Dramatične stvari odvijale su se prošloga tjedna u svijetu i, zapravo, jedna za drugom svjedočile o propasti dosadašnjeg – posljeratnog svjetskog poretka, dajući jasne obrise kako bi onaj novi ubrzo mogao izgledati.

Spomenuta dramatika  tih događaja najviše se tiče samih Sjedinjenih Država s obzirom kako su upravo one bile dominirajući čimbenik i hegemon spomenute epohe globalnog društvenog razvoja, poglavito nakon pobjede u hladnom ratu krajem 80.-ih godina prošloga stoljeća. U SAD-u upravo svjedočimo nevjerojatnim slikama ali i čudnim političkim odlukama, teško zamislivim da mogu stizati iz najsnažnije, najorganiziranjie i najutjecajnije zemlje svijeta koja želi zadržati globalnu dominaciju.

Jedna od tih slika su i one apokaliptične, iz njujorških parkova, u kojima su bageri počeli kopati masovne grobnice za pokapanje umrlih osoba od epidemije koronavirusa, a koje su bez poznate rodbine (drugim rječima – ulične sirotinje za koju je malo koga briga i koja u najbogatijoj zemlji svijeta – SAD-u – doseže nestvarnih 50-ak milijuna ljudi). Ta činjenica, kao i ona koja govori kako su SAD preuzele neslavno prvo mjesto u svijetu prema broju zaraženih, a uskoro i umrlih osoba, gdje će preteći Italiju i Španjolsku, ukazuje na katastrofalan zdravstveni sustav te zemlje koji će se morati mijenjati – jer on ne može niti smije, skupa sa spomenutim masovnim grobnicama, biti primjer ostatku svijeta kako se treba nositi s ovom pandemijskom pošasti ili bilo kojom drugom prirodnom stihijom.

A američki zdravstveni sustav, kroz svoje osiguranje dostupno samo bogatijim slojevima društva, pred čitavim se svijetom obrukao više nego ikada do sada, dokazujući „urbi et orbi“ kako se njime ne mogu ili ne žele koristiti čak niti oni koji na njega imaju pravo s obzirom na skupoću zdravstvenih usluga. Primjerice, liječenje pneumonije uz osiguranje košta oko 38 tisuća dolara(!), bez osiguranja 73 tisuće. Zbog toga ljudi, makar i bolesni, često radije ostaju u svojim domovima, ne želeći trošiti novac za takve „jednostavne“ bolesti, čekajući radije neke teže. Takav odnos prema vlastitim građanima (a u SAD-u se sve gleda isključivo kroz dolar) i prema sadašnjoj epidemiji pokazuju koliko je država, zapravo, usprkos „lakiranim“ holivudskim bestselerima nemoćna nositi se s ugrozama ovakvoga tipa kakav je COVID-19 (slično kao i kod uragana Katrine koji je svojedobno poharao New Orleans i bolno razotkrio sve američke slabosti u pružanju pomoći svom stanovništvu u izvanrednim stanjima) i da ona ne može ostatku svijeta davati lekcije ili nametati obrasce prema kojima se ovaj mora ponašati.

Drugim riječima, SAD postupno gube status dominantne globalne sile i sučeljavaju se s realnošću, koju – ili moraju prihvatiti  ili se odlučiti za konačnu borbu do kraja, pa što bude.

A kolika je nervoza danas u Washingtonu, svjedoči i vijest kako je, usprkos svim problemima vezanim uz pandemiju koronavirusa, predsjednik Donald Trump potpisao najnoviji „čudni“ ukaz prema kojemu SAD više ne priznaju međunarodni sporazum u okviru UN-a iz 1989. godine o Zemljinom prirodnom satelitu Mjesecu, kao zajedničkoj svojini čovječanstva na koju niti jedna država nema pravo pretenzija (usporedio bih to s prošlogodišnjim inicijativama Bijele kuće o kupnji danskog prekomorskog teritorija Grenlanda). Tim se dokumentom, zapravo, prema kaubojskim načelima – tko prvi njegovo – dozvoljava „eksproprijacija“ Mjeseca i njegovih resursa, stvaranje trajnih baza na Mjesečevu tlu, uključno, naravno (i prije svega) i onih vojnih i td. Kao da je to pitanje sada od neke presudne važnosti, poglavito ukolioko se imaju u vidu golemi troškovi takvoga projekta, kao i činjenicu da su oni ostvarivi  samo u dalekoj perspektivi – teško prije 2050.-ih godina.

Naravno, ovaj potez, kao i onaj kojega ćemo dalje u tekstu detaljnije proanalizirati, treba prije svega promatrati u kontekstu propagandnih aktivnosti s obzirom na nadolazeće predsjedničke izbora u studenom i nervoze Trumpovoga tima razvojem stanja oko koronavirusa koji njemu ne ide u prilog. U jednoj od svojih prijašnjih analiza upravo sam taj čimbenik označio kao jedino mogući koji može negativno utjecati po imidž Trumpa u javnosti pa i ugroziti njegovu pobjedu, koja je, inače, bez tog negativnog elementa neupitna. O tome svjedoči i činjenica da je Trumpa po popularnosti po prvi put pretekao njegov bliski suradnik – potpredsjednik Mike Pompeo (naravno, nije bitan Pompeo, već iznova iskrsnula demokratska „mumija“ Joe Biden koja je u predizbornu utrku ušla opterećena brojnim aferama i bez velikih unutarnjih potresa u društvu nema stvarnih šansi za pobjedu. A te će potrese Biden itekako znati iskoristiti). Jer epidemija je paralizirala američko gospodarstvo i zemlju službeno uvela u recesiju, a neki govore i o depresiji, pričemu je broj nezaposlenih već dostigao nestvarnih 12 milijuna.

Trump je tu povukao dobar potez i razrješio „kesu“ ubrizgavajući 2 trilijuna dolara u bankovni sustav koji će tvrtkama s najmanje 10 tisuća zaposlenih izdavati četverogodišnje  kredite za obnovu svojih djelatnosti i td. Hoće li to biti dovoljno vidjet ćemo s obzirom na razmjere krize koju mnogi uspoređuju s depresijom iz 30.-ih godina prošloga stoljeća, ali i s obzirom na činjenicu da Kina već snažno pokreće svoje zamrle gospodarske aktivnosti rješivši glavninu problema s epidemijom COVID-19 i prijeteći zauzeti tradicionalne američke trgovinske pozicije diljem svijeta.

A istodobno s navedenim Trumpovim problemima, ostarjela ikona globalnog liberalizma, 96-ogodišnji nobelovac (za mir) i kontroverzni bivši američki „mekosilni“ diplomat s „krvavim rukama“ zbog nebrojenih žrtvava njegove politike diljem svijeta Henry Kissinger, u svom prošlotjednom članku u The Wall Street Journalu nudi svijetu novi „zagrljaj“ kroz zajednički otpor COVIDu-19 i pružanje ruku suradnje u novome svijetu, koji će, kako on kaže, nakon ove pandemije neminovno nastati. Samo, zanimljivo je kako se ta „ruka suradnje“, koju on predlaže, opet ne proteže i prema Kini i Rusiji te je jasno kako Kissinger, kao globalistička liberalna ikona, iznova svijetu nudi suradnju po načelu „Pax Americana“. Trumpu se Kissingerov neoliberalizam nikako ne sviđa i smatra ga anakronizmom koji je u praksi dokazao svoju neučinkovitost.

Poremećeno naftno tržište – Trumpov glavni problem

A Trump, osim korone, s njom povezane zdravstvene i gospodarske krize i iznenada „probuđenog“ ostarjelog nobelovskog lauerata, kojega u svijetu još malo tko od suverenističkih snaga uzima za ozbiljno, ima još jedan – vjerojatno i najveći problem: vrlo neugodnu naftnu krizu, nastalu zbog rusko-saudijskog „naftnog rata“ koji prijeti američkim naftašima (tradicionalno vezanim uz Republikansku stranku) i bankarskom sektoru koji ih godinama prati golemim kreditnim aranžmanima dobro znajući gdje se krije stvarni profit. A tom je profitu došao kraj. Tako se u članku američkog medija The National Interest, objavljenom 5. travnja, navodi kako je Rusija svojim potezima u pokrenutom ratu protiv američkih proizvođača nafte iz škriljevca dovela do bankrota jedne od najvećih američkih tvrtki koja se bavi tim načinom proizvodnje „crnog zlata“ (tzv. fracking tehnologijom) „Whiting Petroleum“. Radi se o prvoj tvrtci iz američkih energetskih divova koja je bankrotirala zbog smanjene potražnje nafte, velikog pada njezine cijene, kao i goleme kreditne zaduženosti koje takve tvrtke imaju kod američkih banaka i financijskih institucija.

Ovome bih dodao kako nije prevelika tajna da u spomenutom „naftnom ratu“ između Rusije i Saudijske Arabije (podsjećam: pokrenut je nakon ruskog odbijanja saudijskog prijedloga o daljnjem smanjenju proizvodnje zbog pada potražnje usljed pandemije koronavirusa) pokrenutom početkom ožujka ove godine, Moskva želi, kao minimum, uključiti Sjedinjene Države u budući naftni sporazum, ili, kao maksimum, uništiti američke proizvođače nafte iz škriljevca koji posljednje desetljeće neometano povećavaju proizvodnju (koristeći američko nesudjelovanje u sporazumima s ostalim ključnim igračima koji su sebe ograničili u proizvodnji s ciljem postizanja uravnotežene cijene nafte na svjetskom tržištu) i preplavljuju svjetsko tržište svojom naftom, prijeteći čak i oduzimanjem tradicionalnih ruskih i saudijskih tržišta.

Međutim, američki ulazak u naftni sporazum s Rusijom i Saudijskom Arabijom značio bi i definitivni odustanak od tradicionalne američke energetske nezavisnosti i diktiranja svijetu vlastitih pravila „igre“ kombinacijom financijske (tzv. petrodolar kao glavno platežno sredstvo, i ključni utjecaj Washingtona u globalnim financijskim institucijama), političke i vojne moći (kroz često pokretanje ratova ili nestabilnosti na po naftno tržište osjetljivim područjima) i sl. Ali čini se kako Trump upravo ide u tome smijeru – podjeli odgovornosti za globalno naftno tržište s ostalim ključnim državama proizvođačima, što ne smije službeno obznaniti jer se članstvo SAD-a u naftnim kartelima protivi američkom zakonodavstvu (a OPEC, kao kartel, često je kritiziran od samoga Trumpa koji govori o potrebi njegovog ukidanja), i jer bi to naišlo na snažne kritike Demokratske stranke.

Zato Trump djeluje na bazi „bilateralizma“ i kroz odvojene kontakte s Rusima i Saudijcima nastoji utjecati na situaciju i postići neformalno „trojni sporazum“ koji bi bio prikazan kao rusko-saudijski u okviru OPEC+. Ukoliko u tome uspije bit će to jedna od najvažnijih promjena koje će se dogoditi nakon pandemije COVIDa-19 u formiranju budućeg svjetskog poretka (ne prema modelu ostarjelog Kissingera). Ta bi tri glavna svjetska proizvođača nafte time preuzela i globalnu odgovornost za tržište „crnog zlata“ u budućnosti. A Trump već djeluje zakulisno i pogoduje zahtjevima Rijada i Moskve da i SAD preuzmu svoj dio odgovornosti i smanje proizvodnju, o čemu svjedoči i slijedeća vijest:

Najveće američke naftne korporacije prošli su tjedan objavile o smanjenju proizvodnje „crnog zlata““ u SAD-u. Navodno to čine ne zbog spomenutog sporazuma s OPEC+, već zbog smanjenja svojih troškova. Ali bez obzira radi li se o onom prvom ili drugom, takva odluka vjerojatno će zadovoljiti sve tržišne igrače, uključno Ruse i Saudijce. Najveća američka naftna kompanija ExxonMobil sprema se na smanjenje kapitalnih troškova u ovoj godini za 30%, što je iznos od 23 milijarde dolara. Najveći dio smanjenja investicija odnosi se na bušotine u bazenima Texasa i Novog Meksika.

Bloomberg navodi kako će se tu raditi o drugom po veličini smanjenju proračuna te tvrtke u čitavoj povijesti. ExxonMobil također planira odgoditi konačnu investicijsku odluku o postrojenju LNG-a u Mozambiku i izvršit će korekcije u svojim poslovima u Gvineji. Zbog smanjenja troškova koje je previsilo očekivanja analitičara, dionice te mega-tvrtke skočile su za 5,8%. Paralelno s ExxonMobil-om, o smanjenju kapitalnih troškova izvijestio je i Chevron, navodeći smanjenje od 20%, kao i to da neće dostaviti sredstva za potporu proizvodnje nafte u Permskom bazenu Texasa, kao i 500 milijuna dolara za razvoj proizvodnje u SAD-u. Slijedila ih je još jedna velika tvrtka iz sfere proizvodnje nafte iz škriljevca – „Continental Resources“, koja je objavila o smanjenju proizvodnje u travnju i svibnju za 30%.

Bloombergov glavni analitičar za energetiku Javier Blas na svom je tvitu napisao slijedeće: „Američka naftna industrija počinje smanjenje (proizvodnje), koje traže Saudijska Arabija, Rusija i druge članice OPEC+. Naravno, to se događa pod krinkom smanjenja zbog utjecaja niskih cijena na kapitalne rashode. Ali, vidljivo je, i to će biti dovoljno za OPEC+.“

Zoran Meter

Cijeli članak pročitajte na Geopolitika.news