Nakon 7. listopada

Otvoreno je palestinsko pitanje, kao civilizacijsko pitanje svih pitanja 21. stoljeća. Generiralo ga je rješenje židovskog pitanja – civilizacijskog pitanja svih pitanja 20. stoljeća. Najbolje ga je postavio Edgar Morin, Francuz židovske vjere, smatran jednim od najvećih filozofa današnjice. Nazvao je izraelsko-palestinsku spiralu nasilja „rakom koji se razvio, s jedne strane hraneći se povijesnom tjeskobom naroda progonjenog u prošlosti i njegovom zemljopisnom nesigurnošću; s druge strane nesrećom naroda progonjenog u sadašnjosti i lišenog političkih prava.“[i]

Foto: Khalil Hamra/AP

Kako je Zapad reagirao?

Joe Biden je „civiliziranom svijetu“ odmah dao smjer kretanja: „čelična podrška bliskoistočnoj demokraciji Izraelu.“ Dvije pomorske borbene grupe strukturirane oko nosača zrakoplova i on sam odmah su krenuli prema Izraelu. U arapskim državama nije našao tko bi ga poslušao. Osim u Kataru – financijeru Hamasa. Kako se ne bi kući vratio praznih ruku, Katar mu je kod Hamasa ishodio oslobađanje talaca. Samo za njega, iz zatočeništva su puštene dvije američke Židovke i nijedan drugi talac. America first!

Nije dugo trebalo čekati da Biden taj svoj „uspjeh“ i, nakon rusofobije – islamofobiju, stavi u funkciju prikupljanja sredstava za Ukrajinu. Ni izraelske žrtve krvavog Hamasovog pohoda nisu uspjele zasjeniti opsjednutost američkog predsjednika ruskim neprijateljem. Vrativši se u domovinu, uzviknuo je: „Amerika je još uvijek svjetionik za svijet”, pa povukao paralelu između ukrajinskog otpora i američkog rata za neovisnost od prije 250 godina koje, prema njemu, „vode isti ideali: neovisnost, sloboda, samoodređenje”. Sve kako bi financijski povezao Izrael i Ukrajinu. „Poslati ću Kongresu hitan zahtjev za proračun za Izrael i Ukrajinu”, najavio je. Američki mediji odmah su prokomentirali da Bijela kuća cilja na 100 milijardi dolara kredita  – iznos koji bi bio nadodan godišnjem proračunu za obranu od 865 milijardi. Od 100, čak 60 milijardi bilo bi namijenjeno Ukrajini, 14 Izraelu, a ostatak za zaštitu Tajvana od Kine i osiguranje granice između SAD-a i Meksika.

Radilo bi se o ogromnom povećanju proračuna, kakvo Biden nije zamišljao mjesec dana ranije, u rujnu – kada je mislio tražiti „samo“ 24 milijarde povećanja (za Ukrajinu). Naravno, američki predsjednik nije propustio svoj zahtjev podržati cost-benefit analizom, prema kojoj će novac potrošen za pomoć Kijevu u konačnici koristiti gospodarstvu SAD-a. Ustvrdio je: „Šaljemo opremu koju crpimo iz naših rezervi”, a proračunska izdvajanja se zatim koriste za ponovno punjenje tih rezervi. To je prilika za „made in America”. Nabrojao je neke od mnogih saveznih država u kojima izvođači radova iz Pentagona imaju tvornice, od Arizone do Teksasa. Prisjetivši se Republikanaca koji priječe njegove namjere, inzistirao je: „Imamo svoje podjele koje moramo nadvladati kako bismo vodili rat protiv terora i tirana”, pa zaključio: „Mi smo Sjedinjene Američke Države. Ne postoji ništa što ne možemo učiniti ako smo ujedinjeni.“[ii]

Jedino je zaboravio da nije dovoljno američko jedinstvo i divovski budžet. Treba biti u mogućnosti isporučiti oružje. Što trenutačno nije slučaj. Ni američka vojna industrija više ne uspijeva održati korak s Bidenovim ratnim pothvatima. Zalihe su preniske za upošljavanje više vojski, a Kongres ga nerado slijedi. Zato Biden uvijek može računati na Uniju. Istina, EU nije Federacija  – ali ima čelnicu koja se ponaša kao da jest. Tako, sve su šanse da ono što Bidenu bude odbijeno u Kongresu odobri Komisija Ursule von der Leyen i ispiše nove bjanko čekove. Njoj je jednostavnije pisati čekove nego njenom američkom uzoru. Europski narodi ju nisu na demokratskim izborima izabrali za svoju predsjednicu, pa ih ona prilikom donošenja ključnih odluka ne mora ni konzultirati, niti im predstavljati cost-benefit analize iz kojih bi bilo razvidno kako će njene odluke koristiti Europljanima.

Čak je i kolijevka ljudskih prava – Francuska, europska država s najbrojnijom židovskom i muslimanskom zajednicom, pod dirigentskom palicom Emmanuela Macrona, odmah službeno „izabrala stranu“, odnosno svrstala se iza Sjedinjenih Država, zabranila pro-palestinske prosvjede. Od tada su francuski mediji, kao nikad prije, pod prismotrom svojevrsne moralne policije koja brani izraze solidarnosti s palestinskim civilima. Onima kojima je Izrael isključio struju, vodu…; koji zahtjeva od 2 milijuna ljudi da se sklone na jug koji bombardira kao i sjever, sve kako bi „do zadnjeg“ eksterminirali Hamasove ekstremiste, iako sami najbolje znaju da je vjerske radikale nemoguće iskorijeniti; štoviše, da je svako „iskorjenjivanje“ za Izrael suicidalno po pitanju kredibiliteta te države na međunarodnoj sceni.

Svi Palestinci su optuženi za antisemitizam. Iako su Semiti potomci Šema, jednog od Noinih sinova, od kojih je, prema Bibliji, nastalo više naroda (Hebreji, Arapi, Elamiti, Aramejci, Asirci i Feničani), a čiji su suvremeni predstavnici Arapi i Židovi. Dakle Arapi su i sami Semiti, pa nije razvidno kako bi mogli biti antisemiti. Naprotiv, pravi antisemitizam nikad nije daleko, onaj uvriježen francuski koji si je dao maha za zadnjeg svjetskog rata. Upravo se ponovno budi zahvaljujući „manipuliranim medijima” i „novinarima u službi svojih gospodara” – kako prosječni Francuz objašnjava aktualni medijski pritisak. Pritisak koji je učinio da čak i teroristički akt na francuskom tlu – kojim je već drugi politički azilant Čečenac iz Rusije usmrtio već drugog francuskog profesora, bude stavljen u drugi plan.

Francuska se sasvim „izgubila u prijevodu“. U samo petnaestak godina, počevši od predsjednika Sarcozy-a koji ju je vratio u zajedničko zapovjedništvo NATO-a do liberala Macrona, nestala je francuska degolistička posebnost i ustupila mjesto državi kao i svakoj drugoj  – onoj koja svijetu više nema ništa posebno za reći, osim da podržava demokratski Izrael u borbi protiv terorizma. Kolijevka ljudskih prava podržava i izraelsku primjenu Talionova zakona (odmazde) na palestinskim teritorijima Gaze i Cisjordanije koje kontrolira i kolonizira ne poštujući više od 20-tak rezolucija UN-a i različitih sporazuma koji su trebali dovesti do izlaska iz izraelsko-palestinske spirale nasilja stvaranjem Palestinske države.

Stoga je nužno vidjeti što o izraelskoj demokraciji kažu sami Izraelci?

Obrana demokracije Talionovim zakonom

Mjerodavna je analiza Ofera Bronchteina, frankofona i predsjednika nevladine organizacije Međunarodni forum za mir i pomirenje na Bliskom istoku. On je bivši suradnik Yitzhaka Rabina, laburističkog premijera Izraela, supotpisnika sporazuma iz Osla s Yasserom Arafatom 1993. Rabina je 1995., s dva metka u leđa, likvidirao Yigal Amir, židovski vjerski ekstremist, protivnik sporazuma iz Osla. Nije bolje prošao ni drugi potpisnik sporazuma – Yasser Arafat. On je preminuo 2004. u francuskoj vojnoj bolnici Percy, nakon „misteriozne i kratke bolesti” (sumnja se da je podlegao trovanju polonijem 210). Rabina i Arafata su zamijenili vjerski radikali, čemu je svjedočio Bronchtein.

Godine 2009. u Izraelu je premijersku ulogu preuzeo Netanyahu i otvorio vrata svoje vlade vjerskim ekstremistima  – onom djelu Izraelaca koji slijede mesijanske ili teokratske ambicije. Prema Bronchteinu, „u njihovim očima bi Izrael trebao još više anektirati, okupirati i diskriminirati; do točke protjerivanja Palestinaca, do primata židovskog zakona.“[iii] Kako zasad samo još Vrhovni sud ograničava njihove planove, Netanyahu je odlučio ograničiti Vrhovni sud svojom spornom reformom. Onom koja je na ulice izvukla drugi dio Izraelaca, koji su pokrenuli masovne demonstracije za pluralističku i sekularnu demokraciju. Za njih je demokratska dimenzija jednako važna koliko i židovska dimenzija Izraela. A Izrael još uvijek nema ustava, jer ultraortodoksni Židovi odbijaju sekularni ustav. U tri mjeseca, pokret je toliko narastao da se zabrinutost proširila na tvrtke, institucije i vojsku. Rezervisti su odbijali sudjelovati u rutinskoj obuci, a specijalne snage i vojne obavještajne službe zanemarivale svoju pričuvnu obvezu.

Konačno, smjena ministra obrane od strane premijera dovela je do noći neviđenih prosvjeda. Sve je stalo: zrakoplovi, vlakovi, sveučilišta, bolnice, trgovine i škole. Stjeran u kut, Netanyahu je abdicirao i vlada proglasila privremeno zamrzavanje reforme. Ali fraktura „židovska država protiv države Izrael“ nije zacijelila. Židovska država nije odustala  od reforme koja bi omogućila integriranje vjerskih dogmi i planova aneksije u izraelske temeljne zakone i tako ugušila sekularnu državu Izrael.

Ta unutarnjopolitička previranja učinila su izraelski legendarno pouzdan sigurnosni sistem ranjivim, što je jedan od dva ključna razloga nepripremljenosti za napad Hamasa. Drugi ključni razlog izraelskog nedostatka budnosti je inicijativa saudijskog princa Mohammeda Ben Salmana za kreiranje zajedničke protuiranske platforme s Izraelom, pod vodstvom Donalda Trumpa i njegovog vrlo aktivnog zeta, Jareda Kushnera. Netanyahu je vjerovao da će ta platforma zaživjeti, kao što su dva američka predsjednika vjerovala da svjetske probleme mogu rješavati kao obiteljske (Biden u Ukrajini, Trump u Izraelu). 

Tako se, nakon američko-ruskog, pred našim očima rasplamsava sukob svih sukoba – izraelsko-palestinski. Frontalno se sučeljava sve nakazno i reakcionarno što čovječanstvo nosi u sebi. O rezultatu tog sučeljavanja ovisi da li će se i Zapadna civlizatorska misija, koju definiraju: individualne slobode, liberalna demokracija i vladavina prava, poput civilizatorskih misija koje joj prethode, sunovratiti u moralni bezdan.

Prije 7. listopada

Požar radikalizacije zahvatio je cjelokupni planetarni prostor i kristalizira se u krvavom obračunu između palestinskih i židovskih fundamentalista – koji su donedavno jedni drugima „držali ljestve“. Prije 7. listopada, Hamasove akcije odmazde kratkog dometa  – kao odgovor na izraelsko nasilno demografsko preuzimanje palestinskih teritorija; te izraelski odgovori  na njih u obliku opravdavanja i ubrzavanja daljnje kolonizacije, održavali su spiralu nasilja radi vlastitog održanja na vlasti i ideje eksterminacije onog drugog.

Jer ogrezli u korupciji i nepotizmu, prvo su Palestince napustili njihove vođe (Palestinska samouprava pod vodstvom Mahmuda Abasa). Nametnuo se radikalni Hamas, koji se u svojoj povelji, objavljenoj 1988., identificira kao ogranak egipatskog Muslimanskog bratstva, pod čijim su utjecajem bili i vođe Iranske islamske revolucije. Danas Bratstvo, Hamas i Iran povezuju koncept političkog islama i zajednička mreža borbenih grupa nazvana „osovina otpora“ za suočavanje s Izraelom i Zapadnim demokracijama.

„Osovina otpora“ privremeno je stavila sa strane pitanje Muhamedova nasljednika koje  razdvaja njene članice, a zbog kojeg postoje dvije suprotstavljene vizije islamske religije. Minorna šijitska vizija (Iran i Irak), koju je prihvatilo samo 10-15%[iv] muslimana, generirala je svećenstvo s vrlo jakom hijerarhijskom strukturom (poput katoličke), čiji se autoritet poštuje (autokratski pristup), jer se svaki njegov predstavnik smatra potomkom Prorokove obitelji. Šijitski imam je posrednik koji svoj autoritet crpi direktno od Alaha. U većinskoj (85-90%) sunitskoj viziji,  božanski status ima samo Kur’an. Odsutna je hijerarhijska struktura, te je imam samo čovjek među ljudima, odabran (demokratskiji pristup) da uz pomoć Kurana i Suna (zbirka zapisa o Prorokovoj praksi vjere) vodi vjernike na putu vjere.

Zbog pripadnosti „osovini otpora“, Hamas i Palestince pod njegovom upravom napustile su one sunitske zaljevske države koje su smatrale da im nije isplativo podržavati politiku koja bi mogla koristiti šijitskom rivalu Iranu, čiji utjecaj u regiji neprestano raste (Hezbollah u Siriji i Libanonu). Tako je ulogu „dežurnog humanitarca“ preuzeo Katar. U Pojas Gaze, a ne u nekad predviđenu – pa od svih zaboravljenu državu Palestinu, Hamasu je u koferima stizao katarski novac. Naravno, uz odobrenje Izraela i Sjedinjenih Država.

Pojas Gaze je obalni mikro teritorij (360 km2), prozvan „izraelski zatvor na otvorenom“ za 2 milijuna Palestinaca. Ispod „zatvora“, Hamas je iskopao „paukovu mrežu“ tunela, onako kako to čine i drugi zatvorenici tražeći kako iz zatvora pobjeći. Naime, sve što u Gazu ulazi, ili iz nje izlazi, kontroliraju Izraelci. Jer je neprirodno odsječen, prostor je ostao ovisan o izraelskoj energetskoj i vodnoj infrastrukturi i nema uvjeta za samostalni ekonomski razvoj. Preživljavanje Palestinaca u tom skučenom prostoru ovisi o humanitarnoj pomoći, čiji priljev kontrolira Izrael. Tako je kontrolirao i predavanje kofera katarskog novca Hamasu, što je profesora kriminologije Alaina Bauera navelo na konstataciju da je „Katar povijesni sponzor Hamasa na zahtjev vlada Izraela i Sjedinjenih Država.” (Europe 1, 25.10.23.)

Neskriveno bliske veze Katara s Muslimanskim bratstvom uživaju podršku Turske (kao koncept putom kojeg ponovno širi svoj utjecaj u prostoru kojim je nekad vladala), ali potpiruju napetosti između te državice i susjednih režima (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Egipat, Bahrein) – rivalima Turske i Irana.

I Sjedinjene Države su se, početkom 1950-ih, zainteresirale za Muslimansko bratstvo  – koje je simbol političkog islama protiv kojeg Zapad danas ratuje. Tada ih je Bratstvo zanimalo kao potencijalni saveznik protiv Nasera i uspostave komunističkih ili socijalističkih režima na Bliskom istoku; odnosno protiv vječnog neprijatelja Rusije.

Problem je u tome što se, na taj način, američka sila automatski postavila i protiv pokušaja sekularizacije bliskoistočne regije u tijeku. Tako se islamistička nebuloza – islamistički terorizam, koji promovira politički Islam gdje god ima muslimana, proširio svijetom. Bratstvo je inspiriralo vođe Iranske islamske revolucije, dobro se implantiralo u Europi, te se ilustriralo u pokušajima atentata i prevrata u državama s muslimanskim življem – prevratima koji su često odgovarali Zapadnim interesima.

Svi vođe muslimanskih država počeli su strepiti od prevratničkog potencijala Bratstva. Tako, nakon što je taj pokret podržao i invaziju Sadama Huseina na Kuvajt, vehabijska (sunitska) Saudijska Arabija se konačno od njega distancirala. Time je svoju ulogu zaštitnika Bratstva prepustila vehabijama iz Katara; i, naravno, zaštitniku njih sviju – Sjedinjenim Državama. Čelnik Katara, Šejh Hamad ben Khalifa Al Thani, je uvjeren da ideološki koncept Muslimanskog bratstva (politički islam) odgovara dubokim težnjama svih arapskih naroda, pa i palestinskog.

U opisanom bliskoistočnom kontekstu, „uspješnost“ Hamasove krvave vojne akcije u Izraelu treba pripisati efikasnoj organizaciji (Iran) i ideološkoj indokrinaciji (Bratstvo) „osovine otpora“ u njenom suočavanju s Izraelom i Zapadnim demokracijama.

The West vs the Rest

Kao demonstrirano,  razvidno je da Bliski istok ne razdiru vjerski ratovi ili Huntingtonov sukob civilizacija. Razdire ga globalni rat The West vs the Rest (Zapad protiv Ostatka (svijeta), koji se retorički izražava u blokovskom svrstavanju i sukobu oko najboljeg oblika vladavine: demokratskog ili autoritarnog; a u stvari prikriva sirovu borbu za ili protiv održanja Zapadne hegemonije. Iza Zapadnog demokratskog koncepta svrstao se Izrael. On se nalazi u okruženju kojim je ovladao politički islam. Stoga se političke opcije svode na vjerske: sunitsku koja je demokratskija po pitanju zastupanja Alahove riječi i sklonija Zapadu i šijitsku, koja je autoritativnija po tom pitanju i odbija Zapadni utjecaj.

Predstavnici prve opcije su muslimanske države koje su se svrstale u blok The West uspostavljanjem odnosa s Izraelom; kao što su nedavno Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko i Sudan uspostavili diplomatske odnose; kao Turska koja je 2022. „odmrznula“ zamrznute odnose; ili kao Saudijska Arabija koja je bila na putu ostvariti ih. Predstavnici druge opcije su muslimanske države koje ne priznaju dominaciju Zapada, kao Iran, Sirija i Jemen, te se svrstavaju u blok The Rest; ili kao Libanon kojim vojno i politički dominira šijitski Hezbollah, te bi se mogao priključiti tom bloku.

Hamasova intervencija prekinula je taj proces blokovskog svrstavanja i u prvi plan vratila palestinsko pitanje. O načinu na koji će Zapad riješiti – nakon istrjebljenja Židova u 20. stoljeću, pitanje istrjebljenja Palestinaca u 21. stoljeću, ovisi opstanak Zapadne civilizacije. Zapadnu civilizatorsku misiju već odbija The Rest (ostatak svijeta). Erozija demokracije u Izraelu odgovara eroziji demokracije u cijelom Zapadnom taboru. Ona je odraz nove geopolitičke podjele The West vs the Rest, zbog koje raste nered u sistemu međunarodnih odnosa i multipliciraju se ratna žarišta. Onako kako kineska Komunistička partija vjeruje da bolje zna što je dobro za narod od naroda, tako demokratske političke elite sve više vjeruju da je narod neuk, pa se više i ne trude konzultirati ga prilikom donošenja značajnih odluka. Dakle, izraelske i palestinske mase se ne pita više nego francuske ili hrvatske žele li uistinu vlast kakvu imaju, iako postoji opasnost da njihove odluke životom plate.

Nova geopolitička podjela, sve prisutnija i u unutarnjopolitičkim previranjima u Zapadnim demokracijama, se samo retorički odnosi na spor oko najboljeg oblika vladavine, demokratskog ili autokratskog. Efektivno se radi o borbi za očuvanje nadmoći Zapada (angloameričke nadmoći) nad teritorijima i njihovim materijalnim i ljudskim resursima. Kao i prije svakog „velikog rata“, dihtomija između elita koje strepe od kraja svijeta zbog klimatskog zatopljenja i masa koje plaše teški krajevi mjeseca; između onih koji žive od „sterilnog“ rada koji je tretiran kao trošak i onih koji žive od kapitala za koji se smatra da je jedini „fertilan“; mogući „revolt masa“ je, još jednom u povijesti, preusmjeren na dihtomiju The West vs the Rest, a svi Muslimani stigmatizirani kao nekad Židovi, uključujući i od strane bivših žrtvi Židova.

Zaboravljeni palestinski kršćani

U rješavanje palestinskog pitanja prvo bi trebalo uključiti starosjedioce na tom prostoru, palestinske kršćane. Preostalo ih je još 50-tak tisuća na svim palestinskim teritorijima i oko 1000 u Gazi. Njihov doživljaj palestinsko-izraelskog sukoba se bitno ne razlikuje od onog muslimanskog. Međutim malo ih tko išta pita i slabo se čuje njihov glas.

Evo kako svjedoče dva svećenika sa Zapadne obale o obliku jedinstva koje postoji unutar palestinskog stanovništva.

„Zločini koje je počinio Hamas ne mogu se opravdati. Zlo je zlo, bilo da ga počini ovaj ili onaj,” tvrdi monsinjor Shomali, rođen u Betlehemu i pomoćni biskup latinskog patrijarha Jeruzalema, pa nastavlja: „U isto vrijeme, na ove zločine koje je počinio Hamas moramo gledati ne s povećalom, već s teleskopom. Sagledati cijeli kontekst stoljetnog sukoba. Bilo je i puno zločina koje su Izraelci počinili tijekom drugih ratova. Zbog toga brojni Palestinci nisu osjećali grižnju savjesti radi zločina počinjenih 7. listopada, već, oprostite što to kažem, određeni trijumf  – kojim su umanjili osjećaj potlačenosti koji ‘nose u sebi’.“

Priča se ponavlja s ocem Firasom Abedom Rabbom, svećenikom malog sela Ain Arik, u blizini Ramallaha, gdje je 200 vjernika župe Notre-Dame de l’Annonciation pretrpjelo isti tretman od strane Izraelaca kao i muslimani. „Puno prije 7. listopada, Izraelci su već provodili jasnu segregaciju kršćanskog stanovništva; sustav apartheida. Dakle, kao kršćani u Palestini ili palestinski kršćani, mi to doživljavamo točno onako kako to doživljava palestinsko stanovništvo u cjelini.“[v]

Plenkovićeva Hrvatska svejedno je glasovala čak i protiv neobvezujuće UN-ove rezolucije kojom se traži „trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje” u Pojasu Gaze, jer se u njoj izrijekom ne spominje Hamas i zločini njegovih militanata. Iz čega proizlaze dva zaključka. Prvo, hrvatske vlasti ne samo da se tom odbijenicom nisu libile dovesti u pitanje goli opstanak preostalih palestinskih kršćana, nego i trajni i održiv opstanak bliskoistočnih Židova u sve neprijateljskijem arapskom okruženju – upravo zbog takvih odbijenica. Drugo, nipodaštavanje palestinskih kršćana od strane onih hrvatskih potvrđuje da „hrvatski izbor“ nema veze s poštovanjem moralnih vrijednosti, da li vjerskih, da li civilizacijskih. Radi se samo o bučnom hrvatskom izboru moćnog Zapadnog bloka (The West) protiv manje glamuroznog ostatka svijeta (The Rest). Bučnog izbora, zbog nade da će biti nagrađeni od strane moćnih gospodara svijeta.

Takve politike neumitno nas vraćaju u predkršćansko doba, u Babilon 1730. prije Krista (današnji Irak) kojim je vladao njegov šesti kralj Hammurabi; koji je na steli izloženoj u središtu grada upisao svoj zakon (Talionov zakon) koji uspostavlja reciprocitet između kazne i zločina  – „oko za oko, zub za zub”; odnosno uspostavlja pravo na odmazdu (koje će kršćani potom ublažiti)  – pravo koje Zapad danas daje Izraelu, protivno kršćanskoj tradiciji.

Rješenje?

Proizlazi da se za trajno i održivo rješenje palestinskog pitanja ne trebamo vratiti na baze iz 1967., nego na one iz 1947. – nastale u doba pobjede antifašizma nad svim nakaznim i reakcionarnim što čovječanstvo nosi u sebi.

Kako smo vidjeli, izraelsko-palestinski sukob je manje pitanje teritorija, a više kontrole nad njima – koja je danas ekskluzivno u rukama Izraela i Zapada. Stoga bi, The West i The Rest zajedno, trebali uvjetovati svoju pomoć Izraelu i Palestincima stvaranjem dviju sekularnih država, s Jeruzalemom pod međunarodnim statusom. Tako bi bili zaštićeni Palestinci, muslimani i kršćani, u Izraelu; kao i Židovi u Palestini. Postojala bi alternativa političkom islamu, čiji bi uspjeh ugrozio opstanak vjerskog fanatizma na Bliskom istoku – kolijevci najstarijih civilizacija.

Na žalost, malo je mjesta za optimizam. The West vs The Rest priječi svaki artikulirani zajednički odgovor na ključna pitanja današnjice; među kojima onog palestinskog, na čijem bi rješavanju mogla pasti Zapadna civilizacija – čije su proklamirane temeljne vrijednosti u međunarodnim  odnosima poštivanje ljudskih prava i međunarodnog prava. Reagirajmo!

Autor: Sanja Vujačić/Geopolitika