Connect with us

Vijesti

Dr.sc. S. Vujačić: THE WEST vs THE REST Palestince optužuju za antisemitizam, a oni sami su semiti. Preglupo!?

Published

on

Nakon 7. listopada

Otvoreno je palestinsko pitanje, kao civilizacijsko pitanje svih pitanja 21. stoljeća. Generiralo ga je rješenje židovskog pitanja – civilizacijskog pitanja svih pitanja 20. stoljeća. Najbolje ga je postavio Edgar Morin, Francuz židovske vjere, smatran jednim od najvećih filozofa današnjice. Nazvao je izraelsko-palestinsku spiralu nasilja „rakom koji se razvio, s jedne strane hraneći se povijesnom tjeskobom naroda progonjenog u prošlosti i njegovom zemljopisnom nesigurnošću; s druge strane nesrećom naroda progonjenog u sadašnjosti i lišenog političkih prava.“[i]

Foto: Khalil Hamra/AP

Kako je Zapad reagirao?

Joe Biden je „civiliziranom svijetu“ odmah dao smjer kretanja: „čelična podrška bliskoistočnoj demokraciji Izraelu.“ Dvije pomorske borbene grupe strukturirane oko nosača zrakoplova i on sam odmah su krenuli prema Izraelu. U arapskim državama nije našao tko bi ga poslušao. Osim u Kataru – financijeru Hamasa. Kako se ne bi kući vratio praznih ruku, Katar mu je kod Hamasa ishodio oslobađanje talaca. Samo za njega, iz zatočeništva su puštene dvije američke Židovke i nijedan drugi talac. America first!

Nije dugo trebalo čekati da Biden taj svoj „uspjeh“ i, nakon rusofobije – islamofobiju, stavi u funkciju prikupljanja sredstava za Ukrajinu. Ni izraelske žrtve krvavog Hamasovog pohoda nisu uspjele zasjeniti opsjednutost američkog predsjednika ruskim neprijateljem. Vrativši se u domovinu, uzviknuo je: „Amerika je još uvijek svjetionik za svijet”, pa povukao paralelu između ukrajinskog otpora i američkog rata za neovisnost od prije 250 godina koje, prema njemu, „vode isti ideali: neovisnost, sloboda, samoodređenje”. Sve kako bi financijski povezao Izrael i Ukrajinu. „Poslati ću Kongresu hitan zahtjev za proračun za Izrael i Ukrajinu”, najavio je. Američki mediji odmah su prokomentirali da Bijela kuća cilja na 100 milijardi dolara kredita  – iznos koji bi bio nadodan godišnjem proračunu za obranu od 865 milijardi. Od 100, čak 60 milijardi bilo bi namijenjeno Ukrajini, 14 Izraelu, a ostatak za zaštitu Tajvana od Kine i osiguranje granice između SAD-a i Meksika.

Radilo bi se o ogromnom povećanju proračuna, kakvo Biden nije zamišljao mjesec dana ranije, u rujnu – kada je mislio tražiti „samo“ 24 milijarde povećanja (za Ukrajinu). Naravno, američki predsjednik nije propustio svoj zahtjev podržati cost-benefit analizom, prema kojoj će novac potrošen za pomoć Kijevu u konačnici koristiti gospodarstvu SAD-a. Ustvrdio je: „Šaljemo opremu koju crpimo iz naših rezervi”, a proračunska izdvajanja se zatim koriste za ponovno punjenje tih rezervi. To je prilika za „made in America”. Nabrojao je neke od mnogih saveznih država u kojima izvođači radova iz Pentagona imaju tvornice, od Arizone do Teksasa. Prisjetivši se Republikanaca koji priječe njegove namjere, inzistirao je: „Imamo svoje podjele koje moramo nadvladati kako bismo vodili rat protiv terora i tirana”, pa zaključio: „Mi smo Sjedinjene Američke Države. Ne postoji ništa što ne možemo učiniti ako smo ujedinjeni.“[ii]

Jedino je zaboravio da nije dovoljno američko jedinstvo i divovski budžet. Treba biti u mogućnosti isporučiti oružje. Što trenutačno nije slučaj. Ni američka vojna industrija više ne uspijeva održati korak s Bidenovim ratnim pothvatima. Zalihe su preniske za upošljavanje više vojski, a Kongres ga nerado slijedi. Zato Biden uvijek može računati na Uniju. Istina, EU nije Federacija  – ali ima čelnicu koja se ponaša kao da jest. Tako, sve su šanse da ono što Bidenu bude odbijeno u Kongresu odobri Komisija Ursule von der Leyen i ispiše nove bjanko čekove. Njoj je jednostavnije pisati čekove nego njenom američkom uzoru. Europski narodi ju nisu na demokratskim izborima izabrali za svoju predsjednicu, pa ih ona prilikom donošenja ključnih odluka ne mora ni konzultirati, niti im predstavljati cost-benefit analize iz kojih bi bilo razvidno kako će njene odluke koristiti Europljanima.

Čak je i kolijevka ljudskih prava – Francuska, europska država s najbrojnijom židovskom i muslimanskom zajednicom, pod dirigentskom palicom Emmanuela Macrona, odmah službeno „izabrala stranu“, odnosno svrstala se iza Sjedinjenih Država, zabranila pro-palestinske prosvjede. Od tada su francuski mediji, kao nikad prije, pod prismotrom svojevrsne moralne policije koja brani izraze solidarnosti s palestinskim civilima. Onima kojima je Izrael isključio struju, vodu…; koji zahtjeva od 2 milijuna ljudi da se sklone na jug koji bombardira kao i sjever, sve kako bi „do zadnjeg“ eksterminirali Hamasove ekstremiste, iako sami najbolje znaju da je vjerske radikale nemoguće iskorijeniti; štoviše, da je svako „iskorjenjivanje“ za Izrael suicidalno po pitanju kredibiliteta te države na međunarodnoj sceni.

Svi Palestinci su optuženi za antisemitizam. Iako su Semiti potomci Šema, jednog od Noinih sinova, od kojih je, prema Bibliji, nastalo više naroda (Hebreji, Arapi, Elamiti, Aramejci, Asirci i Feničani), a čiji su suvremeni predstavnici Arapi i Židovi. Dakle Arapi su i sami Semiti, pa nije razvidno kako bi mogli biti antisemiti. Naprotiv, pravi antisemitizam nikad nije daleko, onaj uvriježen francuski koji si je dao maha za zadnjeg svjetskog rata. Upravo se ponovno budi zahvaljujući „manipuliranim medijima” i „novinarima u službi svojih gospodara” – kako prosječni Francuz objašnjava aktualni medijski pritisak. Pritisak koji je učinio da čak i teroristički akt na francuskom tlu – kojim je već drugi politički azilant Čečenac iz Rusije usmrtio već drugog francuskog profesora, bude stavljen u drugi plan.

Francuska se sasvim „izgubila u prijevodu“. U samo petnaestak godina, počevši od predsjednika Sarcozy-a koji ju je vratio u zajedničko zapovjedništvo NATO-a do liberala Macrona, nestala je francuska degolistička posebnost i ustupila mjesto državi kao i svakoj drugoj  – onoj koja svijetu više nema ništa posebno za reći, osim da podržava demokratski Izrael u borbi protiv terorizma. Kolijevka ljudskih prava podržava i izraelsku primjenu Talionova zakona (odmazde) na palestinskim teritorijima Gaze i Cisjordanije koje kontrolira i kolonizira ne poštujući više od 20-tak rezolucija UN-a i različitih sporazuma koji su trebali dovesti do izlaska iz izraelsko-palestinske spirale nasilja stvaranjem Palestinske države.

Stoga je nužno vidjeti što o izraelskoj demokraciji kažu sami Izraelci?

Obrana demokracije Talionovim zakonom

Mjerodavna je analiza Ofera Bronchteina, frankofona i predsjednika nevladine organizacije Međunarodni forum za mir i pomirenje na Bliskom istoku. On je bivši suradnik Yitzhaka Rabina, laburističkog premijera Izraela, supotpisnika sporazuma iz Osla s Yasserom Arafatom 1993. Rabina je 1995., s dva metka u leđa, likvidirao Yigal Amir, židovski vjerski ekstremist, protivnik sporazuma iz Osla. Nije bolje prošao ni drugi potpisnik sporazuma – Yasser Arafat. On je preminuo 2004. u francuskoj vojnoj bolnici Percy, nakon „misteriozne i kratke bolesti” (sumnja se da je podlegao trovanju polonijem 210). Rabina i Arafata su zamijenili vjerski radikali, čemu je svjedočio Bronchtein.

Godine 2009. u Izraelu je premijersku ulogu preuzeo Netanyahu i otvorio vrata svoje vlade vjerskim ekstremistima  – onom djelu Izraelaca koji slijede mesijanske ili teokratske ambicije. Prema Bronchteinu, „u njihovim očima bi Izrael trebao još više anektirati, okupirati i diskriminirati; do točke protjerivanja Palestinaca, do primata židovskog zakona.“[iii] Kako zasad samo još Vrhovni sud ograničava njihove planove, Netanyahu je odlučio ograničiti Vrhovni sud svojom spornom reformom. Onom koja je na ulice izvukla drugi dio Izraelaca, koji su pokrenuli masovne demonstracije za pluralističku i sekularnu demokraciju. Za njih je demokratska dimenzija jednako važna koliko i židovska dimenzija Izraela. A Izrael još uvijek nema ustava, jer ultraortodoksni Židovi odbijaju sekularni ustav. U tri mjeseca, pokret je toliko narastao da se zabrinutost proširila na tvrtke, institucije i vojsku. Rezervisti su odbijali sudjelovati u rutinskoj obuci, a specijalne snage i vojne obavještajne službe zanemarivale svoju pričuvnu obvezu.

Konačno, smjena ministra obrane od strane premijera dovela je do noći neviđenih prosvjeda. Sve je stalo: zrakoplovi, vlakovi, sveučilišta, bolnice, trgovine i škole. Stjeran u kut, Netanyahu je abdicirao i vlada proglasila privremeno zamrzavanje reforme. Ali fraktura „židovska država protiv države Izrael“ nije zacijelila. Židovska država nije odustala  od reforme koja bi omogućila integriranje vjerskih dogmi i planova aneksije u izraelske temeljne zakone i tako ugušila sekularnu državu Izrael.

Ta unutarnjopolitička previranja učinila su izraelski legendarno pouzdan sigurnosni sistem ranjivim, što je jedan od dva ključna razloga nepripremljenosti za napad Hamasa. Drugi ključni razlog izraelskog nedostatka budnosti je inicijativa saudijskog princa Mohammeda Ben Salmana za kreiranje zajedničke protuiranske platforme s Izraelom, pod vodstvom Donalda Trumpa i njegovog vrlo aktivnog zeta, Jareda Kushnera. Netanyahu je vjerovao da će ta platforma zaživjeti, kao što su dva američka predsjednika vjerovala da svjetske probleme mogu rješavati kao obiteljske (Biden u Ukrajini, Trump u Izraelu). 

Tako se, nakon američko-ruskog, pred našim očima rasplamsava sukob svih sukoba – izraelsko-palestinski. Frontalno se sučeljava sve nakazno i reakcionarno što čovječanstvo nosi u sebi. O rezultatu tog sučeljavanja ovisi da li će se i Zapadna civlizatorska misija, koju definiraju: individualne slobode, liberalna demokracija i vladavina prava, poput civilizatorskih misija koje joj prethode, sunovratiti u moralni bezdan.

Prije 7. listopada

Požar radikalizacije zahvatio je cjelokupni planetarni prostor i kristalizira se u krvavom obračunu između palestinskih i židovskih fundamentalista – koji su donedavno jedni drugima „držali ljestve“. Prije 7. listopada, Hamasove akcije odmazde kratkog dometa  – kao odgovor na izraelsko nasilno demografsko preuzimanje palestinskih teritorija; te izraelski odgovori  na njih u obliku opravdavanja i ubrzavanja daljnje kolonizacije, održavali su spiralu nasilja radi vlastitog održanja na vlasti i ideje eksterminacije onog drugog.

Jer ogrezli u korupciji i nepotizmu, prvo su Palestince napustili njihove vođe (Palestinska samouprava pod vodstvom Mahmuda Abasa). Nametnuo se radikalni Hamas, koji se u svojoj povelji, objavljenoj 1988., identificira kao ogranak egipatskog Muslimanskog bratstva, pod čijim su utjecajem bili i vođe Iranske islamske revolucije. Danas Bratstvo, Hamas i Iran povezuju koncept političkog islama i zajednička mreža borbenih grupa nazvana „osovina otpora“ za suočavanje s Izraelom i Zapadnim demokracijama.

„Osovina otpora“ privremeno je stavila sa strane pitanje Muhamedova nasljednika koje  razdvaja njene članice, a zbog kojeg postoje dvije suprotstavljene vizije islamske religije. Minorna šijitska vizija (Iran i Irak), koju je prihvatilo samo 10-15%[iv] muslimana, generirala je svećenstvo s vrlo jakom hijerarhijskom strukturom (poput katoličke), čiji se autoritet poštuje (autokratski pristup), jer se svaki njegov predstavnik smatra potomkom Prorokove obitelji. Šijitski imam je posrednik koji svoj autoritet crpi direktno od Alaha. U većinskoj (85-90%) sunitskoj viziji,  božanski status ima samo Kur’an. Odsutna je hijerarhijska struktura, te je imam samo čovjek među ljudima, odabran (demokratskiji pristup) da uz pomoć Kurana i Suna (zbirka zapisa o Prorokovoj praksi vjere) vodi vjernike na putu vjere.

