Katolička duhovnost
“Dostajala je jedna jedina Marijina suza” da bi zloduhova moć okopnila…
“OBRED” knjiga/film o egzorcizmu Služba egzorcizma iznimno je važna i potrebna služba u Katoličkoj Crkvi, ali je iz raznih razloga pomalo zanemarivana zadnjih stotinjak godina. Iz tih, kao i drugih jednako važnih povoda, naš portal će u nekoliko nastavaka objaviti najupečatljivije dijelove knjige “Obred” američkog novinara Matta Baglija. Riječ je o istinitoj priči koju je novinar zabilježio i čiji je glavni lik američki svećenik Gary Thomas (inače hrvatskog podrijetla, njegov djed je u SAD došao iz područja Baćinskih jezera i promijenio prezime Tomić) koji je ispričao svoj duhovni put od svećenika skeptičnog prema egzorcizmu do glavnog egzorcista u jednoj kalifornijskoj biskupiji.
Baglio je u pripremi knjige, osim s Thomasom, razgovorao i s čitavin nizom egzorcista, a prema njegovoj knjizi snimljen je i istoimeni film s Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi.
Žena od kojih trideset i pet godina ležala je na podstavljenu stolu za masažu, a dvojica su je muškaraca držala čvrsto za ruke i za noge. Na sebi je imala trenirku, a tamnosmeđa kosa bila joj je čvrsto svezana u rep. Premda nije bila odveć krupna, bila je pomalo zdepasta; dok se svejednako otimala, gunđajući i mrseći kroza zube, muškarci su je čvrsto pritiskali, trudeći se iz petnih žila zadržati je na stolu. U blizini su se vrzmali još jedan muškarac i žena, spremni, bude li potrebno, priskočiti u pomoć. Egzorcist je stajao jedva metar daleko od njih, s malenim raspelom u jednoj ruci i srebrnom posudom s blagoslovljenom vodom u drugoj. Odmjerajući pogledom prizor, znao je da mora donijeti odluku. Egzorcizam je trajao već gotovo sat vremena i na svima prisutnima u prostoriji bili su uočljivi znakovi silna naprezanja. Da nastavi?
Odjednom, ženina se glava okrene, a oči joj bijahu uprte u jednu točku u zidu nasuprot njima. “Ne!” oglasi se demon dubokim i grlenim glasom koji je dolazio odnekud iz njezine najdublje nutrine. “Ovdje je ona u crnom, ona koja donosi nesreću!”
Egzorcist je na čas osjetio tračak nade, iz iskustva znajući da je zloduh ovom šifrom označavao sv. Gemmu Galgani.
“A i ona mala, bijela, iz Albanije!” urlao je zloduh.
“Majka Terezija iz Calcutte?” upita egzorcist.
Iz zloduhovih usta provališe bjesomučne hule, no glas mu ubrzo zatim poprimi podrugljiv, gotovo djetinji prizvuk. “Oh, pogledajte ih samo! Pogledajte ih! Grle se i pozdravljaju jedna drugu!” Zatim, vrativši se ponovno duboku, grlenu i osornu režanju, podvikne: “Odvratno! Odvratno!”
Ženi koja je ležala na stolu dva lika činjahu se likovima iz sna. Sv. je Gemma imala na sebi uobičajenu crnu odjeću i činilo se kao da joj je svega dvadeset, ili koju više. Začudo, i Majka Terezija doimala se posve mladom – kao da joj je dvadeset i pet.
Egzorcist pogleda preko ramena prema mjestu u koje je žena upiljila pogled, no osim obična zida, na kojemu nije bilo ni vrata ni prozora, nije vidio ništa. “Zahvalimo sv. Gemmi Galgani i Majci Tereziji što su danas s nama”, reče.
“Ne! I on! Otjerajte ga, otjerajte ga!” zavijao je zloduh.
Ne znajući na koga se odnose zloduhove riječi, egzorcist dometne: “Zahvaljujem i onome koji je upravo došao.”
Odjednom, žena koja je dotle ležala na stolu, uspravi se poput svijeće, ruku ispruženih kao da je neka nevidljiva sila iznenada trga oda sna. “Ostavite me na miru!” vrištao je zloduh dok je žena nastavila mlatarati rukama i nogama, pokušavajući se iz sve snage osloboditi nevidljiva stiska. Pristupiše joj ona dvojica muškaraca kaneći je ponovno poleći na stol, no egzorcist im dade znak rukom da to ne čine. “Da vidimo tko je to došao. U ime Isusovo i Bezgrješne Djevice Marije, tko je ta osoba?”
“Neeeeeee!” režao je grlen i razjaren glas. “Totus tuuuuus!”
