Connect with us

Vijesti

Europska STRATEGIJA za Hrvatsku i mogućnosti otpora

Published

on

Svaki inteligentni čovjek ima svoje planove, a plan o kojem ovisi opstanak je strateški plan. Svaka vojska, države, poduzeća i organizacije imaju svoje planove.

Vojni zapovjednik koji želi pobijediti protivnika mora što više znati o protivniku, mora realno sagledati svoje mogućnosti i resurse, te mora osmisliti kako pobijediti protivnika. Taj plan je strateški plan obrane ili napada. Ako neprijatelj dozna za detalje plana bitka je izgubljena.

I poduzeća imaju svoj plan borbe protiv konkurencije. Ako konkurenti doznaju što im protivnik sprema poduzeti će protu-mjere pa će plan protiv konkurencije propasti – donosi NoveNews.hr

I države, kao i međunarodne organizacije imaju svoje strateške planove koji moraju ostati skriveni, kako bi bili realizirani.

I Europska Unija ima svoje strateške planove, a ti planovi se ne razmatraju na europskom parlamentu. Ti planovi se dogovaraju na sastancima predsjednika i vlada samo najvažnijih članica; Njemačke i Francuske, a strateški instituti Velike Britanije su pokrenuli postupak Brxeita zato što im ti planovi nisu odgovarali.

U europskim strateškim planovima se utvrđuje globalan europska politika, te se dodjeljuju zadaci pojedinim manjim državama članicama. Male države i ne znaju kakvi su planovi za njih. To se može utvrditi samo analizom konkretnih poteza koje europske institucije povlače prema pojedinim državama.

Kakvi su Njemački i Francuski planovi prema hrvatskoj možemo utvrditi samo analizom pojedinih poteza i slučajnih izjava pojedinih političara velikih država.

Davno je bivša Britanska premijerka Thacher izjavila kako je Hrvatska mala zemlja za veliki odmor. U pojedinim dugoročnim analizama je navedeno kako bi do 2050. u Hrvatskoj moglo biti izgrađeno hotela za do 7 milijuna umirovljenika. Kada pogledamo koje sve projekte Europa financira u Hrvatskoj vidimo kako je vrlo lako dobiti novac koji nam je potreban za dolazak turista, za hotele, za muzeje u selima, za kulturu, te za sve što je potrebno turistima. Dobiti poticaj za neku proizvodnju, osobito industrijsku proizvodnju jako je teško. Industrija je planirana za druge države. Hrvati koji znaju raditi u industriji masovno odlaze u industrijske zemlje kako bi ona tamo opstala. Hrvatska se prazni, a obradiva zemlja se koncentrira u rukama velikih proizvođača poljoprivrednih sirovina. Šume zauzimaju 48 % površine države, a zbog napuštanja zemlje te površine se i povećavaju. Prirast drvne mase je između 15% i 20 % veća od sječe.

Iz svih ovih indicija vrlo lako se može iščitati europska strategija za Hrvatsku.

Hrvatska bi do 2050. trebala imati oko 9.000.000 stanovnika. Od toga bi 7.000.000 trebali biti europski umirovljenici koji bi se smjestili na području jadranske obale i zaleđa gdje je klima ugodna i gdje su troškovi grijanja zimi puno manji nego u bogatim sjevernim državama. Preseljenjem njihovih umirovljenika kod nas troškovi zbrinjavanja umirovljenika bi se smanjili. Za potrebe brige za umirovljenike i za turizam na Jadranu dovoljno je milijun lokalnih stanovnika. Na kontinentalnom dijelu države, za potrebe lovnog turizma i za proizvodnju poljoprivrednih sirovina također je dovoljno milijun stanovnika.

To znači kako je Hrvatskoj dovoljno ostaviti 2.000.000. domicilnog stanovništva, dok sve ostale treba zaposliti u zapadnim industrijskim državama.

To su zapadni planovi za nas, a koliko će se od toga ostvariti ovisi o nama. Ako budemo samo slušali direktive njihov plan će se realizirati, a ako budemo kreirali vlastite planove svi njihovi planovi mogu pasti u vodu.

Kako bi ljude zadržali u Hrvatskoj osnovni cilj fiskalne i monetarne politike, a i svih ostalih politika mora biti zapošljavanje. Potreban nam je stalni nedostatak radne snage, a taj nedostatak ne smijemo nadoknađivati uvozom radne snage.

Nedostatak radne snage je jedina sila koja može dovesti do dizanje plaća na nivo koji je u zapadnoj Europi.

A kada plaće kod nas budu kao i na zapadu i kad zaposlenje bude lagano nitko neće bježati na zapad.

