Connect with us

Vijesti

GRIGORIJ JEFIMOVIČ RASPUTIN – POVIJEST JEDNE MANIPULACIJE

Published

on

Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž. (Otkrivenje, 22:15)

Izvrsni autor Benediktove opcije Rod Dreher na jedno mjestu u svojoj knjizi pronicljivo rezonira kako je dugo putovanje iz srednjovjekovnoga svijeta razdiranog patnjom, no bogatog značenjem, dovelo do današnjice ispunjene nekoć nezamislivim ugodama, ali posve lišene svakog smisla i odnosa.

Uistinu, besmisao i jalovost vješto potkrijepljene prividnim slobodama i pravima svakoga i svačega, kategorije su koje tumače plitku i ispraznu civilizacijsku razinu kojoj svjedočimo. Ako čovjek prihvati osrednjost bez čvrstog temelja i upražnjava svoje strasti neupitnom lakoćom, zagovarajući posvemašnju slobodu vlastitog individualizma koja ga svodi na učmalog i karikaturalnog lutka u rukama liberalnog i konzumerističkog kapitalizma, zapravo postaje neslobodan, rob, žrtva nagona i romantičarskog instinkta. Kao takav, gubi sposobnost prosudbe o tome koji je njegov stvarni (dublji) poziv u ovome životu te nakon nekog vremena tone sav u crnom zlu. Kao što grijeh rađa grijehom, tako i zlo rađa zlom – milozvučna jednakost, bratstvo i sloboda uskoro će pokazati svoju stvarnu svrhu i roditi perverzijama, obmanama, ubojstvima i manipulacijama.

Kultura smrti

Još i prije vremena u kojem su sveci postali digitalni, a ljepota zamijenjena svim oblicima ružnoće kao nečim naprednim, klijalo je sjemenje Antikristove podvale čovjeku. Ipak je njezin učinak najuočljiviji od pojave srednjovjekovnog nominalizma, preko renesansnog humanizma, reformacije, prosvjetiteljstva, sve do Francuske i industrijske revolucije. Totalitarno 20. stoljeće osakaćeno beskonačnim krvoprolićima, seksualnom revolucijom te sekularnim i eugeničkim vratolomijama, kao i intelektualno i moralno barbarstvo današnjice, samo su derivati dugog procesa formiranja kulture koja prezire život. Možda su joj najviše pridonijeli vrhunski prevaranti 19. stoljeća koji su lukavo iskoristili izbezumljenost naroda izazvanu Napoleonovom protukršćanskom stečevinom Francuske revolucije. Donald de Marco i Benjamin Wiker u svojoj knjizi Arhitekti kulture smrti genijalno razgolićuju svu površnost te intelektualnu i duhovnu prazninu kod „obožavatelja volje“ A. Schopenhauera i F. Nietzschea, „eugeničara-evolucionista“ C. Darwina, F. Galtona i E. Haeckela, „sekularnih utopista“ K. Marxa i A. Comtea te „tražitelja užitka“ S. Freuda. Njihov pseudo(nauk) ostavit će zastrašujuće negativan i neizbrisiv trag, dok će njihove obmanjujuće i tjeskobne misli predstavljati neosporni ideal za buduće generacije utirući put oslobođenju Pandorine kutije anarhije, nemorala, agresije, cinizma, ispraznosti i dubokog pomora ljudske duše. Sve navedeno, danas je sažeto u paket slobode, solidarnosti, tolerancije i ljudskih prava. Paket s mašnicom duginih boja, naravno.

Vrijeme novih progona

U takvim besadržajnim tj.bezbožnim okolnostima stvara se plodno tlo za razne manipulacije, laži i prijevare, a u svrhu ostvarivanja vlastitih sebičnim (i ideoloških) ciljeva. Primjerice, tek se u novije vrijeme otkriva kako je tobože kontroverzni „Hitlerov“ papa Pio XII. spasio 200.000 Židova pribavljajući im vize kako bi mogli pobjeći iz nacističke Njemačke. Nadalje, laži i propagandne manipulacije o bl. Alojziju Stepincu, kardinalu koji se zauzimao za Srbe i Židove, na rubu su gadljivosti. Današnje manipulacije o podatcima i zataškavanja o broju ubijenih kršćana i spaljenih kršćanskih sela i crkava na islamskom istoku, su zastrašujuće. Sve do najnovijih slučajeva kada niz multinacionalnih kompanija, od Ikea-e, preko BMW-a do Disney-a, otvoreno laže, indoktrinira i prisiljava ljude, roditelje i (pazi!) djecu na prihvaćanje stupidne rodne ideologije i normalizaciju LGBTQ… stavova. Navedeni primjeri samo su kapi u moru kolektivne i sulude propagande laži i zla čiji je cilj dislocirati čovjeka od njegovih temeljnih moralnih i kršćanskih vrijednosti. Ova zločinačka mašinerija neumoljivo melje europski Zapad i SAD, a nažalost se (putem gay lobija) uvukla i u Crkvu. Navesti ću samo najnoviji primjer američkog pastora Johna Stowea iz Kentuckya koji je nedavno izdao molitvenu karticu koja s prednje strane ima križ sv. Damjana, a na poleđini poticajno pismo onima koji slave gay pride. Izdajnici su se infiltrirali. Ne piše nam se dobro. Dolazi vrijeme novih progona pravovjernih kršćana. No ne dajmo se; mi moramo biti Kristovi vojnici! Ne malaksajmo, jer „kršćanski je put bitka i marširanje.“