Egzorcist se nasmiješio u sebi, prepoznajući svima poznato latinsko geslo. “Hvala ti, sveti oče Ivane Pavle II., što si došao pomoći našoj sestri”, reče.
“Ne, ne!” vrištao je zloduh. “Proklet bio! Odlazi! Kloni me se!”
I opet, kao da je u duboku snu, žena je zurila u papu Ivana Pavla II. koji je izgledao kao da mu nije više od trideset; bio je sav odjeven u bijelo, stavljajući joj triput znak križa na čelo.
Pokušavajući iskoristiti očito pojačanje, egzorcist je energično nastavio: “Ponavljaj za mnom: ‘Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam’”, zapovjedio je zloduhu.
“Nabijem te!” začu se zloduhov glas.
“Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam”, bio je uporan egzorcist.
“Kažem li to, eksplodirat će bomba!” vrištao je zloduh.
“Naređujem ti, u ime Bezgrješne Djevice Marije i u ime Isusa Krista, da ponavljaš za mnom riječi koje sam izgovorio”, ponovno je zapovjedio svećenik.
Iznenada se pred ženom, umotan u veo i lica napola prekrivena zlatno-bijelim velom, ukaza lik Marije i nju preplavi silan osjećaj ljubavi i miline. Zureći sa zaprepaštenjem u lik koji joj se približavao, žena vidje da je Marija promatra suznih očiju.
Egzorcist je šutke promatrao ženu, a zloduh je ponovno prešao u napad. “Ne, ne, ne! Ne plači!” vrištao je, na što se ženino tijelo poče tresti i grčiti.
Zatim se, na trenutak, žena iz duboka transa povrati k sebi i reče: “Dostajala je jedna jedina Marijina suza”, a zatim opet zapade u stanje transa.
Egzorcist je bio ushićen spoznajom da je Marija prisutna i da pomaže. Smjesta je počeo moliti Zdravomariju. Pridružili su mu se svi prisutni u prostoriji, čak i žena koja je ležala na stolu. Unatoč tome, egzorcist je slutio da nije još sve gotovo. Zloduh se sigurno krije kada joj dopušta da moli, pomislio je. “Ponavljaj za mnom: ‘Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam’”, obratio se zloduhu.
Žena je bjesomučno mlatarala rukama i nogama i vrištala. “Ne!” režao je zloduh. “Ne ću to reći! Ne smijem to reći, ne mogu; to se protivi svemu.”
Egzorcist je jasno vidio da zloduhova moć kopni. Sve je prisutne u prostoriji zamolio da kleknu. “Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam”, izgovarao je pjevajućim glasom, a svi su ostali ponavljali za njim.
Osjećajući da se zloduh muči, žena vidje da svi sveti u prostoriji ponavljaju riječi što ih je izgovarao svećenik.
“Ne, ne, čak su i oni kleknuli – onaj bijeli, ona crna i ona malena bijela”, oglasi se zloduh. Zatim je egzorcist primijetio da se zloduhov glas ponešto promijenio; čak mu se činilo da u njegovu glasu – dok je dodavao: “Ona, ona [Marija] – i ona je kleknula” – raspoznaje stanovit prizvuk duboka poštovanja, iznuđena na silu.
To je to, pomislio je egzorcist. Zloduh umalo što se nije slomio. “U ime Isusa Krista, zapovijedam ti da ponoviš ovu rečenicu.”
Žena se otimala iz sve snage, no malo-pomalo se iz njezina grla začu graktav glas: “Vjee…čni… O… če…, mo…ram… ti… se… klaaa…nja…ti.”
Sav ushićen, no shvaćajući istodobno da još nije gotovo, egzorcist je natjerao zloduha da dvaput ponovi rečenicu koju je izgovorio. Kada je zloduh završio, egzorcist je izgovorio završnu formulu Euharistijske molitve: “Po Kristu, s Kristom i u Kristu, tebi Bogu, Ocu svemogućem, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i hvala u sve vijeke vjekova.”
“Ponižen sam zbog slave Božje, ne zato što si ti tako zapovjedio, nego zato što je Bog tako zapovjedio. Proklet bio”, oglasi se zloduh, obraćajući se egzorcistu.
Egzorcist se nije dao zbuniti: “Che Dio sia benedetto”, nastavio je, neka je blagoslovljen Bog.
“Odlazim iz ovoga tijela, ali ti ćeš biti proklet do smrti”, rugao mu se zloduh. “Tebe i sve koji su kao ti progonit će do smrti!”
***
Trailer filma
Kada ljudi čuju riječ egzorcizam, većina ih se sjeti prizora koji su stekli popularnost zahvaljujući holivudskim filmovima: djevojaka koje se svijaju i grče u mukama, tijela zgrčenih i izobličenih na stotinu nemogućih načina, dok im iz usta šiklja mlaz zelene bljuvotine nalik graškovoj juhi. U stvarnosti su, pak, takvi i slični prizori, jednako kao i oni pri istjerivanju zloduha iz žene u siječnju 2007. u Rimu, u Italiji, neobično rijetki. Sve u svemu, obred istjerivanja zloduha često je sasvim prozaičan i gotovo je nalik odlasku zubaru – žrtva je prisiljena čekati neko vrijeme u čekaonici i na kraju joj – kao i kod zubara – biva uručena posjetnica s datumom narednoga posjeta. U stvarnosti posve malen broj ljudi shvaća što se zapravo zbiva tijekom istjerivanja zloduha – uključujući i katoličke svećenike – čim žrtva opsjednuća zamakne za vrata, većina njih zaboravlja da takvo što uopće postoji.
Sama riječ egzorcizam, pak, crkveni je izraz koji dolazi od grčkoga exorkizo, a znači “vezati zakletvom” ili “zaklinjati”. Tijekom egzorcizma zloduhu se zapovijeda u ime Božje da prestane djelovati u dotičnoj osobi ili na određenomu mjestu. Katolička Crkva u egzorcizmu vidi službeni obred što ga provodi svećenik kojega je za to ovlastio njegov biskup. Kršćani su u prastarim vremenima uz pomoć egzorcizma obraćali nevjernike i svjedočili istinitost svoje vjere. Moć kojom se to čini daje nam Isus koji je, kako nam to Novi zavjet podrobno opisuje, više puta istjerivao zloduhe, naloživši kasnije svojim učenicima da to i sami čine.
U svjetlu golema napretka suvremene medicinske znanosti – uključujući i profinjenije razumijevanje neuroloških i psihičkih bolesti, pojavu psihoanalize, kao i drugih znanstvenih dostignuća i spoznaja – obred istjerivanja zloduha smućuje mnoge u Crkvi, tjerajući ih da na ovaj obred gledaju kao na ostatak praznovjerja iz vremena kada su bolesti poput epilepsije i shizofrenije bile smatrane “demonima” koje treba izagnati iz čovjeka.
Velik dio ovoga pogrješna poimanja moguće je povezati s prirodom samoga egzorcizma, no jednako tako i s različitim gledanjima na đavlove atribute, temeljenim više na pučkim vjerovanjima nego na ozbiljnu teološkomu promišljanju. Zvijer s rogovima, polovica čijega tijela nalikuje tijelu jarca koji u gluho doba noći skrnavi nevine djevice? Ženski zlodusi što isisavaju dušu i neprekidno mijenjaju svoj lik, vrebajući u zasjedi svoju narednu žrtvu? U nedostatku tečajeva demonologije, tijekom kojega bi bogoslovi stekli neophodna znanja, nije nimalo neobično što svećenici masovno okreću leđa takvim i sličnim glupostima.
U srži svega leži problem zla. Je li zlo fizička stvarnost, pali anđeo zvan Sotona (kao što tvrdiKatekizam Katoličke Crkve, nevelika, ali zbito napisana knjiga od kojih 800 stranica), ili je ono nedostatak dobra u stvarima, ljudima i pojavama koje svjedoče o čovjekovoj nesposobnosti da živi u skladu sa zamislima svojega Stvoritelja koji mu je sklon?
Mnogi svećenici koji se ne žele odreći bogate povijesti Crkve, povezujući je sa svojom vjerom, no želeći istodobno prihvatiti suvremeno gledanje na stvarnost pri kojemu se đavla doživljava metaforom, htjeli bi i jedno i drugo. Drugi prihvaćaju tradicionalna učenja, ali o tome nerado govore. Postoji još jedna krajnost: nemali broj svećenika jednostavno poriče postojanje đavla.
Ironično, dok se golem broj svećenika i biskupa, čini se, priklanja skepticizmu, javnost se oduševljava okultnim i priklanja se sasvim novim religijama poput wicce. Po jednomu istraživanju religijskoga identiteta provedenu u SAD-u, broj se pripadnika ove nove religije povećao s 8.000, koliko ih je bilo 1990., na preko 134.000 godine 2001. (Godine 2006. njihov je broj narastao na više od 800.000.) U isto vrijeme strahovito je porastao broj prodanih knjiga o okultnomu i New Ageu, ali jednako tako i broj onih koji vjeruju u anđele i demone (po jednomu Gallupovu istraživanju iz 2004., 70% Amerikanaca izjavilo je da vjeruje u đavla). Sve ovo koincidira s golemim porastom broja onih koji izjavljuju da ih muči zloduh. Po Udruženju talijanskih katoličkih psihijatara i psihologa, više od 500.000 ljudi samo u Italiji barem jednom godišnje posjeti egzorcista.
Nevelika, ali glasna skupina poslom preopterećenih talijanskih egzorcista, predvođena ocem Gabrieleom Amorthom, već duži niz godina pokušava sklonuti Crkvu da ozbiljno uzme činjenicu da se javlja sve više pojedinaca koji tvrde da su opsjednuti zloduhom. Kao prvo, kažu oni, potrebno je imenovati veći broj egzorcista. S druge strane, Crkva bi se trebala pobrinuti za odgovarajuću pouku novih egzorcista. Pobornici ovoga shvaćanja, među njima i otac Amorth, smatraju da je u prošlosti previše egzorcista imenovano samo nominalno. Osim toga, neki su od ovih “neobučenih” egzorcista zlorabili svoj autoritet i time iznijeli egzorcizam na loš glas. Među najnečuvenije primjere spada onaj koji se zbio 2005., kada je jedna rumunjska časna sestra, kojoj su usta začepili krpom i privezali je za raspelo, pronađena mrtva u svojoj samostanskoj sobi; svećenik koji je nad njom izvodio egzorcizam bio je optužen za ubojstvo.
Kongregacija za nauk vjere je, u nadi da će koliko-toliko popraviti situaciju, u jesen 2004. odaslala pismo različitim katoličkim biskupijama u svijetu, započevši najprije s onima u Americi, i od biskupa zatražila da imenuju službenoga egzorcista.
Istodobno, jedno je rimsko sveučilište povezano s Vatikanom pokrenulo pionirski tečaj pod nazivom “Egzorcizam i molitva oslobađanja” koji je imao za cilj upoznati nove egzorcističke kadrove sa službenim naučavanjem Crkve o đavlu i egzorcizmu.
Ovomu se pozivu odazvao jedan cijenjeni američki svećenik koji je u ljeto 2005. otputovao u Rim i ondje pohađao tečaj koji ga je trebao obučiti za službu egzorcista. On je tijekom devet mjeseci priprave duboko zaronio u svijet za koji uopće nije znao da postoji, završio tečaj i, zajedno s jednim iskusnim talijanskim egzorcistom, sudjelovao u preko osamdeset egzorcizama. Kao posljedica toga njegovo gledanje na svijet – i na svoje mjesto u njemu – posvema se promijenilo; kasnije se vratio u SAD s čvrstom nakanom da novostečenu spoznaju o postojanju zla i njegovoj očitoj nazočnosti u svijetu upotrijebi pomažući ljudima u njihovu svakodnevnomu životu.
***
Zaređen 1983., otac Gary službovao je kao svećenik već 22 godine i tijekom toga vremena vidio je – i proživio – štošta. Godine 1997. umalo je poginuo u strašnoj nesreći. Dok je s prijateljem pješačio nacionalnim parkom Yosemite, pao je sa stijene visoke osamnaest metara na kamen u rijeci i čudesno preživio, iako je tijekom zamorna dvogodišnjega oporavka više puta poželio da nije ostao na životu.
Srednje visine i stasa, s već pomalo prorijeđenom, ali uvijek uredno podšišanom smeđom kosom i zlatnim okruglim naočalama, otac Gary doimao se skromnim čovjekom koji će učiniti sve da se drugi osjećaju ugodno. Iako neimpozantne tjelesne građe, zračio je tihim povjerenjem čovjeka zaljubljena u svoj posao koji je svjestan da ga uspješno obavlja.
Budući da pravila Katoličke Crkve traže da se svećenici nakon 15 godina službe premjeste na drugo mjesto, otac Gary je iskoristio ovu mogućnost i iskoristio pravo na zasluženu studijsku godinu. Rim, koji je prepun sjemeništa i uglednih sveučilišta, pruža svećenicima koji ga posjećuju jedinstvenu priliku. Studiranje na papinskim sveučilištima, kao što je Gregoriana, na kojemu je studiralo 14 papa i 20 svetaca, za mnoge je od njih neprispodobiva povlastica. Većina studenata koja dolazi u Rim obični su studenti ili se spremaju za magisterij ili doktorat. Manji broj svećenika, pak, zbog ovoga ili onoga razloga šalju njihove biskupije ili, poput oca Garyja, koriste pravo na slobodnu studijsku godinu i dolaze u Rim na specijalizaciju. Jedan od programa koji je udovoljavao ukusu potonje skupine bio je Institute for Continuing Theological Education na North American Collegeu (NAC), najvećemu američkom sjemeništu izvan Amerike. Sjemenište je započelo s radom 1970-ih s nakanom da odgovori zahtjevima Drugoga vatikanskog sabora za obnovom svećeničkoga staleža, nudeći tromjesečni program izobrazbe svećenika koji su željeli držati korak s najnovijim strujanjima u Crkvi. Istodobno, pohađatelji programa dobivali su priliku nauživati se boravka u Rimu i upoznati kolege svećenike sa svih strana svijeta.
Još u travnju otac Gary se prijavio za trajni program izobrazbe koji je trajao od rujna do studenoga, nakon čega je nakanio odslušati nekoliko tečajeva duhovnosti na Angelicumu, papinskomu sveučilištu na drugoj strani grada kojim upravljaju dominikanci. U proljeće 2006. kanio je otputovati na nekoliko mjeseci u Španjolsku s namjerom da nauči osnove španjolskoga jezika i zatim posjeti roditelje u Lourdesu u Francuskoj, prije no što se vrati kući.
Kada je u kolovozu 2005. prvi put stigao u Rim, grad mu se učinio zastrašujućim mjestom. Ne samo što je postojala jezična barijera (nije govorio talijanski); ovaj se grad s mnoštvom tijesnih uličica pokazao iznimno teškim za snalaženje. Sada, nakon što je u njemu proveo puna dva mjeseca, dolazilo mu je da se nasmije sam sebi zbog prvobitne zabrinutosti i strepnje. Vozni je red autobusa poznavao jednako dobro kao bilo koji Rimljanin i mogao je bez straha otići kamo god je htio….
***
Tečaj je ocu Garyju koristio i zbog toga što mu se pružila prilika da upozna i druge početnike u egzorcizmu kao što je bio i sam. Većina njih bili su Talijani i nisu govorili engleski. Od velike mu je koristi međutim bio jedan franjevac iz Amerike.
Otac Daniel, podrijetlom iz Nove Engleske, bio je nedavno postavljen pri svetim mjestima u Jeruzalemu. Na njegovu se smeđem habitu isticao simbol reda kojemu je pripadao – crveni križ okružen s četiri manja križa. U ovoj odjeći, s bradom i obrijanom tonzurom na tjemenu, doimao se poput čovjeka iz neke potpuno druge ere. A opet, kada ste ga promotrili malko pozornije, jedva primjetni nagovještaji njegova novoengleskoga podrijetla izbijali su na površinu – ispod odjeće virile su mu nogavice od traperica, na nogama je imao Birkenstockove sandale, a ispod brade nazirao se izlizan ovratnik zelenkaste košulje na kopčanje.
Za jedne stanke otac Daniel objasnio je ocu Garyju razloge radi kojih je upisao ovaj tečaj. Toga je ljeta bio u jednomu svetištu u Abruzzima, istočno od Rima, gdje je doživio zastrašujuće iskustvo. Dok je jednoga dana ispovijedao u svetištu, pristupila mu je jedna žena i upitala ga vjeruje li u opsjednutost zloduhom. Premda nije imao nikakva znanja iz prve ruke u ovoj stvari, odgovorio je da vjeruje. Žena mu je na to odgovorila: “Drago mi je to čuti jer sam opsjednuta i želim se ispovjediti.” Ne shvaćajući posve što mu zapravo hoće reći, blagoslovio ju je i počeo ispovijedati. Odmah je, međutim, primijetio da nešto nije u redu: iznenada se počela trzati i stalno se nakašljavala. Ubrzo poslije toga sve je postalo još gore. Žena je neočekivano počela roktati, a s naškubljenih usana neprekidno joj se, i bez njezine volje, otimala riječ “Zitta!” – začepi. Na kraju, kada je došlo vrijeme da izrekne zaključni blagoslov i dadne joj odrješenje od grijeha, doživio je pravi šok: svi su se mišići na njezinu licu iskrivili do te mjere da je nije mogao prepoznati. Odmah zatim donja joj se vilica potpuno iščašila i, objesivši se, pomaknula se na jednu stranu lica te se stjecao dojam da su joj usta široka dvadeset i pet centimetara. Uspaničen, otac Daniel umalo je pobjegao iz ispovjedaonice; ipak, uspio je ostati sabran dovoljno dugo da joj uzmogne podijeliti blagoslov u ime Isusa Krista, nakon čega je ustala i navrat-nanos izjurila iz crkve.
Nakon što je došao k sebi, a njegov strah popustio, počeo se pitati o čemu je zapravo bila riječ. U nastojanju da dobije odgovor na pitanja dobrovoljno se prijavio za ispomoć mjesnomu egzorcistu koji je djelovao u svetištu. Vrlo je brzo shvatio da je ono što je vidio samo vrh ledene sante – otvorio mu se cijeli jedan svijet o čijemu postojanju nije imao pojma. Kao posljedica svega toga, nakon što je u jesen premješten u Rim gdje je trebao započeti doktorski studij, obratio se pretpostavljenomu s molbom da mu odobri naukovanje kod jednoga egzorcista. Nedugo zatim uzeo ga je otac Tommaso koji je djelovao pri crkvi Scala Santa, koja je već dulje vrijeme bila povezivana s egzorcizmom.
Dok je slušao oca Daniela, otac Gary nije imao nikakva razloga sumnjati u njegovu franjevačku iskrenost. Otac Daniel nipošto nije bio hvalisavac, već nevjerojatno skroman, čak blago autoironičan čovjek – i činilo se da ni sam ne vjeruje onome što mu se dogodilo. Priča što ju je otac Daniel ispričao ocu Garyju pomogla mu je da shvati kako malo zna o pojavi đavolskoga.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Matta Baglia Obred. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.
izvor: Bitno.net
Katolička duhovnost
Proroštvo iz Garabandala – NAKON OVOGA, NEMIRI U EUROPI: Papa Franjo na proljeće dolazi u Moskvu!
Ruske novine upravo objavile: Papa Franjo na proljeće dolazi u Moskvu!
Zbog čega ovo pišem? Jer ako dođe do toga (a papa je to najavio još prije i pitanje je vremena kada će posjetiti Moskvu pošto mu je to jedan od prioriteta), to će biti prvi put u povijesti Crkve da rimski pontiff posjećuje Moskvu.
No ono što to čini jako zanimljivim je jedinstveno proroštvo iz Garabandala tj BDM preko vidjelice (tada djeteta na mentalnoj razini 9-godišnjaka) o papinom posjetu Moskvi (koji nikome nije imao smisla i što se nikad nije dogodilo u dugoj povijesti Crkve) dano početkom 60ih uz napomenu da će nakon toga izbiti neredi u Europi.
S obzirom na trenutno stanje u Europi i rat u Ukrajini koji ima sve elemente da se proširi, ne možemo se ne zapitati da li će upravo ovo biti ostvarenje navedenog…
Katolička duhovnost
Vizualizacija APOKALIPSE, Otk 20:11…
U slijedećem videu je moguća vizualizacija 20. poglavlja 11.red Otkrivenja po Ivanu, njegovog viđenja na otoku Patmosu, (vjerojatno nešto prije 80. god. po. Kr.). Slijedi tekst glava 20,11-15 i 21, 1-8 – prijevod…
“Zatim opazih” veliko bijelo “prijestolje” i onoga koji “je sjedio” na njemu. “Ispred njegova lica iščeznu zemlja” i nebo. Ni trag im nije ostao.
I opazih mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. “I otvoriše se knjige”. I druga “knjiga”, knjiga “života”, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, “po svojim djelima”.
More predade mrtvace koji su se nalazili u njemu; Smrt i Podzemlje predadoše mrtvace koje su držali. I bili su suđeni svaki “po svojim djelima”.
Tada su Smrt i Podzemni svijet bili bačeni u ognjeno jezero – ognjeno jezero, to je druga smrt. I tko se god ” ne nađe u knjizi života”, bi bačen u ognjeno jezero.
…..
Katolička duhovnost
Očitovanje organizatora javne molitve krunice
Nakon četiri održane javne molitve krunice na Trgu bana J. Jelačića u Zagrebu javio se određen broj upita i nejasnoća vezano za njezinu organizaciju, zbog čega su u medijskom prostoru nastale mnoge polemike, nejasnoće pa i polarizacija vjernika (što se u nekoj mjeri može zahvaliti i izvjesnim portalima). Očitovanje organizatora na sve navedeno prenosimo u cjelosti.
Premda smo na našim društvenim mrežama i portalu „Muževni budite” prilikom pozivanja na molitvu redovito objašnjavali pojedine razloge i motive održavanja javne molitve krunice, željeli smo na jednom mjestu prikupiti sve dosadašnje upite koji će, nadajmo se, otvorenim srcima objasniti čitavu inicijativu i njezinu pozadinu.
Zašto Trg?
Većini ljudi nije poznato kako se prva javna molitva krunice nije održala u listopadu 2022. nego u lipnju iste godine i to ispred zagrebačke katedrale. Bila nam je želja održati molitvu krunice najesen na istom mjestu, ali su u međuvremenu zbog radova katedralu i prostor oko nje zagradili, a mi smo bili primorani naći drugo mjesto molitve. U molitvi i osluškivanju dobili smo poticaj da se preselimo na Trg bana J. Jelačića, što je nekoliko molitvenih zajednica i potvrdilo. Razlog za poticaj je bio taj da je Trg ne samo glavni zagrebački trg nego i trg svih Hrvata i da ćemo molitvom na njemu posvetiti njega, ali i čitavu Hrvatsku. Eto, zbog toga Trg.
Zašto smo izašli van kako bismo se kao licemjeri pokazali drugima?
Nerijetko nam se javljaju pojedinci koji nam ukazuju na Evanđelje po Mateju 6, 5–6 i na to kako je Isus u tom citatu rekao kako ne bismo smjeli izaći van iz svoje kuće i moliti. Međutim, Isus to nije rekao. Ovo je citat izvučen iz konteksta koji, kad se uzme u obzir kontekst, jasno naznačuje da je Isus zapravo pokazao kako bi trebala izgledati osobna molitva, koja je temelj i preduvjet za javnu molitvu, kao što je naša. Dijabolično je oslanjati se na biblijske citate izvan konteksta i gurati nam ih pod nos.
Također je dijabolično da se u današnje vrijeme katolicima (u većinski katoličkoj državi) nastoji osporiti javna molitva i da ih se pokušava smjestiti u njihova četiri zida, dok istovremeno mnoge ideologije izlaze van i to kroz široka vrata. Međutim, bez obzira na prozivke, Biblija jasno kazuje kako je javna molitva, koja je zapravo svjedočanstvo vjere, itekako poželjna: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2, 8).
Zašto smo uvezli krunicu iz Poljske?
Čudno je da to mnogi u 21. st. ne znaju, ali krunica nije uvezena iz Poljske. Krunica je stara katolička molitva raširena diljem svijeta i ima dugu tradiciju u našoj zemlji. Istina, prilikom pokretanja ove inicijative inspirirale su nas fotografije muškaraca koji već godinama na koljenima mole krunicu u Poljskoj, pa i u drugim državama svijeta, no to nije ništa što nema hrvatskih korijena. Naprimjer, prisjetimo se samo naših djedova i pradjedova koja su javno molili krunicu kraj križeva krajputaša, tijekom hodočašća i procesija, naših očeva koji su je molili dok su branili našu zemlju, ali i naših majki koje su je molile javno vapeći za prestanak rata i siguran povratak svojih sinova i muževa kući. Ukratko, javna molitva krunice ima dugu tradiciju u našoj povijesti i nije ništa strano našem narodu.
Zašto ne prijavljujemo okupljanje?
Potaknuti brojne muškarce na javnu molitvu krunice, a ne prijaviti okupljanje u policijskoj postaji, jednako je dogovaranju datumu vjenčanja bez dogovaranja mjesta njegova održavanja. Svaki molitveni susret je uredno prijavljen policiji, što potvrđuje i velik broj policajaca koji nam „čuvaju leđa” svake prve subote u mjesecu. Svaki dobronamjeran Zagrepčanin može to lako provjeriti odlaskom u nadležnu policijsku postaju.
Zašto tako česte molitve koje privlače pozornost?
Neki su nam napomenuli kako bismo privlačili manje pozornosti kad bi se naša molitva održala samo nekoliko puta godišnje. To je istina, no ne radi se o tome da mi želimo privući pozornost nego mediji rade senzaciju i privlače pozornost na nas. Štoviše, u 8.30 ujutro nema gotovo nikoga na Trgu. Da želimo privući pozornost na sebe, molili bismo kad je zagrebačka špica, kako to rade sljedbenici Hare Krišne. Također, jednom mjesečno nije pretjerano često. Da se radi o odlasku u kino ili kazalište nitko to ne bi okarakterizirao kao čest odlazak, no kad se radi o molitvi jednom mjesečno, koja traje svega 45 minuta, to nekako postaje alarmantno često.
Zašto konkretne nakane koje smetaju javnosti?
Smatramo da svaka molitva treba biti konkretna kako bi mogla biti uslišana, pa stoga i naša koja je javna. Dosad nismo čuli ni za jednu vjersku inicijativu, čije nakane ne bi bile javno poznate. Zar ne bi bilo čudno da vidimo molitelje ispred bolnica i domova zdravlja a da ne znamo razlog njihova okupljanja na molitvu? Isto bi tako bilo čudno da dolazimo svake prve subote na Trg, da molimo i klečimo, a da nitko ne zna zašto. To što pojedincima smetaju nakane na koje molimo, govori više o njima nego o nama. Uostalom, Bog nikada ne uslišava nakane koje bi imale za cilj da se nekome u nečemu naškodi.
Zašto napadamo žene?
Po čemu ste zaključili da smo mi protiv žena? Gdje to piše u našem pozivu? U našim nakanama? Žene u našem pozivu i nakanama nisu nigdje izričito navedene. Mi prije svega molimo za nas da budemo bolji muškarci, muževi i očevi – svatko u svome pozivu. Ne znamo što bi tu moglo biti loše i usmjereno protiv žena. Uostalom, kod tih se nakana molimo za zagovor Blažene Djevice Marije, savršene žene i majke, Kraljice neba i zemlje. Nema nikakvog smisla reći da smo protiv žena, a molimo se Ženi svih žena da budemo bolji u svakom pogledu. Ono što mi ovdje vidimo jest iskrivljeno mišljenje lijevoliberalnih medija i pojedinaca da su svi katolički muškarci ženomrsci i nasilnici, a što je potpuno zlonamjerno tumačenje naše molitve i njezinih nakana.
Zašto želimo biti autoriteti u obitelji?
Da? Zar želimo? Gdje to piše? Mi smo u nakanama naveli da želimo biti DUHOVNI autoriteti u obitelji, a to znači da želimo voditi obitelj u katoličkoj vjeri, potičući njezine članove na svakodnevnu obiteljsku molitvu, redovitu ispovijed, nedjeljnu sv. misu i zauzetiji vjernički život i to prvenstveno vlastitim primjerom. Mediji namjerno vade iz konteksta duhovnu dimenziju nakane, koju uostalom ne razumiju, kako bi nas, molitelje, prikazali kao obiteljske tirane i despote.
Zašto podržavamo ustašluk?
Gdje piše da podržavamo ustaše i ustašluk? Naša je inicijativa apolitična i ne prianja ni uz kakvu ideologiju. U svome pozivu na krunicu službeno smo se ogradili od svakog pojedinca koji bi mogao nositi bilo kakvo ideološko obilježje pa tako i ono ustaško. Ustašluk je povijesno naslijeđe koje osuđujemo i kojem nije mjesto u molitvenoj i miroljubivoj inicijativi, a osobe koje ga, unatoč našim upozorenjima i ograđivanjima, javno propagiraju na našim molitvama same su sebe isključile iz našeg zajedništva i same inicijative.
Zašto ne radimo nešto drugo u subotu ujutro?
Zašto ne bismo smjeli moliti u subotu ujutro? Zašto bismo trebali, kako kažu, umjesto toga volontirati negdje, raditi ili pomagati kod kuće da bismo bili drugima korisniji? Oni koji nam to spočitavaju zapravo misle kako mi ništa od toga ne radimo, dok zapravo većina molitelja već negdje volontira, naporno radi i pomaže kod kuće u svim obiteljskim segmentima. Pravi se katolik uvijek trudi naći vrijeme za molitvu koja je izvor katoličkog života, a usto sve ostale obveze savjesno izvršava. Uostalom, to možete i same molitelje pitati.
Zašto dajemo čudne i nespretne izjave za medije?
Tko daje čudne i nespretne izjave? Istina je da mediji izvrću naše riječi pa ih, nakon što su ih izvadili iz konteksta, okreću protiv nas, no nije istina da ih mi, kao organizatori, i dajemo. Bratstvo „Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina” koji organiziraju javnu molitvu krunice nisu dosad davali izjave lijevoliberalnim medijima, dok su oni za svoje reportaže koristili izjave molitelja koje su izokrenuli. Mi smo kao organizatori uvijek spremni dati izjavu sve dok nam pojedini medij jamči autorizaciju izjave, tj. da je neće izvaditi iz konteksta kako bi naškodio nama ili inicijativi, no dosad nam nijedan lijevoliberalni medij nije pristao na autorizaciju izjave, a neki nas nisu ni pitali za izjavu, već su radili „reportaže” na svoju ruku.
Tko nas plaća?
Ne biste vjerovali, ali nas ne plaća nitko. Uostalom, za što bi nas trebalo platiti? Zar za organizaciju koja doslovno stoji nula kuna i sastoji se od volontiranja odnosno dobre volje? Ili pak za molitelje koje većinski ni ne poznajemo? Koji bi segment molitve trebalo platiti da bi ona javno funkcionirala? Molitva je oduvijek bila besplatan i uvijek dostupan način komunikacije s Bogom.
Tko sve stoji iz ove molitvene inicijative?
Javnu molitvu krunice u Zagrebu organizira bratstvo „Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina” u sklopu projekta „Muževni budite” i udruge „Hrvatska za Život”. Budući da se projekt „Muževni budite” bavi evangelizacijom muškaraca, cilj našeg bratstva jest potaknuti upravo muškarce na molitvu krunice, ali i javno zagovarati za mir i obraćenje u našem narodu. Premda je u medijima plasiran stav kako iza ove inicijative stoji velik broj katoličkih i desnih udruga, to jednostavno ne stoji. „Umiješanost” svih mogućih katoličkih i desnih udruga u ovu inicijativu podsjeća na teorije zavjere na granici sa znanstvenom fantastikom.
Muževni budite/
Foto: Marko Jurlina
-
Vijesti1 tjedan ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti6 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti4 dana ago
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATSTVO u Istri – iz prve ruke… kao i hrvatska stradanja