Dopisnik FAZ-a M. Martens nije trebao u Berlinu tražiti hrvatski grb s prvim bijelim poljem, imao ih je u Austriji

Nobelovac Ivo Andrić u knjizi „Znakovi pored puta“, omiljenom štivu Michaela Martensa, dopisnika Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) iz Beča, ima jedan aforizam koji glasi: „Nisu svi ljudi tako rđavi kao što rđav čovek misli“.

Na mrežnim stranicama FAZ-a objavljen je članak Michaela Martensa „Skrivena nacistička simbolika u Hrvata?“ (18. ožujka 2023., 20:50 sati). U podnaslovu autor piše: „Popularni hrvatski restoran u Berlinu na panou iznad vrata u natpisu ima šahovnicu. To nije tako bezopasno kako se čini.“ Taj članak objavio je 12. ožujka FAZ u tiskanom nedjeljnom izdanju (Frankfurter Allgemeine Sonnntagszeitung) pod nešto drukčijim naslovom: „Restaurantkritik“, ali i drukčijim podnaslovom: „Hrvatski lokal u Berlinu privlači goste šahovnicom. To nije bezopasno kako se čini.“

Deutsche Welle (DW) preuzeo je naglaske, koje je priredio Zoran Arbutina, naslovivši informaciju: „Domaća kuhinja začinjena neoustaštvom“. Pritisnut najvjerojatnije reagiranjem čitatelja, a vjerojatno zbog bojazni da bi protiv njega i izdavača vlasnik lokala mogao podnijeti tužbu mjerodavnomu njemačkomu sudu, Martens se još istoga dana na Twitteru ogradio napisavši, uz ino, kako ne bi rekao da svi koji se koriste „bijelom“ šahovnicom automatski podržavaju ustašku ideologiju. To bi bilo, kako je dodao, previše jednostavno.

No ponajviše zbog naglasaka u članku i zaslugom DW „gruda snijega“ se zakotrljala. Uslijedilo je prenošenje naglasaka iz autorskoga članka u hrvatskim medijima, srbijanskim i bosanskohercegovačkim. Reagirali su i saborski zastupnici na društvenim mrežama.

Portal Narod.hr objavio je tekst pod naslovom: „Njemački novinar ‘ulovio’ hrvatski grb s prvim bijelim poljem u Berlinu“; 7Dnevno tekst je naslovio: „Njemački mediji napali vlasnika restorana! ‘Ugledni’ novinar vidi ustaše čak i po Berlinu: Hrvat ostao u potpunoj nevjerici”; portal Dnevno.hr donio je tekst: „I Thompsonu ‘stao na žulj’. Opet on burgija protiv Hrvatske“; portal Teleskop.hr objavio je tekst s naslovom: „Suverenist: Goldstein je u svom uredu u Parizu imao Titovu sliku, a sad nas ‘cinka’ zbog šahovnice“ (priopćenje Hrvatskih suverenista, op. a.). Lovinu iz njemačke tiskovine nije propustila beogradska „Politika“, koja je izvijestila: „Hrvatski restoran u Berlinu reklamira se šahovnicom iz vremena NDH“.

Tomu naslovu najbliža je osnovna poruka Martensova članka kojemu je krajnja svrha zbrisati grb s restorana, odnosno potaknuti njemačke vlasti da zabrane hrvatski grb s početnim bijelim poljem.

Je li članak pisan po narudžbi i od koga, ne bismo špekulirali. Prije ili poslije to se uvijek otkrije. Činjenica je, međutim, da srbijanski tabloidi posljednjih godina vode žestok promidžbeni rat protiv Hrvatske. Nastavljaju oko istih tema, u svrhu iskrivljavanja, krivotvorenja ili prisvajanja hrvatskih vrjednota, tamo gdje su stali devedesetih prošlog stoljeća. Glavna njihova fiksacija su navodno progon Srba, ustašluk, genocidnost Hvata i identitetske teme, među kojima, hrvatski jezik, nacionalni simboli, kultura, vjera. Cilj je hibridnim alatima promicati velikosrpski pogled u zamišljenom prostoru „srpskog sveta“.

Tom orkestru povremeno se priključuje dopisnik FAZ-a iz Beča, Michael Martens. Najnoviji uradak, objavljen u tiskanom i online izdanju FAZ-a, koji se odnosi na hrvatski grb, s početnim bijelim poljem, istaknut na ulazu u lokal u Berlinu, samo potvrđuje postavljenu tezu.

Koji se naglasci mogu pročitati u navedenom novinskom članku?

Martens upozorava da većini Nijemaca ništa ne znači kojom bojom počinje prvo polje hrvatskoga grba jer prepoznaju šahovnicu kao zaštitni znak Hrvatske. No za one koji poznaju problematiku kompliciranosti hrvatske heraldike to nipošto nije bezazlena promjena u odnosu na službeni grb Hrvatske, koji počinje crvenim poljem u gornjem lijevom kutu. „Raspored boja na šahovnici nije samo raspored boja na šahovnici. Barem ne u hrvatskom slučaju. Prije je to pitanje ideologije“, naglašava Martens.

Stanimo ovdje i zapitajmo: u čemu je „kompliciranost hrvatske heraldike“ i po čemu „nije riječ o bezazlenoj promjeni“, zbog čega je to „pitanje ideologije“, koje ideologije?

Hrvatska heraldika, nasuprot Martensovu mišljenju, nije uopće komplicirana, vrlo je jednostavna. U njezinoj višestoljetnoj povijesti jedan od najvažnijih hrvatskih identitetskih simbola bio je i jest grb, koji se pojavljivao i s prvim crvenim ili s bijelim poljem. Na crkvi sv. Lucije, u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, jednom od najstarijih hrvatskih spomenika, iz vremena romanike, prvo polje hrvatskoga grba je uzdignuto, dakle heraldički govoreći, zlatno, odnosno crvene boje.

U toj crkvi pronađena je i Bašćanska ploča, s početka 12. stoljeća, koju je hrvatski jezikoslovac Stjepan Ivšić nazvao „zlatnom pločom“ hrvatskoga jezika, „dragim kamenom“ koji će Hrvati čuvati „dok bude koljena Hrvata“. Kameni hrvatski grb na crkvi u Jurandvoru mogao bi biti najstariji, jer su upravo najvažniji spomenici koje Hrvati baštine u kamenu. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu čuva najveću riznicu tih spomenika kojima se mnogi dive.

Jedna od najstarijih inačica hrvatskoga povijesnoga grba na kamenim spomenicima, koji potječe iz 1491. godine, jest onaj senjske plemićke obitelji Perović koji se nalazi na reljefu sv. Trojstva u senjskoj katedrali sv. Marije.

Grb senjske plemićke obitelji

Za hrvatsku državnost od posebne je važnosti Cetingradski sabor, zbor hrvatskoga plemstva, 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527., na kojem je nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju za hrvatskoga kralja izabran austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški. Izbor je potvrđen pisanom poveljom, pod nazivom Cetingradska povelja, koja se čuva u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Na njoj je veliki pečat Ujedinjenoga Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, prvi datirani hrvatski grb (8×8) s prvim crvenim poljem, uporabljen u diplomatske svrhe.

Kad je riječ o hrvatskom grbu, nema tu nikakvih promjena. Ideologiziranje toga grba počelo je 1941., odnosno nastavilo se 1945., za dvaju totalitarnih sustava. No o tome nešto kasnije.

Martens iz Beča nije trebao putovati u Berlin kako bi pronašao hrvatski grb s prvim bijelim poljem, na gostionici. Ima ga na više mjesta u Austriji. Grbovi Dalmacije i Hrvatske koje je nacrtao Albert Duerer čuvaju se u grafičkoj zbirci Albertine u Beču. Hrvatski grb, čak onaj koji je njemu suspektan, nalazi se na Wappenturmu u Innsbrucku, iz 1499., zatim, reljefni s njemu prihvatljivim rasporedom boja, na vrhu zvona u Schwazu kod Innsbrucka, iz 1503. Hrvatski grbovi mogu se vidjeti na stropu Gradskoga magistrata (Stadtrichter Zeller Haus) u Innsbrucku, iz 1495./96. Ti hrvatski grbovi počinju prvim bijelim poljem.

Hrvatski grb na Wappenturmu, 1499.

Grb na stropu u Gradskom magistratu u Innsbrucku

Nismo gotovi s hrvatskim grbovima rasutim po Europi, jednako s onima s prvim bijelim ili crvenim poljem, u 19. i početku 20. stoljeća srećemo ih gotovo na svakom koraku. No o tome upućujemo Martensa na prikaz: „Hrvatski grb tijekom stoljeća“, na mrežnim stranicama, što ga je 2005. priredio predani promicatelj hrvatske kulture, napose glagoljice, Darko Žubrinić.

Zastava Sveučilišta u Zagrebu

Martens objašnjava da postoje različiti primjeri hrvatskoga grba, u nekim slučajevima – kao primjerice na krovu Markove crkve u Zagrebu – šahovnica počinje bijelim poljem, u većini drugih crvenim.

To nije točno, jer i na zgradi Hrvatskoga sabora sa zapadne strane može se vidjeti također hrvatski grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Trojednica), koji počinje bijelim poljem.

Na krovu crkve sv. Marka riječ je o dekorativnom hrvatskom grbu, unatoč heraldičkom pravilu o prioritetu boja (crvena/bijela, odnosno zlato/srebro). Hrvatski majstori znali su stoljetni grb vješto rabiti u dekorativne, umjetničke svrhe.

Trojednica (1868. – 1918.) imala je hrvatski jezik kao službeni, zastavu i grb. Stoga je posve netočno da zastava i grb nisu postojali u službenom obliku, da raspored boja nije bio kodificiran, dok, kako piše, prvi put nije uspostavljen u travnju 1941. godine – od strane hrvatskih ustaša, fašističke skupine koja je tek uz Hitlerovu pomoć došla na vlast i uspostavila strahovladu u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do 1945. godine na temelju nacionalsocijalističkoga modela.

Martens podmeće postojanje „ustaškoga hrvatskoga grba“, prikrivajući činjenicu da iznad hrvatskoga grba stoji znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo U, oznaka Ustaškoga pokreta. Grbovi i zastave koje ne sadrže takav znak nisu grb i zastava NDH, kako misli Martens i njegovi sugovornici, napose beogradski sekundanti jer ih srećemo tijekom višestoljetne povijesti, ne samo u Hrvatskoj, već na različitim mjestima širom srednje i sjeverne Europe. Ideologizirani hrvatski grb i zastava nastavili su život i nakon 1945. Hrvatski grb dobio je zvijezdu i počinjao je crvenim poljem. Može ga se u nekim prilikama pronaći i s prvim bijelim poljem, ali zvijezda na vrhu grba bila je neizostavna, i ona mu je davala, kao i zastavi, ideološko obilježje.

„Tuđman je u prosincu 1990. dao odrediti hrvatski povijesni grb u obliku šahovnice, na način da je prvi kvadratić u gornjem lijevom kutu štita crvene boje“, piše Martens, dodajući kako se time jasno distancirao od ustaškoga režima.

To ne odgovara prethodno iznijetim činjenicama, koje Martens ne razumije ili ne želi razumjeti, kao što neki nisu razumjeli kad je izabrao naziv hrvatskoga novca – kuna. Osim toga prvi hrvatski predsjednik bio je povjesničar i morao je poznavati heraldiku, kao pomoćnu povijesnu znanost koja je s njom usko povezana. Vrsni poznavatelj heraldike Bartol Zmajić objavio je u Školskoj knjizi 1971. godine knjigu „Heraldika, sfragistika, genealogija“ u kojoj je opisao dopuštene boje i kovine u heraldici: crveno, plavo, zeleno, crno te zlato – žuto; srebro – bijelo.

Iz Tuđmanova „Osobnoga dnevnika“ (1973. – 1989.), u tri sveska, može se zaključiti kako je vrlo pozorno pratio nakladništvo. Jednostavno bi nevjerojatno bilo da nije znao za spomenuto izdanje, kojemu su na ovitku minijature iz Hrvatskoga glagoljskoga misala, s početka XV. stoljeća. Osim toga u donošenju odluke o hrvatskom grbu sudjelovao je predsjednik prvoga saziva višestranačkoga Sabora dr. Žarko Domljan, povjesničar umjetnosti i leksikograf, glavni urednik Likovne enciklopedije Jugoslavije i Enciklopedije hrvatske umjetnosti. Njemu je bez sumnje bila također poznata likovna strana hrvatskoga grba.

Martens napominje kako redoslijed boja s bijelim kvadratom na početku nije služben, a u Austriji je čak i zabranjen. „Šahovnicu u bijelo-crveno-bijelom rasporedu Beč je klasificirao kao simbol ideologije ‘koja je u suprotnosti s osnovnim demokratskim vrijednostima’“, tvrdi Martens. Ako je tako, zašto ne ukloni sve hrvatske grbove po Austriji koji počinju bijelim poljem, koje smo prethodno u tekstu manjim dijelom naveli? Zar to ne bi bio kulturocid?

Martensova huškačka drskost prema kraju članka samo raste. Podsjeća kako su zabranjeni simboli terorističkih skupina poput „Islamske države“ ili Al-Qaide, turskih „Sivih vukova“, Hamasa i Hezbollaha.

U članku donosi mišljenja različitih stručnjaka u svezi s korištenjem hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem, primjerice Alexandera Kolba, povjesničar sa Sveučilišta u Leicesteru, koji smatra da je „korištenje (te) simbolike ponajprije signal da se ‘Nezavisna Država Hrvatska’ od 1941. do 1945. smatra povijesno legitimnim projektom“.

Ovo se može smatrati opakom optužbom, ispaljenom bez argumenta, što nije baš odlika vjerodostojnih znanstvenika. Martensov česti novinski sufler Florian Biber, voditelj Centra za studije jugoistočne Europe u Grazu smatra pak da „takav simbol ne bi trebao biti prihvatljiv u javnom prostoru, pogotovo u Njemačkoj i Austriji“ jer grb s bijelim poljem na početku, kako dodaje, označava potporu ustaškomu režimu ili desničarskim ekstremističkim skupinama koje se na njega pozivaju. „Korištenje šahovnice s bijelim poljem jasno je povezano s desničarskim ekstremističkim značenjem“, izjavio je, dodavši kako je simbol puno stariji od fašističke ideologije, ali u ovoj shemi boja od 1945. godine „više se ne može odvojiti od fašizma, kolaboracije i genocida“.

Forme radi, Martens je telefonski razgovarao i s Petrom Vujčićem, vlasnikom restorana, od 1981. „To, zaboga, nema veze s ustaštvom!“, kaže za svoj grb, ali novinaru FAZ-a zanimljivo je objašnjenje: „Ustaše su postojale u Drugom svjetskom ratu, i to je to.“

„No je li to baš tako jednostavno“, pita se Martens i odgovara: „Uz ovaj bi se argument opet mogle rabiti i svastike. Uostalom, već su se nalazile na vazama iz minojskih vremena, a nacisti više nisu na vlasti“, napisao je a da mu očito nije zadrhtala ruka.

Na kraju se raspitivao o rečenom grbu kod Ive Goldsteina, profesora na zagrebačkom sveučilištu, „jednoga od najpoznatijih hrvatskih povjesničara“. On je sasvim, kako navodi, jednoznačan: „Šahovnica je jedan od simbola u ratu između ekstremne hrvatske desnice i liberalnoga, demokratskoga društva. Nema sumnje da se svatko tko se koristi šahovnicom koja počinje bijelim poljem deklarira kao neoustaša“, izjavio je Goldstein.

Vratimo se Andrićevim „Znakovima pored puta“. Na početku smo već rekli, to je jedna od Martensovih najomiljenijih Andrićevih knjiga, u kojoj na jednom mjestu ovako kaže: „Kad čitam u knjigama i novinama šta sve ljudi pišu, i kako pišu, ja se manje čudim onom nastranom vladaru na Istoku koji je došao na misao da spali sve što je zapisano i napisano od ljudi o ljudima i njihovim mislima i doživljajima, ili o javnim događajima, prirodnim pojavama itd. Razume se da se takav postupak ne može prihvatiti ni pravdati. Ali…“

Ne bismo željeli slijediti Andrićevu preporuku – spaljivanja, ni knjiga ni novina. To ne pripada europskoj civilizaciji.

No što učiniti nakon ovakva Martensova članka, izjava njegovih sugovornika? Hrvatska policija trebala bi pozornije nadgledati objekte na kojima hrvatski grb počinje bijelim poljem jer se može koješta očekivati. Novinar je sa svojom družbom bacio „fetvu“ na hrvatski grb s prvim bijelim poljem, dovevši ga u izravnu vezu sa svastikom i simbolima najokorjelijih terorističkih organizacija. Što se može dogoditi u europskim državama gdje ima takvih hrvatskih grbova, ne bismo mogli znati. Njemačkomu gostioničaru predložili bismo za početak da okupi iskusni odvjetnički tim te pravdu i zaštitu od huškanja potraži na mjerodavnom njemačkom sudu.

Što reći o autoru članka koji je pokazao vrlo nisku informiranost, zapravo površnost, ali vrlo visoku ideološku ostrašćenost pišući o hrvatskom grbu koji počinje bijelim poljem? Možda se sa svojim beogradskim istomišljenicima sprema poduzeti „denacifikaciju“ Hrvatske? FAZ je na ovim prostorima nekad uživao glas iznimno ozbiljnih novina. Što reći nakon ovoga huškačkoga članka? Treba se upitati: zašto o svemu šuti Ministarstvo kulture RH? Kako bilo, ne ćemo dopustiti gaženje hrvatskih simbola kao što su grb i zastava, njihovo valjanje po blatu u Martensovu stilu!

Marko Curać