Do kraja 1991. godine, po službenim podacima izdanim u Hrvatskoj, 3.210 Hrvata je ubijeno, a 17.393 ih je ozlijeđeno tijekom sukoba. Točan broj vukovarskih žrtava je još uvijek nepoznat. Prema hrvatskim izvorima, objavljenim od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija 2006. godine, Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 770 ranjeno u samom gradu Vukovaru. Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece – objavila NADA LANDEKA                                                                                                       

Na popisu od ožujka 1991. Vukovar je imao 44.639 stanovnika, a nakon pada, 18. studenoga 1991. godine, velikosrpski agresor je protjerao i prognao oko 22.000 osoba. Osim toga, oko 8.000 branitelja i civila je prošlo kroz srpske koncentracijske logore; oko 4.000 ih je ubijeno, poginulo ili nestalo, 306 se vodi kao nestali. Na obližnjem stratištu na Ovčari malo poslije su pobijene brojne nedužne obitelji, ukupno 260 ranjenika i civila.

Autor: Mario Škorin u HAZUD-u

KOLONA

         Tri dana već pješačimo. Ne znam točno koliko nas je no kolona je nepregledna predamnom a ni pozadi se ne vidi kraj. Po zalasku sunca skrenemo sa puta i legnemo gdje ko uspije. U zoru ustajemo i krećemo dalje. Povremeno čujem pucnjeve.  Uglavnom u gluho doba noći. Nismo ništa jeli ni pili otkad smo krenuli. Nema, valjda. Sunce već grije. Umorni smo i iscrpljeni no znoj se ipak cijedi. Za nuždu se ne zaostaje i svatko radi ono što mora. Zaostajanje znači smrt. Blagodat ili kazna? Metak, nož ili nešto treće. Uvijek se nešto smisli. Kolona zaudara. Oko nas i ono što nam blagi povjetarac nosi od onih ispred. Povraćao bih, od malaksalosti i mirisa, da imam što. A nemam. Samo grčeve. Od mučnine i gladi. Noge ne osjećam. Samo hodam. Osim ona tri dana u logoru gdje smo uspjeli nešto pojesti, hodamo već dvadeset dana. Bez hrane. Ujutro poližemo vlažno lišće pa utažimo žeđ. Nije se gdje imalo pobjeći. Bez oružja, laka smo meta. Naposljetku su nas okružili. Tako smo stigli u logor. Mnoštvo, kao žitnog klasja. Tamo smo proveli cijeli dan čekajući. Nije bilo dosadno. Dolazili bi povremeno u grupama provjeravati imamo li što za predati. Neki su imali. Prsten ili zlatni zub. Ja nisam imao ništa. Samo krunicu oko vrata. Majka mi ju je dala prošle godine. Uzeli su je. Otrgli.

Prošlu sam noć vidio da su mi žuljevi prokrvarili. Od čarapa nema koristi. Ionako su već istrošene i sa rupama no ublažit će trljanje kože o cokule. Masaža ne pomaže a i nije dozvoljeno skidati obuću. Niti bilo što drugo. Znoj i prašina su učinili svoje. Uvukli su se u svaku poru. Dižu je tisuće nogu pred nama i konjska kopita koja progalopiraju  pored nas svakih nekoliko minuta. Odjeća je skorena i doima se kao oklop. Dodatno otežava kretanje. Dišemo na usta i posrćemo. Pridržavamo se međusobno i bodrimo ako kome oko nas, uglavnom najbližem, zatreba. Uniforma, odijelo, suknja. Bilo nas je odasvud. Mnogi u jednostavnoj seoskoj opravi sa prebačenom jaknom preko ramena. Onaj tko padne, ostaje ležati. Ili je preminuo od iscrpljenosti ili od metka. Oni koji su uz rub kolone imaju mnogo veće šanse da poginu. Jer se nekome tako svidjelo. Razlog je nepotreban. Samo želja za ubijanjem. A bilo je. Ne prođe sat, otprilike, da se ne iskaže želja. I realizira. Ja sam bio u sredini pa sam imao šanse stići do kraja puta, ne shrva li me tjelesna iznemoglost.

  Da mi je barem gutljaj vode, da ovlažim suha usta i sperem prašinu. Jedva sam gutao i grlo mi je bilo potpuno suho. Nisam mislio o onome što je prije bilo. Niti o onome što će biti ni što bi moglo biti. Bio bi to prevelik napor. Svu je snagu trebalo usmjeriti u preživljavanje. Bilo je tu i starijih od mene, i muškaraca i žena. Vjerojatno im je bilo gore nego meni no nisam mogao razmišljati o njima. Posebno je mlađim ženama bilo teško. Bile su izložene i čuvarima i čuvaricama. Ovi prvi su ih odvajali i redovito silovali po dva, tri, četiri, kako kad, a ovima drugima se iz nekog razloga ne bi svidjele pa bi ih ili tijekom odmora, poslije silovanja ili u koloni dohvatile kundakom ili bičem, uz obaveznu bujicu pogrdnih riječi. Krenule bi izjutra sa kolonom, izmrcvarenije nego pred odmor. Nitko nije smio reći ni riječ, makar se to događalo ili pred nama ili tek koji metar dalje.

   Predvečer smo stigli do neke stare hale. Prošli smo putem pored reda kuća sa obje strane pred kojima nije bilo odveć ljudi. Djecu nisam čuo. Naslonjeni uz ogradu dvorišta promatrali su nas. Valjda nisu smjeli bliže. Ili nisu htjeli. Neki su nas samo nijemo ispratili pogledom. Neki su pak dobacivali pogrdne riječi a doleti i pokoji kamen. Netko jaukne iza mene. Dvojica na konju projašu pored nas, ne osvrčući se. Okolinu nisam dobro vidio jer su mi pogled djelomično zaklanjala stabla puna lišća pa sam tek otprilike mogao ocijeniti gdje smo. Kao da bi to išta vrijedilo. Nisam ovdje nikad bio. Ne znam kako se mjesto zove. Bilo ih je mnogo u tom kraju. Istih ljudi i sličnih naziva. Nagurali su nas unutra toliko da smo imali jedva mjesta za sjesti. Ja sam bio skoro uza sami zid. Velika se drvena vrata zatvore i navuče zasun. Čuo sam pred  njima korake barem dvojice kako nešto pričaju. Privikavao sam oči na mrak. Krov je bio visok i na nekim mjestima propao tako da je nešto mjesečine prodiralo do nas. Nitko nije pričao. Uspijevao sam čuti samo stenjanje i plač. Uspijem se nekako spustiti uza zid i sjednem, skupljenih nogu. Pod je bio betonski. Ili kameni. Hladan, unatoč svibnju. Počnem osjećati zatomljenu bol. Bio sam gladan i još više žedan. Što bih dao za malo vode. Za koji trenutak sam mnogo bolje vidio u mraku. Podignem glavu. Procijenim da nas je unutra najmanje tisuću. Možda i dvije. Od toga barem  je pet stotina žena. Uglavnom mlađih. Izdržljivijih. Većina starijih ostala je ležati negdje uz put. Onaj ostatak kolone je negdje u blizini jer ne hodamo noću. Ne znam  nastavljaju  li dalje ili su i oni u nekoj hali. Glasovi nisu dopirali do nas. Nisam mogao predočiti koliko ih je. Zadah  skorene nužde i oznojenih tijela širio se zatvorenim prostorom. Pomiješa se sa svježim smradom. I sa mirisom krvi. Nije dugo trebalo čekati na zuj muha i komaraca. Bilo je ranjenih i izbatinanih. Stari su zavoji popustili a nove su rane otvorene. Čovjek bi pomislio da gladan i žedan čovjek nema što izbaciti iz sebe. Ja sam smršavio barem pet kila u zadnjih desetak dana. Netko zahroplje pored mene i umiri se. Nisam morao gledati. Stariji, suhi čovjek. Nisam ga poznavao. Već je bio negdje drugdje. Nadam se, na boljem mjestu od ovog.

           Pomokrim se, ne mičući se s mjesta. Izgubio sam pojam o kontroli a i da sam htio, nisam imao gdje. Niti snage da ustanem. Krvava stopala zalijepila su se za čarape i cokule. Nisam imao mjesta skinuti ih a nisam ni želio. Bilo bi još gore nego je sad. Nitko nije imao mjesta. Ništa nismo imali. Na ovom mjestu, gazili su nam i preostalo dostojanstvo. Pokušavao sam zaspati, ruku obujmljenih oko koljena. Zid mi je pridržavao leđa. Sa obje strane osjećao sam tuđa leđa kako pojačavaju pritisak. Teško, promuklo disanje uokolo. Nisam se bunio.  Nije nitko. I na takav smo se način potpomagali. Ni o čemu nisam mislio. Samo se crnilo razlijevalo svakim kutkom razuma. Učini mi se da sam na trenutak zaspao. Nikako nisam mogao dozvati slike moje Slavonije u proljeće i rano ljeto. Roditelja, brata i sestara. Rastrčanih konja po našim livadama. Toliko je bilo mračno. U duši. Nisam ih odavno čuo ni vidio.

Začujem metalni zvuk zasuna i škipu nepodmazanih, nekorištenih šarki. Nastade komešanje jer su neki sjedili pred vratima. Mnogi. Nisu imali gdje. Svjetlost dvije lampe osvijetli nekoliko prvih metara. Jedna od njih krene među ljude polegle jedni po drugima. Druga ostane na vratima. Vidjeh kako se kundaci i drvene palice spuštaju na moje supatnike. Po glavama. Gdje dohvate. Čulo se kako pucaju kosti. Kao suhe grančice. Krkljanje. Opet miris svježe krvi. Mislim da neki od njih neće dočekati jutro. Ni nama nije bilo izvjesno. Svaki je trenutak mogao biti posljednji. Čuvari su nogama uz obilje psovki krčili put preko tjelesa a svjetlost lampe je prodirala naprijed. Zatim stane. Začujem krikove a onda plamičak pucnja bljesnu. Krikovi nastave parati zrak. Zatim svjetlost kao da se gubi i traži put. Malo lijevo pa malo desno poskakuje preko tijela. Zatim krene prema meni. Ili prema izlazu. Pred njom neke spodobe u sjeni. Nisam pokušavao razaznati tko je iako je još bilo nešto mjesečine. U ovakvom stanju ni majku ne bih prepoznao. Očaj i strah jesam. Raspoznavao se u njihovim jecajima. Kundaci pušaka pojačavali su efekt. I urlanje čuvara. Izbrojih četiri žene. Posrćući su stigle do vrata. Čuvari su ih pridržavali za kosu da se ne sapletu preko ležećih udova. Vjerojatno je vrijeme za kasnonoćnu zabavu.

Nisam znao jesam li zaspao. Trgnu me pucnji iz blizine. Iz pištolja. Izbrojah četiri. Nebo je promijenilo boju i iz crne se prelijevalo u krvavo plavu. Vani se čulo neko komešanje i nerazgovjetni govor. Čula su mi bila zatupljena, pa nisam dobro razabirao. U daljini pucnji. Pojedinačni i rafalni. Vidim, neki podigli glave i osluškuju. Blagi žamor proširi se halom, isprekidan ponekim udaljenim jecajem. Svi mi se zvukovi pomiješaju. Pokušah ustati, oslanjajući se dlanovima o zid. Negdje se začuju automobilski motori. Potom avioni. Pet ili šest. Vidjeh jednog. Proletio je sasvim nisko. Saveznički. Tako su rekli da ih zovu. Nisam čuo eksploziju. Među svim zvukovima prepoznah tenk. Oko mene tijela. Uglavnom živa, izgleda. Pomicali su se. Nekoliko tjelesa dalje vidjeh nešto od sinoćnjeg pohoda. Zgužvan među cokulama i unakaženim uniformama, komad svježeg mozga. U tamnoj mrlji prljavoga poda. Ostatak se još vidio u lubanji. Unutrašnjost su zaposjele muhe. Tu ih je bilo najviše. Plavo odijelo. I nekad bijela košulja. Cipele nije imao. Vjerojatno su negdje zamotane. Za neku drugu priliku. Da se ne zaprljaju. Okrenem glavu prema zidu. Nisam imao što izbaciti iz sebe. Osjetim malaksalost pa se opet vratim u prijašnji položaj. Ništa drugo nisam mogao. Netko mi sjedeći pruži ruku da me pridrži. Da ne posrnem. Vjerojatno nisam izgledao dobro. Postajalo je toplije. Smrad se lakše udisao. Treba disati na usta pa se bolje podnosi. A i više se udahne od ono zraka što je bilo. Srećom je krov probušen. Više ni muhe nisu smetale. Ni povremeno zapomaganje iz gomile. Ni čuvari, ni škripa nepodmazanih šarki. Ni krici. Dvaput do večeri. Ni rafali ni pucnji iz pištolja. Nasumično. Negdje u gomilu. Sigurno ni jedan nije promašio. Nisam se pomicao. Samo mi ruke više nisu bile oko koljena. Laktovi na koljenima a dlanovi na ušima. Možda zaspem. Nisam. Samo sam zurio u neku točku pred sobom. Ponad tjelesa. Prilično dugo. Nebo je opet počelo mijenjati boju. Mjesec je malo okasnio. Nisam ga vidio. Samo je nešto od njegove svjetlosti prodiralo u ovu halu. I samo je malo osvijetlilo. Barem nešto dobro. Zatvorih suhe oči. Nisam htio gledati.

  Mjesečina je pod drugim kutem padala kad začuh škripu. Vidjeh više svjetiljki. Po komešanju i glasovima, učini mi se mnoštvo sa one druge strane. Začuh i zvuk više motora. Svjetiljke, kundaci i palice. Vrijeme za pokret. Usred noći. Mislim da ih je barem dvije stotine izašlo prije mene. Vidjeh da onaj komad mozga više nije istog oblika. Zgažen, ostao je na nečijoj cokuli. Krvav i neugodna mirisa. Odijelo mi se učini tamnije. Dohvati me kundak. Ispod uha. Nisam pao. Bilo nas je previše. A i nisam više ništa osjećao. Samo prazninu. I Mjesec nad sobom.

   U kamionu nas je bilo dvadesetak. Zbijeni. I četiri čuvara sa puškama. Nismo smjeli govoriti ni podizati glavu. Svjež je zrak godio. Vlažan i čist. Osjetih kako mi struji tijelom. Poskakivanje kamiona me razbudi. Nisam umrtvljen, iako ne znam odakle mi još snage. Prikovani smo pogledom, iako nitko ne govori. U neko doba se zaustavimo. Nije to bila duga vožnja. Tri, možda četiri kilometra. U nekoj pustoši. Nigdje se ne nazire svjetlo. Samo ono sa kamiona koji su nas doveli. Dvadeset pari svjetala, barem. I nekoliko ručnih svjetiljki. One su se kretale. Oko nas. Odjeću koju smo imali na sebi morali smo skinuti i odložiti sa strane. Trebalo je za to vremena. Požurivalo nas je. Nekog kundakom a nekog bajunetom. Tek toliko, među rebra. Brzo će svitanje, treba požuriti. Zabranjeno je bilo imati bilo što na sebi osim cokula. Tko ih je imao. Tek sam tad vidio koliko su mi noge izranjavane. Zatomio sam bol. Oko mene gola tijela. Stotine. Nešto žena među njima, rijetko koja starija od mene, od onog što sam nakratko vidio. Šutke smo stajali u gomili. Gledali smo dolje. Podizanje glave značilo je susret sa kundakom. Nismo reagirali na učestale rafale ni na pojedinačne pucnje. Samo bi se vidjela svjetlost iz cijevi, nedaleko od nas. Da bar znam gdje sam. Da barem znam imena onih koji su pored mene. Toliko blizu da su nam se kože trljale jedna o drugu. Suhe i neoprane. A ništa o njima ne znam.

  Svjetlo mi se približi. Vidjeh par crnih čizama umrljanih blatom. Je li na njima ostao komadić onog mozga? Što li mu je bio zadatak tijekom života? Je li bio pomoćnik u tiskari ili liječnik? Pokušah zamisliti bijelu kutu u paru sa onom nekad bijelom košuljom. Nisam uspijevao. Nisam mogao ukloniti prljavštinu i učiniti je čistom. Toliko je toga prešlo preko nje i ukaljalo je. Koža uz kožu. Čvrsto. Žicom. Kao da smo jedno. Lijeva ruka, desna ruka. Kundak nas potjera naprijed. U pravcu svjetla. Onog koje se povremeno vidjelo. Sutra mi je rođendan. Vjerojatno neću stići. Majka je sigurno prostrla stolnjak i iznijela svega. U dvorištu smo. Brat je uzame a sestre kradu kolače i podvriskujući bježe pred ocem. Svi se smijemo. Osjetih kako teže hodam. Ruke nisam osjećao. Samo hladnoću oko zglobova. I tuđu kožu. Trava se pretvori u raskvašeno blato. Kiša nije padala. Nisam dobro vidio po čemu hodam. Stali smo. Ne dižući glavu vidjeh da nas je oko četrdeset uokolo. Par žena a ostalo muškarci. Vidjeh da sam i sam sputan sa jednom, slijeva. Tako svejedno. Muškarac i žena, nagi. Nisam do sada bio u takvoj prilici. Vidjeti nagu ženu. Svezani. Mogla je biti par godina starija. Pet najviše. Bez ijedne prirodne reakcije. Spuštenih glava i vezanih žicom. Ne znam kakvom. Čvrstom, valjda. Udahnem teški, zagušljivi zrak. Kao da sama zemlja isparava. Pod mjesečinom, vidjelo se lelujanje oblaka pare. Negdje pod nama krici. Dopiru iz neprozirnog crnila. Nije to naše stajanje dugo trajalo. Tek par trenutaka. Vjerojatno stoga što ih je još mnogo čekalo na red koji smo zauzeli. Tupi udarac meni zdesna. Sjekira ili lopata. Zalije me nečija krv po licu i tijelu. Nisam znao ime. Bezimeni se zanese i povuče mene i bezimenu u mrak. Pala je svom težinom na mene. Vrhovi slomljenih rebara probiju mi kožu i zaderu po zidu.  Odbila se od neke izbočine, prevrnula i nastavila dalje. Bez glasa. Nisam mogao ništa sa obje vezane ruke. Čuo sam kako se lome i trgaju pod teretom. Jedna pa druga. Bol odavno nisam osjećao. Za par trenutaka zaustavili smo se. Ona se nije micala. Osjećao sam je ali je nisam vidio. Potpuni mrak. Ni ove prije mene. Pomislih da je to dobro. Bezimeni je kao prazna vreća pao preko mene. Osjećao sam pritisak njegovog tijela. I moja polomljena rebra među njegovim. Čuo sam stenjanje i prigušeno zapomaganje. U neposrednoj blizini. Nisam imao pojam o veličini ovog mjesta. Ne bi nas toliko stalo u malu jamu. A još ih je bilo koji su dolazili. Nas će prekriti njima  a njih idućima. Zrak je smrdio. Zagušljiv i ljepljiv.

    Nešto mi je probilo leđa i izašlo na prednju stranu, podno grla. Nečija ruka ili noga u nezgodnom položaju. Slomljena pri padu. Gubio sam svijest. Htio sam viknuti ali nisam mogao pustiti glasa. Samo krkljanje. U ustima krv. Iznad mene vidio se tračak mjesečine. Deset ili dvadeset metara. Sasvim sigurno neću stići na rođendan. Nekom drugom prilikom. Privremeno, ostat ću ovdje. Umoran sam. Nemam snage. Žao mi je što su okolnosti takve. Zbog majke i oca. I brata. I sestara. Morat će taj dan proći bez mene. Netko će tamo od rodbine sigurno reći kako Ivan danas slavi dvadeseti rođendan. Možda i popiti koju čašu za zdravicu. I znati da sigurno takav naočit momak noćas nije sam.