Pismo prijateljima i dobročiniteljima, poglavara Svećenićkog bratstva sv. Pia X, prenosimo u cijelosti

Dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji!

U povijesnim okolnostima u kojima živimo Bog je pozvao Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u vrlo posebnu bitku za vjeru. Naš je zadatak čuvati, ispovijedati, ljubiti i prenositi vjeru. Trebamo dobro razumjeti dublje razloge za ovu bitku, njene izazove i ono čemu nas ona treba voditi, kako bismo mogli izvući posljedice za svoj duhovni život.

Vjera kao nedodirljivi zaglavni kamen

Na ovome svijetu vjera je anticipacija gledanja Boga koje ćemo posjedovati u vječnosti te će ona tada nestati. Ona je nadnaravno znanje o Bogu i svemu što se na Njega odnosi te isključuje mogućnost zablude. Stoga je ona zatvorena cjelina koju dobivamo po Božjoj dobroti, preko koje nam Bog prenosi znanje o Sebi. S toga gledišta jasno je da je vjera izraz istine par excellence: nadnaravna istina koja se dušama daje bez najmanje mogućnosti zablude.

Ona se jasno razlikuje od osobnog mišljenja ili procjene neke osobe koja bira upravo ovu “istinu” umjesto neke druge na temelju osobnog suda ili osobnog iskustva; takva istina zapravo odgovara “vjeri” jednog liberalnog duha, slobodnog od svakog nadnaravnog utjecaja, reducirana na razinu nekog političkog i u biti upitnog mišljenja. Vjera je znanje jednog drugog, u osnovi nadnaravnog reda, u kojemu imamo apsolutno jamstvo da se ne varamo, jer bi i najmanja zabluda bila nespojiva s božanskom istinom. Jer istina koja sadrži samo trag zablude, jednostavno ne bi bila božanska i ne bi bila istina. Primjerice: Krist koji bi bio pravi Bog i pravi čovjek, kralj i prorok, ali ne bi bio otkupitelj, ne bi bio pravi Krist naše vjere. On također ne bi bio “umanjeni Krist” – takav ne može postojati – nego bio bi jednostavno nešto drugo. Jedna jedina zabluda nepovratno uništava cijelu zgradu vjere i dogmi, kao što je nekoliko kapljica otrova dovoljno da veliku količinu vode učini nepitkom.

Bitka vjere u Crkvi i Bratstvu 

Ove su uvodne napomene neizostavne da bismo shvatili zašto je kroz crkvenu povijest prvenstveno bila riječ o obrani vjere, čak i ako se zbog toga moralo pristati na sukob, osudu i progon, kako bi se obranila ova ili ona formulacija dogme. Svaki najmanji ustupak na tome području značio bi izdaju našega Gospodina, Njegova poslanja i duša.

Čovjek je doista stvoren da bi spoznao Boga – osobito kroz našega Gospodina Isusa Krista: “Boga nikada nitko nije vidio. Jedinorođeni Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio.” (Iv 1,18) Bez te spoznaje, koju nam jedino vjera prenosi, nemoguće je svidjeti se Bogu i doći do Njega. Nemoguće je poznavati Ga te razmatrati o Njemu, pronaći vlastitu sreću u Njemu, ljubiti Ga i služiti Mu, jer nepoznatomu ne možemo darovati svoje srce niti mu predati svoju volju. Sačuvati vjeru je u pravom smislu te riječi pitanje života ili smrti. Duhovni život na zemlji nemoguć je ako ne prihvatimo sa svim svojim razumom božansku istinu u njenoj cijelosti. Samo posjedovanje našega Gospodina, utjelovljene i kroz vjeru prepoznatljive istine, uvjet je i prvi uzrok kršćanskog života, početka vječnoga života.

Ne smijemo to nikada zaboraviti: ako je Bratstvo kao takvo ili svatko osobno od nas u svojem svakodnevnom životu pozvan da posvjedoči vjeru i da je javno brani, ne radi se o tome da se naglasi osobni stav ili gledište koje nam se čini prikladno. Radi se jednostavno o opredjeljenju koje je apsolutno potrebno kako bi se dušama omogućilo da spoznaju Gospodina onakvog kakav On jest; kako bi im se pomoglo da cijelo svoje postojanje u vremenu i vječnosti sagrade oko te spoznaje i u skladu s njom. Taj kršćanski život danas je postao vrlo rijedak jer sama vjera nestaje, a ona ga jedino omogućuje.

