Kako je Emannuel Macron poduzeo akciju produbljivanja strateškog partnerstva sa svim sredozemnim državama EU-a (od Grčke do Španjolske), postupno se stvara svojevrsni „EU mediteranski štit“ – koji za Hrvatsku predstavlja dodatnu, regionalnu razinu obrane koja bi se mogla pokazati korisnom u regulaciji migrantskih tokova i drugih ugroza na njenim južnim granicama piše dr.sc. Sanja Vujačić u Geopolitika.news.

Hrvatski Rafale-i kupljeni su u vrlo specifičnim okolnostima – kako u “globalnom selu”, tako na istočnim i zapadnim europskim granicama, ali i unutar Hrvatske vojske.

Baš tijekom kupovine Rafale-a, kao da su umirovljeni Mesić i Manolić ponovno povukli alarm i uzbunili na opasnost od novog djelovanja „dvije zapovjedne linije“, Ministar obrane, premijer i predsjednik odali su se žestokoj razmjeni paljbe. Radilo se o loše formatiranom scenariju, koji nije uspio prodati nekvalitetan sadržaj. Međutim postigao je cilj. Zbunio je vanjske promatrače. Prema uhodanom obrascu „neka pravna država radi svoj posao“; u prijevodu: neka gravitira između USKOK-a i DORH-a, na način da posao nikada ne bude završen, supranacionalne – europske institucije bivaju prisiljene posao preuzeti i završiti (nekad po pitanju ratnih zločina, danas po pitanju korupcije). I to samo kako više ne bi morale gledati i slušati hrvatsku konceptualnu umjetnost, odnosno performans hrvatskih vođa, na temu dvostruke zapovjedne linije i zamjene teza kroz njih. Na taj način, supranacionalne institucije ostaju omražene, a Hrvati žale svoje „nemoćne“ vođe i ponovno ih biraju.

Predsjednik Milanović, koji je tijekom predsjedničke kampanje tvrdio da mu ustavna uloga fikus-predsjednika savršeno odgovara, za potrebe nedavnog sukoba s Ministrom obrane zauzeo je stav autokrate i rječnik trnjanskih štemera. Onih štemera s kojima se pouzdano sretao u OŠ Marin Držić – onoj iz koje je svojedobno proizišla cijela Kukuriku koalicija. Dakle predsjednik se premijeru, ministru i javnosti obraćao onako kako su se njemu nekad obraćali autentični trnjanski štemeri – kroz čiji kvart, bez posebne propusnice, nije bilo moguće proći neozlijeđen poslije 7 navečer. Nije više HDZ, nego je jedini predstavnik SDP-a u vlasti, držao nacionalistički diskurs (zamjena teza). Dakle prva se, a ne „druga zapovjedna linija“ legitimno zauzela za sudbinu Hrvata u BiH. Ista linija se, iako vrlo neuvjerljivo, zabrinula čak i za to što će Amerikanci, „koji su Hrvatskoj tako puno dali“, reći na to što ona konačno kupuje francuske zrakoplove.

Performans je trajao sve do pred dolazak predsjednika Macrona, radi potpisivanja ugovora o kupnji 12 Rafala i produbljivanja hrvatsko-francuskog strateškog partnerstva. Činilo se da će i taj posao potpisivanja ostati nedovršen. Međutim Zoran Milanović se naglo primirio, pa se sa suprugom dao na krojenje narančastih vrpci; za sebe i Emannuela Macrona, u smislu obilježavanja Međunarodne borbe protiv nasilja nad ženama. Ugovor je potpisan, a narančaste vrpce jasno su najavile čime se vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga ubuduće misli baviti. Njegov posao izjednačavanja statusa Hrvata sa statusom druga dva konstitutivna naroda preuzeo je francuski predsjednik, da ga završi. Njemu je to samo jedan u nizu zadataka koje, na europskoj razini, nije prestao preuzimati. Uglavnom zato što se njima nitko drugi ne želi baviti. Nije razvidno kako će ih sve stići odraditi, s obzirom da će iduće godine biti, u isto vrijeme, uključen u predsjedničku kampanju kao kandidat za reizbor, predsjedavati  Francuskom i Unijom – na čijim granicama raste nered, kao i u globalnom svjetskom selu.

Nered u “globalnom selu”, na istočnim i zapadnim granicama Unije

Joe Biden je čovjek stare stvarnosti. One koju je gradio s preminulim strategom Brzinskim i u kojoj je Amerika igrala ulogu svjetskog žandara. Kako bi tu staru stvarnost vratio i negirao novu, pozvao je u pomoć anglofonske pomorske sile (Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju), a s europskim kontinentalnim saveznicima strateški raskinuo. Na taj je način vlastitu odgovornost za slabljenje moći Zapada prebacio na svoje kontinentalne saveznike. Francuska se prva suočila s posljedicama tog strateškog raskida. Poglavito s AUKUS-om, novim anglofonskim obrambenim paktom – svojevrsnim NATO bis savezom na Pacifiku, a koji bi – takav čisti anglofonski – trebao dokazati da bi NATO mogao biti uspješan da za sobom ne treba vući „mrtvi teret“ ostalih saveznika. Usprkos tomu i dalje su mnogobrojni Europljani koji nisu shvatili da se „afera s australskim podmornicama“ ne tiče samo Francuske, nego i svih drugih europskih saveznika Bidenove Amerike – koja ih je isključila iz razvoja strategije za Indo-Pacifik i time stavila u vazalsku poziciju. Mnogima ta pozicija odgovara.

Londonu je članstvo u elitnom AUKUS-klubu dalo krila. Tako počašćeni, Britanci su zaboravili da su, kao i ostali Europljani, bili protiv vojnog razračunavanja s Kinom. Nakon Brexita, kako bi ga opravdali, žurno su se približili poziciji Washingtona i  brišu sve tragove bliskosti sa svojim kontinentalnim susjedima. Tako, ne samo da Boris Johnson ne poštuje obveze preuzete prilikom izlaska Velike Britanije iz EU-a (npr. po pitanju ribarenja u pojasu između francuske i britanske obale), nego je Francuzima – koji im granicu čuvaju – uspio zamjeriti što „olako puštaju migrante“ da se dokopaju britanske strane La Manche-a (obično kako bi se priključili svom britanskom obiteljskom ogranku). Sve to iako nikada nije bilo predviđeno da se francuska sjeverozapadna obala pretvori u hot spot –  prihvatni i sortirni centar za migrante, na vratima Velike Britanije. Lokalno francusko stanovništvo već godinama živi nemoguću situaciju: suživot s migrantima, čija je jedina okupacija vrebanje mogućnosti ilegalnog prijelaza La Manche-a (brodom, vlakom – odnosno skriveni u automobilima i kamionima na njima). Zbog tog neopreznog Johnsonovog ispada, izašla je na vidjelo i činjenica da Britanci Francuskoj nisu platili predviđenih 62,7 milijuna eura za financiranje jačanja policijskih snaga na francuskoj obali, za razdoblje 2021.-2022., a francuski Ministar unutarnjih poslova Darmanin Johnsonu je poručio: „Francuska je saveznik Velike Britanije, ali nije njen vazal”. Zna se da je iz Britanaca teško izvući  jedan peni, ali ovakve su napetosti na zapadnim granicama Europe neuobičajene. Kada im se doda očekivan rast nereda na – ionako problematičnim – istočnim granicama, dobivamo zabrinjavajuću globalnu sliku situacije na vratima Unije. Zašto očekivan rast napetosti na istoku Europe? Joe Biden je, putem sina Huntera, povezan s ukrajinskim plinskim businessom, pa se po dolasku na vlast nikako nije smio eksponirati i otvoreno podržati ukrajinsku stranu po pitanju ne/puštanja u promet Sjevernog toka 2. Zato je predsjednik Ukrajine, Volodimir Zelensky – inače komičar, producent, glumac, scenarist i redatelj – morao šest mjeseci glumatati da se s Bidenom ne uspijeva sresti. Za to vrijeme, američki predsjednik je lukavo ukinuo sankcije protiv novog ruskog plinovoda, kako bi ugodio njemačkoj kancelarki na odlasku. Znalo se da će nasljednici Angele Merkel morati komponirati sa „zelenima“ – čija vanjskopolitička strategija djeluje kao da je izašla iz Bidenove vanjskopolitičke radionice. Naime, nova „zelena“ njemačka ministrica vanjskih poslova, Annalena Baerbock, misli udahnuti novi život njemačkoj diplomaciji. I to poglavito usvajanjem čvršćeg tona u svom odnosu prema Rusiji i Kini. Predviđa njemačko vanjskopolitičko djelovanje reorijentirati na način da europska centralna ekonomska sila više ne štiti prioritetno vlastite ekonomske interese, nego im pretpostavlja borbu protiv autoritarnih režima. Annalena Baerbock je protivnica Sjevernog toka 2., pa je lako predvidjeti da će njegovo puštanje u promet ponovno biti predmetom dražbe. Predsjednik Ukrajine i glumac Zelensky, u tom smislu tvrdi da plinovod koji zaobilazi ukrajinski teritorij predstavlja “ozbiljnu prijetnju sigurnosti njegove zemlje”, jer će Ukrajina ostati bez 2,5 milijarde eura naknada godišnje, pa onda više neće moći zadovoljiti financijske potrebe Ukrajinske vojske.“ Dakle, Zelensky insinuira da Ukrajina mora svoju vojsku financirati baš iz naknada za protok ruskog plina. Što potiče glasine da je Biden s Ukrajincima vodio tajne razgovore, onako kao sa svojim partnerima iz AUKUS-a, te da bi se Njemačka i EU mogle suočiti s novom financijskom ucjenom. Nakon što je savezničkoj Turskoj odobreno plaćanje naknade da u Uniju ne pušta migrante, Ukrajini bi se mogla plaćati naknada za nekorištenje njenih plinovoda, kojim bi sredstvima ta država kupovala američko i EU naoružanje za borbu protiv Rusa – od kojih Europljani kupuju plin (!?). Onda bi i Bjelorusija mogla naplaćivati nepropuštanje migranata prema poljskoj granici. U opisanom kontekstu jasno je zašto se, u bliskom hrvatskom susjedstvu, Srbija naoružava, a BiH puca po daytonskim šavovima.

Prednosti strateškog savezništva s Francuskom

Evidentno je da je opisana pomutnja na granicama Unije moguća samo zato što ona nema autonomne obrambene strategije, koju bi ugradila u onu NATO-ovu, na način da valorizira svoje specifične strateške interese. U tom kontekstu je produbljivanje hrvatsko-francuskog vojnog partnerstva dobra vijest. Francuska je Hrvatskoj najbliža nuklearna sila, pod čiji se nuklearni kišobran najlakše može skloniti. Kako je Emannuel Macron poduzeo akciju produbljivanja strateškog partnerstva sa svim sredozemnim državama EU-a (od Grčke do Španjolske), postupno se stvara svojevrsni „EU mediteranski štit“ – koji za Hrvatsku predstavlja dodatnu, regionalnu razinu obrane koja bi se mogla pokazati korisnom u regulaciji migrantskih tokova i drugih ugroza na njenim južnim granicama. Francuska strateška partnerstva na Bliskom i Srednjem istoku bitna su i za regulaciju turskog utjecaja na Balkanu, a koji podiže napetost u hrvatskom bliskom – istočnom susjedstvu, unutar BiH i između Srbije i BiH. Konačno, Francuska je izvrsno pozicionirana i konkurentna upravo u novom geopolitičkom središtu svijeta – Indo-Pacifiku. S njom i njeni EU partneri. Naprotiv, Sjedinjene Države su u tu zonu, u kojoj s Kinom odmjeravaju snage, radi preuzimanja uloge svjetskog tehno-hegemona, povele samo svoje anglofonske NATO saveznike, s kojima su kreirale novi savez – AUKUS,  koji isključuje europske kontinentalne saveznike.

Za razliku od EU-a, Francuska posjeduje autonomni vanjskopolitički koncept i obrambenu strategiju. Tim alatima valorizira i štiti ne samo francuske, nego i interese svojih strateških partnera, poštujući doktrinu prema kojoj: braneći svoje EU partnere, brani samu sebe (slučaj Grčke). Unutarnjopolitičke mijene u Francuskoj ne donose bitne promjene po tom pitanju. Sve političke opcije dužne su braniti jasno definirane ekonomske i strateške interese, pa je ključno da vanjska i obrambena politika evoluiraju u skladu s geopolitičkim promjenama u svijetu i Europi. U tako zadatom okviru, s geopolitičkog stajališta, francuska politika izvoza vojne opreme i naoružanja teži ostvarenju tri temeljna cilja:

prvi se odnosi na očuvanje sigurnosti i interesa Francuske jačanjem kapaciteta partnerskih zemalja da osiguraju vlastitu obranu;

drugi se tiče promicanja suradnje i interoperabilnosti oružanih snaga – posebice u Europi, u smislu razvoja zajedničke europske strateške kulture;

treći cilj se ostvaruje kroz izvoz naoružanja kojim se osigurava zadovoljavajuća razina proizvodnje naoružanja – koja pak jamči održanje ključnih znanja i vještina, koje su jamac francuske strateške autonomije i suvereniteta, a time i suvereniteta njenih strateških partnera.

Francuska je 2019. bila treći najveći izvoznik oružja u svijetu s oko 8,3 milijarde eura izvoza, ili 8% svjetskog izvoza oružja, što je stavlja daleko iza Rusije (20%) i Sjedinjenih Država (37%), ali ispred Njemačke (5,5%) i Kine (5,2%).

Na NATO i EU razini, Francuska će i dalje ulagati napore da sve članice euroatlantskog područja usvoje zajedničku viziju o Aziji. Tim više što NATO mora preispitati svoju doktrinu u okviru summita zakazanog za 2022. Njegov “strateški koncept”, koji definira prijetnje koje opterećuju države članice i sredstva za njihovo suočavanje je iz 2010., te ga je nužno obnoviti. Taj dokument će uključivati i ​​indo-pacifičku komponentu. Za očekivati je da europske zemlje, poglavito Francuska, budu ustrajne u naporima da ne postanu taoci svojevrsnog novog hladnog rata između SAD-a i Kine.

Koliko je Francuska pouzdan strateški partner?

Na francuskoj nacionalnoj razini, za manje od pola godine, održati će se predsjednički izbori. Jedini Macronov protukandidat koji predlaže izlazak iz NATO-a je vođa radikalne ljevice Jean-Luc Mélenchon. Njegovi su izborni rezultati uglavnom jednoznamenkasti, pa zasad taj trend nije aktualan. Naprotiv, kao i za svakih izbora, bit će dovedeno u pitanje sudjelovanje Francuske u integriranom vojnom zapovjedništvu NATO-a, odnosno pitanje vraćanja na pozicije generala De Gaullea, kada je Francuska bila članica NATO-a – ali ne i u njegovom integriranom vojnom zapovjedništvu. Za sad je i dalje na snazi analiza Huberta Védrinea, koju je naručio François Hollande kada je 2012. izabran za predsjednika i razmišljao o izlasku iz vrhovnog zapovjedništva.  Prema njoj: Francuska  treba ostati u strukturama NATO-a i učiniti da se njen glas bolje čuje. Misija nije jednostavna, ali bi ju napuštanje te organizacije učinilo još težom. Francuska bi izgubila vezu s Njemačkom i drugim europskim državama, a u Uniji više ne bi bila vjerodostojna. Radi se o pragmatičnom stavu koji je Macron, u svom mandatu, maksimalno iskoristio kako bi Europi i svijetu komunicirao francuska razmišljanja i ideje. Štoviše, Védrineova analiza je posebno aktualna danas, kada su svi Europljani suočeni s jednostranim odlukama Amerikanaca, u Afganistanu i indo-pacifičkoj zoni, ili sukobima između članica Saveza. Ne samo vladajući u Francuskoj, nego i većina njenih građana, pa čak i euro i NATO skeptici, smatraju da, u ovom trenutku, treba nastaviti s uvjeravanjem ostalih Europljana da je rješenje u europskom zajedništvu. Ukoliko uvjeravanja ne urode plodom, trebat će priznati poraz i prihvatiti konzekvence. U međuvremenu se treba boriti. Tim više što, usprkos poremećenim odnosima sa SAD-om, francuska stručna i šira javnost priznaju da je američki ratoborni stav prema Kini uvelike diktiran agresivnim ponašanjem Kine. Dakle ne isključuju mogućnost snažnog vojnog pritiska, ali žele da se saveznička strategija koncentrira na suvremene oblike konfliktualnosti: ekonomske agresije, cyber napade, dezinformacije i druge hibridne prijetnje.

Sistemska matrica za dugoročnu strategiju razvoja Hrvatskih oružanih snaga

Hrvatsko-francusko strateško partnerstvo neće polučiti zadovoljavajuće rezultate, ukoliko hrvatske vođe u njega ne ugrade dugoročni strateški plan razvoja Hrvatske vojske, odnosno plan modernizacije i koordinacije svih njenih segmenata, a sa svrhom ostvarivanja jasno zacrtanih vanjskopolitičkih ciljeva. Drugim bi riječima kupovinu 12 Rafalea trebalo utkati u sveukupne potrebe modernizacije HV-a – koje bi trebale koincidirati s ciljevima hrvatske vanjske politike. Ova zadnja bi trebala počivati na hrvatskom autonomnom vanjskopolitičkom konceptu, u kojem su jasno definirani hrvatski specifični strateški i ekonomski interesi na europskoj i svjetskoj razini, te diplomatski i vojni alati kojima ih se misli braniti.

U strateškom promišljanju, nužno bi bilo napustiti linearnu kauzalnost. Iako je korisna, ona ne dozvoljava učinkovit opis složenih fenomena kao što su ljudske interakcije, a na kojima počivaju međunarodni odnosi – koje bi vanjskopolitički koncept trebao regulirati. Dakle, bilo bi nužno prijeći na kompleksnu, odnosno kružnu kauzalnost, kojom je moguće pohvatati i povezati maksimalan broj akcija i retroakcija između elemenata neke promatrane problematike, npr. statusa Hrvata u BiH. U tom bi smislu hrvatski vanjskopolitički koncept trebalo opremiti sistemskom matricom. Jedino je ona u stanju vanjske ugroze analizirati kroz skup koherentnih sigurnosnih parametara koji, u isto vrijeme, utječu jedni na druge, ovise jedni o drugima i djeluju jedni na druge. Poznata Macronova metoda „u isto vrijeme“ proizlazi iz takozvanog uvažavanja kompleksnosti. Ima brojne mane, ali daje jasne geopolitičke projekcije i potiče rezilijentnost upravljačkih struktura. Hrvatsko-francusko strateško partnerstvo prilika je za hrvatske vođe da u njegovu strukturu ugrade, precizno definirane, hrvatske ekonomske i strateške interese. Briga o njihovom ostvarivanju nije na hrvatskim strateškim partnerima, nego na hrvatskim vođama.

In fine, u uvjetima u kojima je proširenje EU utrka na duge staze, a  federativno uređenje Unije i stvaranje Europske vojske su malo vjerojatni, Hrvatskoj ne treba fikus – nego jaki predsjednik. Jak na način da sukobe s najbližim susjedima anticipira i neutralizira putem strateških partnerstava sa zainteresiranim europskim i svjetskim partnerima.