U slijedećem videu je moguća vizualizacija 20. poglavlja 11.red Otkrivenja po Ivanu, njegovog viđenja na otoku Patmosu, (vjerojatno nešto prije 80. god. po. Kr.). Slijedi tekst glava 20,11-15 i 21, 1-8 – prijevod…

“Zatim opazih” veliko bijelo “prijestolje” i onoga koji “je sjedio” na njemu. “Ispred njegova lica iščeznu zemlja” i nebo. Ni trag im nije ostao.

I opazih mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. “I otvoriše se knjige”. I druga “knjiga”, knjiga “života”, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, “po svojim djelima”.

More predade mrtvace koji su se nalazili u njemu; Smrt i Podzemlje predadoše mrtvace koje su držali. I bili su suđeni svaki “po svojim djelima”.

Tada su Smrt i Podzemni svijet bili bačeni u ognjeno jezero – ognjeno jezero, to je druga smrt. I tko se god ” ne nađe u knjizi života”, bi bačen u ognjeno jezero.

…..

Nakon četiri održane javne molitve krunice na Trgu bana J. Jelačića u Zagrebu javio se određen broj upita i nejasnoća vezano za njezinu organizaciju, zbog čega su u medijskom prostoru nastale mnoge polemike, nejasnoće pa i polarizacija vjernika (što se u nekoj mjeri može zahvaliti i izvjesnim portalima). Očitovanje organizatora na sve navedeno prenosimo u cjelosti.

Premda smo na našim društvenim mrežama i portalu „Muževni budite” prilikom pozivanja na molitvu redovito objašnjavali pojedine razloge i motive održavanja javne molitve krunice, željeli smo na jednom mjestu prikupiti sve dosadašnje upite koji će, nadajmo se, otvorenim srcima objasniti čitavu inicijativu i njezinu pozadinu.

Zašto Trg?

Većini ljudi nije poznato kako se prva javna molitva krunice nije održala u listopadu 2022. nego u lipnju iste godine i to ispred zagrebačke katedrale. Bila nam je želja održati molitvu krunice najesen na istom mjestu, ali su u međuvremenu zbog radova katedralu i prostor oko nje zagradili, a mi smo bili primorani naći drugo mjesto molitve. U molitvi i osluškivanju dobili smo poticaj da se preselimo na Trg bana J. Jelačića, što je nekoliko molitvenih zajednica i potvrdilo. Razlog za poticaj je bio taj da je Trg ne samo glavni zagrebački trg nego i trg svih Hrvata i da ćemo molitvom na njemu posvetiti njega, ali i čitavu Hrvatsku. Eto, zbog toga Trg.

Zašto smo izašli van kako bismo se kao licemjeri pokazali drugima?

Nerijetko nam se javljaju pojedinci koji nam ukazuju na Evanđelje po Mateju 6, 5–6 i na to kako je Isus u tom citatu rekao kako ne bismo smjeli izaći van iz svoje kuće i moliti. Međutim, Isus to nije rekao. Ovo je citat izvučen iz konteksta koji, kad se uzme u obzir kontekst, jasno naznačuje da je Isus zapravo pokazao kako bi trebala izgledati osobna molitva, koja je temelj i preduvjet za javnu molitvu, kao što je naša. Dijabolično je oslanjati se na biblijske citate izvan konteksta i gurati nam ih pod nos.

Također je dijabolično da se u današnje vrijeme katolicima (u većinski katoličkoj državi) nastoji osporiti javna molitva i da ih se pokušava smjestiti u njihova četiri zida, dok istovremeno mnoge ideologije izlaze van i to kroz široka vrata. Međutim, bez obzira na prozivke, Biblija jasno kazuje kako je javna molitva, koja je zapravo svjedočanstvo vjere, itekako poželjna: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2, 8).

Zašto smo uvezli krunicu iz Poljske?

Čudno je da to mnogi u 21. st. ne znaju, ali krunica nije uvezena iz Poljske. Krunica je stara katolička molitva raširena diljem svijeta i ima dugu tradiciju u našoj zemlji. Istina, prilikom pokretanja ove inicijative inspirirale su nas fotografije muškaraca koji već godinama na koljenima mole krunicu u Poljskoj, pa i u drugim državama svijeta, no to nije ništa što nema hrvatskih korijena. Naprimjer, prisjetimo se samo naših djedova i pradjedova koja su javno molili krunicu kraj križeva krajputaša, tijekom hodočašća i procesija, naših očeva koji su je molili dok su branili našu zemlju, ali i naših majki koje su je molile javno vapeći za prestanak rata i siguran povratak svojih sinova i muževa kući. Ukratko, javna molitva krunice ima dugu tradiciju u našoj povijesti i nije ništa strano našem narodu.

Zašto ne prijavljujemo okupljanje?

Potaknuti brojne muškarce na javnu molitvu krunice, a ne prijaviti okupljanje u policijskoj postaji, jednako je dogovaranju datumu vjenčanja bez dogovaranja mjesta njegova održavanja. Svaki molitveni susret je uredno prijavljen policiji, što potvrđuje i velik broj policajaca koji nam „čuvaju leđa” svake prve subote u mjesecu. Svaki dobronamjeran Zagrepčanin može to lako provjeriti odlaskom u nadležnu policijsku postaju.

Zašto tako česte molitve koje privlače pozornost?

Neki su nam napomenuli kako bismo privlačili manje pozornosti kad bi se naša molitva održala samo nekoliko puta godišnje. To je istina, no ne radi se o tome da mi želimo privući pozornost nego mediji rade senzaciju i privlače pozornost na nas. Štoviše, u 8.30 ujutro nema gotovo nikoga na Trgu. Da želimo privući pozornost na sebe, molili bismo kad je zagrebačka špica, kako to rade sljedbenici Hare Krišne. Također, jednom mjesečno nije pretjerano često. Da se radi o odlasku u kino ili kazalište nitko to ne bi okarakterizirao kao čest odlazak, no kad se radi o molitvi jednom mjesečno, koja traje svega 45 minuta, to nekako postaje alarmantno često.

Zašto konkretne nakane koje smetaju javnosti?

Smatramo da svaka molitva treba biti konkretna kako bi mogla biti uslišana, pa stoga i naša koja je javna. Dosad nismo čuli ni za jednu vjersku inicijativu, čije nakane ne bi bile javno poznate. Zar ne bi bilo čudno da vidimo molitelje ispred bolnica i domova zdravlja a da ne znamo razlog njihova okupljanja na molitvu? Isto bi tako bilo čudno da dolazimo svake prve subote na Trg, da molimo i klečimo, a da nitko ne zna zašto. To što pojedincima smetaju nakane na koje molimo, govori više o njima nego o nama. Uostalom, Bog nikada ne uslišava nakane koje bi imale za cilj da se nekome u nečemu naškodi.

Zašto napadamo žene?

Po čemu ste zaključili da smo mi protiv žena? Gdje to piše u našem pozivu? U našim nakanama? Žene u našem pozivu i nakanama nisu nigdje izričito navedene. Mi prije svega molimo za nas da budemo bolji muškarci, muževi i očevi – svatko u svome pozivu. Ne znamo što bi tu moglo biti loše i usmjereno protiv žena. Uostalom, kod tih se nakana molimo za zagovor Blažene Djevice Marije, savršene žene i majke, Kraljice neba i zemlje. Nema nikakvog smisla reći da smo protiv žena, a molimo se Ženi svih žena da budemo bolji u svakom pogledu. Ono što mi ovdje vidimo jest iskrivljeno mišljenje lijevoliberalnih medija i pojedinaca da su svi katolički muškarci ženomrsci i nasilnici, a što je potpuno zlonamjerno tumačenje naše molitve i njezinih nakana.

Zašto želimo biti autoriteti u obitelji?

Da? Zar želimo? Gdje to piše? Mi smo u nakanama naveli da želimo biti DUHOVNI autoriteti u obitelji, a to znači da želimo voditi obitelj u katoličkoj vjeri, potičući njezine članove na svakodnevnu obiteljsku molitvu, redovitu ispovijed, nedjeljnu sv. misu i zauzetiji vjernički život i to prvenstveno vlastitim primjerom. Mediji namjerno vade iz konteksta duhovnu dimenziju nakane, koju uostalom ne razumiju, kako bi nas, molitelje, prikazali kao obiteljske tirane i despote.

Zašto podržavamo ustašluk?

Gdje piše da podržavamo ustaše i ustašluk? Naša je inicijativa apolitična i ne prianja ni uz kakvu ideologiju. U svome pozivu na krunicu službeno smo se ogradili od svakog pojedinca koji bi mogao nositi bilo kakvo ideološko obilježje pa tako i ono ustaško. Ustašluk je povijesno naslijeđe koje osuđujemo i kojem nije mjesto u molitvenoj i miroljubivoj inicijativi, a osobe koje ga, unatoč našim upozorenjima i ograđivanjima, javno propagiraju na našim molitvama same su sebe isključile iz našeg zajedništva i same inicijative.

Zašto ne radimo nešto drugo u subotu ujutro?

Zašto ne bismo smjeli moliti u subotu ujutro? Zašto bismo trebali, kako kažu, umjesto toga volontirati negdje, raditi ili pomagati kod kuće da bismo bili drugima korisniji? Oni koji nam to spočitavaju zapravo misle kako mi ništa od toga ne radimo, dok zapravo većina molitelja već negdje volontira, naporno radi i pomaže kod kuće u svim obiteljskim segmentima. Pravi se katolik uvijek trudi naći vrijeme za molitvu koja je izvor katoličkog života, a usto sve ostale obveze savjesno izvršava. Uostalom, to možete i same molitelje pitati.

Zašto dajemo čudne i nespretne izjave za medije?

Tko daje čudne i nespretne izjave? Istina je da mediji izvrću naše riječi pa ih, nakon što su ih izvadili iz konteksta, okreću protiv nas, no nije istina da ih mi, kao organizatori, i dajemo. Bratstvo „Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina” koji organiziraju javnu molitvu krunice nisu dosad davali izjave lijevoliberalnim medijima, dok su oni za svoje reportaže koristili izjave molitelja koje su izokrenuli. Mi smo kao organizatori uvijek spremni dati izjavu sve dok nam pojedini medij jamči autorizaciju izjave, tj. da je neće izvaditi iz konteksta kako bi naškodio nama ili inicijativi, no dosad nam nijedan lijevoliberalni medij nije pristao na autorizaciju izjave, a neki nas nisu ni pitali za izjavu, već su radili „reportaže” na svoju ruku.

Tko nas plaća?

Ne biste vjerovali, ali nas ne plaća nitko. Uostalom, za što bi nas trebalo platiti? Zar za organizaciju koja doslovno stoji nula kuna i sastoji se od volontiranja odnosno dobre volje? Ili pak za molitelje koje većinski ni ne poznajemo? Koji bi segment molitve trebalo platiti da bi ona javno funkcionirala? Molitva je oduvijek bila besplatan i uvijek dostupan način komunikacije s Bogom.

Tko sve stoji iz ove molitvene inicijative?

Javnu molitvu krunice u Zagrebu organizira bratstvo „Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina” u sklopu projekta „Muževni budite” i udruge „Hrvatska za Život”. Budući da se projekt „Muževni budite” bavi evangelizacijom muškaraca, cilj našeg bratstva jest potaknuti upravo muškarce na molitvu krunice, ali i javno zagovarati za mir i obraćenje u našem narodu. Premda je u medijima plasiran stav kako iza ove inicijative stoji velik broj katoličkih i desnih udruga, to jednostavno ne stoji. „Umiješanost” svih mogućih katoličkih i desnih udruga u ovu inicijativu podsjeća na teorije zavjere na granici sa znanstvenom fantastikom.

Muževni budite/
Foto: Marko Jurlina

Pokret ispažnjenog pakla pronašao je svog glavnog glasnogovornika u teologu Hans Urs von Balthasaru, koji je napisao knjigu Čemu se smijemo nadati, upitavši Usuđujemo li se nadati da će svi ljudi biti spašeni?-  te tvrdi da je u djelokrugu kršćanina nadati se ne samo da će tvoj susjed i zet dospjeti u raj, nego da će na kraju zapravo svi biti spašeni (uključujući Hitlera i Staljina)…

Nedavno preminuli kardinal George Pell pisao je prije par godina o tome tko će biti spašen. U 70-ima je zastupao uvelike inkluzivistički pogled na spasenje, kako je rekao: „imam nadu, možda očekivanje, da će malo njih biti poslano u pakao“. Kasnije je uvidio da to nije ono što je Krist naučavao. Kršćanska nada u pobjedu dobra zahtijeva Isusov sud.

Nije bio sam. Tijekom vremena nakon Drugog vatikanskog sabora (iako je taj trend započeo prije Koncila), unutar Crkve se pojavio pokret koji je želio umanjiti bilo kakav govor o paklu, s posebnom naglaskom na pretpostavci (pa čak i potvrdi) da će većina ljudi završiti u raju. Čini se da je i sam Drugi vatikanski sabor podupirao ovakav stav izjavljujući da su tu „i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti” (Lumen Gentium, br. 16).

Dok jezik Drugog vatikanskog sabora ostavlja otvorenim pitanje tko ispunjava uvjete pod ovim uvjetima (što točno znači „iskreno tragati za Bogom ako netko nije kršten?), pretpostavka većine teologa i laika bila je da većina ispunjava uvjete. Tako su izbrisani svi krugovi pakla, čineći jamu vječne vatre odredištem samo najgorih ljudi u povijesti. U biti, pakao je bio dom Hitlera, Staljina i nekolicine drugih. Ali definitivno ne vašeg susjeda nevjernika ili vaš otpalog (sekulariziranog) zeta.

Ovaj pokret ispažnjenog pakla pronašao je svog glavnog glasnogovornika u teologu Hans Urs von Balthasaru, koji je napisao (ne)slavnu knjigu Čemu se smijemo nadati? pitajući se: Usuđujemo li se nadati da će svi ljudi biti spašeni?, u kojoj tvrdi da je u djelokrugu kršćanina nadati se ne samo da će tvoj susjed i zet dospjeti u raj, nego da će na kraju zapravo svi biti spašeni (uključujući Hitlera i Staljina).

Dok su neki kritičari pogrešno optužili von Balthasara za krivovjerje – vjerovanje da će svi (definitivno) na kraju biti spašeni – njegovo uvjerenje da se možemo nadati ovakvom ishodu zasigurno je poguralo katolički stav kako će svi biti “spašeni“. Uostalom, ako se razumno možemo nadati da će svi biti spašeni, onda će u najgorem slučaju sigurno većina biti spašena, zar ne?

Posljednjih godina, biskup Robert Barron popularizirao je von Balthasarovo učenje, čineći ga pristupačnijim katoličkom svijetu, i Barronove vlastite labave metode evangelizacije (kao što je tvrdnja da je Krist “privilegirani put“ za razliku od puta Bena Shapira, koji je Židov, i koji će se obratiti kada mu se pruži prilika) samo su ojačali pretpostavku među modernim katolicima da će većina biti spašena.

Ipak, u svom članku iz 2020. kardinal Pell promišlja o posljedicama inkluzivističkog pokreta unutar Crkve. Kako primjećuje, sve do dvadesetog stoljeća velika većina katoličkih svetaca i teologa pretpostavljala je da većina neće biti spašena; vjerovali su da ako netko nije kršteni katolik, gotovo sigurno jednog dana neće biti ujedinjen s Bogom na nebu (da, teolozi bi priznali da postoji želja za krštenjem, ali sve do sredine dvadesetog stoljeća se pretpostavljalo da je to vrlo rijetka pojava).

Tijekom stoljeća ekskluzivističkog pogleda na spasenje, Crkva je bila potaknuta na misionarski rad – neumorno je evangelizirala svijet sve do sredine 20. stoljeća. Nadalje, katolici su bili revniji oko redovitog primanja sakramenta ispovijedi, iz straha da će tog posljednjeg dana biti jedni od isključenih.

Ipak, kada je inkluzivističko gledište postalo prevladavajuće u 60-ima – i u biti ga je podržao Drugi vatikanski sabor – misionarski rad je doživio krah, a sudjelovanje u sakramentu ispovijedi dramatično je opalo, nestajući u magli povijesti. Pellovo pitanje je pošteno: nisu li sve te stvari povezane? Razmišljajući o posljedicama nestanka misionara, na kraju smo došli do pitanja dominantnog inkluzivističkog stajališta u Crkvi.

Znači li to da katolici trebaju pretpostaviti da je svaki nekatolik (i katolik koji ne prakticira vjeru) u ozbiljnoj opasnosti od pakla? Usuđujemo li se bojati da će većina ljudi biti prokleta?

Odgovor je da.

Prije nego što elaboriram, dopustite mi samo da priznam koliko ovo neskladno zvuči našim modernim ušima. Priznajem da sam u duši uvijek bio inkluzivist, iako smatram da je biti ekskluzivist ispravan katolički stav. Moja prirodna sklonost je pretpostaviti nebesko odredište za druge, vjerujući da ne mogu biti toliko loši da bi ih Bog poslao u pakao za cijelu vječnost.

Ipak, stalno se vraćam na činjenicu da je taj stav u krajnjoj manjini kada su u pitanju katolici tijekom povijesti. Imamo gotovo 1960 godina velike većine katolika—uključujući najveće, najpametnije i najsvetije svece i teologe—pod pretpostavkom da će samo nekolicina biti spašena naspram šezdeset godina većinom loše oblikovanih katolika koji vjeruju suprotno. Ako sam iskreni prema sebi, onda moram priznati da su moje instinktivne pretpostavke vjerojatno daleko više oblikovane modernom kulturom nego katoličkom vjerom

Stoga tvrdim se katolici trebaju vratiti na staro vjerovanje o nekatolicima i katolicima koji ne prakticiraju vjeru. Da, moguće je da ih Bog spasi, ali nemamo naznaku koliko će takvih ljudi biti spašeno, i Bog je dao sve naznake da želi da sve obratimo na katolicizam. Dakle, naša dužnost nije nagađati o spasenju onih izvan vidljivih granica Crkve, već umjesto toga pretpostaviti da moramo učiniti sve što možemo da ih dovedemo u te vidljive granice dok su ovdje na zemlji.

Opet, neki bi mogli tvrditi da bi takav “negativan“ stav mogao navesti osobu da postane osuđujuća i oštra prema drugima, ali ja to vidim na suprotan način. Sjetimo se samo svih svetaca koji su kroz stoljeća imali takav stav i bili ispunjeni radošću i ljubavlju prema bližnjima. Ako znate da je netko zarobljen u gorućoj zgradi, osuđujete li ga što je tamo ili činite sve što možete da ga spasite? Ako imate i mrvicu suosjećanja, usredotočit ćete se na to da ga izvučete iz njegove opasne situacije umjesto da se brinete kako je uopće dospio tamo. (I obrnuto, ako pogrešno mislite da je na neki način otporan na vatru, nećete učiniti gotovo ništa da ga izvučete iz goruće zgrade, čime dopuštate da ga zadesi užasna sudbina.)

Kao katolici moramo imati povjerenja u Božju pravdu i milosrđe kada je riječ o sudu. Bog neće pogriješiti kada je u pitanju naše vječno odredište, jer svi koji trebaju biti u raju bit će tamo, a svi koji trebaju biti u paklu bit će tamo. Hoće li udio prvih biti veći ili manji od udjela drugih, ne ovisi o nama. Ali na nama je da učinimo sve što možemo kako bismo pomogli našim voljenima da jednog dana uđu u nebesku radost jedinstva s Bogom. Naš je Gospodin jasno rekao da je katolicizam put koji treba slijediti da bi se to dogodilo, i bilo bi dobro da ne slijedimo sami mi taj put, nego i potičemo druge da to čine.

Izvor | QuoVadisCroatia