Što moramo činiti da bi ovaj život, koji obilježava “pravednika koji živi od vjere”, u nama urodio svim svojim plodovima? Što moramo činiti kako se ne bismo ograničili na jedan samo formalistični pristanak na vjeru, nego da pronađemo našu sreću u posjedovanju istine? Moramo dopustiti vjeri da razvije svoje djelovanje u nama, a to je očišćenje srca: tako će se uništiti svaka prepreka za potpunu pripadnost naših duša našemu Gospodinu – istinu koju traži razum te najvišem dobru kojemu teži srce.

Prava vjera pročišćuje srce

Vjera, koja nije površinska ili mrtva, dubinski preobražava dušu tako što je ponajprije čisti. To je logično i lako razumljivo jer tko živi od vjere, taj oblikuje vlastiti život po višem idealu, stoga se udaljava od svega što je nisko i što bi sprječavalo njegovu preobrazbu. Drugim riječima: prava vjera u zajedništvu s ljubavlju uzdiže dušu i pritom je odvaja od svega zemaljskoga ili svjetovnoga. Ona je drži udaljenom od svake nečistoće.

Uzmimo primjer kojim se sv. Toma često služio: metal se onečisti kada ga se stopi s nekim drugim, manje plemenitim metalom. Srebro se ne onečišćuje od stapanja sa zlatom, koje povećava njegovu vrijednost; ali se onečiščava od stapanja s olovom. Isto vrijedi za dušu koja ima veće dostojanstvo od svih vremenitih i tjelesnih stvorenja: ona se onečiščava kad im se podlaže kroz neurednu ljubav ili navezanost. Od ove nečistoće očiščava se obrnutim putem – kada teži za onim što je iznad nje, za Bogom. Očigledno je da ovaj pokret ovisi o vjeri, jer jedino ga ona može omogućiti: da bismo se približili Bogu, moramo Ga poznavati, a da bismo Ga mogli poznavati, moramo u Njega vjerovati. Stoga je vjera prvo načelo očišćenja srca. Kada ova vjera nađe svoje ispunjenje u pravoj ljubavi, ona ostvaruje potpuno očišćenje.

Vjera isključuje prije svega onu nečistoću koja joj je direktno suprotstavljena: nečistoću razuma, zabludu. Ako joj dopustimo da nastavi djelovati, ako ona dušu može dubinski preobraziti, ona na koncu uništava i svaku moralnu nečistoću, svaku prepreku za potpuno sjedinjenje između duše i našega Gospodina. To znači da ona nakon razuma čisti i srce i time oslobađa. To je značenje izreke: “Pravednik živi od vjere”.

Čista duša isijava svoju vjeru i za nju svjedoči

“Ako je oko tvoje zdravo, onda sve tijelo tvoje ima svjetlo.” (Mt 6,22) Ovako je naš Gospodin izrazio i naučavao ovu temeljnu istinu. Drugim riječima: prva vjeroispovijest koju On očekuje od svake duše sastoji se od sjajnoga života, koji je odsjaj onoga što oko razuma promatra u vjeri. To je ono što život duše čini vrijednim, što ga čini duboko apostolskim i što mu daje moć da povuče druge za sobom. Jer ovo svjetlo ne može se sakriti. Što svijet dublje pada u tamu grijeha, to ovo svjetlo svjetlije svijetli.

Kada duša živi duboko sjedinjena s našim Gospodinom, kada je čitavo njezino djelovanje prožeto željom da se Njemu svidi i suobliči, da u sebi ostvaruje Njegove kreposti i da sve čini iz ljubavi prema Njemu, onda njen život toliko jako sjaji da zaista postane svjetlo svijetu. Iz toga razloga svijet ne može ostati netaknut svjedočanstvom čistoće, osobito ne danas: ili ga to duboko izgrađuje ili postane bijesan zbog neizrečenog prijekora koja ga zbog toga pogađa. Ovo svjedočanstvo razdvaja kao i svaki navještaj istine.

Vjera bez čistoće srca je ugrožena

Nikada ne smijemo izgubiti iz vida ovu usku povezanost između vjere i čistoće: nemoguće je istinski spoznati Boga, a da nas ta spoznaja ne očisti; istovremeno nitko ne može tvrditi da je spoznao Boga bez čistoće. Postoji nešto poput dvostruke čistoće, ili bolje rečeno, čistoća igra dvostruku ulogu u duhovnom životu, odnosno životu vjere: s jedne strane je čistoća srca posljedica vjere, s druge strane vjera pročišćuje dušu za spoznaju i gledanje Boga. Drugim riječima: čistoća je i posljedica i uzrok; slično kao što mjesec može primati i reflektirati svjetlo.

Stoga je najbolje jamstvo za očuvanje vjere prvenstveno stalno nastojanje da se očuva čistoća te ljubav prema toj kreposti. Svako drugo nastojanje bilo bi uzaludno ako ne bi bilo okrunjeno ovim učinkom. 

Đavao, koji je lukav psiholog i poznavatelj ljudske duše te njenih slabosti i sklonosti, obično ne vodi dobroga kršćanina direktno u otpad od vjere. To bi bilo groteskno. On ga zapravo pokušava sporo obrađivati tako da ga navede da prihvati duh svijeta te ga malo-pomalo oslabljuje kroz život u kome ulazi u kompromise sa svijetom, kroz život koji sve više postaje otuđen od zahtjeva vjere i koji na određen način sprječava očišćenje srca. Tako vjera ostaje nedjelotvorna, slaba, nije lišena dogmatskog sadržaja, ali lišena je svoje snage, svoje moći da preobrazi dušu, da daje i očuva život.

Ovo je drama mnogih kršćana koji su izgubili svoju vjeru, a da to nisu primjetili, a da to nisu htjeli, čak bez čina otpadništva u stvarnom smislu, nego samo tako što su pustili da ih odnese struja svijeta. Što je tim dušama nedostajalo? Zasigurno su imali sakramente, vjeru, možda čak dobre navike… ali njihovo srce vjerojatno nije bilo očišćeno ili dovoljno zaštićeno. To je drama koja bi – recimo to u svoj poniznosti – dugoročno mogla postati i naša drama.

Kada se to primijeni na zajednicu, onda je točno ta tragedija u crkvenoj povijesti bila uzrok mnogim krizama koje su završile u raskolu i krivovjerju. Cijeli narodi bili su spremni napustiti katoličku vjeru, a time i Crkvu, jer je njihova vjera postepeno oslabila; u mnogim slučajevima je čak postala beznačajna, tj. nije više imala stvarni utjecaj na srca ljudi. Bila je samo površinska: još je donekle prosvjetljivala razum, ali pritom nije dubinski mijenjala duše ili obilježavala njihove živote. Uzrok i uspjeh samog modernizma nalazi se u želji da se pod svaku cijenu izmiri sa svijetom. Svijetom kojemu je Bog bio nebitan – i njegovu duhu i mentalitetu i načelima. Htjelo se i dalje vjerovati, ali samo pod uvjetom da se živi u skladu s modernim društvom i da se prati njegov intelektualni i moralni razvoj. Kako bi se to ostvarilo preferiralo se mijenjati vjeru, kako u njenim zahtjevima, tako i u njezinom djelovanju u duši, umjesto da je se prihvati onako kako ju nam je Bog darovao, da bi ona mogla postati plodonosna. Odatle se razvila ova situacija u kojoj se Crkva danas nalazi. Ona jasno pokazuje da s propašću vjere dolazi i propast morala.

Sve se dakle svodi na manjak čistoće u najdubljem smislu riječi. Što se događa s dušom koja oslabi od ovakvog krivog ponašanja?  

Sljepoća i ropstvo

Kada duša dopusti da je svjetovni duh i nečistoća malo pomalo zaraze te njome ovladaju, tada se narušavaju njene duhovne sposobnosti, ponekad i s nepopravljivom štetom. 

Prije svega pomračuje njezin razum: ona više ne može razlikovati što je zaista dobro, a što je zlo te se stoga više ne može usredotočiti na to da traži dobro i izbjegava zlo. Tada je naime podjarmljuju i zarobljuju prividna dobra, koja je i duhovno zasljepljuju. To ima teške posljedice na prakticiranje razboritosti, koja bi trebala voditi dušu u odabiru primjerenih sredstava za ostvarivanje njenog moralnog savršenstva. Takva duša postane nesposobna slušati ili dati da ju se savjetuje, nesposobna voditi samu sebe: nagla i nesposobna za samoispitivanje i postojanost, ona sudi samoj sebi tako što sama donosi nesretne odluke, koje možda određuju cijeli njen život.

Kao drugo, i volja – dakle sposobnost duše da traži dobro – biva teško oštećena zbog nečistoće srca. Ljubav prema Bogu nadomješta se ljubavlju prema samome sebi: usprkos osjećaju slobode duša postane sama svojim robom. Ovo je može dovesti sve do preziranja Boga i religije, jer je neminovno podsjeća na njene prijestupe. To se čak može još nastaviti jer navezanost na zemaljski život i prividna dobra mogu napraviti toliki nered u duši da ona osjeti prijezir prema svemu duhovnome, čak očaj u vezi s vječnim životom. To je izvor skrivene agresije i beznađa mnogih naših suvremenika. To je prije svega suptilni i tihi uzrok gubitka vjere.

Što trebamo učiniti?

Prije svega se ne smijemo obeshrabriti. Radi se o životu i smrti. Moramo si svako malo posvijestiti da je milost Božja ta koja nam daje snagu da vodimo upravo ovu borbu koja proizlazi iz vjere te je nužno povezana s njom. Ne radi se o popratnom sadržaju, nego o boju koji ima apsolutnu prednost.

Međutim, moramo priznati da se ne govori dovoljno o čistoći i o odgoju za tu krepost. Izvjesna lažna stidljivost sprječava nas da ovu tematiku tretiramo kako bi trebalo. Nažalost, ova krepost često stvara dojam nečega vrlo povjerljivoga i osobnoga, o čemu se govori samo u okviru sakramentalne ispovijedi. To je greška s teškim posljedicama. S djecom i mladima mora se redovito razgovarati o ovoj kreposti, naravno s vokabularom koji je prikladan za tu dob. To je dužnost svih odgajatelja, bili oni klerici ili laici. Moramo pripremiti mlade na velike bitke koje trebaju nadvladati. Tu treba imati dvije stvari na umu.

Prvo: čistoća ima vrlo jaku privlačnost za nježne duše koje još nisu iskvarene svijetom i koje su još pod utjecajem milosti. To treba iskoristiti. Ljudska narav je stvorena za to da se posveti velikim idealima. To je uzdiže, a istovremeno uklanja sve prepreke s puta. Pošto je to ukorijenjeno u ljudskoj naravi, ne mijenja se s vremenom i modernim svijetom: što neka stvar više stoji, to je idealistički nastrojenoj mladoj duši, koja je svjesna da time izgrađuje svoju budućnost, privlačnija. Ako je dobro formirana i pripremljena, moći će raspolagati svim potrebnim sposobnostima da kod ostvarivanja tog ideala prakticira nužan oprez. Ali nemamo pravo na to da joj uskraćujemo znanje, savjete i primjere koji su joj potrebni.

Kao drugo, u odgoju za čistoću postoje dva međusobno kontradiktorna zastranjenja koja treba izbjegavati. Lako postanemo žrtva kontradiktornosti tih dviju zabluda, tako da vjerujemo da ih možemo izbjeći nekim lažnim srednjim putem. S jedne strane puritanizam, tj. reduciranje čistoće na nasljedovanje krutog kodeksa ponašanja isključivo izvanjskih propisa. To je očigledna karikatura jer smo u opasnosti da čistoću i sve povezano s njom ocjenjujemo po kriterijima izvanjske ispravnosti. Nema tužnijega nego odgojiti mladež za kult čiste vanjštine te je udaljiti od bitnoga. S druge strane je liberalni model. On cilja na to da se odustane od svih vanjskih pravila radi lažne slobode duha bez ikakvih ograničenja. U prvom slučaju naginjemo tome da zlo vidimo u svemu, umjesto da ga vidimo tamo gdje ono jest; u drugom slučaju naginjemo tome da ga nigdje ne vidimo. Za onoga koji odbija oba ekstrema velika opasnost sastoji se od toga da se nađe korisni srednji put, kompromis između rigidnosti i laksizma. Bježimo od ove dijalektike. Ona nam ne donosi ništa zaista korisno. Ovakav kompromis ne može biti mjerilo; pritom postoji opasnost da odgajatelje zauvijek odvedemo u zabludu i da ih obeshrabrimo. 

Prava čistoća srca je nešto drugo: ona se sastoji od čežnje za čistoćom kao kreposti koja proizlazi iz vjere, koja dušu po svojoj naravi preobražava, koja ju uzdiže – radi čega je stvorena – koja joj omogućuje da se ojača, koja ju osposobljava da slijedi dobro kako bi našla svoje ispunjenje. Čistoća nije samo rezultat opasnosti koje smo sposobni izbjeći; ona je preduvjet za to da Gospodina tako spoznamo kako su Ga apostoli poznavali, tako što su bili preplavljeni Njegovom osobom i željom da Mu sve posvete: “I vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao Jedinorođenoga od Oca, puna milosti i istine.” (Iv 1,14) Čistoća je preduvjet da Evanđelje ne čitamo poput Platonovih dijaloga ili Ezopovih basni, nego kao onu knjigu koja još dan danas posjeduje moć da obrati dušu i promijeni svijet. Bez ove čistoće nitko ne može biti slobodan.

Ako su sljedeće pretpostavke ispunjene: ako prepoznajemo jasan cilj u svijetlu vjere, kao i primjerena sredstva da bismo ga ostvarili, ako je duša shvatila da njeno ispunjenje i sreća ovise o tome da se oslobodi od svih prepreka – tada je duša spremna dati sve za to.

Bog vas blagoslovio!

Menzingen, 23. travnja 2023., Nedjelja Dobrog Pastira

don Davide Pagliarani, generalni poglavar