– Teksas je prije 200 godina bio neovisna država, a i sada ima skupinu ljudi koji žele vratiti taj status, zagovarajući odcjepljenje od Sjedinjenih Država, koje nazivaju texit.

Zagovornici neovisnosti Teksasa ističu da bi taj dramatični potez, inspiriran brexitom, pomogao riješiti migracijsku krizu na granici i spor s Washingtonom oko toga tko kontrolira granicu s Meksikom.

Spor između demokratskog predsjednika Joea Bidena i republikanskog guvernera Grega Abbotta razotkrio je duboke podjele u Americi.

„Mi ovdje u Teksasu znamo da je jedini način da Teksas ima sigurnu granicu i razuman imigracijski sustav da to učini poput 200 drugih zemalja u svijetu i to kao samostalna neovisna nacija”, rekao je Daniel Miller, predsjednik Teksaškog nacionalističkog pokreta.

Miller inzistira da njegov pokret, utemeljen 2005., nikada nije bio toliko blizu ostvarenja svojeg cilja.

U 19. stoljeću Teksas je bio zapravo dio Meksika. Ali nakon rata za neovisnost, tzv. Teksaške revolucije, postao je suveren 1836. Samo devet godina poslije pridružio se Sjedinjenim Državama kao 28. savezna država.

Miller uspoređuje pokret za texit sa šokantnom odlukom o brexitu 2016. koja je dovela da izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.

Rekao je da Teksas dijeli povijest i interese s ostatkom Sjedinjenih Država, ali, poput zagovornika neovisnosti španjolske regije Katalonije, smatra da središnja vlada ne razumije njihove probleme.

Dok se Amerikanci pripremaju za glasanje na predsjedničkim izborima u studenome, na kojima će najvjerojatnije birati između Bidena i bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, pokret za neovisnost Teksasa želi da državna skupština donese zakon koji bi omogućio referendum o odcjepljenju.

Američki Ustav, međutim, to saveznim državama ne dopušta – naprotiv, secesija južnih država uključujući Teksas 1861. dovela je do Građanskog rata, najkrvavijeg u američkoj povijesti.

Teksašanin ili Amerikanac?

Secesionistički pokret u Teksasu postoji već dugo, ali je marginalan, rekao je Joshua Blank, istraživački direktor pri Projektu za teksašku politiku Teksaškog sveučilišta u Austinu.

Kriza na granici između Teksasa i savezne vlade „stvorila je situaciju koju ta skupina zaista nastoji iskoristiti kako bi njihova stajališta izgledala vjerodostojnija nego što zapravo jesu”, rekao je Blank.

Misty Walters, 50-godišnja kućanica koja je nazočila Millerovu govoru u tipičnom teksaškom grill restoranu, rekla je da ljudi u državi smatraju da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci.

„Apsolutno smo izloženi invaziji”, rekla je, govoreći o rekordnom broju ljudi koji pristiže preko granice, većinom iz Srednje Amerike, što je postalo ključno pitanje u kampanji za predsjedničke izbore.

„Teksas se mora suprotstaviti i bolje zaštititi svoje građane”, rekla je.

Ispitivanje javnog mnijenja, koje je ovaj mjesec proveo Projekt za teksašku politiku, pokazalo je da 26 posto ispitanika smatra da su prvo Teksašani, a potom Amerikanci, u odnosu prema 27 posto 2014., što statistički nije značajna promjena.

„To ne znači da 26 posto ljudi podržava odcjepljenje od Sjedinjenih Država”, istaknuo je Blank.

Ispitivanje Newsweeka provedeno ovaj mjesec pokazalo je da 67 posto Teksašana želi da država ostane dio SAD-a.

Separatistički pokret velikim dijelom potiče „ideja da postoji jednoobrazna američka kultura koju se često povezuje s bijelom bojom kože”, rekao je Blank.

„I s obzirom na krizu na granici, to budi strahove u ljudima kojima je takva ideja američke kulture valjana”, dodao je.

„Dođite ga uzeti”

U gradu Eagle Pass na dalekom jugu Teksasa, guverner Abbott preuzeo je vojnu kontrolu nad područjem zvanim Shelby Park kod rijeke Rio Grande koja razdvaja Teksas od Meksika. Oko tog područja vodi se spor sa saveznom vladom.

Guverner, koji optužuje Bidenovu administraciju da ne uspijeva zaustaviti mnoštvo ljudi koji ulaze u državu, postavio je duž dijelova granice bodljikavu živu.

Biden je tužio Teksas inzistirajući da je kontrola granice oduvijek bila pod saveznom jurisdikcijom.

Miller, vođa pokreta za neovisnost, uspoređuje sadašnju situaciju s događajima 1835. kada je Teksas još bio dio Meksika.

Teksas je odbio vratiti top koji mu je Meksiko posudio i istaknuo je zastavu na kojoj je pisalo „Dođite ga uzeti”, potaknuvši uspješan teksaški rat za neovisnost.

Kao i u slučaju topa, napetosti oko parka u Eagle Passu dio su puno većeg problema, rekao je Miller.

On je to ocijenio simbolom „razrušenih odnosa između savezne vlade i država”.

No za razliku od rata s Meksikom, ili Građanskog rata, Millerovi ljudi misle da bi se secesiju ovaj put moglo provesti mirnim putem.

Blank to ne smatra vjerojatnim.

„Teksas se ne bi mogao mirno odcijepiti. Sjedinjene Države ne bi pregovarale s njima po povoljnim uvjetima.” – pišu Mediji.

Zoran Vukman na svom fb profilu projecira moguće događaje u ovoj godini…

Ukratko, nekoliko ozbiljnih pretpostavki, kaže Vukman:

1. Mislim da će Rusija pokrenuti s početkom ljeta 2024.g. veliku ofenzivu na čitavoj ukrajinskoj bojišnici i da će krenuti na Kijev.

2. Svijetu latentno prijeti bakterijska pandemija. Ako bi došlo do epidemijske pojave bakterije rezistentne na svaki antibiotik, ljudi i djeca bi umirali od običnih upala kao i prije Flemingova otkrića penicilina. No zastrašujuće je što WHO uopće više i ne računa s antibioticima. Bilo bi logično da znanstvenici istražuju kako iznaći antibiotski odgovor na rezistentne bakterije a ne praktički pripremati svijet na odustajanje od antibiotika!? U Davosu u siječnju tema jednog panela je bila: svijet nakon antibiotika. Ne znam kako je mnogima promakla zlokobnost takve ideje. Penicilin je najveći posljednji izum u medicini koji je spasio mnoge živote. Zar će djeca sutra umirati opet od obične bakterijske upale grla!? Antibiotici se sve manje proizvode. To što su neke bakterije otporne na njih znači da treba naći lijek a ne prestati proizvoditi antibiotike. Bez penicilina je to nemoguće!

3. U Americi je za očekivati neko izvanredno stanje, bilo “plandemijsko” bilo u pogledu nemira i meteža druge vrste ili novih “lockdowna” jer je “dubokoj državi” cilj kontrolirati predsjedničke izbore u studenom 2024., svakako, svim sredstvima onemogućiti pobjedu Trumpa. Biden je potpuno dementan, zato je bitno tko će mu biti novi potpredsjednički kandidat/kandidatkinja. Ta osoba bi u slučaju Bidenova reizbora, nakon njegova odstupanja zbog zdravstvene nesposobnosti postala predsjednik/predsjednica. Michelle Obama?

4. Ljeto ’24. ili jesen ’24. nose u sebi zlokobni tajming za novu plandemiju ili za okidač Trećeg svjetskog rata. Odgovara i Zapadu i Istoku. Rusima je vremenski ključno krenuti na Kijev dok je nesposobni Biden formalno na vlasti, a Pentagonu iz drugih razloga – veliki rat, globalni kaos da bi sredili stanje kod kuće. Nerealno je očekivati regularnost američkih predsjedničkih izbora.

5. Ako bi parlamentarni izbori u Hrvatskoj bili u svibnju ’24., ili tijekom ljeta onda bi to značilo da je situacija izvanredna i da Plenković zna ono što mi ne znamo i priprema se za novu fazu globalne agende, je li to rat NATO-a i Rusije, pandemija ili nešto treće, vidjet ćemo.

Kako god bilo, nadam se da su sve ovo samo pretpostavke.

O Kini, Tajvanu i Bliskom istoku nisam ni govorio, samo Bog zna što će tek tamo biti.

Dvije godine nakon teksta potpisanog ‘Demos’ (kasnije je otkriveno da ga je napisao kardinal Pell), novi anonimni dokument, povezan s prvim, definira sedam prioriteta sljedeće Konklave kako bi se popravila zbrka i kriza koju je stvorio ovaj pontifikat.

Daily Compass objavljuje ekskluzivni dokument na šest jezika, namijenjen kruženju među kardinalima s obzirom na nadolazeću konklavu i među vjernicima kao povod za razmišljanje o prioritetima Crkve. Tekst je uglavnom napisao kardinal nakon što je složio prijedloge drugih kardinala i biskupa. Odlučili su ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst – potpisan “Demos” i naslovljen “Vatikan danas” – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika u vezi s pontifikatom pape Franje. Prilike u Crkvi otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenile, a još manje poboljšale. Dakle, ovdje ponuđene misli imaju namjeru graditi na tim izvornim razmišljanjima u svjetlu potreba Vatikana sutra.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje dodatni naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, približavanju siromašnima i marginaliziranim, brizi za dostojanstvo stvorenog i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da se prati patnici i otuđeni u svojim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; neopreznost u pravnim stvarima; netrpeljivost čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – što je najozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji uzrokuje zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. To potkopava povjerenje u Božju Riječ. To slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj nedavnoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti obnova i ponovna uspostava istina koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene. Oni uključuju, ali nisu ograničeni na takve osnove kao što su sljedeće: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je on sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, intimno mu je stalo do svakog ljudskog života, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je Božje stvorenje, a ne samoizum, stvorenje ne samo emocija i apetita, već također i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja Riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) njegova Crkva ima i ovlast i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Neuspjeh da se radosno prihvati to djelo misionarske, spasonosne ljubavi ima posljedice. Kao što je Pavao napisao u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz gornjeg zadatka i popisa.

Prvo: Prava vlast je oštećena autoritarnim sredstvima u svojoj primjeni. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernom kontinuitetu s Božjom riječi i crkvenim naukom. “Nove paradigme” i “neistraženi novi putovi” koji odstupaju od bilo koje od njih nisu od Boga. Novi papa mora obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje Drugog vatikanskog sabora o pravoj ulozi papinstva.

Drugo: Kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je njegova Crkva. Ona je Kristovo mistično tijelo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti preoblikovati njezina učenja kako bi udobnije odgovarala svijetu. Štoviše, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja mišljenja niti gledište krštene većine. Proizlazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno žele prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće: Dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Umjesto toga, rađa sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva nije zajednica samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Dakle, doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bezosjećajni “liječnici zakona”. Niti su moždane sporedne stvari kršćanskog života. Naprotiv, oni su vitalni za autentično življenje kršćanskog života, jer se bave primjenom istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentnu nijansu. Sadašnji se pontifikat od samog početka opirao evanđeoskoj snazi i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i prenamjena rimskog Instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II. i marginaliziranje tekstova poput Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za vjersku zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Katolička crkva, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, također je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među obilježjima sadašnjeg pontifikata je njegovo pretjerano oslanjanje na motu proprio kao oruđe upravljanja te opća nebriga i gađenje prema kanonskim detaljima. Opet, kao i kod dvosmislenosti doktrine, nepoštivanje kanonskog prava i ispravnog kanonskog postupka potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva, kako ju je tako lijepo opisao Ivan XXIII., je mater et magistra, “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; branitelj čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina je priroda osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Ona se nikada ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovanja kako bi se prilagodila instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od ključnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo povlačenje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije. . . upravo u vrijeme kada jačaju napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Globalna putovanja tako su dobro poslužila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnom domu vjere – u krizi je. Sam Vatikan hitno treba obnovu svog morala, čišćenje svojih institucija, procedura i osoblja, te temeljitu reformu svojih financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedmo i konačno: Kardinalski zbor postoji kako bi davao više savjete papi i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ta služba zahtijeva ljude čistog karaktera, snažnu teološku formaciju, zrelo iskustvo vodstva i osobnu svetost. To također zahtijeva Papu spremnog tražiti savjet, a potom i slušati. Nije jasno u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Trenutačni pontifikat stavio je naglasak na diversifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima koji su osmišljeni da njeguju istinsku kolegijalnost i povjerenje među braćom. Kao rezultat toga, mnogi elektori s pravom glasa u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako koledž želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga nastanju trebaju više od crvenog zuccheta i prstena. Današnji kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje posebne poglede na Crkvu, njihove lokalne crkvene situacije i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećeg pape.

Čitatelji će se sasvim opravdano zapitati zašto je ovaj tekst anoniman. Odgovor bi trebao biti vidljiv iz tenora današnjeg rimskog okruženja: iskrenost nije dobrodošla, a njezine posljedice mogu biti neugodne. Pa ipak, ove bi se misli mogle nastaviti još mnogo paragrafa, ističući posebno jaku ovisnost aktualnog pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala DDF-a Victora Manuela Fernándeza i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikan – sve unatoč decentralizirajućim tvrdnjama sinodalnosti, među ostalim.

Upravo zbog ovih stvari, ovdje navedena upozoravajuća razmišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji dolaze. Nadamo se da će ovaj doprinos pomoći u vođenju prijeko potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

izvor: New Daily Compass