ŠOKANTNI REZULTATI ISTRAŽIVANJA EUROPSKOG AKADEMIKA

Miroslav Todorović u svojoj je znanoj knjizi o Titu napisao rečenicu: “Nadaleko je poznato da se od ovog putovanja s lažnim imenom pa sve do pobjedonosnog ulaska u Beograd, u jesen 1944. godine, služio sa sedamdesetak i više imena i približno toliko nadimaka. Zbog zbrke nastale korištenjem tuđih identiteta i isprava, često se i sam pitao postoji li on uopće” (Miroslav Todorović, Hohštapler, Beograd, 2016., str. 98). Todorovićev stav, dakako humoran, nije daleko od istine. Zato smo ga izabrali kao moto za članak koji ima za zadaću odgovoriti na pitanje jesu li Josip Broz, rođen 7. svibnja 1892. (podaci: status animarum tuheljske župe) i kasniji Tito, maršal Jugoslavije, ista osoba.

Pritom će se netko pitati u čemu je poanta takvih dokaza. Tito je činio povijesna djela: je li ili nije identičan Josipu Brozu iz Kumrovca s ovog gledišta nije bitno. Ali to nije istina. Titoizam kao politički sustav temeljio se na kombiniranom nizu prevara. Prva prevara počela je s krajem Drugoga svjetskog rata. Titoizam kraj Drugoga rata smatra završetkom neprijateljstava na području Kraljevine Jugoslavije, kao i početkom mira i oslobođenjem za njezine građane, ali u stvarnosti se dogodilo da je jedan totalitarni sustav samo zamijenio drugi, a užasi rata, u obliku ubijanja ratnih zarobljenika i njihovih obitelji, tek su počeli. U nekoliko tjedana umrlo je više od četvrt milijuna ljudi (od tada znamo Križni put). Dalje: titoizam se proglasio najdemokratskijim političkim sustavom na Istoku i Zapadu, ali tamnice su uvijek bile pune političkih uznika, politička policija likvidirala je protivnike režima, pa čak i u godini kad je pao Berlinski zid (1989.).

Glavni slogan titoizma također je bio obmana: bratstvo i jedinstvo. To nikada nije postojalo, što dokazuje ozbiljnost međuetničkih sukoba u vrijeme raspada SFRJ. Ono što legitimira našu analizu jest: ako Josip Broz doista nije bio ista osoba kao maršal Tito, onda je to još jedna u nizu prevara, koja je još važnija zato što se odnosi na status najbitnije režimske ikone. Doista: Josip Broz, rođen u Kumrovcu 1892. godine nije ista osoba kao kasniji maršal Jugoslavije.

Fotografije ne lažu

Tu činjenicu dokazujemo kroz pet elemenata, od kojih su tri utemeljena na fotografskom materijalu.

Kao polazište uzimamo fotografiju snimljenu tijekom Bombaškog procesa. Snimka je nastala u prostorijama zagrebačke policije 4. svibnja 1928. Nosi broj 10434 i nesumnjivo predstavlja Josipa Broza (Tihomir Stanojević, Tito, Stvarnost, Zagreb, 1962, str. 48).

Na snimci se vidi kako je ušna školjka Josipa Broza bez resice. Dalje: ona se bez resice spaja s kožom. Ali to nije slučaj s kasnijim Titom. Fotografija na njegovom uhu pokazuje da ima izrazitu resicu (Tihomir Stanojević, Tito, fotografija br. 384, njezin naslov: “Jedan od prvih Titovih portreta u uniformi maršala nakon rata, 1946.”)

Još jedna razlika između Josipa Broza i kasnijeg Tita je izbočina na prednjoj strani lubanje, koju Josip Broz nesumnjivo ima, a Tito je bez njih. To se posebno vidi u bočnom kadru fotografija.

Treća razlika između Josipa Broza i kasnijeg Tita odnosi se na visinu. Dovoljno je usporediti jednu fotografiju Josipa Broza prije Drugoga svjetskog rata i jednu od poslijeratnih fotografija. Uzmimo li za primjer fotografiju snimljenu u vrijeme dok je Josip Broz metalurg u Kamniku, možemo primijetiti da je on jedan od najviših na slici. Poslijeratne fotografije, međutim, sugeriraju suprotno: kasniji Tito uvijek je manji ili barem isti kao i ostali u okviru kadra fotografije.

Prema poznatom izvoru iz CIA-e, Marijanu Johnu Markulu, Josip Broz bio je visok 180 cm. Poslijeratni Tito imao je samo 160 cm. Riječ je o američkom obavještajnom dokumentu, s kojega je nedavno skinuta oznaka povjerljivosti i koji je imao širok odjek na području bivše SFRJ. U vezi s tim svojstvom, policijski zapisnik koji smo već citirali (od 4. svibnja 1928.) pod naslovom “osobni opis” navodi “stas”: “visok”. (Tihomir Stanojević, Tito, str. 49). Summa summarum: Josip Broz je bio za dvadeset centimetara viši od kasnijeg Tita.

Nestali ožiljak

Četvrta razlika odnosi se na prste na rukama. U policijskom zapisniku, koji je bio temelj Bombaškog procesa, u dijelu “osobiti znakovi i tjelesne mane” piše: “Na srednjem ljevice imade brazgotinu” (Tihomir Stanojević, Tito, str. 49). Deset godina poslije, ista je ozljeda i dalje uočljiva. Naime, kad Titov službeni kroničar Vladimir Dedijer u svojoj prvoj biografiji (1953.) govori o svom prvom susretu sa Titom, izražava se ovako: “Na taj dan u travnju 1938. Đilas i Ribar doveli su stranca u moj stan kako bi se neko vrijeme sakrili sa mnom. To su radili i prije. Neznanac je bio mršav, srednje visok pojedinac plave kose. Nisu mi rekli tko je on, takav joj je običaj u ilegalnom radu. S desne strane imao je isječen kažiprst, što me navelo da zaključim da je radnik u fabrici željeza. Neznanac je primijetio što gledam i pitao me što mislim da je on po profesiji. Rekao sam da mislim da je radnik. Nasmiješio se” (Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito: Prilozi za biografiju, 1953., str. 21).

Da je riječ o osobi Josipa Broza vidimo ako opet uzmemo kao usporedbu policijsku evidenciju iz 1928. Kao što je ranije spomenuto, u dijelu “osobni opis” možemo pročitati da je taj pojedinac visokog stasa. U policijskim zapisnicima i dalje se navodi i da je Tito “plave kose”, što se u ovom slučaju poklapa s Dedijerovom analizom.

Ožiljak je bio toliko izražen da ga je policija smatrala posebnom manom. Tako je postao dio identiteta Josipa Broza: Dedijer ga je na sličan način kao i policija Kraljevine Jugoslavije primijetio u tom smislu, kao manu: to je, naime, bilo prvo što je kod neznanca uočio.

Nepotrebno je reći da kod Tita nismo mogli primijetiti ništa slično. Maršalu su manikirali svih deset prstiju, intaktnih. Što po logici znači da nije riječ o istoj osobi. Pritom je nebitno što policijski zapisnik govori o lijevoj, a Dedijer o desnoj ruci. Ožiljak je i dalje bio vidljiv. Mi mislimo da je u ovom slučaju policijski zapis pouzdaniji – i također logičan: Broz je bio dešnjak pa je je desnom rukom koristio teška oruđa.

Da je ožiljak problematičan za Titov identitet, možemo zaključiti i čitajući pažljivo Dedijera. Kasnije biografije o Titu su, naime, identične prvoj, iz 1953. koju smo naveli. Tako na naslovnici piše: “Ovo je reprint izdaje iz 1953. godine”, A prva rečenica u knjizi kaže: “Pritom predstavlja reprint izdanje već objavljene knjige Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita iz 1953. godine, s mnogim kod nas još neobjavljenim podacima”. Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito: novi prispevki za življenjepis 1, Kultura, Beograd, 1953. (reprint: Mladost, Liburnija, Spektar, novi Zagreb, 1980., str. 5).

Izdanje iz 1980. godine, koje je reprint prvog, sadrži sve elemente izdanja iz 1953., osim rečenica kojima Dedijer opisuje prvi susret s Josipom Brozom. Te rečenice nema ni u prethodnim izdanjima, iako se čini nevjerojatnim da bi Vladimir Dedijer propustio opis svog prvog susreta s Titom. Izostaviti naznaku oštećenog prsta značilo je izostaviti element koji bi pažljivom čitatelju omogućio da razmisli koja je takozvana metatekstualna poruka teksta, to jest zašto sadašnji (tadašnji) Tito nema ožiljka. Dedijer je to učinio jer je to bilo oportunistički s gledišta njegove promocije u političkom sustavu socijalističke Jugoslavije.

Dalje: André Malraux, pisac, nobelovac i ministar u vladi Charlesa de Gaullea, uvijek je sustavno tvrdio da osoba koju je upoznao u španjolskom građanskom ratu kao Josipa Broza nije identična onoj koja je u Malrauxovo vrijeme nosila ime Tito. Prva je imala osakaćeni prst, druga je imala svih deset prstiju netaknutih.

Suviše je reći da sve fotografije Josipa Broza Tita od ’45. dalje pokazuju čovjeka sa svih deset netaknutih prstiju na ruci. Ni na jednoj od njih se ne pojavljuje nikakav trag ozljede. Plastična kirurgija tada nije bila razvijena da bi mogla to maskirati. Pretpostavlja se da je Dedijer na detalj o ožiljku u prvom izdanju polagao premalo pažnje, ali je kasnije upozoren na nesklad između opisa i stvarnog stanja Josipa Broza i odmah je odlučio povući ga. Bilo je to hamletovsko pitanje, dilema između opstojnosti i produljenja karijere koju je Dedijer rješavao kao i velika većina ljudi u titoizmu – prilagođavajući se.

Jezik izdaje Tita

Na kraju stiže lingvistička analiza Titova govora, odnosno govora Josipa Broza. Jezik izdaje Tita – on nije mogao biti Josip Broz. Možemo se pozvati na više izvora. Prvo možemo uzeti analizu Titova govora koju je za CIA-u pripremio nepoznati stručnjak. O tome povjesničar, specijalist za titoizam, Jože Pirjevec kaže: “Od svih ovih pretpostavki najvažnija je ona anonimnog američkog lingvista, stručnjaka za slavenske jezike. Na temelju jezičnih i semantičkih obilježja Titova govora tvrdio je da Tito ne može biti južni Slaven, nego da je Rus ili Poljak. Bila je to ozbiljna znanstvena analiza, objavljena 1978. u ‘internom’ časopisu NSA Cryptologic Spectrum, koji je javnosti dostupna tek odnedavno. Ova studija ima naslov: Is Yugoslav President Tito Really a Yugoslav? (Je li jugoslavenski predsjednik uistinu Jugoslaven?), i suvereno pobija tezu da je Josip Broz stvarno – Tito. Njezini zaključci idu u smjeru da je osnova Titova govora (njezin supstrat) bio poljski ili ruski jezik. To znači da je izvorno bio Poljak ili Rus i da je tek naknadno učio srpsko-hrvatski. Autor analize to dokazuje na osnovi supstitucija palatalnog izgovora srpskih, odnosno hrvatskih sonanta (zvučnika). Autor ovih redaka, diplomirani slavist i slovenist, s analizom se slaže.

Ali to nije slučaj s redateljem Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji je napisao kritiku i detalje koje ne možemo iznijeti ovdje. Recimo samo da je analiza Željka Jozića korektna što se tiče teorije kajkavskog govora kao takvog, ali to ne znači da Jozićev “kontrapunkt” ima bilo kakve veze s povijesnom osobom Tita koja je govorila kako je govorila.

Redatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje jednostavno čini sve kako bi osigurao identitet Josipa Broza i kasnijeg Tita. U tome slijedi službenu biografiju titoizma koja kaže da je Josip Broz Tito kajkavac. Tako: “Najveći dio svog ranog djetinjstva, gotovo sve do polaska u osnovnu školu, mali Joža proveo je preko Sutle u Sloveniji, kod dede po majci, Martina Javeršeka, malog, žilavog čovjeka, gdje je čuvao stoku i donosio vodu za kuću. Javeršekovi su bili imućnijii nego Brozovi, pa je Joža ima veselije djetinjstvo kod dede nego u kući svoga oca” (Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito, 1980., str. 23). Dedijer pretpostavlja da bi slovenski jezik do Titova osmog ljeta bio jedini jezik koji je savladao. Zbog toga bi mladi Tito imao i ozbiljnih poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu: “U početku je Joža imao muke s učenjem. Kod deda Martina govorio je samo slovenski, pa je teško usvajao hrvatski književni jezik” (Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito, 1980., str. 26).

Kada je posjetio Sloveniju, Tito nije govorio tobožnjim jezikom Josipa Broza i njegova djeda. Iznimka je tek jedna: sniman je za televiziju (godine 1969. prilikom otvaranja jedne od hidrocentrala kod Maribora). Vidi se odmah da Tito pokušava govoriti na slovenskom jeziku (ili barem u kajkavštini), ali to mu ne ide. U samo jednoj rečenici radi mnogo pogrešaka: “Vi ste več očrtali jednu novu etapu” (dotle na srpsko-hrvatskom). Onda se vidljivo zbuni i počinje improvizirati imitirajući slovenski ili kajkavski: “Če bo (g)denarja, bomo ga gradili, če ne bo, nečemo graditi”. Poslije jezičnog fijaska odmah kreće na ustaljeni govor. Rečenica koju je Tito izrekao na “slovenskom, kajkavskom” jeziku, naime, svjedoči o tome, da on sam nije imao veze ni s kajkavštinom ni sa slovenščinom. Ali ovdje otkrivamo – toplu vodu: svatko tko je kajkavac može sam uočiti, slušajući Tita na Youtube snimkama, da njegov govor nema ništa s govorima koje susrećemo od Varaždina do Zaboka, pa preko Zagreba. Toliko o tome koliko nas razni “instituti” i njihovi redatelji uvjeravaju u istinu – koja to nije.

Ne zna braću

I na kraju: “Kad sam razgovarao s drugom Titom o njegovoj braći i sestrama, rekao mi je, da ih je bilo svega desetero. Skrenuo sam mu pažnju da u matičnim knjigama stoji da su Franjo i Marija Broz imali 15-tero djece. Tito je to primio s čuđenjem, jer su u njegovoj porodici govorili samo o desetero braće i sestara” (Dedijer, Prilozi za biografiju, str 21). Da Josip Broz ne bi znao koliko je bilo njegove braće i sestara, čini se nevjerojatnim. I Dedijer je toga svjestan, zato odmah intervenira: “Ovaj moment je karakterističan uopće za zagorsko selo i za bijedu i očaj u njemu. Roditelji uopće ne broje kao svoju djecu mrtvorođenčad ili dojenčad umrlu nakon nekoliko dana”.

To jednostavno nije istina: bilo koji roditelj uvijek je bio svjestan koliko djece ima. Majke su posebno zadržale uspomenu na to. Sjećanje na djecu, a posebno na umrlu djecu, sastavni je dio identiteta homo sapiensa.

No, kada bi nestao pravi Josip Broz? Svakako nakon travnja 1938., kada je Dedijer opisao njegov osakaćeni prst i nakon povratka u domovinu u kolovozu iste godine, ali prije 5. siječnja 1939., kada je Dimitrov objavio da je Broz izabran za generalnog tajnika CK KPJ. To je druga priča: na kraju ove mi samo želimo da hrvatske televizije emitiraju govor Josipa Broza: snimki s njegovim nastupima ima nebrojeno. Tako se može svaki Hrvat, a osobito kajkavac ili Zagrepčanin, uvjeriti da je zlo od Tita – uistinu došlo s drugog planeta.

Autor:Boštjan Marko Turk/7dnevno