Zbog pripadnosti „osovini otpora“, Hamas i Palestince pod njegovom upravom napustile su one sunitske zaljevske države koje su smatrale da im nije isplativo podržavati politiku koja bi mogla koristiti šijitskom rivalu Iranu, čiji utjecaj u regiji neprestano raste (Hezbollah u Siriji i Libanonu). Tako je ulogu „dežurnog humanitarca“ preuzeo Katar. U Pojas Gaze, a ne u nekad predviđenu – pa od svih zaboravljenu državu Palestinu, Hamasu je u koferima stizao katarski novac. Naravno, uz odobrenje Izraela i Sjedinjenih Država.

Pojas Gaze je obalni mikro teritorij (360 km2), prozvan „izraelski zatvor na otvorenom“ za 2 milijuna Palestinaca. Ispod „zatvora“, Hamas je iskopao „paukovu mrežu“ tunela, onako kako to čine i drugi zatvorenici tražeći kako iz zatvora pobjeći. Naime, sve što u Gazu ulazi, ili iz nje izlazi, kontroliraju Izraelci. Jer je neprirodno odsječen, prostor je ostao ovisan o izraelskoj energetskoj i vodnoj infrastrukturi i nema uvjeta za samostalni ekonomski razvoj. Preživljavanje Palestinaca u tom skučenom prostoru ovisi o humanitarnoj pomoći, čiji priljev kontrolira Izrael. Tako je kontrolirao i predavanje kofera katarskog novca Hamasu, što je profesora kriminologije Alaina Bauera navelo na konstataciju da je „Katar povijesni sponzor Hamasa na zahtjev vlada Izraela i Sjedinjenih Država.” (Europe 1, 25.10.23.)

Neskriveno bliske veze Katara s Muslimanskim bratstvom uživaju podršku Turske (kao koncept putom kojeg ponovno širi svoj utjecaj u prostoru kojim je nekad vladala), ali potpiruju napetosti između te državice i susjednih režima (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Bahrein) – rivalima Turske i Irana.

I Sjedinjene Države su se, početkom 1950-ih, zainteresirale za Muslimansko bratstvo  – koje je simbol političkog islama protiv kojeg Zapad danas ratuje. Tada ih je Bratstvo zanimalo kao potencijalni saveznik protiv Nasera i uspostave komunističkih ili socijalističkih režima na Bliskom istoku; odnosno protiv vječnog neprijatelja Rusije.

Problem je u tome što se, na taj način, američka sila automatski postavila i protiv pokušaja sekularizacije bliskoistočne regije u tijeku. Tako se islamistička nebuloza – islamistički terorizam, koji promovira politički Islam gdje god ima muslimana, proširio svijetom. Bratstvo je inspiriralo vođe Iranske islamske revolucije, dobro se implantiralo u Europi, te se ilustriralo u pokušajima atentata i prevrata u državama s muslimanskim življem – prevratima koji su često odgovarali Zapadnim interesima.

Svi vođe muslimanskih država počeli su strepiti od prevratničkog potencijala Bratstva. Tako, nakon što je taj pokret podržao i invaziju Sadama Huseina na Kuvajt, vehabijska (sunitska) Saudijska Arabija se konačno od njega distancirala. Time je svoju ulogu zaštitnika Bratstva prepustila vehabijama iz Katara; i, naravno, zaštitniku njih sviju – Sjedinjenim Državama. Čelnik Katara, Šejh Hamad ben Khalifa Al Thani, je uvjeren da ideološki koncept Muslimanskog bratstva (politički islam) odgovara dubokim težnjama svih arapskih naroda, pa i palestinskog.

U opisanom bliskoistočnom kontekstu, „uspješnost“ Hamasove krvave vojne akcije u Izraelu treba pripisati efikasnoj organizaciji (Iran) i ideološkoj indokrinaciji (Bratstvo) „osovine otpora“ u njenom suočavanju s Izraelom i Zapadnim demokracijama.

The West vs the Rest

Kao demonstrirano,  razvidno je da Bliski istok ne razdiru vjerski ratovi ili Huntingtonov sukob civilizacija. Razdire ga globalni rat The West vs the Rest (Zapad protiv Ostatka (svijeta)koji se retorički izražava u blokovskom svrstavanju i sukobu oko najboljeg oblika vladavine: demokratskog ili autoritarnog; a u stvari prikriva sirovu borbu za ili protiv održanja Zapadne hegemonije. Iza Zapadnog demokratskog koncepta svrstao se Izrael. On se nalazi u okruženju kojim je ovladao politički islam. Stoga se političke opcije svode na vjerske: sunitsku koja je demokratskija po pitanju zastupanja Alahove riječi i sklonija Zapadu i šijitsku, koja je autoritativnija po tom pitanju i odbija Zapadni utjecaj.

Predstavnici prve opcije su muslimanske države koje su se svrstale u blok The West uspostavljanjem odnosa s Izraelom; kao što su nedavno Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko i Sudan uspostavili diplomatske odnose; kao Turska koja je 2022. „odmrznula“ zamrznute odnose; ili kao Saudijska Arabija koja je bila na putu ostvariti ih. Predstavnici druge opcije su muslimanske države koje ne priznaju dominaciju Zapada, kao Iran, Sirija i Jemen, te se svrstavaju u blok The Rest; ili kao Libanon kojim vojno i politički dominira šijitski Hezbollah, te bi se mogao priključiti tom bloku.

Hamasova intervencija prekinula je taj proces blokovskog svrstavanja i u prvi plan vratila palestinsko pitanje. O načinu na koji će Zapad riješiti – nakon istrjebljenja Židova u 20. stoljeću, pitanje istrjebljenja Palestinaca u 21. stoljeću, ovisi opstanak Zapadne civilizacije. Zapadnu civilizatorsku misiju već odbija The Rest (ostatak svijeta). Erozija demokracije u Izraelu odgovara eroziji demokracije u cijelom Zapadnom taboru. Ona je odraz nove geopolitičke podjele The West vs the Rest, zbog koje raste nered u sistemu međunarodnih odnosa i multipliciraju se ratna žarišta. Onako kako kineska Komunistička partija vjeruje da bolje zna što je dobro za narod od naroda, tako demokratske političke elite sve više vjeruju da je narod neuk, pa se više i ne trude konzultirati ga prilikom donošenja značajnih odluka. Dakle, izraelske i palestinske mase se ne pita više nego francuske ili hrvatske žele li uistinu vlast kakvu imaju, iako postoji opasnost da njihove odluke životom plate.

Nova geopolitička podjela, sve prisutnija i u unutarnjopolitičkim previranjima u Zapadnim demokracijama, se samo retorički odnosi na spor oko najboljeg oblika vladavine, demokratskog ili autokratskog. Efektivno se radi o borbi za očuvanje nadmoći Zapada (angloameričke nadmoći) nad teritorijima i njihovim materijalnim i ljudskim resursima. Kao i prije svakog „velikog rata“, dihtomija između elita koje strepe od kraja svijeta zbog klimatskog zatopljenja i masa koje plaše teški krajevi mjeseca; između onih koji žive od „sterilnog“ rada koji je tretiran kao trošak i onih koji žive od kapitala za koji se smatra da je jedini „fertilan“; mogući „revolt masa“ je, još jednom u povijesti, preusmjeren na dihtomiju The West vs the Rest, a svi Muslimani stigmatizirani kao nekad Židovi, uključujući i od strane bivših žrtvi Židova.

Zaboravljeni palestinski kršćani

U rješavanje palestinskog pitanja prvo bi trebalo uključiti starosjedioce na tom prostoru, palestinske kršćane. Preostalo ih je još 50-tak tisuća na svim palestinskim teritorijima i oko 1000 u Gazi. Njihov doživljaj palestinsko-izraelskog sukoba se bitno ne razlikuje od onog muslimanskog. Međutim malo ih tko išta pita i slabo se čuje njihov glas.

Evo kako svjedoče dva svećenika sa Zapadne obale o obliku jedinstva koje postoji unutar palestinskog stanovništva.

„Zločini koje je počinio Hamas ne mogu se opravdati. Zlo je zlo, bilo da ga počini ovaj ili onaj,” tvrdi monsinjor Shomali, rođen u Betlehemu i pomoćni biskup latinskog patrijarha Jeruzalema, pa nastavlja: „U isto vrijeme, na ove zločine koje je počinio Hamas moramo gledati ne s povećalom, već s teleskopom. Sagledati cijeli kontekst stoljetnog sukoba. Bilo je i puno zločina koje su Izraelci počinili tijekom drugih ratova. Zbog toga brojni Palestinci nisu osjećali grižnju savjesti radi zločina počinjenih 7. listopada, već, oprostite što to kažem, određeni trijumf  – kojim su umanjili osjećaj potlačenosti koji ‘nose u sebi’.“

Priča se ponavlja s ocem Firasom Abedom Rabbom, svećenikom malog sela Ain Arik, u blizini Ramallaha, gdje je 200 vjernika župe Notre-Dame de l’Annonciation pretrpjelo isti tretman od strane Izraelaca kao i muslimani. „Puno prije 7. listopada, Izraelci su već provodili jasnu segregaciju kršćanskog stanovništva; sustav apartheida. Dakle, kao kršćani u Palestini ili palestinski kršćani, mi to doživljavamo točno onako kako to doživljava palestinsko stanovništvo u cjelini.“[v]

Plenkovićeva Hrvatska svejedno je glasovala čak i protiv neobvezujuće UN-ove rezolucije kojom se traži „trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje” u Pojasu Gaze, jer se u njoj izrijekom ne spominje Hamas i zločini njegovih militanata. Iz čega proizlaze dva zaključka. Prvo, hrvatske vlasti ne samo da se tom odbijenicom nisu libile dovesti u pitanje goli opstanak preostalih palestinskih kršćana, nego i trajni i održiv opstanak bliskoistočnih Židova u sve neprijateljskijem arapskom okruženju – upravo zbog takvih odbijenica. Drugo, nipodaštavanje palestinskih kršćana od strane onih hrvatskih potvrđuje da „hrvatski izbor“ nema veze s poštovanjem moralnih vrijednosti, da li vjerskih, da li civilizacijskih. Radi se samo o bučnom hrvatskom izboru moćnog Zapadnog bloka (The West) protiv manje glamuroznog ostatka svijeta (The Rest). Bučnog izbora, zbog nade da će biti nagrađeni od strane moćnih gospodara svijeta.

Takve politike neumitno nas vraćaju u predkršćansko doba, u Babilon 1730. prije Krista (današnji Irak) kojim je vladao njegov šesti kralj Hammurabi; koji je na steli izloženoj u središtu grada upisao svoj zakon (Talionov zakon) koji uspostavlja reciprocitet između kazne i zločina  – „oko za oko, zub za zub”; odnosno uspostavlja pravo na odmazdu (koje će kršćani potom ublažiti)  – pravo koje Zapad danas daje Izraelu, protivno kršćanskoj tradiciji.

Rješenje?

Proizlazi da se za trajno i održivo rješenje palestinskog pitanja ne trebamo vratiti na baze iz 1967., nego na one iz 1947. – nastale u doba pobjede antifašizma nad svim nakaznim i reakcionarnim što čovječanstvo nosi u sebi.

Kako smo vidjeli, izraelsko-palestinski sukob je manje pitanje teritorija, a više kontrole nad njima – koja je danas ekskluzivno u rukama Izraela i Zapada. Stoga bi, The West i The Rest zajedno, trebali uvjetovati svoju pomoć Izraelu i Palestincima stvaranjem dviju sekularnih država, s Jeruzalemom pod međunarodnim statusom. Tako bi bili zaštićeni Palestinci, muslimani i kršćani, u Izraelu; kao i Židovi u Palestini. Postojala bi alternativa političkom islamu, čiji bi uspjeh ugrozio opstanak vjerskog fanatizma na Bliskom istoku – kolijevci najstarijih civilizacija.

Na žalost, malo je mjesta za optimizam. The West vs The Rest priječi svaki artikulirani zajednički odgovor na ključna pitanja današnjice; među kojima onog palestinskog, na čijem bi rješavanju mogla pasti Zapadna civilizacija – čije su proklamirane temeljne vrijednosti u međunarodnim  odnosima poštivanje ljudskih prava i međunarodnog prava. Reagirajmo!

Autor: Sanja Vujačić/Geopolitika

Vijesti

Milorad Popović: Suverenisti moraju čvrsto stati i ujediniti se da spriječe posrbljavanje Crne Gore

Published

on

Posrbljivanje Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, bit će sve agresivnije i brutalnije, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer etnički i klerikalni fašizam, rasizam i šovinizam i da hoće ne mogu se obuzdati: oni nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom.

Doktrinarne zablude su najgore od svih pogrešnih pretpostavki: one su najčešće odraz neznanja – krivog znanja – predrasuda, indoktrinacije ili dugotrajnih navika.

Milorad Popović

Ni nakon pobjede velikosrpskih stranaka 30. kolovoza 2020., na krilima tzv. Moleban revolucije, subjekti koji su predvodili suverenistički pokret na referendumu 2006., njima bliski mediji i intelektualci, uglavnom nisu uvidjeli svoju temeljnu pogrešku, zbog koje se pobjednički referendumski blok nakon 2010. počeo urušavati i gubiti snagu.

U sudaru zaostale, ali kompaktne ideološko-političke grupacije čija su središta u Beogradu i Moskvi, s tzv. reformistima- multinacionalnom koalicijom Zapadnog usmjerenja – nadjačali su rusko-srpski populisti, na sličan način kao 1989., tijekom Antibirokratske revolucije.

Albancima povjereni prljavi poslovi

Protagonisti i ideolozi Moleban revolucije, kao i njihovi prethodnici iz vremena AB revolucije, imali su dominantan ideološko-propagandni narativ o borbi protiv kriminala i korupcije te očuvanju „svetinja“. Među brojnim bizarnim podudarnostima dva “događanja naroda” danas je posebno zanimljivo da su tvorci Moleban revolucije, kao i njezine prethodnice osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kosovu, najprljavije poslove povjerili dvojici etničkih Albanaca.

Ergo, Crna Gora je danas, za razliku od republika u okviru socijalističke Jugoslavije, nominalno nezavisna država, ali na čelu države, Vlade i Skupštine Crne Gore, i na svim vitalnim mjestima u domeni kulture, obrazovanja, medija, diplomacije, pravosuđa, tužiteljstva, sigurnosti i obrane, postavljeni su kadrovi koji su se politički – i drugim sredstvima – borili protiv crnogorske državne samostalnosti.

Dakle, režim u Podgorici, u maniri kolonijalnih i autoritarnih antidemokratskih i antizapadnih sustava, metodom batine i mrkve pacificira suverenističko javno mnijenje i dodatno zastrašuje dezorijentirane oporbene stranke.

Davali su lažna obećanja DPS-u i SD-u da će ih pozvati u koaliciju, dok su u isto vrijeme egzemplarno hapsili i mučili utjecajne suce i tužioce, direktore, akademike i policijske dužnosnike koji su personificirali bivši režim. Neki od njih mjesecima se drže u zatvoru, bez optužnice i sudske presude.

(Najočitiji primjer političkog utjecaja u represivnim i pravosudnim procesima je ukidanje prvostupanjske presude Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću za pokušaj državnog udara, dok je njihov tužitelj Saša Čađenović u istražnom pritvoru. Petnaestomjesečni pritvor od strane nove vlasti Veselin Veljović, bivši ravnatelj policije – kojemu su srpski nacionalisti posebno zamjerali sudjelovanje u prosvjedu povodom inauguracije mitropolita SPC Joanikija – bio je izložen mučenju i ponižavanju kakvo se nije primjenjivalo ni u Staljinovom gulagu: teško bolesnog su ga lancima vezali za bolnički krevet!?)

Osim toga, legalizirano je svakodnevno javno medijsko negiranje i vrijeđanje crnogorske povijesti, kulture i nacije, a s druge strane, kriminalizirani su javni istupi i tekstovi književnika, sveučilišnih profesora, novinara i njihova reagiranja na očigledan šovinizam i klerofašizam.

Dakle, sudski procesi i najave tužbi protiv Sretena Vujovića, Bobana Batrićevića, Antene M, Pobjede nisu hirovi pojedinih tužitelja, već dio smišljenog plana zastrašivanja i slamanja svakog otpora velikosrpskom nacionalizmu, njihovog strateškog plana za konačno rješenje crnogorskog pitanja.

U tom kontekstu valja razumjeti i pripremu likvidacije Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, kao i činjenicu da u posljednje četiri godine PEN, CDNK, DANU i druga esnafska umjetnička udruženja nisu dobila nijednu eura iz državnog proračuna.

Diskriminirani su i istaknuti crnogorski kulturni stvaraoci, izdavači i časopisi koji su od vitalnog značaja za afirmaciju novijeg književnog i umjetničkog stvaralaštva. I u širem društvenom kontekstu provodi se sustavna diskriminacija građana crnogorske, bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti.

Mnogi građani su profesionalno degradirani – ili ostali bez posla – jer nisu iskazivali lojalnost vlastima, srpskoj crkvi i pripadnost srpskom narodu. Osim toga, vlasti su dale ultimativni zahtjev da se popis stanovništva provede u prosincu, usred zime, što je nedvojbeno motivirano namjerom da se krivotvori nacionalni sastav Crne Gore, odnosno da se smanji broj nacionalnih Crnogoraca u odnosu na nacionalnim Srbima.

Drugim riječima, Crnogorci su relativno većinski i državotvorni narod u Crnoj Gori i imaju manje građanskih i kulturnih prava nego bilo koja manjina u demokratskim europskim zemljama. (U malim zemljama s autoritarnim naslijeđem, gdje prevladava predmoderni imperijalizam u susjedstvu, pripadnici ugrožene nacije postaju apatridi: ljudi bez prava i časti.)

Strategija srbizacije Crne Gore uglavnom je gruba i nasilna, ali je nakon brojnih poraza u posljednja tri i pol desetljeća u nekim sferama postala fleksibilna, s dvostrukim standardima. Aktualni čelnici i ministri u Podgorici, njihova diplomatska logistika, svim silama pokušavaju zapadnim političarima i medijima pokazati da su prodemokratski i proeuropski, dok u unutarnjoj politici bespogovorno slijede direktive Srbije, SPC i srpske sigurnosno-propagandne službe zadužene za degradiranje, obesmišljavanje i onesposobljavanje svih autentičnih proeuropskih subjekata u sferi politike i civilnog društva.

Propagandni obrazac njihove medijske mašinerije prilagođen je mentalitetu ovdašnjeg gledišta: nacionalni Crnogorci se ne mogu optužiti za zločine nad Srbima, niti za vjerski fundamentalizam, i zato ideju  crnogorskog suverenizma izjednačavaju s “korumpiranim Đukanovićevim režimom”.

Drugi, klasični velikosrpski propagandni narativ je da je crnogorska nacija stvorena i osmišljena u ideološkim laboratorijima Kominterne i Vatikana, kako bi se razbilo srpsko nacionalno i nacionalno jedinstvo.

Za političku desubjektivizacije Crne Gore, nacionalnu asimilaciju Crnogoraca, pretvaranje građanske, multikulturalne države u zemlju „srpsko-ruskog svijeta“, s obzirom na još svježa sjećanja na ratne zločine u četiri rata koje je inicirao velikosrpski nacionalizam, ideolozima aktualnog režima je za strateško preoblikovanje društva i države važno pridobiti vodstva manjinskih naroda, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Odnosno, savez rukovodstva nacionalnih nesrpskih stranaka sa suverenističkim Crnogorcima, koji je uspostavljen 1997. godine, treba po svaku cijenu raskinuti.

Tako planirana koalicija velikosrpskih stranaka proizašla iz Moleban revolucije s glavnim nacionalnim strankama Bošnjaka i Albanaca – od nacionalnih nesrpskih stranaka, jedino rukovodstvo HGI-a i DUA-e ne pokazuje nikakve namjere biti dio osovine koju personificira Andrija Mandić – imao bi dvostruki učinak. Donekle bi relativizirali nacionalističku pozadinu Bečića, Milatovića i Spajića – dijelom i Mandića – i, po uzoru na Sandžak, učinili monetama za potkusurivanje tradicionalne politike Beograda.

Ipak, nemali dio odgovornosti za sadašnje stanje snose građanske stranke čiji su glasači pretežno crnogorski nacionalnosti. Jer, prije svega, DPS, kao najjača partija opozicije, nije izvukao pouke iz poraza 2020.

Dopustili su Spajiću da ih, u dogovoru s Bečićem i Mandićem, vuče za nos: oni bi tobože postali podobni za koaliciju ako smijene svoje bivše dužnosnike koji su u javnom mnijenju poznati kao korumpirani. Neiskusni čelnici DPS-a nisu shvatili da stranka za koju glasa većina nacionalnih Crnogoraca može biti podobna sadašnjoj vladajućoj strukturi – točnije njihovim mentorima iz Beograda i Moskve – samo ako se javno odrekne programskih političkih principa, prije svega. afirmaciju crnogorskog identiteta, te se uklopiti u netransparentnu opstrukciju zapadnih integracija. (DPS-ov najveći zločin, za koji se dugo moraju okajati, jeste to što su predvodili pokret za nezavisnost.)

Stoga se u dijelu javnosti sve glasnije postavlja pitanje: ima li sadašnje rukovodstvo suverenističkog bloka sposobnost da Crnu Goru vrati na kolosijek sekularne, građanske, mediteranske i prozapadne politike? Ima li intelektualnog potencijala, jake volje i dovoljno akcijskog jedinstva koje će, urbi et orbi, jasnim činjenicama, hrabro i beskompromisno, predočiti javne i prikrivene manifestacije velikosrpskog nacionalizma, koji ugrožava državnost, ustavni poredak, ljudska prava i građanski mir u maloj mediteranskoj republici?

U fokusu javnog mnijenja je i pitanje: ima li među suverenistima dovoljno pameti da se spriječi namjera čelnika pojedinih stranaka nacionalnih manjina u njihovoj samoubilačkoj namjeri da se pridruže snagama čiji je krajnji cilj ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore?

Nužnost formiranja suverenističke fronte

Da bismo razumjeli glavne političke tokove suvremene Crne Gore, u našoj javnosti, ali i u stručnim inozemnim krugovima, važno je najprije prihvatiti i proučiti jednu zanimljivost koja je bila nepoznata u povijesti modernih europskih država. Naime, predsjednik države, Vlada i Skupština pripadali su bloku koji se borio protiv neovisne i međunarodno priznate Crne Gore. Tako su čelnici sadašnjeg režima, njihovi ministri i zamjenici, trenutno prisiljeni ljuljati neželjeno dijete, tražeći način da ga se riješe.

Relativiziranje ključne činjenice – u domaćoj i međunarodnoj javnosti – da su sadašnji vlastodršci Crne Gore po svom mentalitetu i političkom kapacitetu slični kolonijalnim namjesnicima u zemljama trećeg svijeta dovelo je do zamagljivanja inače mutne političke crnogorske stvarnosti, a presudno je utjecao na nepostojanje jasne strategije obrane temeljnih nacionalnih interesa: izazvao apatiju, izostanak organiziranog otpora pri satiranju svih elemenata državnog suvereniteta, građanskog duha i nacionalnog identiteta.

Da bi se zbunjenost i osjećaj nemoći suverenističkog bloka zamijenio borbenim i kreativnim aktivizmom, potrebno je potpuno promijeniti dosadašnji ideološki i politički raison d’etre. Po redu stvari, prvo bi iz Skupštine Crne Gore trebale izaći suverenističke stranke: zbog potpune klerikalizacije građanskog društva i sustavne nacionalne diskriminacije, koja se ogleda u nekažnjivosti zločina na temelju vjerske i nacionalne mržnje, skrnavljenja državnih simbola te grubo kršenje Ustava Crne Gore od strane javnih dužnosnika, uključujući i predsjednika državnog parlamenta.

Nakon izlaska iz Sabora potrebno je formirati programsku koaliciju suverenističkih stranaka koje su istinski proeuropske i pronatovske. Jer ekonomska i propagandna moć velikosrpskog bloka, koji je filijala Beograda i Moskve, toliko je nesrazmjerna u odnosu na zadrte independiste da svaku pojedinačnu stranačku politiku suverenista čini gubitničkom. (Osnivanje novih partija, od bivših članova DPS-a, SDP-a, LSCG, URA-e, samo dodatno rasipa glasove tradicionalnih suverenističkih glasova.)

No, ni ujedinjenje političkih stranaka, bez aktivne potpore cjelokupnog civilnog društva i dijaspore, nema dovoljno snage da preokrene unutarpolitičku situaciju niti da stranim centrima moći koji se bave balkanskim zemljama autoritativno predoči stvarno stanje stvari.

Zato je potrebno osnovati Crnogorski kongres koji bi okupio političke stranke, nevladine udruge, kulturne i znanstvene udruge i ugledne pojedince iz zemlje, a iz inozemstva nacionalne zajednice iseljenika porijeklom iz Crne Gore, uspješne poduzetnike i javne osobe, kao i strance koji su prijatelji naše države. U tom kontekstu, s obzirom na to da su oporbeni mediji, organizacije i pojedinci koji afirmiraju crnogorsku kulturu getoizirani i bez podrške države, potrebno je uspostaviti nacionalnu fondaciju za kulturu i medije.

Jedinstveni suverenistički blok stvorio bi potrebnu sinergiju, akcijsko jedinstvo čiji spontani bunt na velikim skupovima nakon 30. kolovoza 2020. i prosvjeda na Belvederu 2021. do sada nije imao tko artikulirati i povesti. Jasna ideološko-politička polarizacija između velikosrpskih nacionalista i prozapadnih suverenista utjecat će na smanjenje prostora za mešetare koji zbog osobnih interesa radije ulaze u vladu, a pomoći će stranim centrima koji odlučujuće utječu na Balkanu, kako bi razjasnili svoju sliku o tome da je u Crnoj Gori prije svega u pitanju konceptualni i svjetonazorski sukob rusko-srpske i proeuropske politike, a ne samo borba za goli interes i moć.

Dakle, spomenuti nesrazmjer u broju, ekonomskoj moći i drugim resursima između vladajuće strukture i onih koji se bore za nacionalni opstanak i univerzalna ljudska prava nužno nameće organizirano i kontinuirano uključivanje dijaspore: broj građana porijeklom iz Crne Gore u Europi i oba Amerika je veća od onih koji žive u domovini. Stoga je u Crnogorski kongres, kao krovnu organizaciju, potrebno uključiti sve Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, koji imaju živo sjećanje i emociju prema svojoj zemlji porijekla.

Sinergija demokratske oporbe s dijasporom, između ostalog, trebala bi se temeljiti na otvaranju ureda u nekoliko velikih svjetskih centara – Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Rimu – koji bi svjetsku javnost informirali o stvarnom stanju u Crnoj Gori. (Model stranih predstavništava danas prakticiraju katalonski independisti, a dvadesetih godina prošlog stoljeća raštrkana crnogorska emigracija imala je svoje odbore – u kojima su bili i utjecajni stranci – u Rimu, Ženevi, Parizu, Londonu, Bologni, Buenos Airesu, Torontu.)

 Perspektive suverenističke borbe

Danas je stanje u razjedinjenom političkom bloku koji je pobijedio na referendumu 2006. godine slično kao na području nakon velike elementarne nepogode: vlada nered, dezorijentiranost, apatija, bez sposobnosti strateškog promišljanja. Postavlja se pitanje ima li Crna Gora političku i intelektualnu elitu koja će razumjeti dosadašnje zablude i znati iskoristiti komparativne prednosti, jer je sadašnja situacija ipak neusporedivo povoljnija nego, na primjer, 1920. ili 1990. godine?

Nominalni državni suverenitet i članstvo u NATO-u otvaraju širok manevarski prostor za učinkovitu borbu, koja će prisiliti režim na određene iznuđene poteze: da se jasnije očituje o unutarnjim prijeporima izazvanim uplitanjem antieuropskih centara moći, koji uzrokovat će diferencijaciju, političke sukobe i pokazivanje pravog političkog lica.

Dakle, čelni ljudi aktualnog režima, njihovi suradnici i savjetnici, neće se moći predugo skrivati ​​iza lažnih građanskih i demokratskih narativa – to im neće savjetovati ni vanjski mentori – jer većini se žuri. dovršiti nacionalnu asimilaciju Crnogoraca i imati neobuzdani animozitet prema državi koju predstavljaju.

Uostalom, Mandićevo postavljanje srpske zastave u parlamentu i proslava Dana državnosti Srbije u Pljevljima nisu izolirani incidenti, već su dio smišljenog plana pripreme javnog mnijenja za promjenu Ustava, koja će Crnu Goru simbolično i jezično definirati kao država srpskog naroda. Stoga će srbizacija Crne Gore, kako vrijeme bude prolazilo, biti sve agresivnija i brutalnija, uz sve žešće ucjene i diskriminaciju. Jer, etnički i klerikalni fašizam, rasizam, šovinizam ne mogu se čak ni da hoće samo sebe zauzdati: nacionalne Crnogorce smatraju anomalijom, odnosno neprijateljskim vatikansko-komunističkim zamorcem koji je stvoren samo da razbije jedinstvo srpskog naroda.

No, upravo će žestoki napadi na crnogorsku državu i naciju pokazati koliko su utemeljena mišljenja raznih Rakovića da su Crnogorci izgubili povijesnu vitalnost i smisao postojanja. Pokazat će se, naime, je li u Crnoj Gori, u znatno boljem položaju – s neusporedivo više resursa i boljom vanjskopolitičkom situacijom nego što je bila u prethodnim stoljećima – ostalo nešto od stare borbenosti, političke budnosti i strateškog smisla. Odnosno, hoće li sadašnji stranački čelnici nastaviti politiku sitničarenja i konjunktura ili će osobne i stranačke konjunkture i ambicije podrediti općim interesima. I ima li u intelektualnom miljeu, u građanskom društvu, dovoljno samosvjesnih osoba koje će, bez obzira na razna iskušenja, izdržati u ovoj neravnopravnoj, ali časnoj i izazovnoj borbi.

Vjerujemo da ih ima i da će ih biti više nego danas, jer opstanak suverene, građanske Crne Gore i crnogorske nacije nije partijsko pitanje, nije samo političko pitanje – ono je pretpolitičko – jer zadire u sva područja intimnog, kulturnog i društvenog života.

Zato se u tu borbu moraju aktivno uključiti civilni sektor, nevladine udruge, kulturne ustanove, cehovske udruge, utjecajni javni dužnosnici koji će ukazivati ​​na retrogradnu nacional-šovinističku ideologiju koja konstantno provodi političku, nacionalnu, jezičnu i vjersku diskriminaciju. .

U tom smislu, važno je zapamtiti da se Europska unija temelji na individualnim i kolektivnim ljudskim pravima. Zato bi osmišljena i kontinuirana kampanja – posebno u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu – mogla vjerodostojno pokazati da je današnja Crna Gora, koju personificiraju Mandić, Bečić, Milatović, Spajić, zapravo balkanska Bjelorusija, zloćudna sama sebi i svojim Komšijama. (Ovo pitanje ima i važan geopolitički aspekt: ​​Rusija se namjerava instalirati u Sredozemnom moru preko Srbije, kako bi se infiltrirala u jedini pomorski prostor, od Portugala do Sirije, koji nije pod kontrolom NATO-a.)

U tom kontekstu važnu ulogu trebale bi preuzeti domaće organizacije za ljudska prava: uz nacionalni PEN klub, koji predstavlja dio međunarodnog društva pisaca i novinara sa središtem u Londonu, Crnogorski helsinški komitet i druge udruge koje se bave ljudskim pravima, trebali bi u svakoj općini u Crnoj Gori imati suradnike koji će informirati o pojedinačnim diskriminacijama na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Pokret otpora protiv pretvaranja Crne Gore, de facto i de iure, u srpsko-rusku koloniju, treba graditi i kroz druge vidove otpora: na društvenim mrežama, sindikalnim, kulturnim i sportskim aktivnostima. Također je važno ostati otvoren prema svima onima koji programski promiču građanske i multikulturalne vrijednosti, mediteransku i prozapadnu orijentaciju, bez obzira jesu li u nekom trenutku izgubili orijentaciju i ušli u razne aranžmane s nacionalnim hegemonima. Posebno je važno biti osjetljiv na manjinske stranke, jer je dominantna većina njihovih birača uvijek bila za samostalnu, višenacionalnu državu. Stoga je opravdano očekivati ​​da će u jednom času shvatiti da su možda postali moneta za potkusurivanje neprijateljima Crne Gore.

Jer neće proći mnogo vremena kada će postati jasno da su pozivi Andrije Mandića, Bečića, Milatovića, Jokovića i ostalih velikosrpskih političara na „nacionalno pomirenje“ samo demagoške floskule, čiji je pravi cilj isključivo „pomirenje u Srbiji“, u kojoj bi manjine narodi u Crnoj Gori imali status Bošnjaka i Albanaca u Srbiji.

Zaključak

Važno ponoviti da se nijedan fašizam, rasizam, šovinizam, imperijalizam, hegemonizam ne može – i kad bi htio – obuzdati. Nema milosti i razumijevanja za sve što je slabije od njega i što mu nije nalik.

Za klasičnog velikosrpskog nacionalista nema prijateljskog i bezopasnog crnogorskog suverenista – bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost – jer oni samostalnu Crnu Goru i Crnogorce smatraju povijesnom i nacionalnom anomalijom. Stoga, kao ni za Andrićevog Karađoza, za njih nema nevinih pobornika nezavisne i demokratske Crne Gore, jer: „Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, loše mislila.“

No, treba priznati da su napadi na crnogorski suverenitet i asimilaciju crnogorske nacije, u posljednje četiri godine, prilično učinkoviti – iako često zbrkani i traljavi – jer su opsesivni i beskrupulozni, a s druge strane, nisu naišli na organizirani otpor u onim sferama gdje se brani nacionalni ponos, oblikuje kolektivno pamćenje i rade planovi. Njihov sadašnji učinak odraz je činjenice da crnogorski suverenisti još nemaju kompaktnu ideologiju, organizaciju, jake vođe, niti strateške saveznike.

Političke stranke su u zbrci i previranju, utjecajni intelektualci još uvijek su spoznajno i emocionalno u sferi jugoslavenstva i komunizma, nedostaju aktivne kulturne institucije.

(Matica crnogorska, jedina kulturna institucija Crnogoraca koja je na državnom proračunu, nema ni kadrovski potencijal ni ambiciju da po definiciji – s obzirom na stupanj nacionalne ugroženosti – okuplja intelektualce koji se zalažu za opstanak crnogorske nacije i stati na čelo masovnog kulturnog pokreta, u svakom dijelu Crne Gore).

Dakle, kada je organizam napadnut smrtonosnom bolešću, on ima dvije kontradiktorne reakcije: da se odupre svom snagom da bi preživio ili da se prepusti bolesti bez otpora. Naredni mjeseci i godine pokazat će: je li ovoj generaciji Crnogoraca još nešto ostalo od onog slobodoumnog nacionalnog genija kojeg su slavili Walter, Puškin, Garibaldi, Lord Gladstone ili su postali zajednica bez  vitalnosti i vizije kojoj prijeti skori nestanak.

PS “Češće se junak želi veselo nasmijati grohotom.”

Unatoč svemu, postoje dobri izgledi da će Crna Gora i Crnogorci preživjeti treći veliki smrtonosni udar velikosrpskog nacionalizma u posljednjih sto godina. Prije svega zato što je velikosrpstvo imitacija ruskog imperijalizma, zapravo pseudo imperijalizma, koji usprkos svojoj opsesivnoj ustrajnosti i nepromišljenosti do sada nije pokazao sposobnost pune asimilacije bilo koje etničke, vjerske i nacionalne zajednice.

I zato – između ostalog – smatram da su Crna Gora i Crnogorci, čiji korijeni sežu u 9. stoljeće i dukljanskog arhonta Petra – koji su preživjeli Bizant, Nemanjiće, pet stoljeća osmanske dominacije na Balkanu, tri vojne okupacije u 20. st. – neće nestati nakon što su pravo na samostalnost izborile država i nacionalni entiteti koji su nastali tek nakon Drugog svjetskog rata.

Milorad Popović/ AntenaM

Continue Reading

Vijesti

ŠTO UČINITI KADA SAKRAMENTI NE BUDU DOSTUPNI?

Published

on

Konferencija o. Rippergera, poznatog američkog duhovnika i egzorcista, o tome – što učiniti kada sakramenti ne budu dostupni?

Jedan od najbitnijih videa za poslušati. Spremite ovaj video, pošaljite onima koji su u vjeri i zapišite dane informacije, trebat će vam.

Prijevod i adaptacija – Izdavačka kuća Kyrios

Continue Reading

Vijesti

Fakti koje mediji svjesno prešućuju o Lordu Jacobu Rothschildu

Published

on

U ponedjeljak je obitelj Rothschild objavila smrt lorda Jacoba Rothschilda. Imao je 87 godina – donosi portal Epoha (autor: Antonio Klasić)

Rothschildi potječu od Mayera Amschela, koji je rođen u Frankfurtu 1744. godine i trgovao je novcem u kući s crvenim natpisom. Njegovih pet sinova osnovali su banke u Frankfurtu, Beču, Napulju, Londonu i Parizu.

No, nije s tim počelo. Rothschildi su bili Hazari koji su prešli na judaizam. To je škakljiva tema – prije nego što shvatite, bit ćete označeni kao teoretičar zavjere ili antisemit – ali Biblija nas upozorava na ljude koji tvrde da su Židovi, ali to nisu.

“Znam tvoja djela, i tvoje nevolje, i tvoje siromaštvo, i tvoje bogatstvo; i znam bogohuljenje onih koji sebe nazivaju Židovima, a to ipak nisu; jer oni su Sotonina sinagoga. – Otkrivenje 2:9

“Poslat ću vam ljude koji pripadaju sotoni. Kažu da su Židovi, djeca Božja, ali su lažljivci. Natjerat ću ih da kleknu pred tvoje noge i neće imati izbora nego priznati da te volim.” – Otkrivenje 3:9.

Nadalje, ne zovu se Rothschild, nego Bauer. Ne samo da su bili uključeni u trgovinu opijumom i robljem, već su također financirali američke kolonije i američki građanski rat. Podržavali su i financirali obje strane. Rat je veliki biznis, a banke odlično zarađuju na kamatama.

Abraham Lincoln je jednom trebao više novca. Kamatne stope njujorških bankara za njega su bile previsoke. Tako je sam počeo tiskati državni novac. Nije naplaćivao nikakve kamate i uspio je izbjeći Rothschilde.

Manje od dva mjeseca prije završetka američkog građanskog rata, predsjednik Lincoln je ubijen. Vidite li ovdje uzorak? Njihova strategija je: izazvati ratove, dati objema stranama zajmove po pretjeranim kamatama, a ako vlade ne mogu vratiti zajmove, Rothschildi instaliraju središnju banku koju su sami stvorili.

Godinu dana nakon osnivanja Federalnih rezervi, američke središnje banke, izbio je Prvi svjetski rat. Rothschildi su financirali obje zaraćene strane. A tko je financirao Osovinu i saveznike u Drugom svjetskom ratu? Pogađate: bankari Rothschild.

Nisu posuđivali samo tijekom Drugog svjetskog rata. U svojoj knjizi “The Mind of Adolf Hitler: The Secret Wartime Report”, psihoanalitičar Walter C. Langer piše da Hitlera nisu samo podržavali Rothschildi, nego je i sam bio Rothschild. Nakon Drugog svjetskog rata osnovana je država Izrael.

Koliko je ljudi umrlo u ratovima koje su financirali bankari? Bez rata, novac presuši. A to je veliki problem za one koji ovise o ratu.

Dana 4. lipnja 1963. predsjednik John F. Kennedy potpisao je dekret kojim je vladi vraćena moć izdavanja novca, što znači da se više nije morala obraćati Rothschildovim federalnim rezervama.

Nekoliko mjeseci kasnije, JFK je ubijen.

U desetljećima koja su uslijedila središnje su banke rasle kao pečurke. Godine 1998. Europska središnja banka osnovana je u Frankfurtu, gdje je i započela.

Činjenica je mnogo no ovo je samo nekoliko najbitnijih koje su izravno utjecale na sudbinu svjeta i živote ljudi. (Antonio Klasić /Epoha.com.hr)

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved