Donosimo neslužbeni prijevod Fiducia Supplicans koja u poglavlju “III. Blagoslovi parova u neredovitim situacijama i parova istog spola” opisuje doslovno kako treba iste blagoslivljati…

Zašto onda naši biskupi možda relativiziraju namjeru Deklaracije, govoreći o blagoslovu osoba, a ne istospolnih parova???

Foto: Kip Sv. Petra, Vatican City. © Mazur/cbcew.org.uk.

Tekst prijevoda cijele Deklaracije s engleskog (bez fusnota). Obratiti pozornost na spomenuto III. poglavlje

Fiducia Supplicans

O pastoralnom značenju blagoslova

Prezentacija

Ova Deklaracija razmatra nekoliko pitanja koja su se pojavila pred ovim Dikasterijem posljednjih godina. U pripremi dokumenta Dikasterij je, kao što je praksa, konzultirao stručnjake, poduzeo pomnu izradu i raspravu o tekstu na kongresu Doktrinarnog odjela Dikasterija. Za to vrijeme o dokumentu se razgovaralo sa Svetim Ocem. Na kraju je tekst Deklaracije predan Svetom Ocu na uvid, a on ju je potvrdio svojim potpisom.

Dok se proučavala tema ovog dokumenta, objavljen je odgovor Svetog Oca na dubiju nekih kardinala. Taj je odgovor pružio važna pojašnjenja za ovo razmišljanje i predstavlja odlučujući element za rad Dikasterija. Budući da je „Rimska kurija prvenstveno oruđe u službi Petrova nasljednika” (Ap. Const. Praedicate Evangelium, II, 1), naš rad mora poticati, uz razumijevanje vječnog nauka Crkve, prihvaćanje Nauk Svetoga Oca.

Kao i kod gore spomenutog odgovora Svetog Oca na Dubia dvojice kardinala, ova Deklaracija ostaje čvrsta na tradicionalnom nauku Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnog liturgijskom obredu koji može stvoriti zabunu. Međutim, vrijednost ovog dokumenta je u tome što nudi specifičan i inovativan doprinos pastoralnom značenju blagoslova, dopuštajući proširenje i obogaćivanje klasičnog shvaćanja blagoslova, koje je usko povezano s liturgijskom perspektivom. Takvo teološko promišljanje, utemeljeno na pastoralnoj viziji pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj onoga što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i službenim tekstovima Crkve. To objašnjava zašto je ovaj tekst preuzeo tipologiju “Deklaracije”.

Upravo u tom kontekstu može se razumjeti mogućnost blagoslova parova u neregularnim situacijama i istospolnih parova, a da se njihov status službeno ne potvrdi ili da se na bilo koji način promijeni vječni nauk Crkve o braku.

Ova je Deklaracija također namijenjena kao priznanje vjernom Božjem narodu koji slavi Gospodina s tolikim gestama dubokog pouzdanja u njegovo milosrđe i koji s tim pouzdanjem neprestano dolazi tražiti blagoslov od Majke Crkve.

Víctor Manuel Card. FERNÁNDEZ

Prefekt

Uvod

1. Molitveno pouzdanje vjernog Božjeg naroda prima dar blagoslova koji teče iz Kristova Srca kroz njegovu Crkvu. Papa Franjo nudi ovaj pravovremeni podsjetnik: “Veliki je Božji blagoslov Isus Krist. On je veliki Božji dar, njegov vlastiti Sin. On je blagoslov za cijelo čovječanstvo, blagoslov koji nas je sve spasio. On je Vječna Riječ, kojom nas je Otac blagoslovio ‘dok smo još bili grešnici’ (Rim 5,8), kako kaže sv. Pavao. On je Riječ tijelom postala, ponuđena za nas na križu.”[1]
2. Potaknut tako velikom i utješnom istinom, ovaj je Dikasterij razmotrio nekoliko pitanja formalne i neformalne prirode o mogućnosti blagoslova istospolnih parova i – u svjetlu očinskog i pastoralnog pristupa pape Franje – ponude novih pojašnjenja Responsum ad dubium[2] koje je Kongregacija za nauk vjere objavila 22. veljače 2021.
3. Gore spomenuti Responsum (odgovor) izazvao je brojne i različite reakcije: neki su pozdravili jasnoću dokumenta i njegovu dosljednost s vječnim naukom Crkve; drugi nisu dijelili negativan odgovor koji je dao na pitanje ili nisu smatrali da su formulacija njegovog odgovora i razlozi navedeni u priloženoj bilješci s objašnjenjima dovoljno jasni. Da bismo odgovorili na potonju reakciju s bratskim milosrđem, čini se prikladnim ponovno se baviti temom i ponuditi viziju koja spaja doktrinarne aspekte s pastoralnima na koherentan način jer „svaka vjerska pouka u konačnici mora biti odražena na učiteljev način života, koji svojom blizinom, ljubavlju i svjedočenjem budi pristanak srca.”[3]

I. Blagoslov u sakramentu ženidbe

4. Nedavni odgovor pape Franje na drugo od pet pitanja koja su postavila dvojica kardinala[4] nudi priliku za daljnje istraživanje ovog pitanja, posebno u njegovim pastoralnim implikacijama. Radi se o izbjegavanju da se “nešto što nije brak priznaje kao brak.” [5] Stoga, obredi i molitve koji bi mogli stvoriti zbrku između onoga što čini brak – što je “isključivo, postojano i neraskidivo jedinstvo između muškarca i žene, prirodno otvoreni naraštaju djece”[6] — a nedopustivo je ono što tome proturječi. Ovo je uvjerenje utemeljeno na vječnoj katoličkoj doktrini braka; tek u tom kontekstu seksualni odnosi nalaze svoj prirodni, pravi i potpuno ljudski smisao. Doktrina Crkve po ovom pitanju ostaje čvrsta.
5. Ovo je i shvaćanje braka koje nudi Evanđelje. Iz tog razloga, kada je riječ o blagoslovima, Crkva ima pravo i dužnost izbjegavati svaki obred koji bi mogao proturječiti ovom uvjerenju ili dovesti do zabune. To je također značenje odgovora Kongregacije za nauk vjere, koji kaže da Crkva nema ovlasti davati blagoslov zajednicama osoba istoga spola.
6. Treba naglasiti da se u obredu sakramenta ženidbe ne radi o bilo kakvom blagoslovu, nego o gesti pridržanoj samom zaređenom službeniku. U ovom slučaju, blagoslov koji daje zaređeni službenik izravno je vezan uz specifično jedinstvo muškarca i žene, koji svojim pristankom uspostavljaju isključivi i neraskidivi savez. Ova nam činjenica omogućuje da istaknemo rizik brkanja blagoslova danog bilo kojoj drugoj zajednici s obredom koji je prikladan sakramentu ženidbe.

II. Značenje raznih blagoslova

7. Gore spomenuti odgovor Svetog Oca nas poziva da proširimo i obogatimo značenje blagoslova.

8. Blagoslovi su među najrasprostranjenijim i najrazvijenijim sakramentalima. Doista, oni nas vode da shvatimo Božju prisutnost u svim životnim događajima i podsjećaju nas da su, čak iu korištenju stvorenih stvari, ljudska bića pozvana tražiti Boga, ljubiti ga i vjerno mu služiti.[7] Iz tog razloga blagoslovi imaju za svoje primatelje: ljude; predmeti štovanja i pobožnosti; svete slike; mjesta života, rada i patnje; plodovi zemlje i ljudskog truda; i sve stvorene stvarnosti koje se odnose na Stvoritelja, hvaleći ga i blagoslivljajući svojom ljepotom.

Liturgijsko značenje obreda” ’blagoslova

9. Sa strogo liturgijskog gledišta, blagoslov zahtijeva da ono što se blagoslovi bude u skladu s Božjom voljom, izraženom u nauku Crkve.

10. Doista, blagoslovi se slave na temelju vjere i određuju se na hvalu Bogu i duhovnu dobrobit njegova naroda. Kao što Knjiga blagoslova objašnjava, “kako bi ova namjera postala očiglednija, prema drevnoj tradiciji, formule blagoslova prvenstveno su usmjerene na odavanje slave Bogu za njegove darove, traženje njegovih naklonosti i obuzdavanje moći zla u svijeta.” [8] Stoga su oni koji kroz Crkvu zazivaju Božji blagoslov pozvani “jačati svoja raspoloženja vjerom, kojoj je sve moguće” i pouzdati se u “ljubav koja potiče na vršenje Božjih zapovijedi”. [9] To je razlog zašto, dok “uvijek i svugdje postoji prilika za slavljenje Boga po Kristu, u Duhu Svetom,” također postoji briga da se to čini sa “stvarima, mjestima ili okolnostima koje nisu u suprotnosti sa zakonom ili duh Evanđelja.”[10] Ovo je liturgijsko shvaćanje blagoslova utoliko što su oni obredi koje je Crkva službeno predložila.

11. Temeljeći se na ovim razmatranjima, Kongregacija za nauk vjere u objašnjenju svog odgovora iz 2021. podsjeća da kada se posebnim liturgijskim obredom zaziva blagoslov na određene ljudske odnose, potrebno je da ono što je blagoslovljeno odgovara Božjim nacrtima zapisano u stvaranju i potpuno objavljeno od Krista Gospodina. Iz tog razloga, budući da je Crkva oduvijek smatrala samo one spolne odnose koji se žive unutar braka moralno dopuštenima, Crkva nema moć dodijeliti svoj liturgijski blagoslov kada bi to na neki način ponudilo oblik moralnog legitimiteta zajednici. za koje se pretpostavlja da su brak ili izvanbračna seksualna praksa. Sveti je Otac ponovio sadržaj ove Deklaracije u svojim Respuestas Dubia dvojici kardinala.

12. Također treba izbjegavati rizik reduciranja značenja blagoslova samo na ovu točku gledišta, jer bi nas to navelo da očekujemo iste moralne uvjete za jednostavan blagoslov koji se zahtijevaju kod primanja sakramenata. Takav rizik zahtijeva da ovu perspektivu dodatno proširimo. Doista, postoji opasnost da pastoralna gesta, koja je tako omiljena i raširena, bude podvrgnuta previše moralnih preduvjeta, koji bi, pod tvrdnjom o kontroli, mogli zasjeniti bezuvjetnu snagu Božje ljubavi koja tvori temelj za gestu blagoslova. .

13. Upravo u tom smislu, papa Franjo nas je pozvao da „ne izgubimo pastoralno milosrđe, koje treba prožimati sve naše odluke i stavove” i da ne budemo „suci koji samo poriču, odbacuju i isključuju.”[11] Odgovorimo dakle. na prijedlog Svetog Oca razvijajući šire razumijevanje blagoslova.

Blagoslovi u Svetom pismu

14. Da bismo razmišljali o blagoslovima prikupljanjem različitih gledišta, najprije trebamo biti prosvijetljeni glasom Svetoga pisma.

15. “Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva. Neka vas Gospodin obasja svojim licem i neka vam bude milostiv. Neka Gospodin podigne lice svoje nad te i da ti mir” (Br 6,24-26). Ovaj “svećenički blagoslov” koji nalazimo u Starom zavjetu, točnije u Knjizi brojeva, ima “silazni” karakter budući da predstavlja zazivanje blagoslova koji silazi od Boga na čovjeka: to je jedan od najstarijih tekstova božanskog blagoslova. Zatim, postoji druga vrsta blagoslova koju nalazimo na biblijskim stranicama: onaj koji se “uzdiže” sa zemlje na nebo, prema Bogu. Blagoslov se u ovom smislu svodi na hvaljenje, slavljenje i zahvaljivanje Bogu za njegovo milosrđe i njegovu vjernost, za čuda koja je stvorio i za sve što se dogodilo njegovom voljom: „Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i sve što je u meni, blagoslovi njegovo sveto ime!” (Ps 103,1).

16. Bogu koji blagoslivlja i mi odgovaramo blagoslovom. Melkizedek, kralj Šalema, blagoslivlja Abrama (usp. Post 14,19); Rebeku su blagoslovili članovi obitelji neposredno prije nego što postane Izakova zaručnica (usp. Post 24,60), koji zauzvrat blagoslivlja svoga sina Jakova (usp. Post 27,27). Jakov blagoslivlja faraona (usp. Post 47,10), svoje vlastite unuke, Efrajima i Manašea (usp. Post 48,20) i svojih dvanaest sinova (usp. Post 49,28). Mojsije i Aron blagoslivljaju zajednicu (usp. Izl 39,43; Lev 9,22). Ukućani blagoslivljaju svoju djecu prilikom vjenčanja, prije polaska na put i pred smrt. Ovi se blagoslovi, prema tome, čine kao preobilan i bezuvjetan dar.

17. Blagoslov koji se nalazi u Novom zavjetu zadržava u biti isto značenje koje je imao u Starom zavjetu. Nalazimo božanski dar koji “silazi”, ljudsku zahvalnost koja se “uzdiže” i blagoslov koji čovjek dijeli i koji se “proširuje” prema drugima. Zaharija, nakon što je ponovno stekao govor, blagoslivlja Gospodina za njegova čudesna djela (usp. Lk 1,64). Šimun, držeći novorođenog Isusa u naručju, blagoslivlja Boga što mu je udijelio milost razmatranja spasiteljskog Mesije, a potom blagoslivlja djetetove roditelje Mariju i Josipa (usp. Lk 2,34). Isus blagoslivlja Oca u poznatoj pjesmi hvale i klicanja koju mu je uputio: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje” (Mt 11,25).

18. U kontinuitetu sa Starim zavjetom, i kod Isusa blagoslov nije samo uzlazni, odnoseći se na Oca, nego je i silazni, izlivajući se na druge kao gesta milosti, zaštite i dobrote. Sam Isus provodio je i promicao ovu praksu. Na primjer, blagoslovio je djecu: “I uze ih u naručje i blagoslovi ih polažući ruke na njih” (Mk 10,16). A Isusov zemaljski put završit će upravo posljednjim blagoslovom koji je rezerviran za Jedanaestoricu, malo prije nego što uzađe k Ocu: „I podigavši ruke blagoslovi ih. Dok ih je blagoslivljao, odvojio se od njih i bio uznesen na nebo” (Lk 24,50-51). Posljednja slika Isusa na zemlji je ona njegovih ruku podignutih u činu blagoslova.

19. U svom otajstvu ljubavi, po Kristu, Bog priopćuje svojoj Crkvi moć blagoslova. Blagoslov koji je Bog darovao ljudima, a oni svojim bližnjima, pretvara se u uključenost, solidarnost i mirotvorstvo. To je pozitivna poruka utjehe, brige i ohrabrenja. Blagoslov izražava milosrdni Božji zagrljaj i majčinstvo Crkve, koja poziva vjernike da prema braći imaju jednake osjećaje kao Bog.

Teološko-pastoralno shvaćanje blagoslova

20. Onaj tko traži blagoslov pokazuje da mu je potrebna Božja spasenjska prisutnost u svom životu, a onaj koji moli blagoslov od Crkve, prepoznaje potonji kao sakrament spasenja koje Bog nudi. Tražiti blagoslov u Crkvi znači priznati da život Crkve izvire iz utrobe Božjeg milosrđa i pomaže nam da idemo naprijed, da živimo bolje i da odgovorimo na volju Gospodnju.

21. Kako bi nam pomogao razumjeti vrijednost pastoralnijeg pristupa blagoslovima, papa Franjo nas potiče da sa stavom vjere i očinskog milosrđa promotrimo činjenicu da „kada netko traži blagoslov, izražava molbu za Božju pomoć, molbu da živimo bolje i pouzdanje u Oca koji nam može pomoći da živimo bolje.”[12] Ovaj zahtjev treba u svakom pogledu cijeniti, popratiti i primiti sa zahvalnošću. Ljudi koji dolaze spontano moliti za blagoslov tim zahtjevom pokazuju svoju iskrenu otvorenost transcendenciji, pouzdanje svoga srca da se ne uzdaju samo u vlastitu snagu, svoju potrebu za Bogom i želju da izađu iz uskih okvira. ovoga svijeta, zatvoren u svojim ograničenjima.

22. Kako nas uči sv. Terezija od Djeteta Isusa, to je pouzdanje „jedini put koji nas vodi do Ljubavi koja sve daruje. S pouzdanjem, izvor milosti prelijeva se u naše živote […]. Stoga je najprikladnije da se od srca ne pouzdamo u sebe, nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno ljubi […]. Grijeh svijeta je velik, ali nije beskonačan, dok je milosrdna ljubav Otkupitelja doista beskonačna.”[13]

23. Kada se razmatraju izvan liturgijskog okvira, ti se izrazi vjere nalaze u području veće spontanosti i slobode. Unatoč tome, “neobvezna priroda pobožnih vježbi ni na koji način ne bi trebala podrazumijevati podcjenjivanje ili čak nepoštivanje takvih praksi. Put naprijed u ovom području zahtijeva ispravno i mudro uvažavanje mnogih bogatstava pučke pobožnosti [i] mogućnosti tih istih bogatstava.”[14] Na taj način blagoslovi postaju pastoralni resurs koji treba cijeniti, a ne rizik ili problem.

24. S gledišta pastorala, blagoslove treba vrednovati kao djela pobožnosti koja su “izvanjska slavlju svete Euharistije i ostalih sakramenata”. Doista, “jezik, ritam, tijek i teološki naglasak” pučke pobožnosti razlikuju se “od onih odgovarajućeg liturgijskog djelovanja”. Iz tog razloga, “pobožne prakse moraju sačuvati svoj ispravan stil, jednostavnost i jezik, [i] uvijek treba izbjegavati pokušaje da im se nametnu oblici ‘liturgijskog slavlja’.”[15]

25. Crkva se, štoviše, mora kloniti oslanjanja svoje pastoralne prakse na fiksiranu narav određenih doktrinarnih ili disciplinarnih shema, osobito kada vode u „narcisoidni i autoritarni elitizam, pri čemu se umjesto evangelizacije, analiziraju i klasificiraju druge, i umjesto otvaranja vrata milosti, čovjek iscrpljuje svoju energiju u ispitivanju i provjeravanju.”[16] Stoga, kada ljudi traže blagoslov, iscrpna moralna analiza ne bi trebala biti postavljena kao preduvjet za njegovo dodjeljivanje. Jer, od onih koji traže blagoslov ne bi se trebalo zahtijevati prethodno moralno savršenstvo.

26. U ovoj perspektivi, Respuestas Svetoga Oca pomažu u proširenju izjave Kongregacije za nauk vjere iz 2021. s pastoralnog gledišta. Jer, Respuestas pozivaju na razlučivanje u pogledu mogućnosti “oblika blagoslova, koje traži jedna ili više osoba, a koji ne prenose pogrešno shvaćanje braka”[17] i, u situacijama koje su moralno neprihvatljive s objektivne točke gledišta, objasniti činjenicu da “pastoralna ljubav zahtijeva od nas da ne tretiramo jednostavno kao ‘grešnike’ one čija krivnja ili odgovornost može biti ublažena raznim čimbenicima koji utječu na subjektivnu pripisivost.”[18]

27. Papa Franjo je u katehezi citiranoj na početku ove Deklaracije predložio opis ove vrste blagoslova koji se nudi svima, a da se ništa ne traži. Vrijedno je čitati ove riječi otvorena srca jer nam pomažu shvatiti pastoralno značenje blagoslova ponuđenih bez preduvjeta: “Bog je taj koji blagoslivlja. Na prvim stranicama Biblije neprestano se ponavljaju blagoslovi. Bog blagoslivlja, ali i ljudi daju blagoslove, a ubrzo se pokazuje da blagoslov ima posebnu snagu, koja prati onoga koji ga prima cijeli život, i raspolaže čovjekovo srce da ga Bog promijeni. […] Dakle, Bogu smo važniji od svih grijeha koje možemo počiniti jer on je otac, on je majka, on je čista ljubav, on nas je blagoslovio zauvijek. I nikada nas neće prestati blagoslivljati. Snažno je iskustvo čitati ove biblijske tekstove blagoslova u zatvoru ili u rehabilitacijskoj skupini. Da ti ljudi osjete da su još uvijek blagoslovljeni, bez obzira na njihove ozbiljne pogreške, da njihov nebeski Otac i dalje želi njihovo dobro i da se nadaju da će se konačno otvoriti dobru. Čak i ako su ih se njihovi najbliži odrekli, jer ih sada smatraju nepopravljivima, Bog ih uvijek vidi kao svoju djecu.”[19]

28. Ima nekoliko prilika kada ljudi spontano traže blagoslov, bilo na hodočašćima, u svetištima ili čak na ulici kad sretnu svećenika. Kao primjer možemo se pozvati na Knjigu blagoslova koja donosi nekoliko obreda blagoslova ljudi, uključujući starije, bolesne, sudionike katehetskog ili molitvenog susreta, hodočasnike, one koji kreću na put, volonterske skupine i udruge, i više. Takvi su blagoslovi namijenjeni svima; nitko ne smije biti isključen iz njih. U uvodu Reda za blagoslov starijih osoba, primjerice, stoji da je svrha ovoga blagoslova “da i sami stariji dobiju od svoje braće svjedočanstvo poštovanja i zahvalnosti, a zajedno s njima i mi zahvaljujte Gospodinu za milosti koje su od njega primili i za dobra koja su uz njegovu pomoć učinili.”[20] U ovom slučaju subjekt blagoslova je starija osoba za koju i s kojom se zahvaljuje. Bogu za dobro koje je učinio i za primljena dobra. Nitko se ne može spriječiti u ovom činu zahvaljivanja, a svaka osoba – čak i ako živi u situacijama koje nisu uređene Stvoriteljevim planom – posjeduje pozitivne elemente za koje možemo slaviti Gospodina.

29. Iz perspektive uzlazne dimenzije, kada netko postane svjestan Gospodinovih darova i njegove bezuvjetne ljubavi, čak i u grješnim situacijama – osobito kada molitva nađe uslišanja – vjernikovo srce uzdiže hvalu Bogu i blagoslivlja ga. Nitko nije isključen iz ove vrste blagoslova. Svatko, pojedinačno ili zajedno s drugima, može uzdići Bogu svoju hvalu i zahvalnost.

30. Popularno shvaćanje blagoslova, međutim, također cijeni važnost silaznih blagoslova. Iako „nije prikladno za biskupiju, biskupsku konferenciju ili bilo koju drugu crkvenu strukturu da stalno i službeno uspostavlja postupke ili rituale za sve vrste pitanja,”[21] pastoralna razboritost i mudrost – izbjegavanje svih ozbiljnih oblika skandala i zbunjenost među vjernicima – može predložiti da se zaređeni službenik pridruži molitvi onih osoba koje, iako u zajednici koja se nikako ne može usporediti s brakom, žele se povjeriti Gospodinu i njegovu milosrđu, zazvati njegovu pomoć , i biti vođen prema većem razumijevanju njegova plana ljubavi i istine.

III. Blagoslovi parova u neredovitim situacijama i parova istog spola

31. Unutar ovdje ocrtanog horizonta pojavljuje se mogućnost blagoslova za parove u neredovitim situacijama i za parove istoga spola, čiji oblik crkvene vlasti ne bi smjele obredno određivati kako ne bi došlo do zabune s blagoslovom koji pripada sakramentu ženidbe. . U takvim slučajevima može se podijeliti blagoslov koji ne samo da ima uzlaznu vrijednost, već uključuje i zazivanje blagoslova koji se spušta od Boga na one koji – prepoznajući da su siromašni i trebaju njegovu pomoć – ne zahtijevaju legitimaciju njihov vlastiti status, ali koji mole da sve što je istinito, dobro i ljudski valjano u njihovim životima i njihovim odnosima bude obogaćeno, iscijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga. Ovi oblici blagoslova izražavaju molbu da Bog može dati one pomoći koje dolaze iz poticaja njegova Duha – ono što klasična teologija naziva “stvarnom milošću” – kako bi ljudski odnosi mogli sazrijevati i rasti u vjernosti Evanđelju, kako bi mogli biti oslobođeni od svojih nesavršenosti i slabosti, te da se mogu izraziti u sve većoj dimenziji božanske ljubavi.

32. Doista, Božja milost djeluje u životima onih koji ne tvrde da su pravedni, ali koji se ponizno priznaju kao grešnici, kao i svi drugi. Ova milost može sve usmjeriti prema tajanstvenim i nepredvidljivim Božjim planovima. Stoga Crkva svojom neumornom mudrošću i majčinskom brigom prima sve koji pristupaju Bogu ponizna srca, prateći ih onim duhovnim pomagalima koja svakome omogućuju da u svojoj egzistenciji potpuno shvati i ostvari Božju volju.[22]

33. Ovo je blagoslov koji, iako nije uključen ni u jedan liturgijski obred[23], sjedinjuje zagovornu molitvu sa zazivom Božje pomoći onih koji mu se ponizno obraćaju. Bog nikada ne odbija onoga tko mu se približi! Naposljetku, blagoslov nudi ljudima način da povećaju svoje povjerenje u Boga. Molba za blagoslov, dakle, izražava i njeguje otvorenost transcendentnosti, milosrđe i blizinu Bogu u tisuću konkretnih životnih okolnosti, što nije mala stvar u svijetu u kojem živimo. To je sjeme Duha Svetoga koje treba njegovati, a ne ometati.

34. Sama nas crkvena liturgija poziva da zauzmemo taj stav povjerenja, čak i usred naših grijeha, nedostatka zasluga, slabosti i zbunjenosti, o čemu svjedoči ovaj prekrasni zbornik iz Rimskog misala: „Svemogući vječni Bože, koji u obilju svoje dobrote nadvisi zasluge i želje onih koji te mole, izlij svoje milosrđe na nas da oprostimo ono čega se savjest plaši i da damo ono što se molitva ne usuđuje tražiti” (Zbirka za dvadeset i sedmu nedjelju Kroz Godinu). Koliko često, kroz jednostavan župnikov blagoslov, koji ne tvrdi da bilo što sankcionira ili legitimira, ljudi mogu doživjeti blizinu Oca, izvan svih “zasluga” i “želja”?

35. Stoga treba formirati i pastoralnu osjetljivost zaređenih službenika za spontano vršenje blagoslova koji se ne nalaze u Knjizi blagoslova.

36. U tom smislu, bitno je shvatiti brigu Svetog Oca da ti neobredni blagoslovi nikada ne prestanu biti jednostavne geste koje pružaju djelotvorno sredstvo za povećanje povjerenja u Boga od strane ljudi koji ih traže, pazeći da ne smije postati liturgijski ili poluliturgijski čin, sličan sakramentu. Doista, takva bi ritualizacija predstavljala ozbiljno osiromašenje jer bi gestu velike vrijednosti u pučkoj pobožnosti podvrgla pretjeranoj kontroli, lišavajući službenike slobode i spontanosti u njihovu pastoralnom praćenju života ljudi.

37. U tom smislu padaju na pamet sljedeće djelomično već citirane riječi Svetog Oca: „Odluke koje u određenim okolnostima mogu biti dio pastoralne razboritosti ne smiju nužno postati normom. Drugim riječima, nije prikladno da biskupija, biskupska konferencija ili bilo koja druga crkvena struktura stalno i službeno uspostavlja postupke ili obrede za sve vrste pitanja […]. Kanonsko pravo ne smije i ne može pokriti sve, niti bi biskupske konferencije to trebale tvrditi svojim različitim dokumentima i protokolima, budući da život Crkve teče kroz mnoge kanale osim normativnih.” [24] Tako je papa Franjo podsjetio da je “ono što je dio praktičnog razlučivanja u posebnim okolnostima ne može se uzdići na razinu pravila” jer bi to “dovelo do nepodnošljive kazuistike.”[25]

38. Iz tog razloga, ne treba niti osigurati niti promicati ritual za blagoslov parova u neregularnoj situaciji. Istodobno, ne treba sprječavati ili zabranjivati blizinu Crkve ljudima u svakoj situaciji u kojoj bi oni mogli tražiti Božju pomoć jednostavnim blagoslovom. U kratkoj molitvi koja prethodi ovom spontanom blagoslovu, zaređeni službenik mogao je zamoliti pojedince da imaju mir, zdravlje, duh strpljivosti, dijaloga i uzajamne pomoći – ali također i Božje svjetlo i snagu da mogu u potpunosti ispuniti njegovu volju.

39. U svakom slučaju, upravo da bi se izbjegao bilo kakav oblik zabune ili skandala, kada molitvu blagoslova zamoli par u nepravilnoj situaciji, iako je izražena izvan obreda propisanih liturgijskim knjigama, taj blagoslov nikada ne bi trebao biti priopćen u skladu s ceremonijama građanske zajednice, a ne čak ni u vezi s njima. Niti se može izvoditi s odjećom, gestama ili riječima koje su prikladne za vjenčanje. Isto vrijedi i kada blagoslov traži istospolni par.

40. Umjesto toga, takav blagoslov može pronaći svoje mjesto u drugim kontekstima, kao što je posjet svetištu, susret sa svećenikom, molitva izmoljena u skupini ili tijekom hodočašća. Doista, kroz ove blagoslove koji se ne daju kroz obredne oblike vlastite liturgije, nego kao izraz majčinskog srca Crkve – slično onima koji proizlaze iz jezgre pučke pobožnosti – nema namjere išta ozakoniti, nego radije otvoriti svoj život Bogu, moliti njegovu pomoć za bolji život, a također i zazvati Duha Svetoga kako bi se s većom vjernošću živjele vrijednosti evanđelja.

41. Ono što je rečeno u ovoj Deklaraciji o blagoslovima istospolnih parova dovoljno je da vodi razborito i očinsko razboritost zaređenih službenika u tom pogledu. Stoga, osim gore navedenih smjernica, ne treba očekivati daljnje odgovore o mogućim načinima reguliranja detalja ili praktičnih stvari u vezi s blagoslovima ove vrste.[26]

IV. Crkva je sakrament beskrajne Božje ljubavi

42. Crkva i dalje uzdiže one molitve i prošnje koje je sam Krist – uz jake vapaje i suze – iznio u svom zemaljskom životu (usp. Heb 5,7) i koje zbog toga uživaju posebnu učinkovitost. Na taj način, “ne samo milosrđem, primjerom i djelima pokore, nego i molitvom crkvena zajednica vrši istinsku majčinsku funkciju u dovođenju duša Kristu.”[27]

43. Crkva je dakle sakrament beskrajne Božje ljubavi. Stoga, čak i kada je čovjekov odnos s Bogom pomućen grijehom, uvijek može zatražiti blagoslov, ispruživši ruku prema Bogu, kao što je Petar učinio u oluji kada je zavapio Isusu: “Gospodine, spasi me!” (Mt 14,30). Doista, željeti i primiti blagoslov može biti moguće dobro u nekim situacijama. Papa Franjo nas podsjeća da „mali korak, usred velikih ljudskih ograničenja, može Bogu biti ugodniji od života koji se izvana čini urednim, ali prolazi kroz dan bez suočavanja s velikim poteškoćama.” [28] Na taj način, “Ono što sjaji je ljepota spasonosne Božje ljubavi koja se očitovala u Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo od mrtvih.”[29]

44. Svaki će blagoslov biti prilika za ponovni navještaj kerigme, poziv da se sve više približimo Kristovoj ljubavi. Kao što je naučavao papa Benedikt XVI., “Poput Marije, Crkva je posrednica Božjeg blagoslova za svijet: prima ga primajući Isusa i prenosi ga noseći Isusa. On je milosrđe i mir koje svijet sam od sebe ne može dati, a koji su mu uvijek potrebni, barem koliko i kruha.”[30]

45. Uzimajući u obzir gornje točke i slijedeći autoritativno učenje pape Franje, ovaj Dikasterij na kraju želi podsjetiti da je „korijen kršćanske blagosti“ „sposobnost osjećanja blagoslova i sposobnost blagoslivljanja […]. Ovaj svijet treba blagoslove, a mi možemo davati blagoslove i primati blagoslove. Otac nas ljubi i jedino što nam preostaje je radost blagoslivljati ga, i radost zahvaljivati mu, i učiti od njega […] blagoslivljati.”[31] Na taj način svaki brat i svaki sestre će moći osjetiti da su oni u Crkvi uvijek hodočasnici, uvijek prosjaci, uvijek ljubljeni i, unatoč svemu, uvijek blagoslovljeni.

Víctor Manuel Card. FERNÁNDEZ
Prefect
Mons. Armando MATTEO
Tajnik doktrinarne sekcije

Ex Audientia Dana 18. prosinca 2023

Franjo

Prijevod: Croativ.net