U nastavku ću se osvrnuti na jednu ličnost koju će novija povijest neumoljivo osuđivati i izvrgavati ruglu na temelju posve pogrešnih pretpostavki a koje su posljedica prefrigane manipulacije istinom. Grigorij Jefimovič Rasputin je zasigurno intrigantno ime koje svoju popularnost, na žalost, ne može zahvaliti skromnom i svetom životu, već populističkoj industriji obmane koja je od njega načinila sve samo ne ono što je uistinu bio. U svojem djelu Stvarni Grigorij Rasputin britanski protojerej Andrew Phillips razotkriva razmjere propagande laži i zla te otkriva pravu istinu o Rasputinu.

Ne uzdajte se u knezove, niti u sinove ljudske, u kojima nema nade.

(Psalam 145:3)

Starješina Nikolaj Gurjanov s pravom je svojevremeno ustvrdio: „Kako se Istina Božja počne otkrivati, sve će se u Rusiji promijeniti.“ Da, istina se počela otkrivati kada je prije četrdesetak godina Andrew Phillips, protojerej ruske ortodoksne crkve u Colchesteru u Engleskoj, otišao na studij u Oxford i pritom posjetio radnu sobu princa Felixa Yusupova, navodnog Rasputinovog ubojice. Kao oxfordski student, Yusupov je bio ruski aristokrat i suprug nećakinje posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Tada, Phillips nije mogao razumjeti sve okolnosti vezane za Rasputinov život budući da zbog političkih razloga nije imao pristup arhivskoj građi. No nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rasputinov slučaj istražio je niz znanstvenika (uključujući Phillipsa) čiji su rezultati istraživanja razmrsili okoštalo klupko neistina te bacili novo svijetlo na Grigorijev život.

Phillips znakovito primjećuje da prosječno obrazovani građani europskog Zapada, pa i veliki broj Rusa, ovako percipiraju Rasputina: “Rasputin? Kradljivac konja, ludi monah, prijevara s hipnotičkim moćima, svećenik-šarlatan koji je manipulirao glupim, histeričnim ženama, zlokobnim sektašima i perverznim kriminalcima koji su vladali Ruskim Carstvom, diktirajući sve politike i sva politička imenovanja kroz podmićivanje, razvratnik koji je organizirao orgije, pijanac (kao i svi Rusi), primitivni barbar, sotonist, njemački špijun, razlog za propast Rusije; znam, pročitao sam knjigu i vidio film.” Međutim, kao što ćemo vidjeti, radi se o žrtvama ispranih mozgova. Istog klevetnika. Interesantno je da je grčka riječ za klevetnika (onaj koji razbacuje, razdvaja, izokreće činjenice, smućuje) – diabolos – vrag.

Nakon istraživanja Rasputinovog života i djelovanja, nije se pokazalo istinom ništa od gore navedenog. Većina takvih i sličnih navoda pokazale su se očiglednom neistinom temeljenoj na klasičnoj samoopravdavajućoj rusofobiji koja kaže: “Rusi su primitivni, mi smo superiorniji, stoga možemo učiniti sve što želimo.” Rasputin sigurno nije bio razdražljiv čovjek, nikad svećenik ni redovnik, lopov ili špijun, nikad zlokoban sektaš ili sotonist, i imao je vrlo malen, ako ikakav politički utjecaj. Bio je pobožni kršćanski seljak, u braku s troje djece, velikodušan i milostiv, bolji poznavatelj Svetog pisma od nekih profesora Biblije, tako duboko religiozan da mu je Bog dao čudesne moći iscjeljenja.

Iz objavljenih memoara princa Nikolaja Zhevakhova iz 1920-tih godina, čitamo da su Rasputina ubili britanski špijuni, uz suradnju nekolicine bogatih, dekadentnih, ljubomornih i odmetničkih ruskih aristokrata: „…jedan princ transvestit koji se bacio u okultizam te je divljački i ritualno izmrcvario Rasputinov leš, sadistički slobodni zidar i dekadentni princ Yusupov, jedan više-manje fašistički političar te princ Romanov poznat po upitnom moralu.“ Oni su, preko svoje krvoločne izdaje, posredno, predali Rusiju genocidnim boljševicima i njihovoj uvoznoj stranoj ideologiji koja će trajati iduće tri generacije. Kaže Phillips: „75 godina paklenskog mučenja!“

Ono što znamo je to da je Grigorij bio izuzetno poštovan kao svetac, starješina i čudotvorni iscjelitelj bezbrojnih svećenika i laika. Protiv njega su osmišljene nevjerojatne klevete od strane korumpiranih izvora, neposredno prije Revolucije i odmah nakon nje, kada je njegovo tijelo iskopano, masakrirano i spaljeno od strane fanatika koji su bili uplašeni da će ga narod još više poštovati. Sve te klevete i besmisleni tračevi koji su se proširili do današnjih dana, u međuvremenu su ponovili hollywoodski senzacionalisti, neučtivi glazbenici, zapadni i sovjetski pisci te ogorčeni emigranti koji nisu mogli prihvatiti vlastitu odgovornost za kaznu izgnanstva. Tako su samo poticali samoopravdavajuće laži i skandale, šireći propagandu manipulacije i laži.

Izvori klevetanja

Nedavna istraživanja stručnih povjesničara dovela su do nekolicine novih zaključaka o životu Grigorija Rasputina, pa čak i do dubokog poštovanja prema “mučeniku Grigoriju” od strane istaknutih pojedinaca, uključujući i visoko poštovanu duhovnu ličnost ruske pravoslavne crkve Nikolaja Gurjanova, koji je Rasputina opjevao religijskim himnama te dao izraditi ikone s ikonografskim temama vezanim za Grigorijevo djelovanje. Andrew Phillips veoma dobro primjećuje zapadnjačko licemjerje: „Bez obzira na to što zapadni izdavači prevode samo uvredljiva i lažna djela poput sovjetskog romanopisca Edvarda Radzinskog, dok profesionalni i nesenzacionalistički radovi o životu pobožnih ostaju neatraktivni i neprevedeni, ipak sve više izlaze na vidjelo nove ruske znanstvene studije kao što je edicija Sergeja Fomina i knjige Aleksandra Bokanova, Jurja Rassulina, Igora Evsina, Tatiane Mironove i Olega Platonova koje nas upućuju u posve drugačije, istinite okolnosti.“

Svi mitovi o Grigoriju Rasputinu (od 1910. godine naovamo) nastajali su od onih koji su zavidjeli caru – bez puno potrebe za maštom, ti aristokatići i činovničići su Grigoriju jednostavno pripisali sve ono što su sami činili, tj. govorili su zapravo o sebi i vlastitim vjerno održavanim i prakticiranim porocima. Bili su ljubomorni jer su htjeli prisvojiti političku moć i nastojali diskreditirati legitimne nositelje te moći – cara i njegovu obitelj, uključujući oboljelog carskog nasljednika i njegovog iscjelitelja Grigorija, kao i pravoslavno kršćansko društvo kojim je car vladao, a koje su tako duboko prezirali. I tako su ti bogati hedonisti i dekadenti širili svoje laži i tračeve u blještavim salonima Sankt Peterburga, među mnoštvom moralnih uzaludnika poput imućnih plemića i sličnih razvratnika te ostalog onodobnog šljama. Posve jasne poveznice možemo pronaći i u današnjem društvu kojem je užitak, novac i dekadencija „presveto trojstvo“, dočim se pravovjerni kršćani svode na predmet omalovažavanja. No, mi se ne bojimo tih lajavaca, jer u srcima nam zvoni – Blago vama kad vas budu grdili, progonili i protiv vas lažno govorili svaku vrstu opačine zbog mene! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! (Matej 5:11-12).

Phillips koncizno navodi klijentelu koja je tvorila klevetnički kružok protiv cara i Rasputina: „…lukavi vojvoda Nikolaj Nikolajevič koji je (poput francuskih i britanskih generala na zapadnoj fronti) vodio svoje postrojbe u masakr i poraz, pouzdajući se u vlastito pješaštvo i konjicu protiv teškog naoružanja i strojnica zbog čega je i smijenjen; slobodni zidari Maklakov i Dzhunkovsky, huškački novinarčić Amfiteatrov, otpadnik Sergey Iliodor Trufanov, nesavjesni političar Guchkov, ateisti Miljukov i Gorki, lažljivac Rodzianko, perverznjak i okultist Yusupov te priglupi Purishkevich. Čitava ta plejada izdajnika je htjela nametnuti svoju pogansku Rusiju dotadašnjoj kršćanskoj Rusiji. To su bili oni koji su optužili Grigorija Rasputina zapravo za svoje grijehe koje su dobro poznavali i zbog čega su njihovi opisi (Rasputina) bili tako rječiti.“

Optužili su ga za laganje, razvratnost i miješanje u državne poslove – dakle, za sve ono što su sami činili ili željeli učiniti. Pripadajući onodobnoj eliti, oni su bili u takvom stanju demonske obmane da su se čak uvjeravali da rade Rusiji uslugu povlađujući svojoj vlastitoj ispraznosti i kovajući zavjeru protiv cara i onih koji su mu vjerni, uključujući i nasljednikovog iscjelitelja, a sve u namjeri dokopavanja moći. Vjerujući vlastitim klevetama i krivotvorinama,  pjevali su odu svojim grijesima. Phillips izvrsno uočava kako je Grigorij Rasputin bio korisno žrtveno janje izmišljeno od strane ovih dekadentnih nihilista i vucibatina koji su izvitoperenim djelovanjem samo opravdavali svoje nemilosrdne ambicije. „Da nisu odabrali Rasputina, odabrali bi nekog drugog – zemljoradnička Rusija za njih je postojala samo kao predmet iskorištavanja.“

