu. Moćnici žele imati monopol na sve informacije, žele biti vlasnici svijeta, vlasnici svih službenih informacija, vlasnici tobožnje (čitaj: njihove) istine i svih naših života. Žele na sve moguće načine upravljati i manipulirati svima nama, kontrolirati nas i gaziti, tretirati nas kao svoje robove i raditi od svih nas budale nudeći nam laž pod krinkom istine, glupost pod krinkom pameti, ropstvo pod krinkom slobode, plaćenike i poslušnike pod krinkom stručnjaka…

Neka se moćnici upitaju zašto više nitko normalan ne vjeruje službenoj povijesti? Zato što je uvijek pišu pobjednici prilagođavajući je sebi i svojim interesima. Neka se moćnici upitaju zašto više nitko ne vjeruje mainstream medijima i sve više prate alternativne, slobodne medijske glasove i u tome ih više ne može nitko zaustaviti?

Neka se upitaju zašto ljudi selektivno prate medijske sadržaje, želeći sami upravljati time što će slušati, gledati i pratiti, a ne da im se to nameće. Pravo izbora pravo je svakog slobodnog čovjeka. Svatko ima pravo živjeti kako želi, ići kamo god želi, provoditi svoje dane na način na koji želi i pratiti one sadržaje koje sam bira. Nitko nije pozvan govoriti mu što je istina, a što laž, već svatko sam o tome treba prosuditi i odlučiti. Nitko nema pravo imati monopol na istinu, niti se ponašati kao vlasnikom svemira.

Indoktrinacija kojom se moćnici toliko vole baviti sve je manje moguća, jer svakim danom sve se više ljudi budi iz stoljetnog hipnotičkog sna. A jednom probuđenog čovjeka više nitko neće moći uspavati niti s njim manipulirati. 

Julian Assange je žrtva – čovjek koji je u zatvoru u ime svih nas i našeg prava na slobodu. Sjetimo ga se ponekad… Julian Assange i njegova sudbina zastrašujuća su poruka ostatku svijeta upućena nam od strane samozvanih vladara svijetom. Putem njega moćnici poručuju svima koji još vjeruju u slobodu govora, da je ona osuđena na polagano i bolno umiranje u nadzirana i strogo kontrolirana četiri zida. Jesmo li svjesni toga?

Izvor snimke: Telegram

“Dakle, došao je s kraljevim mandatom, ne donoseći ništa dostojno visokog svećenstva, ali imajući bijes okrutnog tiranina i bijes divlje zvijeri.”

II Makabejcima 4:25

Loše vijesti. Od trenutka objave imena izabranog kardinala na Konklavi 2013. znali smo da nas čekaju vrlo, vrlo loše vijesti. Iz nekog bizarnog razloga, neobjašnjiva odluka Benedikta XVI. da podnese ostavku na papinstvo (ostavka za koju je mislio da bi nekako uspio izborom svog izabranog nasljednika) imala je nevjerojatan učinak – prenosimo s bloga Rorate Caeli.

Isusovci nikada nisu bili ovoliko heretični: ipak, sada su uspjeli jednog od njih izabrati za papu. Latinoamerička crkva nikada nije bila ovako problematična: ipak, sada su kardinali smatrali da je dobro vrijeme da izaberu prvog latinoameričkog papu, i to iz najsekulariziranije nacije na tom kontinentu.

Upravo u trenutku objave imena u loži, upitali smo argentinskog prijatelja za komentar. “The Horror” je do tada bio naš najčitaniji post i izazvao nam je neizmjernu žalost, jer ljudi jednostavno nisu htjeli vjerovati dokazima. Ako ništa drugo, zvuči gotovo previše pozitivno danas, kada su tradicionalni katolici pod intenzivnim službenim progonima, dok najveći heretici i perverznjaci slobodno lutaju uništavajući duše: ali, u svakom slučaju, bio je to vrlo proročanski tekst.

Vrijeme je da se prisjetimo:

Horor! Novinar iz Buenos Airesa opisuje Bergoglia

Rorate Caeli, ožujka 2013

Imamo mnogo prijatelja diljem svijeta, uključujući i dragu Argentinsku Republiku. I zamolili smo dragog prijatelja, Marcela Gonzáleza, iz Panorame Católico Internacional, koji poznaje argentinsku Crkvu dobro kao dlan da nam pošalje izvješće o novom papi. Evo ga:

Nadbiskup Buenos Airesa kleči da primi “blagoslov”
protestantskih svećenika i fr. Raniero Cantalamessa – Buenos Aires, 2006

Horor!

Od svih nezamislivih kandidata, Jorge Mario Bergoglio je možda najgori. Ne zato što otvoreno ispovijeda doktrine protiv vjere i morala, nego zato što, sudeći po njegovom radu kao nadbiskupa Buenos Airesa, čini se da su mu vjera i moral bili nevažni.

Kao zakleti neprijatelj tradicionalne mise, dopustio je samo njezine imitacije u rukama deklariranih neprijatelja drevne liturgije. Progonio je svakog pojedinog svećenika koji se trudio nositi sutanu, čvrsto propovijedati ili koji se jednostavno zanimao za Summorum Pontificum.

Poznat po svojoj nedosljednosti (ponekad po nerazumljivosti svojih obraćanja i homilija), navikao na grube, demagoške i dvosmislene izraze, ne može se reći da je njegovo učiteljstvo heterodoksno, nego utoliko nepostojeće, koliko zbunjujuće je.

Njegovo okruženje u kuriji Buenos Aires, s iznimkom nekolicine klerika, nije se odlikovalo krepošću svoga djelovanja. Nekoliko ih je pod ozbiljnom sumnjom za moralno loše ponašanje.

Nije propustio nijednu prigodu održati akcije u kojima je svoju Katedralu posudio protestantima, muslimanima, Židovima, pa čak i partizanskim skupinama u ime nemogućeg i nepotrebnog međureligijskog dijaloga. Poznat je po svojim susretima s protestantima u Luna Park areni gdje su ga, zajedno s propovjednikom Papinske kuće Ranierom Cantalamessom, “blagoslovili” protestantski propovjednici, u zajedničkom činu bogoslužja u kojemu je on, praktički, prihvatio valjanost “ovlasti” TV-dušobrižnika.

Ovaj izbor je neshvatljiv: on nije poliglot, nema kurijalnog iskustva, ne blista svojom svetošću, slobodan je u doktrini i liturgiji, nije se borio protiv pobačaja i samo vrlo slabo protiv homoseksualnog “braka” [odobren uz praktički nikakvo protivljenje episkopata], on nema manira počastiti Papinsko prijestolje. Nikad se nije borio ni za što drugo osim za ostanak na pozicijama moći.

To doista ne može biti ono što je Benedikt želio za Crkvu. A on, čini se, nema niti jedan od uvjeta potrebnih za nastavak rada.

Neka Bog pomogne svojoj Crkvi. Nikada se ne može odbaciti, koliko god to ljudski teško izgledalo, mogućnost obraćenja… a svejedno, budućnost nas užasava.