Connect with us

Vijesti

H. Hitrec: Nismo brojčano velika nacija, ali smo veći duhom i trbuhom za kruhom

Published

on

Vrijeme stabilno, dani su već dulji za nekoliko centimetara, sve ide na bolje, sve raste kao da je proljeće, inflacija, cijene svega i svačega skakuću kao nestašna djeca, ljudi kupuju smeće u stranim trgovačkim lancima, djece ima malo, ali su debela, kažu statistike. I inače nas ima malo, vele rezultati popisa stanovništva koji više sliče otpisu stanovništva.

Ali nije sve tako crno kako pišu plačidruzi. Treba znati povijest. Eto, u šestom stoljeću na ovim prostorima između Mure, Drave, Dunava i Jadranskoga mora nije bilo ni jednog jedinog Hrvata, a sada nas ima gotovo četiri milijuna. I to samo u R. Hrvatskoj. A gdje su Hrvati iz Herceg Bosne, gdje još onih tri i pol milijuna koje smo poslali u svijet jer tu više nije bilo mjesta za tako veliko pučanstvo. Znači, ima nas oko osam milijuna, više nego u jednom kvartu nekoga većeg kineskoga grada. Demografi se hvataju za glavu, govore da bumo izumrli ako tako nastavimo, ali ne poznaju oni Hrvate, kad je najteže onda nas odjednom ima puno, trgnemo se i popunimo prostor toliko da se prelijemo i na morsko dobro.

Nismo brojčano velika nacija, ali smo veći duhom i trbuhom za kruhom od tolikih oko nas. Hoćemo li izumrijeti? Ne. Ako se i dogodi, na grobnici će nam pisati: Nije velik tko se velik rodi, al kad padne velik grob mu treba. U budućim pregledima opće povijesti iščezli će se hrvatski narod spominjati kao nevjerojatan fenomen: uspio se održati usprkos silnicama koje mu nisu išle na ruku, u neobičnim i neprirodnim državnim savezima, a počeo je nestajati baš kada mu je uspjelo stvoriti samostalnu, međunarodno priznatu državu. Te su mi misli nadošle pri obljetnici 15. siječnja 1992., a osam godina poslije došao je 6. siječnja i tu je počelo propadanje države i nacije, te se ravnomjerno nastavilo bilo s plavima, bilo s crvenima i šarenima na vlasti, koji su se sveukupno pokazali upravo bezočno nesposobnima da urade nešto dobro za Hrvatsku, da ju urede i da bude uređena. U sjeni neuredne države izrasla je uredna duboka država sa starim kadrovima i biološkom mladunčadi, prva je polako a ponekad i brže propadala, a druga se stabilizirala i našla načine da uđe u vlast prve, da joj polako zakreće vratom.

Kad čovjek čita u novinama i drugdje kako ne štima ovdje i ondje, u ovom ili onom području, što može biti i jest točno, ali je uvijek garnirano izljevima bijesa i mržnje u kolumnama, u civilnoudrugaškom sektoru i lijevonasađenoj vlasti i oporbi, ostaje zblenutim od silnih informacija, dezinfomacija, cinizma i podmetanja, pitajući što je pravi cilj jazavaca. Pa kada se pribere i razmisli, kada se očisti od silnih rečenica i napisa, postane mu jasno da se sve svodi na jedan zajednički nazivnik, a taj se zove hrvatska država. Samo njezino postojanje (ne govorimo o već opisanim vlastima) trn je u oku svekolikih histerika koji nas okružuju i onih koji u njoj prebivaju, a mrze ju iz dna duše, jer im je usađena plemenita misao da je svaka hrvatska država užasna pogrješka, pa i ova, i zato ju treba nagrizati, potkopavati i na kraju pokopati, što im dobro uspijeva jer su službene državne vlasti ili nesposobne ili ih vodi ista misao. U toj misiji svakako im dobro dođe izumiranje Hrvata, olakšava im posao.

Nisu jazavci samo pristaše i dalje žive i sve življe velikosrpske ideje, ne, znaju oni da su Hrvati postali takoreći senzibilizirani i odmah prepoznaju što ne valja, nego su se u velikoj mjeri, ne napuštajući jugoslavensku misao, prebacili na širu, europsku sliku i našli ondje sugovornike s kojima će – ako ne odmah s Beogradom – polako, ali sigurno pretvarati Hrvatsku u istu onu zemlju s ograničenim suverenitetom kao što je bila u Jugoslaviji, prateći usput i demografsku izložbu slika, pa na kraju doći do svrhe kojoj su posvećeni – nestanku hrvatske države kao suverenoga subjekta i pretvaranje u objekt tuđih neokolonijalnih presezanja, a taj je proces u realizaciji i dobro napreduje.

Ilustracija ima napretek od ulaženja u prazni prostor zapuštenih (i nezapuštenih) hrvatskih krajeva, do razaranja hrvatskoga jezika, znači srži hrvatskoga identiteta. Na potonjemu se zdušno radilo i radi i prije i za vrijeme samostalne hrvatske države, izvana i iznutra, ponekad netko od Hrvata vikne, ali se opet sve stiša i jazavci mirno rade u svojim rupama, čitaju englesku verziju Wikipedije gdje stoji da je hrvatski standardna varijanta serbocroatijanskoga nekog jezika, a još malo pa će pisati da je varijanta serboengleskocroatskoga. Nije važno, glavno da nije hrvatski. Kao što uz hrvatsku zastavu uvijek mora biti još neka, prije jugoslavenska, sada europska.

Spominjem to samo usput, kao vanjsku bratsku pomoć i detalj velike poplave koja se probija kroz vreće pijeska koje slažu branitelji hrvatskoga jezika. Unutarnja klatež ionako djeluje javno i svakodnevno, a kada rečeni branitelji izgube živce i traže zakon o hrvatskom jeziku, pronalaze se tisuće razloga zašto je to loše i neprimjereno vremenu, valjda. Matica hrvatska očito je malo živnula s novim vodstvom i odmah se bacila na krupne stvari kao što je zakon o jeziku. I nastaje lom. Kao i Srbijanci, tako i protivnici zakona o jeziku odmah povlače ustaše, eto, zadnji je takav zakon imala NDH, znači neoustaše ga opet žele. Ti su novi ustaše u osovinskom društvu sa Španjolskom (Franco!), Njemačkom (Hitler!), Rusijom (Staljin!), Francuskom (Vichy!), Slovenijom, Slovačkom i još mnogim zemljama Europske unije koje imaju zakone o svojim jezicima, ne bi li sačuvale svoj integritet od unutarnjih anarhista i vanjskih prodora, dotično aktualnih anglizama. U istom broju novina gdje se spominje inicijativa Matice hrvatske (ne i prva) čitam članak o (ne)povlačenju novca iz europskoga fonda solidarnosti: novinarka piše da su “Hrvatsku pogodila dva potresa nakon kojih je slijedio i niz a f t e r š o k o v a. Citira i ministricu kulture koja odbija i pomisao da se radi o odbijenici Europske komisije (da produlji rok povlačenja) nego je riječ o f o l l o w u p tehničkoga sastanka sa službama EK.

Matica je složila ekipu koja će raditi na izradi zakona: August Kovačec, Mislav Ježić, Stjepan Damjanović, Mario Grčević i Tomislav Stojanov, a prijedlog zakona potpisat će, veli predsjednik Gavran – hrvatski književnici. Hoće, valjda. Ali hoće li i hrvatski pisci, među kojima ima prononsiranih vukovaca? Oni će vjerojatno doživjeti afteršokove.

Druge dnevne novine odmah su krenule u protuofanzivu, zadužile novinarku koja se voli fotografirati da pita šefa Instituta za jezik i jezikoslovlje što o tome misli, budući da ga rečena družina nije zvala, i dobro da nije. Momak se zove Jozić, Institut je pod državnim nadzorom, i naravno da je momak protiv. U uvodu razgovora s tim jezikoslovcem skromnoga (blago rečeno) opusa, novinarka piše da je momak “voditelj izrade hrvatskoga pravopisa koji je razriješio hrvatski pravopisni čvor, te postao s l u ž b e n i i općeprihvaćeni jedinstveni hrvatski pravopis. Da je jedinstven, nema sumnje, doista je jedinstveno smiješan od nekoliko pravopisa, ali da je služben – nije. Tek ima preporuku da se rabi u hrvatskim obrazovnim institucijama, znači za školsku djecu koja se ne mogu braniti. Hrvatska nema službeni pravopis, a ni u školama nisu zadovoljni, pa Matičina družba spominje prije svega zabrinutost profesora hrvatskoga jezika u školama, koji zahtijevaju zakon o hrvatskom jeziku. Ili točnije: zakon o hrvatskom standardnom jeziku.

Ministarstva obrazovanja i kulture nisu se oglasila. Pa kog će nam vraga taj zakon, misle valjda, nismo mi uljuđena i razvijena zemlja kao one koje ga imaju, polako, prvo treba srediti niz afteršokova.

Ako prelistate stranice Hrvatskoga kulturnog vijeća, vidjet ćete da se od početka zauzima za donošenje rečenoga zakona, pa i sada, naravno. Onaj momak iz Instituta odmah plaši ljude da bi slijedom zakona moglo biti sankcija ako nešto napišu krivo, što je baš covidsko utjerivanje straha u kosti. Umjesto novčanih sankcija treba posegnuti za lektorima u institucijama i velikim poduzećima, u medijima svakako. Pomalo ih i nježno podučavati. Kao nekada, u vrijeme silnih nasrtaja kada su lektori spašavali hrvatski jezik, pa on bijaše sličniji sebi nego danas kada vlada sveopća anarhija. Sve mislim da bi bilo dobro, po uzoru na papu Franju, sastaviti komisiju od srpskih i hrvatskih jezikoslovaca, ha.

To me vodi prema afteršokovima Pupovčeve nazočnosti na proslavi dana RS-a. Narod, to jest hrvatski narod, vrlo je ogorčen jer pamti na koji je način “osnovana” RS, progonima, mučenjima, ubojstvima i silovanjima, kako muslimana zvanih sada Bošnjacima, tako i Hrvata istjeranih iz Posavine. Pa sada dolazi Srbin iz Hrvatske uveličati utemeljenje genocidne srpske države u državi BiH. Ali ne u političkoj misiji, nego u humanitarnoj. Poznati humanitarac koji je spasio dr. Šretera (jednoga od prvih hadezeovaca) danas humanitarni član vlasti i partner HDZ-a u novom obliku, miljenik kancelara Plenkovića koji ne da na Pupovca što god ovaj učinio. Što o Hrvatima misli Plenković? Da su glupi? Ne. Ali ih naziva vranama, je li? Ne, ne kaže izravno, nego veli da su “graknuli”, a znamo tko grakće. Pa bi se u današnjem reformiranom HDZ-u trebali zapitati kako će Hrvati graktati na sljedećim izborima, možda i izvanrednim ako se takva arogantna i uvrjedljiva retorika nastavi. A hoće.

Za to vrijeme donijeli u Beogradu zakon ili što li o srpskom kulturnom nasleđu, u koje naravno spada dubrovačka književnost, što od srca pozdravljam. Držićeva djela su u Hrvatskoj kroatizirana u vrijeme ustaškoga režima, ali pronašli su se originali rukopisa koji dokazuju da je Marin pisao na srpskom. Eto rečenice iz autentičnog “Dunda”, pa prosudite sami: “Je li bre Bokčilo”, kaže Maroje “ćemo da nađemo smeštaj u Rimu, mnogo mi se dopada kafana Kod žirafu, vanevropsku zverku.” I tako dalje.

Kultura nova

O nakupini beamtera u kulturi pod imenom Kultura nova, pisano je na portalu HKV-a nekoliko puta. Hrvatsko kulturno vijeće to para(lelno) ministarstvo kulture ne doživljava, novac ne daje, prirodno, drži nas eks(tremnim) desničarima ili slično. No, sada je nakupina stala na žulj umjetnicima koji imaju prolaz do medija, a okupljeni su u Eurokazu. Ta kazališna družba odavno postoji, a njezine perjanice zaprijetile su da će se javno spaliti u knjižnici, u središtu Zagreba. Razlog: Kultura nova im ne da novac. Donijeli su šibice i kantu benzina, ali odustali u zadnji čas. Na čelu upravnog odbora KN-a, čulo se od nespaljenih, neka je osoba sa srednjom školom (a predaje na kazališnoj Akademiji, piše izvjestitelj s paležnoga događaja, ali ne veli kako se osoba zove). Lijepo. Čitani su primjeri birokratskoga metajezika kojim se služi Kultura nova, koja ima devet zaposlenih s visokim plaćama.

HKV nema novca ni za kantu benzina, ni za šibice i kotlovinu, nema svoj prostor niti ga je ikada imalo, a medijima je zabranjeno spominjati i ime udruge koja okuplja mnoge od najboljih u svijetu suvremene hrvatske inteligencije, pa je zakon šutnje o HKV-u postao dogmom. HKV ipak naivno nastoji dobiti neki novac, pa ispunjava prijave za javne natječaje, slično kao i Eurokaz, čiji predstavnici kažu da su od toga ispunjavanja iscrpljeni. Jest, široj je javnosti vjerojatno nepoznato s kakvim se zamršenim problemima sastaju umjetnici i njihove udruge ili društva kada se prijavljuju na natječaje, koliko je tu idiotskih “rubrika” i pitanja koja sliče onomu Koji broj cipela ima tajnica. Na kraju torture Kultura nova odbija sve što može, da joj ostane za plaće. Valjda. U korist birokracije KN-a treba reći da se za tim primjerom povelo i legalno Ministarstvo kulture, koje je nekad jednostavne prijave za natječaje tako zakompliciralo da samo informatički genijalac može svladati gradivo, a umjetnici u pravilu nisu vični tom zanatu. Tako, recimo, autori književnih djela koji traže potporu, moraju potražiti potporu info-vještaka da bi uopće prijavili projekt. Birokracija zlostavlja umjetnike i u tomu uživa, a ne može se reći da nije kreativna i marljiva. Dok prominentni književnik objavi roman, primjerice, u prosjeku svake tri godine, birokrati objavljuju svoje nove smišljotine svake godine. I dobro se zabavljaju.

Hrvoje Hitrec

Advertisement

Vijesti

Čudesna vizija iza blagdana Tijelova

Published

on

Proslava Tijelova može se pratiti do vizije koju je o liturgijskoj godini imala belgijska časna sestra Juliana iz 13. stoljeća – piše Philip Kosloski u Altea-i.

Rimski obred Katoličke crkve svake godine nakon nedjelje Trojstva slavi blagdan Tijela i Krvi Gospodnje.

Međutim, Crkva nije uvijek slavila ovaj blagdan, a veliki utjecaj iza njega imala je belgijska časna sestra Juliana iz 13. stoljeća.

Viđenje svete Julijane

Juliana je bila duboko posvećena Svetoj Euharistiji od ranog djetinjstva i prema piscu Aleteije Joanne McPortland, “ušla je u redovnički život u dobi od 13 godina, služeći u hospiciju za gubavce koji je vodila njezina zajednica.”

U to je vrijeme počela imati neobičnu viziju. Pisac Heinrich Stieglitz pripovijeda viziju u svojoj knjizi The Church Year: Talks to Children:

Već u svojoj šesnaestoj godini Julijana je imala izvanrednu viziju dok je bila na molitvi. Vidjela je pun mjesec kako jarko sja, ali na njemu je bila tamna mrlja kao da je njegov komad izbio. Isprva nije mogla razumjeti viziju. Što je češće gledala taj neobičan prizor, to je njezino čuđenje raslo.

U početku je mislila da je vizija demonskog podrijetla i molila je Boga za pomoć:

“Je li to iskušenje Zloga?” – zabrinuto je upitala. Usrdno je molila, a vizija je ipak ostala. Usred gorućih suza djevojka je zamolila svog Spasitelja punog ljubavi da joj objasni što to znači.

Prema izvješću, Isus je odgovorio na Julianin zahtjev i rekao joj što je točno vizija trebala predstavljati:

Na kraju joj je Isus rekao: “Mjesec predstavlja crkvenu godinu. Tamna mrlja na njegovoj sjajnoj površini znači da još uvijek nedostaje jedna gozba. Moja je volja da se ustanovi velika svetkovina u čast Moga Presvetoga Tijela. Veliki četvrtak više je dan žalosti nego radosti. Sada idi i objavi to svijetu.” Ponizna časna sestra uzdržala se pred takvim zadatkom i rekla našem Gospodinu ovako: “Gospodine,” rekla je, “ja sam samo jednostavna djevojka i nisam nimalo dostojna. Zato te molim da ovo djelo povjeriš svetim i učenim svećenicima.”

U početku Juliana nije nikome rekla, no s vremenom je povjerila svoju viziju nekolicini ljudi, a zatim je račun došao do samog pape.

Dok će sveti Toma Akvinski s vremenom napisati prekrasne poetske pjesme za ovaj novi blagdan, slavlje vjerojatno ne bi postojalo da nije bilo svetosti svete Julijane i njezine otvorenosti za primanje Božje riječi.

Philip Kosloski /Altea

Continue Reading

Vijesti

Biden se boji ‘velikog židovskog utjecaja’

Published

on

Američki predsjednik neće riskirati da naljuti lobi u Washingtonu, rekao je savjetnik za sigurnost za Project Veritas

Predsjednik SAD-a Joe Biden pod pritiskom je progresivnog krila Demokratske stranke da oštrije osudi izraelske postupke u Gazi, ali to neće učiniti osim ako ne osvoji drugi mandat, rekao je dužnosnik Vijeća za nacionalnu sigurnost za Project Veritas.

Bidenov stav o Izraelu rezultat je pažljivih “političkih kalkulacija”, rekao je savjetnik za politiku Vijeća za nacionalnu sigurnost Sterlin Waters tajnom novinaru za Project Veritas, konzervativni medij poznat po operacijama skrivenih kamera.

S jedne strane, Biden i njegovi glavni suradnici moraju reći Izraelu da “nećete nastaviti lagati, bombardirati i ubijati svu ovu djecu bez suočavanja s ozbiljnim posljedicama” kako bi umirili progresivne glasače, objasnio je Waters u videu koji je objavljen u utorak. Međutim, kad bi Biden to učinio, nastavio je Waters, razljutio bi “veliki, moćni židovski utjecaj u republikanskoj i demokratskoj politici” i suočio se s klevetničkom kampanjom koja bi ga koštala predsjedničkih izbora u studenom ove godine.

“Kada bi Biden ponovno pobijedio, mogao bi biti mnogo iskreniji kada je rekao ‘ne’”, rekao je Waters. “[Ali] to je odluka drugog mandata.”

Trenutačno se čini da se Bidenovo stajalište o Izraelu mijenja iz dana u dan, s američkim predsjednikom koji je u nedjelju okupljenim studentima rekao da podržava “trenutni prekid vatre kako bi se zaustavile borbe” u Gazi, a novinarima u ponedjeljak rekao da “stojimo uz Izrael da ukloni [vođu Hamasa Yahyu] Sinwara i ostale koljače Hamasa.”

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu tvrdi da Izrael može uništiti Hamas samo invazijom na Rafah, grad u južnoj Gazi u kojem se trenutno nalazi više od milijun raseljenih Palestinaca.

Ranije ovog mjeseca, Biden je zaprijetio da će zaustaviti isporuku oružja Izraelu ako Netanyahu naredi kopnenu invaziju na Rafah, odluka za koju je Waters rekao da je “politički rizik”.

Međutim, dok je Bijela kuća zamrznula isporuku bombi Izraelu krajem travnja, Biden je odobrio drugu prodaju oružja vrijednu milijardu dolara – uključujući tenkovsko streljivo i minobacačke granate – židovskoj državi nekoliko dana nakon što je obećao uskratiti buduće isporuke.

Izrael je napadao Rafah zračnim napadima posljednja dva tjedna, uz pokretanje ograničenih kopnenih operacija u istočnim četvrtima grada. Netanyahu je odbacio Bidenovu prijetnju da će prekinuti vojnu pomoć, izjavivši da će se Izrael “boriti našim noktima” ako bude potrebno.

Unatoč Netanyahuovom hvalisanju, premijerov ratni kabinet odložio je planove za veliku ofenzivu u Rafi i odlučio se za ograničeniji pristup koji će minimizirati civilne žrtve, izvijestio je u ponedjeljak Washington Post. Izraelski izvori koji su razgovarali s Postom rekli su da je ovaj pristup odabran kako bi se izbjegao gnjev SAD-a.

Dan prije nego što je Watersov intervju objavljen, dužnosnik američkog State Departmenta rekao je za Politico da je državni tajnik Antony Blinken naredio zaposlenicima da prestanu objavljivati detalje povjerljivih razgovora u vezi sa sukobom Izraela i Hamasa medijima (Project Veritas, Logicno)

Continue Reading

Vijesti

Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!

Published

on

Hrvatska slavi Dan državnosti – prije 34 godine, 30. svibnja 1990., konstituiran je prvi demokratski, višestranački Sabor i potvrđena njegova povijesna uloga u očuvanju hrvatske državnosti.

Posebno, svečarsko raspoloženje vladalo je tog 30. svibnja diljem Hrvatske, osobito na zagrebačkom Trgu svetog Marka.

foto: mreže

Nakon desetljeća komunističke vlasti i jednoumlja, u Saboru su se okupili zastupnici izabrani na demokratskim i višestranačkim izborima koji su održani u dva kruga, u travnju i svibnju 1990., i na kojima je uvjerljivo pobijedio HDZ.

“Bio je to doista velik događaj – vlast u Hrvatskoj preuzimali su ljudi koji za dotadašnje vladavine komunističkog jednoumlja pretežno nisu bili podobni. Znatan broj njih doživio je u tom vremenu razne oblike šikaniranja, a neki su bili i politički zatvorenici“, zapisao je povjesničar Ivo Perić.

Na konstituirajućoj sjednici izabrano je vodstvo novog višestranačkog Sabora, za predsjednika Žarko Domljan, a za potpredsjednike Ivica Percan, Stjepan Sulimanac i Vladimir Šeks.

“Mislim da izražavam osjećanje svih zastupnika ako kažem da iskazano veliko povjerenje birača u ovaj Sabor nalaže svima da poštujući prošlost usmjerimo svoj poglede na budućnost, da okupimo sve ljude dobre volje, sve duhovne, stručne, materijalne potencijale zemlje u ostvarenju zajedničkoga cilja – slobodne, demokratske i suverene Hrvatske“, kazao je tada Domljan.

Za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora izabran je Stipe Mesić, a za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Tuđman: Nisam sumnjao da će hrvatski narod pokazati zrelost na izborima

Obratio se nazočnima i istaknuo kako je Hrvatski državni sabor kroz povijest bio čuvar suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice.

Kazao je i kako nije sumnjao da će hrvatski narod pokazati svoju zrelost na prvim demokratskim izborima, “iz kojih je proizišao Sabor“, te izrazio uvjerenje da će “on znati i moći pod vodstvom svoga istinskoga predstavništva, izgraditi život dostojan slobodnih ljudi u svojoj jedinoj, napaćenoj, ali svetoj domovini“.

Prvi saziv Sabora imao je 351 zastupnika i tri vijeća: općina, udruženog rada i Društveno-političko vijeće.

Sabor konstituiran 30. svibnja 1990. radio je nešto duže od dvije godine i u tom je razdoblju, odrađujući dio mandata u posebnim, ratnim okolnostima, donio povijesne odluke o hrvatskoj suverenosti i samostalnosti, te o raskidu državno-pravnih sveza s bivšom SFRJ, kao i “božićni Ustav”.

Vijenci i svijeće za poginule za Domovinu

Predsjednik Vlade Andrej Plenković i članovi Vlade u povodu Dana državnosti položit će vijence kod Spomenika domovini.

Povodom Dana državnosti i svetkovine Tijelova, koji padaju na isti dan, zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša vodit će misno slavlje u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, nakon čega će premijer Plenković s članovima Vlade prisustvovati smjeni straže Kravat pukovnije.

Dan državnosti bit će obilježen i u drugim gradovima. Na vukovarskom Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskog rata predstavnici Grada odat će počast poginulima polaganjem vijenca i paljenjem svijeća, a u crkvi sv. Filipa i Jakova služit će se sveta misa za Domovinu.

Predsjednik Vlade poslijepodne će u Zagrebu prisustvovati programu u Rekreacijsko-sportskom centru na Jarunu gdje će obići taktičko-tehnički zbor naoružanja, borbene i neborbene tehnike i opreme postrojbi te proizvoda i usluga braniteljskih zadruga. Nazočit će i pokaznim vježbama Hrvatske vojske i policije te letačkom programu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Obilježavanje Dana državnosti završit će svečanim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved