Autori: Fabio Conditi/OltreLaLinea1

Izabrala i s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

U ožujku 2019  inženjer Fabio Coditi, predsjednik udruge Pozitivna moneta – Moneta Positiva – objavio je važan intervju u Money.it koji je vodio Fabio Frabetti: Originalni oblik diskusije o Euru i Europskoj uniji. Skup je ostvaren na poziv različiti sudionika koji su imali različita mišljenja.

KAKO NASTAJE INTERES ZA GOSPODARSTVO?

Interes je nastao u direktnom susretu makroekonomskih pitanja i moga rada. 2007 kreditna kriza za tražitelje kredita u neprilikama najprije je udarila na tražitelje kredita u građevinarstvu koje je bilo u mojoj kompetenciji. Shvatio sam da narav ove krize nije bila s realnog uzroka nego financijskog. Nisu nedostajali materijali, ljudske sposobnosti, organizacija ni potražnja na tržištu:  nedostojao je međutim prethodni pristup banaka koje su prije sređivale financiranje bez garancija da bi zatim zalupile vrata i onima koji su imali garancije i to solidne.

Zapitao sam se kako je bilo moguće da u jednoj stvarnoj zemlji nastane takva promjena u ponašanju bankarskog svijeta. Postavio sam si pitane o jednom dvostrukom problemu i alternativi koje je završilo u pitanju IMAJU LI NOVACA ili SU IZGUBILI FORMULU KAKO GA STVORITI?

Moja grupa i ja pokrenuli smo opsežni istraživački rad da bismo posložili komadiće ove slagalice. Na kraju smo došli do jednog gotovo prastarog pitanja u koje se uklapa, za narod,  jedna gotovo mistična aura često obavijena tehničkim pitanjima usmjerenim da spriječe razumijevanje: TKO STVARA NOVAC? KAKO GA STVARA? GDJE GA STAVLJA?

To me podsjeća na jedno pitanje Beppe Grilla iz devedesetih godina koje proizilazi iz studija Giacinta Auritia /Tekst tog autora sam prevela i objavila u hrvatskom-fokusu prije više mjeseci, naslov je: Riječ je sotonina/. /Beppe Grillo, dugogodišnji komičar a onda osnivač pokreta „5 zvijezda“/

PITANJE GIACINA AURITIA GLASI: ČIJI SU NOVCI? Izazivam te da mi daš svoj odgovor o tome.

Udar Beppe Grila u „Nježnoj apokalipsi“ bio je izvanredan i zaslužuje da bude ponovljen.

„Slažemo li se u tome da smo država mi? Da. Slažemo li se u tome da smo mi i Država ti koji dajemo vrijednost moneti? Da. ONDA MOŽEMO REĆI DA JE MONETA – NOVAC NAŠ. Ali onda AKO JE NOVAC NAŠ ZAŠTO GA POSUĐUJEMO?“

Uvjerenje koje se tokom godina proširilo je, u tom nema sumnje,  je  da: DRŽAVA VIŠE NIJE U MOGUĆNOSTI STVARATI NOVAC NEGO GA MORA POSUĐIVATI. MEĐUTIM, DRŽAVA JE JEDINA INSTITUCIJA NA SVIJETU KOJA BI TREBALA IMATI PRAVO STVARANJA NOVCA, OPISNO REČENO – STVARATI GA IZ NIČEGA.

Ovdje smo, preko naših istraživanja ušli specifičnost sporazuma, pravničkih interpretacija istih i tehničkih činjenica i došli do SENZACIONALNOG OTKRIĆA – MONETARNE SUVERENOSTI.

MONETARNA SUVERENOST TAKOĐER PRIPADA DRŽAVI KOJA IMA U SVOM POSJEDU VLAST NAD MONETOM KAKO METALNOM TAKO I NA BANKNOTAMA – NOVČANICAMA. DRŽAVA BI TU VLAST – SIGNORAGGIO – MORALA POVRATITI I PRIMIJENITI U BILO KOJEM MOMENTU DA BI OSTVARILA BILO KOJI TIP EKONOMSKIH MJERA I PRIMIJENILA IH U BILO KOJEM TRENTKU BILO KOJOM VRSTOM EKONOMSKIH MJERA I POMOGLA SVOME STANOVNIŠTVU DA PREBRODI KRIZU.

ONO ŠTO ŽELIMO POJASNITI JE ŠTO SE PRETHODNO ZBIVALO S LIROM A SADA DOGAĐA S EUROM PO ČIJOJ STRUKTURI MI MORAMO KUPITI MONETU – NOVAC – PROGRESIVNIM ZADUŽIVANJE!!!???

Potrebno je prije svega utvrditi os, točku koja je sve promijenila i ta činjenica prethodi čuvenom razvodu Ministarstva financija od /narodne /  Banke Italije.

1971, godine kada je američki predsjednik Richard Nixon ODVOJIO VRIJEDNOST DOLARA OD ZLATA – učinio je kraj – ZLATNOM STANDARDU RAZMJENE – GOLD STANDARD EXCHANGE koji je nastao utvrđenim sustavom mijenjanja novca Bretton Wood koji je utemeljem 1944. /Time su poništeni prijedlozi Keynesa//.

PO PRVI PUTA U POVIJESTI ČOVJEČANSTVA MONETA JE POSTALA ODVOJENA OD BILO KAKVE REALNE VRIJEDNOSTI KOJA BI IMALA U SEBI / U OVOM SLUČAJU – ZLATO / I KOJA BI GARANTIRALA POVJERENJE U TAJ SUSTAV ZAMIJENE.

MONETARNO SREDSTVO JE POSTALO TAKO PO VRSTI POVJERENJA – NE VIŠE SREDSTVO KOJE IMA VRIJEDNOST U SEBI – NEGO MONETA FIAT.

TAKO JE POSTALO VAŽNO TKO, KOJI SUBJEKT EMITIRA TU MONETU, KOJA INSTITUCIJA MOŽE GARANTIRATI VRIJEDNOST I VALJANOST. AKO SAM PRIVATNA OSOBA KOJA NE MOŽE GARANTIRATI JAVNI INTERES MOJA MONETA POSTAJE IZRAZITO SPEKULATIVNA ŠTO ĆE REĆI – SLUŽITI ĆE BOGAĆENJU MALOBROJNIH I OSIROMAŠENJU SVIH DRUGIH.

Od 1860 do 1980 talijanska država se financirala vlastitim monetarnim izvorima i tada se govorilo o MINISTARSTVU FINANCIJA a ne o SREDIŠNJOJ, CENTRALNOJ BANCI ili preko 50% čitavog javnog duga države. Drugi dio – 50% – je bio upravo u kompetenciji Banc d Italija – središnje talijanske banke – čiji su udjeli u to vrijeme bili u ruci javnih banaka, dakle bila je samo jedan ogranak Države.

Država je stavljala vlastite naslove na financijska tržišta ali je i samu sebe stabilizirala stopom kamate koji je morala podržavati; neprodane naslove prema sporazumu prvog ministra – predsjednika i guvernera prihvaćala je Središnja banka koja ih je monetizirala stavljajući ih u pasivnu bilancu. U praksi je Država imala neograničene mogućnosti financiranja. Ovdje se radilo i kristalnoj jasnoći ekonomskog izbora.

Ostvarivanjem  anti cikličkih politika, korištenjem monetarnih instrumenata prema vlastitom izboru za reguliranje valutarne /monetarne/ mase u prometu u periodu inflacije /kad ju je potrebno smiriti / ili deflacije / kada ju treba popustiti/ bilo je plod političkog sporazuma i znanja.

A ŠTO SE DOGODILO 1981?

Nastao je niz prijelaza koji je doveo do brutalne tranzicije od potpunog suvereniteta u rukama Države do osakaćenog suvereniteta koji je djelimično prenesen, zahvaljujući politikama samoograničenja,  djelovanjem različitih vlada, koje je dovelo do stvaranja jednog neovisnog organa koji danas više nije ni Banca d Italija – Talijanska narodna banka, nego Banca Centrale Europea – Središnja Europska Banka.

Međutim ova /BCE /postavlja granice stvaranja novca – monete – u odnosu na valutarnu – monetarnu masu. Ukoliko je ta akcija dopuštena privatnim bankama s obzirom na povjerenje one ostvaruju 97% novca koji mi danas koristimo.

A KAKO GA STVARAJU?

IZ NIČEGA BEZ IKAKVIH TEHNIČKIH SREDSTAVA. STVORE TEKUĆI RAČUN NA KOJI DOZNAČUJU NOVCE PREKO NUMERIČKIH TABELA KOMPJUTORA: MEHANIZMOM DVOSTRUKE PARTITE. NA SVOJU AKTIVU STAVLJAJU KREDIT VLASNIKA TEKUĆEG RAČUNA S HIPOTEKARNOM GARANCIJOM. TAKO STVARAJU NOVAC NAŠIM SREDSTVIMA BEZ IKAKVIH TROŠKOVA PO CIJENI GARANCIJA KOJE IM MI DAJEMO UZ, NARAVNO, KAMATU.

To je suludo. Spontano mi na pamet dolaze pitanja: S obzirom na nabrojane uvjete kako uspijevaju bankrotirati? I zašto je danas tako teško od njih dobiti kredit?

Ovdje je vrlo komplicirano polje: kada smo mi proučavali bankarsko računovodstvo učinilo nam se da smo krenuli u zbrku i luđački pothvat. Od trenutka kad privatne banke traže profit za svoje radnje prirodno je da one dopuštaju posudbu za što je moguće više vraćanje /novca/: spekulativni mjehuri s nekretninama i financijske spekulacije su direktna posljedica. REALNA EKONOMIJA GRAĐANA I PODUZETNIKA IZ TOG PERVERZNOG SUSTAVA ČINI SAMO OKO 10% NOVCA.

PREPUŠTANJE PRIVATNIM BANKAMA PRAVA DA STVARAJU NOVAC DOVELO JE DO STANJA DA ONE SAME ODREĐUJU I BIRAJU KOJIM SMJEROM UPRAVITI NOVAC. NOVAC ĆE USMJERITI ONAMO GDJE JE ZA NJIH VELIKA DOBIT.

ONO ŠTO MOŽE DOVESTI DO PROPASTI OVIH BANAKA NISU MALE ŠTEDIŠE, VEĆ VELIKI PODUZETNICI, ČESTO PRIJATELJI PRIJATELJA, KOJI NE VRAĆAJU DUGOVE (TO SU CIFRE KOJE SE VRTE OKO DESETINA MILIJUNA EURA). PASIVA BILANCE KOJA SE TAKO STVORILA U TIM SLUČAJEVIMA NIJE ČAK POKRIVENA NI SOLIDNIM GARANCIJAMA KOJE SE INAČE TRAŽE KADA SE KUPUJE KUĆA ( ZA KOJU TRAŽE HIPOTEKU KAO JAMČEVINU).

BANKE DAKLE STVARAJU NOVAC NA TEMELJU JEDNE REALNE GARANCIJE: AKO TA NE POSTOJI ILI NE POSTOJI VIŠE NASTAJU PROBLEMI  U POSTUPANJU S NASTALOM PASIVOM /DUGOM/. PREMA SADAŠNJIM NORMAMA KOJE SU NA SANZI BANKA SE MOŽE POKRITI SA VLASTITOM IMOVINOM, LIKVIDNOŠĆU KAPITALA KOJI JOJ PRIPADA, ZATIM OBLIGACIJAMA I NA KONCU ZAKONOM BAIL-IN VLASNICIMA TEKUĆIH RAČUNA.

JE LI KARTA KOJU KORISTE ONI KOJI PRIMAJU DRŽAVNU POTPORU OBLIK STVARANJA NOVCA?

Stvarno nije. Novci koji potječu iz državnih izvora nastaju kao razliku u troškovima između troškova i uprihodovanog. To je jednostavno premještanje izvora prihoda s jednog naslova na drugi. S makroekonomskog stajališta ništa nije učinjeno nego samo premiještanje sredstava po stavkama.

Ono što se mora shvatiti je da se danas ne moraju premiještati novci nego  ih se  istinski treba stvarati sve dok se oni mogu upotrijebiti u tokovima realne ekonomije, obitelji i poduzeća. Mario Draghi /predsjednik Europske Središnje Banke/ sa svojim QE-quantitative easing- oživio je iz ničega 2600 milijardi eura: nije ih izvukao iz podruma nego ih je proizvo klikom kompjutora u Frankfurtu.

U ritmu od 80 milijardi mjesečno: rečeno u građevinarskim pojmovima, milijun potpuno novih stanova od 100 kvadratnih metara. O tome postoji jedan video koji je objavljen i koji je jednostavnošću zaprepastio prisutne prikazavši iskrenost Maria Draghi koji je na pitanje novinara: MOGU LI NOVCI IMATI KRAJ?, odgovorio: Tehnički NE. NOVAC NEMA KRAJA. Stoga imamo ogromne izvore da zadovoljimo sve naše potrebe. Bolje bi bilo reći: IMAMO NEOGRANIČENE MONETARNE IZVORE. Kao nakon 1971 i poslije. Ali ovdje je naglasak na „naše“, točno čije? TI SU NOVCI UVIJEK DATI BANKAMA I FINANCIJSKIM TRŽIŠTIMA.

Izbor koji bi uostalom išao protiv  ciljeva BCE- Europske središnje banke –  bio bi u člancima 127 TFUE i 3 TUE koji bi trebali predviđati uravnoteženi socijalni rast (koji je međutim nespojiv sa stabilnošću cijena što je inače prvi cilj postavljen da suzbije jedan od problema a to je problem inflacije (uzevši riječi američkog ekonomista Randall Wraya.)

Paolo Savona je napisao pismo Europskoj uniji u rujnu 2018: Recimo da sam ja potpisao ugovor s ciljevima a ti mi ne dopuštaš da ih postignem , je li ugovor valjan? Nije, ništavan je. Zbog toga ja ću učiniti korak prema kontinentalnoj zajednici s ciljem da ih stavim pred sve njihove mogućnosti: Jesu li postignuti zajednički ciljevi? Nisu, čak ni stabilnost cijena s inflacijom od 2%.

Ostavši u sferi Eura talijanska država bi trebala vršiti svoj vlastiti monetarni suverenitet, što bi vi rekli, ne bi ga trebala biti lišena. Kako bi ga trebala vršiti?

Za početak bi htio dati ovaj odgovor, par elemenata koji se tiču definicije suvereniteta. Članak 1. Ustava predviđa:  DA SUVERENITET PRIPADA NARODU, ČAK NE VLADI ILI PARLAMENTU, NEGO DIREKTNO TALIJANSKOM NARODU. TIME ULAZIMO I U PODRUČJE MONETARNOG I FISKALNOG SUVERENITETA KOJI SE MOGU OGRANIČITI JEDINO ČLANKOM 11. ALI SE NE MOGU NIKOME USTUPITI NI NA KOJI NAČIN.

Ono što je ustupljeno je ustupak u vođenju politike različitih država koja se tiče monetarnog i fiskalnog. Prva /monetarna/ je ustupljena ali je već prije bila pod Središnjom bankom više nego direktno pod Državom. To se dogodilo prijenosom nadležnosti Banca d Italija – Talijanske banke- na BCE – na Europsku središnju banku.

Ali prve nadležnosti su uvijek bile u Ministarstvu financija koje i danas ima nadležnost nad metalnim novcem, nad banknotama – novčanicama itd. Članak 117 potvrđuje da je moneta državna i da je izmjenjena kao takva ustavno 2001 kad smo potpisali Maastricht.

I ONDA KAKO DRŽAVA MOŽE VRŠITI TAJ MONETARNI SUVERENITET?

Na različite načine ali prije svega treba definirati ono što se ne može činiti s obzirom na europske ugovore koji su potpisani.  Ne može emitirati novčanice (povijesna transformacije novčanica), međutim  nadležnost Ministarstva financija /danas Ministarstvo gospodarstva i financija/ su metalni novci i državne obveznice /zapisi/ ili bilo kakav tip elektronskog, fiskalnag ili virtualnog /novca/.

Ova posljednja skupina je prenesena na BCE – Središnju europsku banku a to nikada mogla biti jer je direktna nadležnosti Države Italije. Prema tome u Tekstu Unico Bancario članak 11bis ističe se da elektronska valuta može biti štoviše emitirana i od regia razlličitih država. Ovdje se razgovor vraća na prvo: Ako ja mogu stvarati elektronsku monetu zašto bi posuđivao novac?

A ONDA ZAŠTO NIJEDNA DRŽAVA NE VRŠI OVU FUNKCIJU?

ZATO ŠTO PROBLEM KOJI NASTAJE NIJE MONETARNOG NEGO PSIHOLOŠKOG TIPA.  Mi iz udruge Pozitivna moneta – Moneta positiva govorimo uvijek o tomu da   živimo uronjeni u Platonovu pečinu vezani lancima gledajući u dno gdje se projiciraju sjene stvarnosti. U modernom smislu na dnu pečine se nalazi kamera ili TV ekran čije su poruke prevare izrabljivača.

Svakodnevno ponavljana mantra prema Gebelsovoj metodi /ponoviti laž tisuće puta pretvara istu laž u istinu /, a novci se negdje moraju naći. Nitko međutim ne upućuje kako bi se pošteno trebalo raditi i da se novci trebaju stvarati ni iz čega.

A /NOVCI/ SE MOGU STVARATI BEZ IKAKVIH POSLJEDICA TAKO DA SE NISTE ZADUŽILI BILO GDJE I KOD BILO KOGA.

Odgovaram jednim pitanjem: Otkuda dolazi novac koji imamo u džepovima? Jednostavno: Netko ga je morao napraviti. Prije nego kupimo jedan stroj stroj treba biti proizveden. Isto tako prije nego uzmemo novac na posudbu trebao ga je /novac/ netko stvoriti. Koja je radnja koja to dopušta? Kako se to događa? Kako se prave novci? To pitanje nije ni malo ni neobično.

Kako, na primjer, funkcioniraju financijska tržišta koja nemaju nikakav podzemni podrum: Država emitira dužničke naslove na milijon eura, tržišta / to najviše čine velike banke i investicijski fondovi/ kupuju ulažući ih kao aktivu bilance banke koja sa svoje strane stvara milijon eura koji se poslije usmjerava prema Državi.

To je naprosto ludost! Promislite dobro … Zašto Država nema jednu javnu banku s kojom bi izvodila istu igru? Zašto se mora obraćati privatnim spekulantima?

Rasprava o EURU i o svim povezanim temama s mog motrišta su izlišne s obzirom na ono temeljno u raspravi, s obzirom na glavni problem, a taj je, KAKO SE STVARA MONETA/NOVAC.

Jer svaki problem nastaje ako se nemaju ekonomska sredstva za poticanje rada onom tko rad  treba i za vršenje poslova koji su potrebni: stoga prema monetarnim sredstvima koja su gore navedena ne bi smio postojati nikakav financijski problem bilo kakve vrste troškova i investicija ako se žele poduzeti.

ZAŠTO SMO DALI PRIVATNIM BANKAMA DA STVARAJU 97% UKUPNOG NOVCA KOJI KORISTIMO? ZAŠTO SMO DALI U ZAKUP EKONOMSKI ELEMENT – MONETU –KOJA JE OD NAJVEĆE VAŽNOSTI?  A DALI SMO JU U ZAKUP  ONIM OSOBAMA KOJE RADE U KORIST MALOBROJNIH A NE SVIH?

Kako bi funkcionirala raspodjela novca – monete –  prema idealnom modelu Fabia Coditi?

Stigli smo do toga da kažemo: nije toliko važno kako, nego je fundamentalno stvarati novac i uložiti ga u gospodarstvo. To je bitna radnja dok služi toj svrsi. Jasno je da bi novac trebao  biti usmjeren prema onima koji su najviše kažnjeni ekonomskom nejednakošću koja je danas očita prema virtuoznom mehanizmu  raspodjele prihoda  koji naš Ustav predviđa. Na primjer: prema nedavnim podacima Oxfama gotovo četiri milijarde siromašnih ljudi u svijetu posjeduju onoliko koliko posjeduje 26 osoba. Nije se nikada u povijesti čovječanstva dogodila takva nejednakost.

Ne smijemo činiti ono što je podržavao Giovanni Falcone: „Slijedi tok novca i otkrit ćeš mafiju.“ U ovom slučaju moramo imati brigu slijediti proces stvaranja i raspodjele novca i otkrit ćemo zašto osiromašujemo. Italija svake godine potroši 200 milijardi eura na kamate / lihvu / na dug. To je 12% BNP; u Grčkoj smo vidjeli kako su slavine Središnje europske banke zatvorene kad je narod počeo povlačiti novce. Dakle radi se o problemu političke naravi, o izboru i političkoj svijesti