Pogledi onih koji su poznavali Grigorija Rasputina

Andrew Phillips u nastavku iznosi razmišljanja onih Grigorijevih suvremenika koji su mu bili bliski. Tako navodi da su, primjerice, biskupi Barnabas Nakropin i Isidor Kolokolov bili bliski prijatelji Rasputina do kraja njegova života, potpuno mu vjerovali te je čak biskup Isidor proslavio Rasputinov pogreb, zbog čega je u više navrata bio ogovaran. Nadalje, Phillips piše: „Jedan drugi, general Kurlov, u svojim  je memoarima zapisao da ga je ‘ganulo Rasputinovo duboko poznavanje Svetoga pisma i teoloških pitanja’ te ga je okarakterizirao kao dobrog čovjeka koji je ‘stalno iskazivao kršćanski osjećaj oprosta našim neprijateljima.’ Takve afirmacije potvrdili su i drugi pobožni i dobro obrazovani svećenici i laici, impresionirani pobožnošću Grigorija Rasputina kojega su duboko poštovali.“

Koliko je plitko suvremeno poimanje istine na Zapadu svjedoči i činjenica da se stavovi i mišljenja grade na temelju izroda popularne kulture. U ovom slučaju, radi se o tezi da je Rasputin bio ljubavnik ruske carice, a koju je opjevao u svojoj uspješnici simpatični Boney M. Na žalost svih poklonika euforičnog i primitivnog populizma – „Istina je (ipak) voda duboka“, a o njoj nam, primjerice, govore memoari onodobnog šefa policije, A. T. Vasiljeva. On je zapisao da rezultati mnogih istraga potvrđuju njegovu početnu pretpostavku da nije bilo nikakve kompromitirajuće korespondencije vezane za Rasputina, kao ni pisama upućenih carici. Doista, zašto bi i bilo toga? Rasputin je bio polupismen, imao bi poteškoća u pisanju i čitanju bilo čega. Vasiljev bilježi: “Također, istražio sam čuva li Rasputin ikakve dokumente, novac ili dragocjenosti u banci. Moja istraga je bila bezuspješna; još jedan dokaz mojeg uvjerenja o apsurdnosti skandaloznih glasina o Rasputinu.“ Navedeni svjedoci istine samo su jedan mali dio poštenih i časnih ljudi koji su redom govorili isto, potvrđujući svu apsurdnost klevetničkih laži i manipulacija.

Među njima su, naravno, budući sveti car Nikolaj, carica Aleksandra, njihovo petero pobožne djece, protojerej Aleksandar Vasiljev (duhovni otac carske obitelji), pobožna djevica Anna Vyrubova (kasnije Majka Marija Helsinška, koja se danas štuje kao svetica), knez N. D. Zhevakhov, Julia Dehn te drugi biskupski štovatelji Grigorija Rasputina poput budućeg Svetog Makarija Altajskog, moskovskog metropolita Metr Pitirim S. Peterburškog i mnogih drugih pravednih i neporočnih ljudi koji su voljeli svetog Rusa. Nitko od njih nije vjerovao u lažni mit o Rasputinu i to iz vrlo jednostavnih razloga – osobno su ga poznavali, vidjeli su kako radi čuda iscjeljenja i prorokovanja, istovremeno posve svjestan motiva zavidnih klevetnika.

Phillips naglašava: „Naravno, bilo je i mnogo drugih. Zabilježen je slučaj mladog i lakovjernog fra Teofana (Bistrova), koji je prvotno oduševljeno uveo Grigorija Rasputina u carsku obitelj. Netom je promijenio mišljenje jer je kratkotrajno povjerovao klevetama da bi nešto kasnije bio užasnut takvim surovim lažima. Također, postoji i slučaj velike vojvotkinje Elizabete u Moskvi. Ona je također inicijalno povjerovala izdajnicima, premda ju je na koncu njezina sestra carica uvjerila da je (budući da je Elizabeta živjela u Moskvi i bila ‘hranjena’ urotničkim lažima) bila jako zavedena.“ Primjera je mnoštvo. Zmija nema apsolutnu moć. Istina uvijek pobjeđuje.

Zašto se klevete ponavljaju do danas

Zašto se ove klevete ponavljaju i u njih se bespogovorno vjeruje do današnjih dana? Phillips pronicljivo zaključuje: „Prije svega, zbog toga što skandalozne priče nabijene nemoralom i izvitoperenim seksualizmom čine mnoge ljude bogatim, a to je ono što rulja traži. Drugo, zbog toga što oni koji im vjeruju i koji ih ponavljaju, zapravo im vjeruju i ponavljaju ih jer su motivirani samoopravdanjem. Alternativa bi bila pokajanje no to većina ne želi. Ubojstvom ruskog pravoslavnog seljaka Grigorija Rasputina zapravo je započela revolucija; ne boljševička, već revolucija koja je dugo željena (barem od prosinca 1825. godine) od strane ljubomorne aristokracije i rastuće srednje klase, redom otpadnika od ruske pravoslavne crkve. Potomci svih onih koji su mislili da će imati koristi od revolucije, ne žele se pokajati. Među njima nisu samo bivši i indoktrinirani sovjetski građani ispranih mozgova, niti potomci emigriranih aristokrata u Parizu i drugdje, nego i sve ostale zapadnjačke žrtve rusofobijske propagande koje žele vjerovati da je takozvani ‘carski režim’ bio korumpiran, primitivan, barbarski, pokvaren, pijan i evidentno zao. Stoga je bio demoniziran i kao takav lako uništiv od strane ‘neokaljanog’ Zapada. Posve opravdano, nema što. Takva rusofobija je u izravnoj liniji sa samopravdavajućom propagandom sekularizma u Gibbonovoj Povijesti propasti i pada Rimskog carstva.

Sada stvarno zamislimo da je Grigorij Rasputin bio žrtva izdajničkih spletkarenja i izmišljotina kao što je dokazano. Ako je Grigorij bio nevin, onda su oni – ideolozi antikršćanskog zapadnog svijeta (dakle većina ruske aristokracije, pa čak i nekih klerika, većina novinara, kao i većina prostodušnih građana, od Zapada utemeljene, sovjetske države) – krivi za klevetanje Rasputina, za ubojstvo Rasputina, kao i za ubojstvo kanonizirane carske obitelji. Krivci su i svi oni koji su bez sumnje vjerovali u laži i svi koji i dalje vjeruju u te dobro unovčene  (novac je uvijek motiv za zlo!) laži i mitove, pa čak i širenje istih.

Navedeni klevetnici su ljudi koji su tri mjeseca nakon Rasputinovog ubojstva, nalogom Kerenskijeve masonske mašinerije (ruski revolucionar i premijer privremene vlade iz 1917. godine), iskopali njegov leš te ga 11. ožujka 1917. godine ritualno spalili. Phillips se s pravom pita: „Je li to čin pravoslavnih kršćana ili bilo kojih drugih kršćana? Je li to bio čin kršćanskih patriota koji su voljeli cara? Tko je mogao izvršiti tako bogohulan čin ako ne otpadnici, okultisti i antikršćanski sekularisti? Čak i da je sve ili samo dio onoga što su tvrdili bilo istinito, opravdava li to tako duboku mržnju prema jednom lešu? Nitko nije ništa slično učinio niti čak predložio da se učini s tijelom boljševičkog masovnog ubojice i bogohulnika Lenjina, koji, nevjerojatno, i dalje leži u svojoj ‘kemijskoj juhi’ u Moskvi. Jedno je sigurno – jedini ljudi koji su mogli izvršiti ovaj čin bili su ateisti i sotonisti! Međutim, na neki način, svi koji i dalje šire izopačeni mit o Grigoriju Rasputinu neizravno sudjeluju u istom đavoljem djelu.“

Zaključak

Na koncu, svoj rad Phillips zaključuje riječima: „Grigorij Rasputin je bio simbol seljačke pravoslavne Rusije, korisno žrtveno janje za one koji su htjeli preuzeti moć i čiji je slogan glasio: ‘Demonizirajte svoje neprijatelje i tada je sve što činite opravdano.’ Njegovi ubojice simbolizirali su sve što nije bilo u redu s tadašnjom Rusijom – ‘izdaju, kukavičluk i obmanu,’ riječima mučeničkoga cara Nikolaja II. Izdaja je došla iz elite i inteligencije koja je izdala carsku obitelj i Crkvu Nijemcima i boljševicima financiranim od strane Zapada; kukavičluk je došao od onih koji su bili suviše slabi da bi se oduprli eliti; obmana je došla od navodnih saveznika koji su također šurovali protiv cara. Svi oni su oklevetali carsku obitelj, stoga i samog Grigorija Rasputina.“

U Rasputinovom primjeru zrcale se sve okolnosti koje su dovele do raspada Ruskog Carstva. Neprijatelji carske dinastije Romanov su distribucijom laži i klevetništva o Rasputinu izravno pridonijeli rušenju ideala kršćanskog cara Nikolaja II. Osim neumoljive boljševičke zvijeri, u ovoj uroti su sudjelovali i mnogi podmukli članovi dinastije Romanov, bogati i dekadentni ruski aristokrati, većina generala, pa čak i starijih članova svećenstva poput protoprezbitera Georgija Shavelskog. Činjenica je da je knez N. D. Zhevakhov (zamjenik poglavara Svetog Sinoda) prije više od 90 godina otkrio da je Rasputin ubijen od strane britanskih špijuna. Dakako, potonji nisu mogli operirati bez široke, čak i tada popularne, podrške ruskih izdajnika.

Sljedeće povijesne činjenice (bez obzira na to što se i dan danas pokušavaju izokrenuti i osporiti) govore o Grigoriju Rasputinu:

  1. Imao je dar ozdravljenja koji su znanost i medicina priznali no bez razumijevanja,
  2. Imao je sposobnost izliječiti prijestolonasljednika Alekseja, koji je mogao postati najveći, najmilosrdniji i najmudriji ruski car,
  3. Bio je pobožan čovjek molitve i hodočasnik u Jeruzalem i u sveta mjesta Rusije te je vrlo dobro poznavao Sveto pismo, hagiografije i pravoslavnu službu Božju,
  4. Izrekao je nekoliko proročanstva o budućnosti Rusije, carstvu, vlastitom ubojstvu i budućnosti svijeta (dakle, o svemu što se točno i dogodilo),
  5. Kao takav smetao je bezbožničkoj i destruktivnoj mašineriji domaćih i inozemnih izdajnika te je smaknut, dok su se laži o njegovom životu indoktrinalno širile do današnjih dana.

Nastupio je boljševički jaram i njegovi milijuni žrtava te pošasti alkoholizma, pobačaja i korupcije. Kao i nakon Stepinca u Jugoslaviji. Ništa nije sakriveno što se ne otkrije, i skrito što se ne dozna! (Luka, 12:2) >

Vijesti

Nakon što je po naputku WEF-a pokušao uništiti nizozemske farmere, hoće li biti grobar NATO-a?

Published

on

V. Starešina: Sada je već izgledno da će Mark Rutte biti novi glavni tajnik NATO-a

Dvije vijesti objavljene proteklih dana daju naslutiti budućnost NATO-a kao europskoga obrambeno-sigurnosnog saveza – piše Višnja Starešina na Lider.hr

. Vijest prva: na pariškome ad hoc europskom samitu potpore Ukrajini francuski predsjednik Emmanuel Macron pomalo je iz vedra neba poručio kako ne treba isključiti ni slanje zapadnih vojnika u Ukrajinu. I predvidljivo je osvojio glavne naslove u medijima. Vijest druga: na istom je samitu, nakon što je dobio potporu ključnih država članica, sudjelovao i sada već izgledni budući glavni tajnik NATO-a Mark Rutte; doduše, još kao nizozemski tehnički premijer na odlasku.

Rutte slovi kao majstor tihih kompromisa, jedan je od najdugovječnijih europskih premijera, a na njegove osobine asocira i nadimak – Teflon. Budućnost NATO-a, a onda i europske obrane, metaforički ovisi o uspješnosti integracije tih dviju krajnjosti: političkih predstava i nadmetanja (Macron) i tihe dogovorne izgradnje europske obrambene (infra)strukture (Rutte).

Novi prijatelj Ukrajine

Bombastične Macronove izjave i potezi koji se tiču europske obrane i sigurnosti nisu novost. Uz naslijeđenu francusku ideju o samodostatnoj europskoj vojsci koja isključuje SAD iz europske obrane predsjednika Macrona osobito pamtimo kao političara koji je proglasio ‘moždanu smrt NATO-a‘ (2019).

Da bi nakon ruske invazije na Ukrajinu NATO ‘uskrsnuo‘, Europi potrebniji nego ikad. Sjećamo ga se i kao velikog europskog mirotvorca koji je pohitao tada već duboko izoliranom ruskom predsjedniku Putinu, dva tjedna prije invazije, da razgovorom riješi ono što SAD i UK ne mogu. A ondje ga je Putin smjestio na kraj dugoga bijelog stola da bi mu kao dječarcu održao predavanje iz ruske povijesti.

Putin je barem uvijek znao kolika je čija specifična težina u međunarodnoj politici. Pa se sjećamo kako je preko noći Macron od gorljivog zagovornika europske energetske suradnje s Rusijom postao gorljivi podupiratelj ukrajinske obrane, doduše, više na riječima nego na djelima, i zagovornik njezine potpune suverenosti. Kao novi prijatelj Ukrajine i njezina predsjednika Zelenskog sazvao je i taj ad hoc pariški europski samit, tek tjedan dana nakon završetka tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, koja je glavni forum za projekcije europske obrambene i sigurnosne strategije. I s njega je uputio ta bombastična upozorenja o mogućem slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu i mogućnosti da Rusija napadne neku od NATO-ovih članica.

Budući glavni tajnik NATO-a imat će zadatak primiriti, koordinirati i uključiti sve političke perfomere i egotripove, motivirane osobnim ili državnim interesima, u izgradnju novoga europskog obrambenog sustava. A taj sustav uključuje znatno jačanje europske vojne industrije i NATO-ove europske vojne komponente. Dakako, uza zadržavanje američke glavne uloge u NATO-u. Jer kao što je i ruska invazija na Ukrajinu pokazala, Europa nema kapacitet sama preuzeti brigu o svojoj obrani ni kad je riječ o političkom odlučivanju, a ni kad je riječ o vojsci i naoružanju.

Umijeće šaptanja političarima

I zato ne začuđuje što su UK i Njemačka zajednički predložili, a SAD podupro, na kraju i Francuska uz niz drugih država članica, kandidaturu Marka Ruttea, sivoga političkog brokera, dugovječnoga nizozemskog premijera kojega ne pamtimo i nećemo ga pamtiti po slikovitim izjavama. Ovih su mu dana kao jednu od prednosti izvukli kako je spasio NATO od raspada u prvoj godini Trumpova predsjedničkog mandata, kad je nakon Trumpove prozivke Merkel i drugih europskih saveznika zbog premalog izdvajanja za obranu navodno nešto šapnuo američkom predsjedniku, nakon čega je izbjegnut raskol. Riječ je, dakako, o pretjerivanju, kao što je i Trump pretjerivao u prijetnjama da će SAD izići iz NATO-a, koje su se ipak pokazale prilično djelotvornima u povećanju europskih izdvajanja za obranu. No to umijeće ‘šaptanja‘ političarima dobro će doći budućemu glavnom tajniku baš kao i nizozemska tradicionalna politička pozicija: članica EU-a, vanjskopolitički bliska UK-u, pouzdana saveznica SAD-a u obrani, politički bliska s Njemačkom, bez ozbiljnih konflikata s Francuskom…

Ni Macronove se objave ne mogu bezuvjetno svrstati u rubriku ‘nerealno‘ ili ‘neozbiljno‘. Uostalom, nije rekao kada bi i pod kojim uvjetima poslao francuske vojnike u Ukrajinu. Možda kao čuvare dogovorenog mira jednoga dana? Jer izgradnja nove europske obrambene arhitekture, za države koje imaju ambicije i prepoznaju vrijeme, iznad svega je – prilika.

Višnja Starešina/Lider

Continue Reading

Vijesti

SVJEDOČIMO LI RASPADU britanske kraljevske obitelji? Kate Middleton bolesna, kralj Charles ima rak, član obitelji skončao suicidom…

Published

on

Trenutačno nema nikoga na čelu kuće Windsor, a najnovije vijesti su zabrinjavajuće: Charles je podvrgnut liječenju protiv raka, Camilla će biti na odmoru u tropima, a William se pojavljuje i nestaje kako bi bio pokraj misteriozno bolesne Kate: svjedočimo li raspadu britanske kraljevske obitelji – pita se komentator talijanskog medija Corriere della Sera, Luigi Ippolito?

LONDON – Nevidljiva monarhija: britanska kraljevska obitelj nestaje pred očima svojih podanika i ako je istina, kako je rekla Elizabeth, da se kruna “mora vidjeti da bi se vjerovalo”, pitamo se nismo li svjedoci naglog raspada same institucije. Trenutačno nema nikoga na čelu kuće Windsor: kralj Charles je virtualna slika, kraljica Camilla otišla je na odmor, a prijestolo-nasljednik William pojavljuje se i nestaje kako bi bio uz princezu Kate, koja je misteriozno se oporavlja daleko od uprtih očiju svega svijeta.

Je li ovo znači ‘smjenu straže, koja utire put puno većem zlu…’

Danas je zrakoplov s Camillom poletio za tropske krajeve, gdje će kraljica biti na odmoru najmanje tjedan dana: neočekivan, ali ne i nepredvidiv odlazak, s obzirom na to da kraljeva supruga također ima 76 godina i budući da je Charlesova bolest najavljena prije manje od mjesec dana preuzela je njegovu ulogu, jednu za drugom preuzimajući 13 službenih obveza. Možda i previše za osobu koja nikada nije žudjela za javnim životom i više od svega željela je biti blizu svoje velike ljubavi.

Ali Camillino iznenadno povlačenje proširilo je prazninu na vrhu. Suveren, koji je podvrgnut terapiji protiv raka, stavio je cijeli svoj dnevni red na čekanje i pojavit će se samo putem videa na Danu Commonwealtha sljedećeg ponedjeljka. Posljednjih tjedana Buckinghamska palača ga je željela prikazati na videu i fotografijama kako bi umirila svoje podanike: ali ništa se ne zna točno o njegovoj točnoj dijagnozi, što potiče nagađanja.

Koje su, što se Kate tiče, umjesto toga poprimile dimenziju teorija zavjere: na društvenim mrežama čitamo o svemu, od tome čak, do pokušaja samoubojstva. Ništa točno, ali u ovom slučaju nepostojanje bilo kakve slike ili novije informacije, daje povod najbolesnijim fantazijama. S druge strane, međutim, od najbolje obaviješteni engleskih komentatora, procurilo je da su stanja Charlesa i princeze “ozbiljna” i da bi njihov oporavak mogao potrajati i dulje nego što se prvotno najavljivalo (za Kate, da, govorilo se da je ponovno bi se pojavilo tek nakon Uskrsa).

Razmjere kolapsa kraljevske obitelji dala je slika Windsora koji su prošli tjedan stigli na sprovod Constantina od Grčke: predvodio ih je nacereni princ Andrew, a uz bok mu je bila (manje-više) bivša supruga Sarah Ferguson. To što dvojica osramoćenih ljudi poput njih javno nastupaju kao stjegonoše monarhije govori puno o stanju stvari.

A čini se da je nesreća sve veća: prije nekoliko dana doznalo se da je suprug lady Gabrielle, Charlesove sestrične, kćeri princa Michaela od Kenta, misteriozno počinio samoubojstvo hicem iz vatrenog oružja u glavu. Tragedija koja se drži u tajnosti, ali baca zlobnu sjenu na cijelu kraljevsku sagu.

Promatrači začuđeno gledaju, kao da se bude, omamljeni, iz bajke bez sretnog kraja. A sada je rizik da se monarhija raspadne ne uz eksploziju, već uz uzdah.

izvor: Luigi Ippolito/Corriere della Sera

Continue Reading

Vijesti

Dr. Robert Malone: Danas se čovjek suočava s 5. generacijom ratovanja i ne zna tko mu je stvarni neprijatelj

Published

on

Čovječanstvo je u ratu, ali ne nužno protiv uzroka koje većina ljudi poznaje, poput Klausa Schwaba iz Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) ili Billa Gatesa iz Microsoftove ‘filantropije’ – piše Ivan Kolić na portalu Epoha.

Prema Dr. Robertu Maloneu, jednom od izumitelja mRNA (modRNA) “cjepiva”, pravi gospodari lutaka skrivaju se od čovječanstva u sklopu onoga što on opisuje kao ratovanje 5. generacije.

“U pravom ratovanju pete generacije ne znate tko vam je protivnik,” kaže dr. Malone.

“Na primjer, tko je marioneta iza COVID krize? Je li to bio Klaus Schwab? Je li to bio Fauci? Ne. Sve su to surogati. Ima netko iznad Klausa i ovih ljudi. Ne znate tko promiče odgovor na COVID, a to je ono što je peta generacija ratovanja.”

Prema Dr. Malone, čovječanstvo je u cjelini nedavno bilo podvrgnuto najvećoj i najkoordiniranijoj kampanji psihološkog ratovanja u ljudskoj povijesti, misleći, naravno, na “pandemiju” COVID-19 i odgovor vlade na nju.

Tri su godine razne nevladine organizacije (NGO) u suradnji sa zapadnim vladama i farmaceutskim tvrtkama, medijima i financijskim tvrtkama, provodile medicinski fašizam u velikim razmjerima i s predrasudama prema nama ljudima, ubijajući milijune ljudi.

Svi su zajedno radili kroz javna i privatna partnerstva kako bi stvorili i pokrenuli najveću, globalno najusklađeniju, psihološku propagandnu operaciju poznatu čovjeku – a učinci su, kao što svi možemo vidjeti, bili razarajući.

Ekonomski, biološki i informacijski rat

U petoj generaciji ratovanja, postoji mnogo oružja i frontova koje globalisti koriste za vođenje rata protiv masa. Čini se da je s COVID-om bila biološka prijetnja, povezana s informacijskom prijetnjom, ekonomskom prijetnjom, društvenom prijetnjom, pa čak i vjerskom prijetnjom – zapamtite: crkve su bile zatvorene u mnogim područjima kako bi „zaštitile“ ljude od „virusa“.

Kad se gospodarstvo počelo prevrtati u ranim danima “pandemije”, zloglasni tim za zaštitu od pada (PPT) došao je u “spas” preko privatnog kartela središnje banke Federalnih rezervi s pumpom, koja je pokrenula i kasnije dovela do inflacije do golemih povećanja kamatnih stopa – ovo je komponenta ekonomskog rata na djelu.

Zatim je tu bila Big Pharma, spremna preuzeti kormilo uz pomoć Trumpove administracije kako bi pokrenula operaciju Warp Speed, koja je kasnije natjerala desetke milijuna ljudi pod Bidenovom administracijom da prime injekcije “cjepiva” protiv COVID-a ili da izgube posao, obrazovanje i/ili sredstva za život.

Mediji pod kontrolom korporacija također su stigli tamo točno na vrijeme da rašire beskrajnu propagandu kako bi zastrašili ljude da ostanu kod kuće, nose maske i uzimaju jednu “pojačivač” injekciju za drugom, sve vrijeme zadržavajući vladu i zahvaljujući farmaceutskoj industriji što je donijela ” liječenje”.

I nemojmo zaboraviti tekuće geoinženjerske operacije koje zasipaju nebo kemikalijama, lažnim oblacima i tko zna čime još, a sve kako bi dekarbonizirali planet i spasili nas od “globalnog zatopljenja” i “klimatskih promjena”.

“Ovaj napad na čovječanstvo započeo je 1913.”, komentirao je netko na X-u, misleći na godinu rođenja Federalnih rezervi.

“Rockefelleri i Odbor za dobrodošlicu donijeli su zakone tako da svaka medicinska intervencija mora proći kroz farmaceutske proizvode.”

Ivan Kolić/ Epoha

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved