Muškarci su prestrašeni, a feministice oduševljene. No snažna potreba za kažnjavanjem muškog seksualnog „prijestupništva“, odnose među spolovima je u Sjedinjenim Državama dovela do apsurda. Sve je učestalija praksa da muškarci bježe od svojih poslovnih partnerica – ne žele biti s njima sami u uredu, niti u liftu, a kamoli se sastajati s njima privatno. Slavna francuska glumica Catherine Denev i još 99 isto tako uglednih i poznatih Francuskinja su se 2018. godine odvažile suprotstaviti kampanji #Meetoo nazvavši je puritanizmom koji pokreće „mržnja prema muškarcima“. Pravo muškaraca na udvaranje ključni je dio seksualne slobode, zaključila je Denev

Kada se predsjednik Milanović nedavno (stvar nije gotova, samo je zatišje) upustio u raspravu s „predstavnicama“ hrvatskog, time i regionalnog „Me Too“ pokreta, vjerujem, bio je borbeno spreman suočiti se s teškom feminističkom fetvom koja je uslijedila nakon njegovih javno izrečenih heretičkih stavova o najnovijoj, vrlo „in“ temi – seksualnog uznemiravanja. Svojim je suludo hrabrim doprinosom, koji bi ga u samo malo promijenjenim okolnostima mogao stajati i političke karijere, uzburkao vode oko uzavrelog, pa i prvorazrednog političkog pitanja u Hrvatskoj (suočenoj s nizom ekonomskih, zdravstvenih, socijalnih, sigurnosnih i političkih izazova) koje je promišljeno uspio postaviti na klasnu razinu, upravo onu koja ta pojava i zaslužuje. Naime, predsjednik je prozvao „logičarke iz udruge BABE“ kao opunomoćenice holivudske zvijezde Ume Thurman, za nebrigu o stvarnim životnim situacija u kojima seksualno uznemiravanje, često nejasno isprepleteno i s drugim vidovima maltretiranja onemogućava tisuće žena ne samo u napredovanju u karijeri, već često i u svakodnevnom preživljavanju. „Onda sam spomenuo holivudske dive kojima se moraš diviti i obožavati ih kad su mlade, a kad ostare, onda su žrtve. Tada sam rekao da ta priča ne drži vodu. Nek’ idu više k vragu sa zaštitom holivudskih razmaženih diva. Umjesto da one udare nogom…tog Weinsteina, konkretno… dvadeset godina kasnije o tome odluče pričati jer je u pitanju bila gaža od 10 milijuna dolara. To je klasno pitanje“, izjavio je predsjednik Milanović i, za sada, preživio.

Podsjećam, riječ je o američkom bubuljičavom, nekad moćnom producentu, Harvey Weinsteinu koji je za sada osuđen tek na 23 godine zatvora zbog seksualnog uznemiravanja i silovanja, a budući da je prošle godine pristiglo još šest tužbi (bit će ih ukupno 11), prijeti mu kazna od 140 godina zatvora. Ispostavilo se da Weinstein, sad već svjetski poznat seksualni predator, u životu ništa drugo nije radio doli silovao ćudoredne holivudske ljepotice. Prva koja ga je optužila je talijanska glumica Asia Argento (a nakon nje i čopor drugih) koja je u međuvremenu i sama prozvana za seksualno zlostavljanje tada maloljetnog američkog glumca Jimmya Bennetta, međutim, prema njoj su primijenjeni drukčiji standardi. Naime, glumica se glatko izvukla, jer kako je uopće moguće da žena napastuje muškarca osim kuhinjskom krpom po glavi. To nije kraj njenim lošim iskustvima u poslovnom svijetu, pa je tako nedavno (2021.) Asia Argento optužila i redatelja Roba Cohena za seksualno zlostavljanje tijekom snimanja svima znanog filma „The Fast and Furiousand“ (Brzi i žestoki), 2002. godine. Bilo kako bilo, u Sjedinjenim Državama #Me Too i Time’sUp pretvorili su se u političke pokrete koje su pokrenule slavne žene iz svijeta glazbe, filma i politike. Naime, glumice, pjevačice, voditeljice, novinarke i političarke sjetile su se, mnoge od njih nakon trideset godina, da im je neki utjecajni muškarac stavio ruku na koljeno ili ponudio deal – uloga/pjesma za seks.

Toliko o holivudskim divama! Uistinu se slažem sa stavom da je seksualno uznemiravanje klasno pitanje, ali i dio vrlo raširenog mobinga, odnosno psihičkog zlostavljanja, koji najčešće osobe na položajima (iako ne samo one) vrše nad zaposlenicima s ciljem ugrožavanja njihovog dostojanstva, ugleda i časti. S mobingom se zaposlene žene (kao i muškarci) svakodnevno susreću, a usprkos tome ta praksa nije prepoznata u našem pravnom sustavu, ali ni u sustavu vrijednosti, kao ni pitanja kojima se bave ženske udruge. Dok su najrazličitije vrste uznemiravanja uglavnom solidno pokrivene nacionalnim zakonodavstvom (usklađenim s EU direktivama), poglavito Zakonom o zabrani diskriminacije (usvojen još 2011.), mobing to nije usprkos činjenici da je zastrašujuće raširen. Naime, postoji razlika između situacije u kojoj se uznemiravajuće ponašanje pretpostavljenog temelji na nekom od zabranjenih diskriminatornih osnova (iz čl.  1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije NN 85/08, 112/12) i situacije u kojem se takvo ponašanje ne temelji na jednoj od tih osnova. Dakle, ukoliko se ponašanje zlostavljača temelji na jednoj od zabranjenih diskriminatornih stavki, zlostavljana se osoba može lijepo pozvati na neki od oblika diskriminacije predviđenih ovim zakonom i gotovo sigurno će dobiti spor. No, što ako se uznemiravanje, odnosno zlostavljanje koje proživljavate ne temelji ni na jednoj od diskriminatornih osnova (spol, boja kože, vjera, seksualna orijentacija…)? Što ako uznemiravanje nije povezano s činjenicom da ste žena ili homoseksualna osoba (može i pripadnik nacionalne manjine, ali to je već out), već je vezano uz pretjerane zahtjeve pretpostavljenog ili činjenicu da vas netko želi proglasiti nepoželjnom, odnosno da se nekome jednostavno ne sviđate? U pravnoj teoriji preteže stav prema kojemu se, ukoliko ne postoji diskriminatorna osnova, ne može primjenjivati zaštita koja je propisana za slučaj diskriminacije. Da ne duljim, mobing ili diskriminaciju na radnom mjestu, pojavu kojoj su izložene brojne žene, gotovo je nemoguće dokazati, možete se pozvati na neke članke Zakona o radu, donijeti medicinsku dokumentaciju, naći odvjetnike i masno ih platiti i zatim do besvijesti dokazivati i dokazivati da ste bili izloženi zlostavljanju, sve to vam neće baš puno pomoći. Naime, presude za mobing koje su išle u korist žrtve, u Hrvatskoj su toliko rijetke da ih časopis Radno pravo pojedinačno navodi.

Međutim, kako vidimo, seksualno uznemiravanje ima sasvim drugi status – ženske udruge pozivaju da žrtve prijave podnose anonimno, da se žrtvama vjeruje a priori, dok se prozvani zlostavljači udaljuju s radnog mjesta, uz moralnu osudu, nakon čega im sud ne treba niti suditi. Seksualno uznemiravanje je svakako važna tema i društvo uistinu treba obratiti pozornost na ovu pojavu, međutim, smatram da bi ženske udruge, kojima su ženska prava u fokusu, svakako trebale obratiti podjednaku pozornost na nedavni apel sindikata trgovine koji je medijima bezuspješno predočio problematiku radnog statusa blagajnica i uopće žena zaposlenih u trgovini koje su od početka pandemije na prvoj crti „bojišnice“, ali potplaćene, sa sve dužim radnim vremenom, prevelikim zahtjevima poslodavaca, neplaćenim prekovremenim satima i danima itd. To nije tema koja zanima medije, a još manje ženske udruge koje su ukopane isključivo na postavkama rodne ideologije.

Muškarci su prestrašeni, a feministice oduševljene. No snažna potreba za kažnjavanjem muškog seksualnog „prijestupništva“, odnose među spolovima je u Sjedinjenim Državama dovela do apsurda. Sve je učestalija praksa da muškarci bježe od svojih poslovnih partnerica – ne žele biti s njima sami u uredu, niti u liftu, a kamoli se sastajati s njima privatno. Slavna francuska glumica Catherine Denev i još 99 isto tako uglednih i poznatih Francuskinja su se 2018. godine odvažile suprotstaviti kampanji #Meetoo nazvavši je puritanizmom koji pokreće „mržnja prema muškarcima“. Pravo muškaraca na udvaranje ključni je dio seksualne slobode, zaključila je Denev. Međutim, ta iznenadna pravda svakodnevno odnosi žrtve, muškarce koji dobivaju otkaze i gube karijere. Uputiti kompliment ženi postaje zaista opasno, zakonski je sankcionirano. Muškarci, potpuno zbunjeni promijenjenim društvenim kontekstom, samo šute, izgubili su hrabrost za pobunu pred „svojim suvremenicama kojima ne smiju niti poklon dati“, navodi Michel Schneider, francuski psihoanalitičar, esejist i glazbenik, autor knjige „Zbrka među spolovima“, te dodaje: „Povorka muškog ponosa nedvojbeno bi mogla konkurirati homoseksualnoj Paradi Ponosa ili Međunarodnom danu žena. Proteklih godina u Sjedinjenim Državama tako svjedočimo nezamislivom povratku „makartizma“ (republikanski senator Joseph McCarthy), nezapamćenom lovu, a vještice su sada uz „trumpiste“, „ruske špijune“, „suradnike Kremlja“ „populiste“, „ksenofobe“ i ugledni muškarci čije karijere ovise o dobroj volji raspojasanih, od liberalnih medija podržanih feministica.  Feminizam je, kao i drugi oblici identitetske politike, postao opsjednut žrtvovanjem, počinje biti ideologija koja svojim strogim pravilima ženama određuje što je dozvoljeno, što mogu i što smiju.

Pa da spomenemo slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, koji se kod ove teme pozvao na Sigmunda Freuda: “Ukoliko žena ne postoji, muškarac je možda tek žena koja misli da postoji” i koji nas kao deklarirani lakanovac (Jacques Lacan, francuski psihoanalitičar kojeg ratoborne feministkinje ne vole) navodi na staro Freudovo pitanje: “Što žena hoće?” i time nas vraća na “posthumnu” raspravu o rodnoj ideologiji koja još uvijek nije razriješena. Ni padre padrone, „veliki otac“ sveg života, Charles Darwin nije siguran u svom grobu od glogova (ili feminističkog) kolca.  I nad njim stoji osvetnička ženska ruka od koje ga može spasiti samo budućnost u kojoj neće biti njegove prošlosti, jer je budućnost ljudi robotizacija u kojoj se pitanje roda i poroda diže na novu razinu, u kojoj nema više mračnog predmeta želje iz dirljivog, ispovjednog filma španjolskog aragonca Luisa Bunuela. Ženski je aktivizam, od prirodnih prava majki, prekarnih korporativnih radnica i njihovog nedostojnog položaja u okvirima globalističke ekonomije, skončao tek na pitanjima roda. Tumačenje roda kao fluidne kategorije otvara put brojnim i maštovitim rodnim identitetima, a provođenje gender mainstreama, odnosno rodno osviještene politike postalo je na globalnoj razini light motiv političkih i društvenih svjetonazora, odnosno ideologije globalizma.

Vlade ozbiljno sudjeluju na institucionalnoj i zakonodavnoj razini u kreiranju novih „vrijednosti“ i novog „svjetonazora“, pri čemu je medijski diskurs nezaobilazan. Ako je već odustala od besklasnog društva, politika se ozbiljno prihvatila posla da ustoliči ideologiju feminizma (nove ljevice), te proširi društveni diskurs o muškoj dominaciji i potrebi borbe za oslobađanje od muške prevlasti. Muškarci, koji su a priori zlostavljači u obitelji, seksualni predatori i pohotnici, nedostojni očevi, „gazde“ na tržištu rada i u politici, zapravo se sve češće srame što su uopće muškarci. Gender politika neopaženo je tako postala dio svih javnih politika, zbog čega je i EU posredstvom vlada država članica sebi uzela za pravo da intervenira u ljudsku, fundamentalnu biološku, psihološku i sociološku osobnost čovjeka.

Kada je riječ o Hrvatskoj, gotovo sve žene (od 15 pa nadalje) u potrazi su za idealom – šarmantnim, duhovitim, bogatim, ali i pametnim obrazovanim muškarcem. Dok je onog s bogatstvom još kako–tako moguće naći, obrazovanih muškaraca „na tržištu“ je sve manje. Žene dominiraju na sveučilišnim i stručnim studijima koje u većem broju upisuju pa time logično i završavaju, ovladale su nizom profesija. Iako stalno slušamo o ugroženost žena na tržištu rada, čini se da je hrvatski trend popratio svjetski. Naime, u razdoblju krize, muškarci su radna mjesta gubili ponekad brže nego žene, budući da su krizom bila pogođena ona „muška“ radna mjesta, primjerice u građevinarstvu i proizvodnim zanimanjima. Međutim, u potrazi za savršenim Mister X-om žene se suočavaju s „muškom recesijom“, a u susretu s preostalim muškim svijetom i s „deficitom muškosti“. U ekonomiji i kulturi Zapada došlo je do radikalnih promjena, čemu se oba spola prilagođavaju što svakako ima odraza na naše profesionalne, ali i intimne živote. Naime, već od 2009. g. omjer muškaraca i žena među radnom snagom u Sjedinjenim Državama, ali i u Velikoj Britaniji na strani je žena po prvi put. Žene širom svijeta (izuzev Afrike) dominiraju u akademskoj zajednici. Američka autorica Hanna Rosin u izvrsnoj knjizi „Kraj muškaraca i uspon žena“ (V.B.Z.,2014) navodi da se „posrnuli američki srednji sloj u kojem su nerazmjeri između žena i muškaraca najveći, polako preobražava u matrijarhat, pri čemu su muškarci sve manje prisutni i među radnom snagom i u obitelji, a žene donose sve odluke“.

Autorica navodi da se američka nacija raslojava na dva različita društva: 30% Amerikanki i Amerikanaca koji imaju visoku stručnu spremu i preostali – radnička klasa, siromašni te osrednje obrazovani, pri čemu svaka od ovih društvenih skupina ima svoje obrasce braka. U velikoj drugoj skupini (niže obrazovani) uspon žena povezan je s erozijom braka, pa čak i cinizmom prema ljubavi. Kako žene u toj skupini postupno poboljšavaju svoj položaj u društvu, one podižu kriterije – žele dvojnika Rayana Reynoldsa i bijeli Chevrolet. Međutim, muškarci iz njihovog sloja (zastarjeli pojam klase) ne uspijevaju udovoljiti ovim zahtjevnim kriterijima. Naime, oni još uvijek romantičarsku viziju muškosti crpe iz country glazbe i davnih političkih govora.

S druge strane pripadnici više klase znatno su fleksibilniji kada je riječ o obiteljskim ulogama. Autorica smatra da su ovi parovi nadvladali ravnopravnost spolova i izmislili posve nove obrasce braka – „brakove na klackalici“. Omjer prihoda među supružnicima ponekad je 40 prema 60 ili 80 prema 20, međutim, već iduće godine stanje se može promijeniti i  oba partnera dobivaju priliku za profesionalni uspjeh. Sve veći je broj „sretnih“ supruga na rukovodećim položajima, parovi svoj brak tako i opisuju, međutim, muškarci nisu ni izbliza spremni, a kamoli oduševljeni poput njihovih supruga s preuzimanjem tih novih fleksibilnih uloga.

I na kraju riječi same autorice: „Žena je tijekom prošlog stoljeća izvela prava čuda kada je riječ o fleksibilnosti. Isprva gotovo uopće nije radila, zatim je radila do trudnoće, danas radi i kad ima djecu, čak i ako su ona vrlo mala. Ukaže li joj se prilika da zarađuje više od svog supruga ona će je iskoristiti. Iako joj damski standardi nalažu da obuzda svoj bijes, ona će započeti kavgu u baru. Ako joj se pruži prilika da živi sama i kako želi do svojih kasnih tridesetih, ona će je iskoristiti. Kako živi u dobu seksualnih sloboda ona će ih iskoristiti, te dodaje, da se žene na Zapadu ponašaju na seksualno agresivne načine, kakvi su samo dvadeset godina ranije bili nezamislivi. Apetiti suvremene žene ravni su Napoleonu. Dok proždire nove teritorije, ne ispušta iz ruku one stare dovodeći se u cijeli niz egzistencijalnih dilema: dugo radno vrijeme, previše obiteljskih obveza, odnos moći i ranjivosti rezultira nezadovoljstvom. Autorica apostrofira supervrstu „Plastičnih žena“ koje zarađuju više od neudanih žena i jednako kao muškarci. To su žene koje imaju djecu, ali ne izostaju s posla. Riječ je o „mutantskom biću koje samouvjereno izlazi na kraj i s muškim i ženskim zaduženjima“. zaključuje Rosin.

Sve ovo, naravno, vrijedi i za Hrvatsku. Jesmo li sve ovo tražile?

Autor: Jadranka Polović