Da bi plaće mogle rast porezi moraju padati. Manji porezi znače manje novca u državnim službama i monopolskim državnim poduzećima. Da bi se to ostvarilo plaće u državnim službama i poduzećima treba spustiti ispod nivoa u realnom proizvodnom sektoru. Sve osim prirodnih monopola potrebno je prodati.

Izlazak ne možemo tražiti samo u turizmu i poljoprivredi.

Sve zemlje koje se oslanjaju samo na ove privredne grane su siromašne države. Jedini izlaz za državu je obnova industrijske proizvodnje koja jedina može osigurati zapošljavanje nezaposlenih i povećanje izvoza.

Do obnove industrije samo djelomično može doći na temelju prerade domaćih sirovina. Više od potreba imamo samo drveta, pijeska, šljunka i kamena, ali zbog visokih koncesija, ili lažne zaštite okoline i to nedovoljno koristimo.

Jedini način na koji možemo stvoriti konkurentnu industriju je maksimalno iskoristiti znanje i inovativnost naših ljudi.

Kako bi bili konkurentni ne možemo se osloniti na kopiranje zapadnih visokih tehnologija. Kopiranjem tuđih tehnološki naprednih, ali ekonomski zastarjelih proizvoda mogu zaraditi samo države koje imaju jeftinu i kvalitetnu radnu snagu. Naša radna snaga nije jeftina i mi se moramo okrenuti razvoju vlastitih inovativnih proizvoda i tehnologija. Samo tehnologije zasnovane na inovacijama mogu nas izvuči iz problema.

Za razvoj inovativnih proizvoda potrebni su inovatori koje imamo, te poduzetnici, znanstvenici i inženjeri koji su sposobni ideje razviti do konačnog proizvoda. Za njihov rad potreban je kapital kojeg moramo preusmjeriti iz nekih drugih djelatnosti. Pri svemu ovome najbolje je organizacijski kopirati najinovativniju državu, a to je SAD.

Razvoj inovacija je rizik u kojem samo 2 posto ideja ima mogućnost doći do faze industrijskog proizvoda. U prvoj fazi razvoja kada se provjerava vrijednost same ideje nije realno očekivati državne poticaje, ili bankarske kredite. To ne postoji nigdje na svijetu, a kada bi postojalo većina državnih poticaja bi završila u džepovima “inovatora” koji su spremni nekom državnom dužnosniku ponuditi najveću proviziju. Iz istog razloga ni vlasnici banaka ne dozvoljavaju svojim menadžerima financiranje ideja. Među tisuću najbogatijih amerikanaca industrijalaca koji su stvorili sami sebe nema nikoga tko je krenuo u razvoj gole ideje sa državnim poticajem, ili bankarskim kreditom. U SAD-u većinu kapitala za razvoj inovacija u prvoj fazi se nabavlja izdavanjem osnivačkih dokapitalizacijskih dionica koje se prodaju rodbini, prijateljima i ostalima kojima se ideja sviđa. Rizik je osobni, a ulagači su osobe koje su spremne izgubiti dio svoga kapitala.

Kod nas ovakav model financiranja nije moguć zbog male motiviranosti i velike nesigurnosti. Ako većinski dioničar prevari manje dioničare ne postoji institucija koja bi to istraživala po službenoj dužnosti, a kazne su minimalne. U SAD-u, u okviru ministarstva gospodarstva djeluje Ured za industriju i sigurnosti (BIS Bureau of Industry and Security) koja je u stvari gospodarska policija. To je agencija koja se brine za napredak nacionalne sigurnosti, vanjsku politiku i ekonomske ciljeve osiguravajući učinkovitu kontrolu izvoza i američke strateške tehnologije. BIS upravlja i izvršava propise koji reguliraju izvoz i ponovni izvoz komercijalnih roba i tehnologije, kao i manje osjetljivih vojnih stavki. BIS se brine za provođenje propisa koji reguliraju konkurentnost, izvoz i zaštitu manjinskih investitora, a ima ovlasti veće nego naš Uskok. Kazna za prevare manjinskih dioničara je 15 do 20 godina zatvora, i to je jedini način na koji se može očuvati industrija. I u našem ministarstvu gospodarstva bi trebalo osnovati jednu malu, ali efikasnu agenciju koja bi štitila konkurentnost, izvoz i manjinske dioničare.

Amerikanci vole kupovati osnivačke dionice raznih start-upova pošto je tu mogućnost zarade puno veća nego u štednji. Kada god industrija počne stagnirati američki FED snizi primarnu kamatu, pa i komercijalne banke snižavaju svoju kamatu na štednju. Tada ulagači traže mogućnosti veće zarade i mnogi se odlučuju za ulaganje u razvoj novih ideja.

Kako bi se smanjila mogućnost ponovnog razvoja nečega što je već netko drugi razvio u SAD, u okviru ministarstva gospodarstva djeluje i posebna obavještajna agencija, nacionalna agencija za usluge tehničkih informacija (NTIS national tehnical Information Service). Ova agencija služi kao najveći središnji resurs znanstvenih, tehničkih, inženjerskih i poslovnih informacije koji su im dostupni iz javnih i obavještajnih izvora. Više od 60 godina NTIS osigurava tvrtkama, sveučilištima i javnosti pravovremeni pristup preko 3 milijuna publikacija koje pokrivaju više od 350 tematskih područja. Informacije o svim novim inovacijama i otkrićima besplatno dostavljaju na adrese preko 500 tvrtki kojima bi pojedina informacija mogla biti zanimljiva.
Njihova misija je promicanja nacionalnog gospodarskog rasta pružajući pristup informacijama koje potiče inovacije i otkrića, te prenose informacije i na druge savezne agencije.

I Hrvatska bi morala imati neku agenciju u manjem obimu koja bi se bavila sličnim poslom.

Ova agencija bi morala imati vanjske stručne suradnike za 30-50 područja koji bi trebali obilaziti stručne skupove i sajmove, te izložbe inovacija i novih proizvoda. Za svako područje bi morala imati najmanje jednog znanstvenika ili stručnjaka, jednog inovatora i jednog poduzetnika koji bi sa svoje točke promatranja ocjenjivali dostupne informacije o svim novostima u svijetu. Sve te potrebne kadrove bi trebalo angažirati kroz fakultete, stručne udruge, poduzetničke komore, te udruge inovatora.Usluge ovakve agencije su osobito značajne kod početne faze razvoja neke ideje.

Ideje koje se u početnoj fazi pokažu zanimljive za vojnu upotrebu, ili od fundamentalne koristi SAD razvija preko vojne agencije DARPA, ili svemirske NASA. Većina današnjih najnaprednijih tehnologija, ili materijala razvijene su upravo kroz ove dvije agencije. Ove agencije ne potiču razvoj nekih neodređenih ideja, već one u svome radu na vojnim ili svemirskim projektima traže ideje za rješavanje tehničkih problema koje žele riješiti. Za takve konkretne probleme objavljuju javne natječaje, a javiti se može svako američko poduzeća koje ima dobru ideju. Svako poduzeće i pojedinci u njemu koji imaju doticaj sa povjerljivim informacijama moraju imati certifikat o poslovnoj sigurnosti kako ne bi došlo do curenja bilo kakvih informacija o razvoju projekta, kao i državni službenici koji kontroliraju ili testiraju projekt. Posebno važne projekte štiti vojska ili FBI. Odabrana poduzeća sa dobrim idejama dobivaju priliku prezentirati prototipove svojih rješenja, a odabrana rješenja dobivaju dodatnu narudžbu za poboljšane prototipove koji služe za dodatno testiranje. Takve narudžbe se unaprijed plaćaju po cijeni dovoljnoj za pokriće svih troškova razvoja. Kada testiranje u više iteracija završi do prihvatljive kvalitete vojska ili NASA sa odabranim poduzećem sklapa čvrsti ugovor o isporuci proizvoda, a sa tim ugovorom svako poduzeća može dobiti kredit od bilo koje banke uz minimalne kamate.

Kod inovacija za koje interes nema ni DARPA ni NASA privatni sitni investitori su glavni podupiratelji razvoja ideja i u drugoj fazi razvoja proizvoda kada se testiraju prototipovi, ili pilot projekti. U ovoj fazi i u SAD-u država se ponekad uključuje svojim poticajima koji nikada nije u novcu, kako ne bi došlo do zloupotreba. To bi mogla raditi i Hrvatska, a umjesto novca država može pomoći plaćanjem testiranja raznim institutima, ili ustupanjem prostora za izgradnju ili testiranje projekta. U ovoj fazi razvoja još uvijek nije logično očekivati ulaganje banaka pošto je rizik još uvijek prevelik.

trećoj fazi razvoja kada se kreće u serijsku proizvodnju država (ili državna poduzeća) bi mogla poticati razvoj narudžbom određene količine proizvoda sa plaćanjem unaprijed, ili sklapanjem čvrstih ugovora koji bi bankarima mogli poslužiti kao garancija plaćanja. Međutim, banke u stranom vlasništvu zasigurno neće financirati proizvodnje koje bi mogle konkurirati kompanijama iz njihovih matičnih država, pa je potrebno omogućiti osnivanje novih malih banaka u rukama domaćih ulagača. Sredstva za serijsku proizvodnju bi se mogla nabaviti i iz EU fondova, ali ni to nije logično očekivati kada se radi o proizvodima koji bi mogli konkurirati proizvodnji iz razvijenih europskih država. Kada je u pitanju proizvodnja EU fondovi će to poduprijeti kada se radi o proizvodnji dijelova za čiju proizvodnju nemaju dovoljno kvalificiranih radnika, ili kada postoji velika opasnost od zagađenja okoline.

Kako bi izvršili reindustrijalizaciju Hrvatske moramo se ugledati na SAD, to jest destimulirati štednju i stimulirati privatna ulaganja u start-upove. U tom cilju kazna za prijevaru manjinskih dioničara bi morala biti najmanje 15 godina zatvora, a istraživanjem takvih prijevara bi se morala baviti posebna agencija. Kao i amerikanci morali bi imati i posebnu obavještajnu agenciju koja bi radila ne samo za državu već i za domaća poduzeća. Također bi trebali destimulirati štednju kako bi se dio od 180 milijardi kuna štednje barem djelomično usmjerio u proizvodnju.

Najveća mogućnost za reindustrijalizaciju su kapitalne investicije, ali to je pitanje o kojem ovisi opstanak Hrvatske. Pitanje je hoće li kapitalne investicije biti kamen oko vrata, ili će biti posljednja slamka spasa za Hrvatsku?

Jedini realni izvori sredstava za kapitalne investicije su strani krediti i EU fondovi. Ako bi u kapitalne investicije krenuli na način da glavni dobavljači kredita, radova i opreme budu strane banke i korporacije kapitalne investicije bi nam vrlo lako mogle postati kamen oko vrata, pošto većina njih ne može snositi trošak kamata, a ponekad ni glavnice.

Da bi kapitalne investicije postale slamka spasa svi natječaji za izvođenje radova i izbor opreme moraju biti sastavljeni tako da neformalno preferiraju domaće izvođače. Ako za neke radove ne postoji dovoljno kvalitetan izvođač potrebno je radove podijeliti u više faza kako bi se našli domaći izvođači koji zadovoljavaju uvjete. Ako to nije moguća pojedinu opremu treba nabaviti na način kako to radi američka DARPA i NASA. Na taj način natječajem za idejno riješenje nekog konkretnog problema moguće je razviti domaće proizvođače opreme. Pri tome bi neizbježno došlo do usporavanja kapitalne investicije, ali to nije bitno pošto investicije najčešće i nisu cilj same sebi, već je cilj zaposliti nezaposlene, te kasnije povećati izvoz.

Pri svim ovim postupcima moguće je da pojedini državni dužnosnici pod utjecajem mita preferiraju strane dobavljače. Kako se to ne bi dogodilo svi djelatnici odabranih domaćih poduzeća i državni dužnosnici koji dolaze u doticaj sa klasificiranim tajnim dokumentima o projektima morali bi biti pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi. Ako neki državni dužnosnik ipak počne djelovati u stranom interesu, to se ne bi smjelo tretirati kao običan kriminal, već bi se moralo tretirati kao ugrožavanje nacionalne sigurnosti. U takvim slučajevima državna sigurnost bi morala djelovati na način koji je uobičajen za takve slučajeve u najrazvijenim državama.

Kako bi se reindustrijalizacija mogla provesti potrebno je promijeniti i čitav niz zakona, osobito zakona koji smanjuju konkurentnost.

Porezi na bazne djelatnosti trebaju biti minimalni kako ne bi opterećivali konkurentnost viših faza proizvodnje koji zapošljavaju više ljudi i stvaraju veću dodanu vrijednost. Kako se nepošteni poduzetnici ne bi mogli razvijati na račun svojih dobavljača PDV sa ulaznih računa se ne bi smio obračunavati kao predporaz dok se račun ne plati. Iz sustava PDV-a bi trebalo isključiti sve poduzetnike kojima je godišnji promet manji od 2.000.000. kuna, kako bi mali proizvođači koji svoje proizvode prodaju u malim trgovinama bili konkurentniji.

Također je važno donijeti zakone koji stabiliziraju investicijsko okruženje, povećavaju sigurnost investicija.

Kako monopolska državna poduzeća ne bi gušila privatna poduzeća iz realnog sektora monopolisti se ne bi smjeli baviti tržišnim aktivnostima, što najčešće financiraju zaradom iz monopolske djelatnosti.

Za realizaciju reidustrijalizacije najveći problem je državna administracija, pravosuđe i obrazovanje koji nisu osposobljeni za podršku poduzetništvu, već češće koče bilo kakvi razvoj. Zavist kao emocija poticana u komunizmu, a koja je svojstvena ispodprosječnima, često je nesavladiva prepreka za poduzetništvo.  Tihomir Čuljak/Novenews.hr.

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved