Connect with us

Društvo

Domovinski rat: Srpski zločin u Joševici

Published

on

U Joševici, selu kod Gline, 16. prosinca 1991. godine srpske su postrojbe ubile 21 civila hrvatske narodnosti, a jednoga teško ranile (uspio je preživjeti). Nakon akcije hrvatske vojske („Vihor“) poginula su 22 pripadnika agresorskih snaga; pripadnici su  paravojnih pobunjeničkih skupina (“izviđačko-diverzantske grupe štaba teritorijalne obrane Gline i specijalne jedinice MUP-a tzv. SAO Krajine” – IDG Joso Kovačević i dio grupe “Šiltovi”). Bili su naoružani “škorpionima” i “heklerima” s prigušivačima. Zapovjednik grupe koja je počinila zločin bio je Joso Kovačević, prekršten u Jovana zvani Joke. Zločin je počinjen u znak odmazde za 22 pobunjenika koji su poginuli u sukobu s hrvatskom vojskom. Selo je bilo okupirano od Srba. U njemu nije bilo hrvatske vojske niti vojnih djelovanja. Ubojice su išle od kuće do kuće i ubijali ljude gdje su ih zatekli (za stolom, u krevetu, na ulaznim vratima kuće). Ubijeni su iz neposredne blizine iz automatskog vatrenog oružja s prigušivačem. Ubijene osobe bile su starije životne dobi te četvoro djece u dobi od 10 do 16 godina. Kata Štajduhar (90 godina) bila je jedna od 21 žrtve tog 16. prosinca 1991.  Pripadnici paravojne postrojbe „Šiltovi“ ubili su nakon dva tjedna još troje Hrvata.

Nakon pogibelji srpskih vojnika u borbama na Kupi (12. i 13. prosinca 1991.) episkop Nikanora i svećenik Srpske pravoslavne crkve na pogrebu su održali huškački govor koji je bio poticaj za osvetu. Ubijeni su civili koji nisu imali nikakve veze s akcijom hrvatske vojske, koji su bili nenaoružani i u svojim domovima. 

O zločinu postoji dokumentacija; uviđaj na mjestu zločina napravila je srpska strana 17. prosinca 1991. godine. „Uviđaj u Joševici obavili su istražni sudac Nikola Sužnjević, zapisničar Nada Rožić, kriminalistički tehničar Željko Simić, inspektor SJB Glina Dragiša Rebrača te sudski medicinski vještak dr. Branislav Anđelković.“ Srpske vlasti nisu ništa poduzele iako je bilo jasno da se radi o ratnom zločinu protiv civila.

Prije agresije u selu Joševica živjelo je 150 stanovnika. Tijekom agresija Srbi su ubili 32 Joševičana. Nakon pokolja Hrvata stanovništvo koje je stanovalo u selima oko grada Gline iselilo se (oko 7.000 stanovnika) i prostor je bio etnički očišćen od Hrvata.

Za ratni zločin u Joševici kod Gline 16. prosinca 1991. godine nitko nije odgovarao. Počinitelji žive u Srbiji, ali nitko ništa nije poduzeo iako postoji istraga srpske strane iz koje je evidentno da se radi o ratnom zločinu nad civilima. Hrvatsko pravosuđe je tek nakon 17 godina (lipnja 2008.) podiglo optužnicu protiv 6 nedostupnih osoba!

Punih 27 godina nakon jednoga od najtežih ratnih zločina u Domovinskome ratu hrvatski sud donio je nepravomoćnu presudu protiv dvojice počinitelja, a trojicu je oslobodio. Nepravomoćno su u odsutnosti osuđeni Dušan Žarković i Bogdan Jednak na zatvorsku kaznu od 15 godina. Kao jedan od dokaza u procesu korišten je i dnevnik Luke Šiftara, tadašnjeg zastavnika JNA, koji je među prvima došao na mjesto zločina i čiji su rođaci bili među žrtvama. Šiftar je mislio da su to napravile hrvatske postrojbe, ali je nakon nekoliko godina saznao i shvatio pravu istinu.

“Ovdje se radilo o pomno planiranom zločinu, a isplanirale su ga vojne, političke i obavještajne strukture tzv. SAO Krajine. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je za počinjenje određena točno određena skupina ubojica, tzv. Šiltovi, a počinitelji su nakon zločina bili poslani na obuku u Pančevo”, rekao je u kratkom usmenom obrazloženju presude sudac Tomislav Juriša.

Žrtve su pokopane 20. prosinca na katoličkom groblju u Joševici. Odmah nakon pogreba Šiftar je otišao u općinu gdje ga je čekala grupa od 20 mještana njegova rodnog sela. Tražili su da im omogući da napuste selo. On je pomogao da otiđu. U svom dnevniku zapisao je:

“Tada nisam ni u snu slutio da tražim razgovor sa naredbodavcem ovog zločina tj. predsjednikom općine Glina ginekologom Dušanom Jovićem (podcrtano flomasterom u dnevniku). Trebat će proći par godina da doznam da je ovaj zločinac, sa svim istomišljenicima, srpskim ekstremistima, nakon jedan sat i nekih dvadesetak minuta po izvršenju zločina bio u selu Joševica i to u tenku i ‘jurio ustaše i HDZ-ovce’ tj. ‘zločince hrvatske’ koji su napravili smišljeni i dobro isplanirani masakr…”

Nakon srpskih zločina, u dolini rijeke Maje, Hrvati su se iselili iz pet hrvatskih (većinskih) sela: Dolnjaci, Joševica, Maja, Prijeka i Svračica.

Srbi su etnički očistili od Hrvata područje od Gline do Dvora na Uni. Osim Majskog bazena etnički su očistili 27 hrvatskih sela koja su bila sjeverno od Gline: Bišćanovo, Donja Bućica, Gornja Bućica, Desni Degoj, Dvorišće, Ilovačak, Gračanica, Hađer, Donje Jame, Gornje Jame, Jukinac, Kihalac, Novo Selo Glinsko, Marinbrod, Prekopa, Selkovac Donji, Selkovac Gornji, Slatina Pokupska, Velika Solina, Mala Solina, Stankovac, Šatornja, Gornje Taborište, Donje Taborište, Donji Viduševac, Gornji Viduševac, Zaloj. Iz Glinskog područja otišlo je 7.000 Hrvata  pa je tako etnički očišćen cijeli prostor od Kupe na sjeveru do Dvora na Uni na jugoistoku.

(video) 16. prosinca Joševica (Glina) – pokolj 22 Hrvata nakon huškačkog govora episkopa Srpske pravoslavne crkve!

Ko je taj mirotvorac koji pomiruje (miri) Srbe i Hrvate, te vjekovne neprijatelje…“, mrziteljske su riječi huškanja episkopa Srpske pravoslavne crkve Nikanora izrečene javno na pogrebu 22 poginula srpska vojnika u borbama prsa u prsa s Hrvatskom vojskom na rijeci Kupi.

Zbog vojnih gubitaka, okupljeni na sprovodu krenuli su u osvetu ubijati civile Hrvate. Naoružana rulja ubila je točno 22 Hrvata. Posebno je bolno ubojstvo troje braće Šiftar: dječak Pavao star 15 godina, sestra Ljubica stara 19 godina i brat Luka star 21 godinu.

Izvori:

Osuđena dvojica krvoloka za pokolj u Joševici smaknuli su 21 osobu hicima u glavu i vitalne dijelove tijela, Net.hr 17. 9.2018.

16. prosinca Joševica (Glina) – pokolj 22 Hrvata nakon huškačkog govora episkopa Srpske pravoslavne crkve! Petar Horvatić

Pokolj hrvatskih civila u Joševici kod Gline 1991. (TZ) Narod.hr

https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/crna-kronika/3256687/pokolj-kod-gline-1991-godine-dvojici-krvnika-po-15-godina-ostali-oslobodjeni/

Foto: Danijel Prerad

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved