PARIZ – NOVI UDAR ‘SOTONERIJE’     Odlučio sam, premda nisam namjeravao to učiniti tako brzo, upravo u ponedjeljak (16.11.) na svjetski tzv. Dan žalosti, barem započeti pisati novi post. Jer to je (bio) Dan žalosti za ISTINOM.

To je (kao što su i ovi nakon njega) dan velike LAŽI. Poginulim nedužnim ljudima u Parizu neka se Bog smiluje, kao i njihovim obiteljima – kojima treba izraziti ljudsku i/li kršćansku sućut, ali ja i danas izražavam iskrenu SUĆUT najprije onima koji su postali ŽRTVE GLOBALNE LAŽI!

Te moje riječi vjerojatno zvuče nevjerojatno “odvratno” svima koji su naviknuti “raspekmeziti se” nakon medijske manipulacije osjećajima publike. A upravo to čine glavni javni mediji u Hrvatskoj (kao, sigurno, i drugdje na tzv. Zapadu). Tako je JL na naslovnici objavio fotografije 18-orice stradalih, s napomenom kako “preživjeli pričaju potresne priče”… A u NL u uvodniku Branko Mijić (i na “srcedrapateljnoj”, ali i na ozbiljnoj razini) piše:
“Ekspanzija terorizma prerasla je u pravi rat, za koji se možemo zavaravati da još uvijek nema obilježja onog klasičnog, Trećeg svjetskog (papa Franjo namjerno koristi taj izraz – m.op.), ali je svakako globalan. Ako ga tako ne budemo tretirali, nećemo znati zaustaviti ga. Kaos i nesigurnost su posijani u srcu Europe i simbol njezine civilizacije, Pariz, grad svjetlosti, glavna je meta onih koji planet žele pretvoriti u tamni vilajet i crnu rupu.”

Komentator ostavlja naivna čitatelja u uvjerenju da MI MOŽEMO zaustaviti TAJ RAT. Ne kaže ni TKO ni ZAŠTO sustavno sije kaos i nesigurnost u Europu i svijet ter ga želi pretvoriti u crnu rupu. Mijić nastavlja:
– Nije PARIZ taj za koga se trebamo MOLITI, to je SVIJET, s pravom je napisala jedna Indijka. Jer, dan ranije kada je ista ta (je li doista ista ta? – m.op.) Islamska država u dvostrukom bombaškom napadu u Bejrutu ubila 43 ljudi i ranila više od 200, nitko nije izrazio sućut libanonskom narodu, obojao svoje monumente i nacrtao cedar kao simbol mira… Niti je bilo tko od nas javno poručio: Svi smo mi Libanonci!
(Vrlo je zanimljivo i znakovito da je satirički list Charlie Hebdo – koji je također “preživio terorizam” – odmah izrugao molitvu, rekavši karikaturom da to njima ne treba!) Mijić nastavlja:

Nije ni Barack Obama taj događaj nazvao »napadom na cijelo čovječanstvo i univerzalne vrijednosti koje dijelimo«, iako Bejrut zovu »Parizom Bliskog istoka«. Ni hrvatski premijer nije se tim povodom obratio naciji, niti je njegov opozicijski konkurent ubijenima u počast javno zapalio svijeću. Niti je bilo tko od nas stavio na svoje Facebook profile zastave Libanona, Palestine, Iraka, Libije, Afganistana ili Sirije kada su ubijeni milijuni ljudi. Nije to nikakva slučajnost, jer gotovo istog trenutka kada su mučki pobijeni nedužni drugovi iz Charlie Hebdoa, 7. siječnja, teroristi Boko Harama u Nigeriji su masakrirali dvije tisuće žena i djece. Jesu li njihovi životi manje vrijedni od života zapadnjaka? Ima li krv ubijenih u Parizu i Bejrutu drugačiju boju, pitaju se svi oni kojima su žrtve uvijek i jedino žrtve, ma gdje to i u čije ime bile pogubljene.
Bravissimo, Branko – to su prava pitanja, na koja onima koji “kuže stvar” uopće ne treba odgovor. Ali ni onima koji ništa ne kuže jer uopće i ne čitaju, nego samo gledaju tv-slike pa baš zato ništa ne znaju. Mijić zaključuje svoju kolumnu:

Korporativni “fenomen bicikla”: “Ako staneš – padaš!!”

Samo zaustavljanje rata i eliminiranje njegovih uzroka na mjestu gdje je poput karcinoma buknuo može zaustaviti terorističke metastaze koje su zahvatile i tako vitalne europske organe kao što je Pariz i prijete organizmu slobode riječi, mišljenja, kretanja, trgovine. Svedemo li sve na izbor između Kalifata i Reicha, bit će dokaz da su teroristi u svom zločinačkom naumu pobijedili. Svjetlo će zauvijek biti ugašeno ne samo u Parizu. I zavladat će svijet tame.

E, te se riječi itekako moraju prokomentirati. Prvo, RAT je globalni biznis (to novinari rijetko ističu!) i njegovi pokretači ga NEĆE zaustaviti. Jer KORPORACIJE koje proizvode oružje i sve što ljudi na svijetu troše vladaju se po starom kapitalističkom pravilu (poznatu kao “fenomen bicikla”): “Ako staneš – padaš!!” Dakle, proizvodnja ne smije stati – zato mora rasti potrošnja. Zato i SMRT mora stalno biti prisutna. I na ekranima odnosno u medijima. Dvostruki “show must go on” – medijski i teroristički ŠO MAZGUN! To pak znači da “teroristi” već vladaju svijetom (odnosno da su “novi vladari svijeta” teroristi!) ter da cijeli svijet već JEST u TAMI. Samo, da bi se to vidjelo potrebna je duhovna dioptrija, a da bi se reklo potrebna je hrabrost. Kao što je američki Židov Noam Chomsky skresao u brk SAD-establishmentu: “Ne želite terorizam? Pa prestanite ga činiti!”

“Imaju li velesile još i snage oporezovati multinacionalke!?”

Da nimalo ne fantaziram dokazuje (tko je prava globalna vlast) i Inoslav Bešker u JL (ponedjeljak, 16.11.), u komentaru pod naslovom “Imaju li velesile još i snage oporezovati multinacionalke” odnosno korporacije ili kompanije, o kojima je bilo riječi na summitu G20 u turskoj Antalyji. Naime, mnoge tzv. multinacionalne kompanije i karteli, doslovce poput mafije, s profitom “bježe” u tzv. “porezne rajeve” gdje je lakše “oprati” novac pa se na tom sastanku raspravljalo hoće li za njih biti dvostrukog (ne)oporezivanja. Nadnaslov toga komentar je:“Usprkos terorizmu nije poništena agenda sastanka na vrhu G20”. No isto tako “usprkos terorizmu” cijela Italija bruji o vezi popularne ministarke i srpskog sportaša, a u Hrvatskoj svi tiskani mediji (što je dno njihova dna!) u službi televizije “unatoč terorizmu” svakodnevno javljaju tko je s kim i što po noći “ispod popluna” u tzv. (ludoj) Kući televizije koja Retardira Terorom Lascivnosti.

Očito, nažalost, sve je to dio iste dnevne ponude medijske hrane naivnoj i o takvim sadržajima već ovisnoj publici, ponude spektakla iz spomenutog recepta “šo mazgun”! Da nije duhovnog i oružanog terorizma mediji bi bankrotirali. Upravo zato ga njihovi vlasnici stalno proizvode! Tako se i time pokazuje da su “multinacionalke” zapravo prave velesile!

Događaj objavljen prije nego što se dogodio!

A zašto je za novi globalno senzacionalni događaj odabrana Francuska odnosno Pariz? Teško je kratko i sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje. Vjernik bi rekao: “Bog zna!” Ali sigurno je da i đavao zna, jer to je događaj koji pokazuje i njegov “rukopis”. Za potpuniji uvid u kompleksnost nekih fenomena na europskoj (i svjetskoj) razini svakako je koristno pročitati djelo Mira Glavurtića SATANA (ili Sotona) pa ću iz njega prenijeti neke činjenice. No prije toga, “zgodno” je uočiti da je tajni organizator tzv. pariškog atentata, osim brutalnih tragova zločina, ostavio i “potpis” svoga demonskog praznovjerja – petak, 13.11.! Dakle, pariški crni petak i spoj fatalnih brojeva trinaest i jedanaest – kao u okultizmu nekih tajnih organizacija. Osim toga, to je “ritualno ubojstvo” ne samo “dobro organizirano”, nego se netko pobrinuo da se događaj objavi i prije nego li se dogodio, što se još (utorak, 17.11.) može pročitati OVDJE. 

Filozof De Rougemont: Bez udjela đavla, nemoguće je razumjeti neke događaje

A kakav pak odgovor na tu zagonetku možemo naći u knjizi SOTONA – zašto baš u njoj? Jedan je odgovor na mnoga pitanja i dvojbe. No najprije treba istaknuti da samo kršćanin može razumjeti “uvlačenje” Sotone u neka svjetska zbivanja, jer je on (đavao) “prisutan” i na stranicama Biblije. Tko nema to iskustvo, ova argumentacija će mu se sličiti fantaziji ili bajci, baš kao što i neki teolozi postojanje đavla proglašavaju mitom ili metaforom. A papa Pavao VI je (šezdesetih godina prošloga stoljeća) sve šokirao izjavom da je “dim Sotonin” ušao i u Crkvu “kroz neku pukotinu”. Sotonini crni i krvavi tragovi ostali su “zapisani” u mnogim razdobljima povijesti pa bez “udjela đavla” (kako bi rekao filozof de Rougemont) nemoguće je razumjeti neke davne i novije događaje. O toj realnosti govori nam Biblija – npr. Isus obavlja egzorcizme… – ali i povijest magije, koja je obilježila neka razdoblje povijesti Europe, kao što je npr. i famozna Francuska revolucija. Za upoznavanje pravog i potpunog značenja toga revolucionarnog pokreta – “majke svih revolucija”, mimo “maske” koja je u školskim učbenicima, preporučujem također sjajnu knjigu kolege Nikole Mate Roščića REVOLUCIJE RAZARAJU KRISTA.

Dakle, kao ilustraciju – što će se nekome činiti tek kao “izvlačenje kocke iz mozaika” (ali to je varka) – navest ću iz Glavurtićeve knjige (kako bih čitatelja naveo da je cijelu pročita!) samo nekoliko tematskih “kockica”. U poglavlju Opera diaboli (=djela đavla) autor opisuje razvoj maniheizma i gnosticizma od oko 1000. godine, u razdoblju početka kršćanske dekadencije, kad“vjera slabi a skandali se množe”. Opisuje užase koji su podvaljeni Templarskom redu, demonske događaje na dvoru Katarine Medici, zaluđenost cara Fridriha II alkemijom i astrologijom, razvoj vještičarstva i hereza, borbe mnogih papa (i koncila) s poganskim zabludama toga vrjemena… Autor u tome dijelu opisuje strašnu ulogu Rozenkrojcera (reda Ružina križa) – “demonskog tajnog društva” (F.Gerasse) – poglavito u 18. stoljeću u gradu Aix-en-Provence, prijestolnici francuske pokrajine Provanse, gdje je postojalo jako okultističko središte s kabalističkim pečatom. Odatle su izišli također neki pokreti koji su prilično uzdrmali Crkvu i pravovjerje. Čarobnjački centar u Aixu pohodio je i odmetnuti dominikanac Campanella, kojeg je zaštitio kardinal Richelieu, čovjek sumnjiva ponašanja i nastranih ideja. Upravo je u tom gradu Campanella izjavio: “Drugi vladaju, a ne kraljevi!” A i sam je Richelieu jednom rekao da bi se “mnogi ljudi veoma iznenadili kada bi znali tko je istinski vladar Francuske”.

Ta je velika kršćanska zemlja – nazvana od samog Pape “primogenita filia Ecclesiae” dakle bila nimalo slučajno na udaru Sotone. Grad Reims je kolijevka kršćanstva u Francuskoj, a katedrala u njemu podignuta je na mjestu gdje je biskup Sv. Remigije pokrstio franačkog kralja Klovisa 498. godine i tako je Francuska postala prva kršćanska europska zemlja. Tada je dobila povijesni naziv “primogenita filia Ecclesiae” (prvorođena kći Crkve), a francuski vladari su od tada počasni kanonici Lateranske bazilike u Rimu, prve crkve kršćanstva i Papine rimske katedrale. Ono što se u Francuskoj događalo tijekom povijesti netko će nazvati “ironijom života”. “To je zemlja koja se u svojoj Buržoaskoj revoluciji 1789. otrgnula zagrljaju religije ter na sve moguće načine obezvrijedila Crkvu, ali i stvorila temelje za novo poimanje slobode. Zahvaljujući takvoj – po odbacivanju ontološkoga uporišta – anarhičnoj ‘slobodi’, uspostavila je podlogu za individualni i obiteljsko-susjedski fundamentalizam s nazovi islamskim predznakom. Tako je od ‘prvorođene kćerke Crkve’ postala leglo ćelijā religijskih fanatika. Da ironija bude veća, među navodnim ljevičarskim prosvjednicima koji, recimo, ustanu prosvjedovati za neku vrstu svoje ‘slobode’, nerijetko se može vidjeti nemali broj ‘imigrantskih’ lica koji su istodobno članovi toliko rigidne zajednice da imaju ‘interne policije’ koje se brinu o obdržavanju religijske čistoće i discipline” (sjajno je dijagnosticirao jedan uvodnik Katoličkog tjednika). Zato jedan francuski povjesničar kaže: “Povijest naše države, kao i povijest svijeta, ne može se shvatiti ukoliko se u njoj ne traži i ne vidi stalna borba između Boga i Sotone.” Ta je borba označila povijesnu prekretnicu u vrijeme cara Luja XIV. Sve do njegove vladavine francuski su se kraljevi posvećivali Sv. Mihaelu, knezu nebeske vojske da očuva njihovu vladavinu od navala sila Zla. No prigodom krunidbe Luja XV, po prvi put, nije obnovljeno to posvećivanje. Od tada su, kaže De la Franquerie, “otvorena vrata pobunjenom arkanđelu (Luciferu-Svjetlonoši) i njegovim legijama; otvaraju se prve slobodnozidarske lože u Francuskoj i, kao što pauk plete svoju mrežu, one stvoriše svoju, u čitavom kraljevstvu, potkopavajući zdanje, da bi se, s Revolucijom, srušilo”.

Neki ovakav pogled na povijesna zbivanja uvijek etiketiraju crno-bijelim opisom ter ga zbog toga odbacuju. Međutim, gledamo li na svijet kroz “biblijske naočale” vidimo upravo taj “dualizam” – borbu između Svjetla i Tame, između Istine i Laži, između Krista i Antikrista…! Već je na početku Crkve definirano da postoji Mistično tijelo Kristovo, kojemu nastojimo pripadati, ali je poslije također mudro uočeno da postoji i Mistično tijelo Sotonino, “koje ujedinjuje sve zle inteligencije čovječanstva i pakla”. Sv. Grgur Veliki kaže: “Svakako, đavao je glava svih opakih – iniquorum – i svi zli su udovi te glave.” A i Sv. Augustin je vidio među kršćanima i najbolje i najgore ljude. Povijest je zabilježila brojne čarobnjake među svećenicima – a netko ih je nazvao “elitom mračne falange”, koja se infiltrira u Crkvu. A tako je i danas.

Jasno, nikoga ne osuđujem(o) niti to smijem(o) – Isus nam to izričito zabranjuje (v. Matej 7,1; Luka 6,37; Ivan 7,24; Prva Korinćanima 4,5 itd.). Neki licemjerno-farizejski kršćani čak i papu Franju osuđuju zbog izreke u jednoj zgodi: “Tko sam ja da sudim?!” A ne znaju da ja Papa samo citirao Sveto pismo. Evo nekoliko primjera: “Nemaš isprike, čovječe koji sudiš…!” (v. Rim 2,1-6)! “Tko si ti da sudiš tuđega slugu?” (Rim 14,4). “Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li Zakon, nisi vršitelj nego sudac Zakona. Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A TKO SI TI DA SUDIŠ BLIŽNJEGA?” (Jak 4,11-12). Sapienti sat (a blenti ni budilica, ni Big Ben)!

(PS: nastavak slijedi u novom postu.)

Anđelko Kaćunko/VLM