Smirilo se vrijeme, Hrvatska suncem obasjana, zemlja čarobna na dnu Europe čije granice brani stameno i tako stoljećima da bi vazda sretna bila, mila naša djedovino u kojoj ima sve više djedova i baka, a sve manje mladih junaka, a kako stvari stoje trebat ćemo ih.

Zemlja bez žice i bez zidina, osim dubrovačkih i stonskih, pa čak i bez zidića. Žičana Europa i slobodna Hrvatska, mila si nam ti jedina. Glede zidića, sjećam se anegdote iz vremena kada je Hajduk prvi put gostovao negdje u Južnoj Americi i igrači preletjeti ekvator. Kada su ih po povratku neupućeni pitali kakav je ekvator, berekini rekoše: Ha, zidić ka zidić.

Spomenuo sam stvari, a ne rekoh kako stoje, a ne stoje dobro. U Hrvatskoj još kako-tako, samo je šest stotina tisuća na rubu siromaštva i podosta preko ruba, ali potonje vuku na sudove poput onog u Gračacu ili gdje. Neš ti prositi, vele, dosta smo isprosili od Unije, pa nema razloga da tko i dalje prosi u zemlji Hrvatskoj. Ima novaca za sve, samo je distribucija nekako loša.

A i nabere se od onih koji stoje dalje od ruba siromaštva, plaćat će skuplju struju barem od 1. travnja sljedeće godine, i plin, a ni sada sve to nije jeftino, neki se već griju s covidskim potvrdama, neki skupljaju suharke u šumama i gorama. Benzinski je udar zaustavljen uredbom o maržama, i to za sada, ali država ne da dirnuti u trošarine koje su uz turizam i cigarete najveće blago. Uz to, cijela je priča povezana s eurom: ako su prihodi od trošarina manji, znači dolazi u pitanje financijska stabilnost, bez stabilnosti nema eura, a bez eura je hrvatski narod nesretan i sve će učiniti samo da ga bude.

Druže Tito, mi ti se euremo.

Glede maloga diktatora i velikoga zločinca, maršalski se duh pojavljuje gotovo brešanovski iz carstva sjena u živom i podosta ljigavom liku Aleksandra Vučića koji zvecka na sve strane, zvecka oružjem, a i iz tmine izvlači porod nesvrstanih, računajući da će se uza nj svrstati kada krene s oružjem, vjerojatno na autonomne srpske oblasti, Kosovo, Crnu Goru i Hrvatsku. Tim je činom Vučić učinio korak više, od srpskoga sveta vinuo se na celi svet, obnavljajući u karikaturalnom obliku pokret koji je u hladnom ratu možda imao nekog smisla, ali je sada svijet drukčije skrojen zahvaljujući Kini i ne samo njoj. Za komunističku Jugoslaviju imao je smisla jer je ispod i iznad stola dobivala kredite od Zapada, kao sada Hrvatska od Unije. No i tada, kada bi se analiziralo tko je sve bio u nesvrstanima, našao bi se sjajan niz silnika i nasilnika, autokrata, motokrata, diktatora i masovnih ubojica, vrlo lijepo društvo, uz samo neke iznimke kojih se ne sjećam. Pamtim tek da su nas iz škole vodili na dočeke kada bi se neki nesvrstani pojavili u Zagrebu, a ni to ne bih zapamtio da nisam umalo pao s krova Gradske štedionice.

Tito je napokon dobio službenoga nasljednika, što znači da bi pod nesvrstanim četničkim vodstvom mogla biti obnovljena neprežaljena Jugoslavija, treća sreća, ali me čudi, ha, da se uz nesvrstane pojavio ruski Lavrov koji ondje po prirodi (negdašnjoj) stvari ne bi spadao. Što još fali zveckavom Vučiću da bude promoviran u novoga Jozefa? Galeb!

Već dugo ništa nisam čuo o Galebu, zadnji put u okviru propale privremene prijestolnice kulture, to jest Rijeke, kada je dotegljen i žustro počela obnova. Kada bude gotova, ako već nije, bijeli će brod biti poklonjen Vučiću da plovi morem koje Srbija doduše (za sada) nema, ali ako bude treće sreće imat će ga, kaže novi (više i ne tako novi) “memorandum”.

Vučićev adlatus Dodik slijedi vođu, pa i on zvecka oružjem i potpuno se osamostaljuje uz stalnu težnju sjedinjenja sa Srbijom. I tako braća u oružju već vrlo otvoreno vade pištolje, uz manju zabrinutost Europe koja nije bila previše zabrinuta ni početkom devedesetih. Koliko je hrvatska vlast zabrinuta, teško je reći, normalni ljudi jesu, svakako.

U Hrvatskoj se više bave kadrovskim pitanjima, u čemu je prošli tjedan bio poseban. Šeparović je ostao predsjednikom Ustavnoga suda, i to je dobro, prošlo je u tišini. Dobronić je šef Vrhovnoga suda, a taj je izbor bio buran, ali neka nama. Još je jedan kadrovski problem trebao biti riješen u miru Božjem, onaj za glavnoga ravnatelja HRT-a, no nastala je nepredviđena gužva. Nakon što su ispitani svi prijavljeni kandidati, a iz Remetinca nije bilo glasa, te nakon što je poštovana tradicija da glavni ravnatelj ne može biti ravnateljica, recimo Anja, proces je prispio do Hrvatskoga sabora.

Prvo do odgovarajućeg odbora koji se zapleo kao dupin u mrežu, te se opet sastao i opet zapleo, pa tako do plenarne sjednice stvar nije ni dospjela, a oporba se podignula na stražnje noge i na čelu s Danteom skovala paklenski plan da do odluke ni ne dođe, štiteći Hrvatsku svojim tijelima ojačanim jeftinom hranom u saborskom restoranu, pa makar i talijanskim. Nadalje o kadrovima: na raspisani natječaj za još jednu oho važnu ustanovu, to jest njezina intendanta, javila se uz gospođu Hraste Sočo i (do)sadašnja Dubravka Vrgoč, te jedan manje poznati muškarac. Zaposleni u HNK pale svijeće na Kamenitim vratima, uz one koji su za vrijeme vladavine D. Vrgoč pobjegli iz HNK glavom bez obzira.

Što još ima u kadrovskom smislu. Aha, Zagreb se kadrovski ekipira na neobične načine, jedni dođu i dok još ne odlože šešir na vješalicu, već odu. Ne ću se za sada time baviti, ja sam takoreći komentator na državnoj razini.

Vraćam se Saboru u pravosuđu odnosno sudstvu. Prvo, na sjednici ne znam kojega saborskoga odbora, uočio sam da zastupnici dolaze odjeveni kako koji, neki kao klošari. Barem bi odjećom mogli čuvati dignitet Sabora, ako već ne znaju na druge načine. Nadalje, na sjednici drugoga nekog odbora, vidim kako predsjedavajući SDSS-ovac galami na hrvatskoga domoljuba, to jest Pupovac na Zlatka Hasanbegovića. To je naša zbilja. A o čemu se radilo? O Bosni i Hercegovini, o njezinoj povezanosti s Hrvatskom u prometnom i gospodarskom smislu i inače.

Jesu li BiH i Hrvatska jedna cjelina? Naravno da jesu, prvenstveno zemljopisno, jer bi sama Hrvatska izgledala kao bumerang, i izgleda, pa je zato i tako teško čuvati granicu. Ali zašto se ugroženi Pupovac tako razgalamio? Zato jer, valjda, treba sačuvati BiH za srpski svet. Pupovca treba podsjetiti, prije svega, da su Bosna, a nekmoli i Hercegovina povijesna hrvatska baština, a što je sada kako jest i što mi BiH priznajemo kao državu kakva jest da jest, znači samo da smo realni, ali to što smo realni ne oduzima nam pravo na meku granicu prema Hrvatima u BiH koji su dio jedinstvenoga hrvatskog korpusa, a sve u duhu mira i suradnje.

Drugo, Pupovca koji je jezikoslovac, a ne povjesničar, trebao bi netko podučiti kako je do svega došlo poslije Berlinskoga kongresa i austro-ugarskoga zaposjedanja Bosne, dotično da je tada Hrvatski sabor (koji se i sada tako zove i u kojemu Pupovac galami na Hrvate) uputio Beču službeni zahtjev za pripojenjem BiH Trojednoj kraljevini, s neoborivim argumentom da su Habsburzi 1527. obećali Hrvatima da će sve zemlje, od iskona hrvatske, kada budu oslobođene od Osmanlija – biti uključene u Hrvatsku kraljevinu. Bila je to podmukla motivacija, Hrvati doista navrli braniti i Beč i ostatke ostataka, a kada su Turci odustali zbilo se što se zbilo i sada imamo što imamo. Ali nemamo namjeru izbrisati iz kolektivnoga pamćenja i to i sve druge amputacije, do Boke i Srijema. Da Srbi nisu bili zadovoljni samo komunističkim darom u obliku istočnoga Srijema, vidjelo se devedesetih kada su nagrnuli tenkovima na zapadni i krenuli dalje na hrvatsko Podunavlje i Hrvatsku u cjelini. Nikad zadovoljni.

No nastupali su humano, malo genocid, malo etnocid, malo ekocid, malo kulturocid, ne može se reći da su sve nesrbe pobili, nekima su osigurali depandanse u Vojvodini, Begej, Stajićevo, u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici, u Srbiji Beograd, Niš i tko zna gdje sve ne. Tih plemenitih gesta sjećamo se posebno ove jeseni, trideset godina od 1991., na stotinama i stotinama mjesta obilježavaju se tragedije hrvatskih ljudi za čiji se grob zna i za čiji se ne zna, a ne znaju se ni imena zločinaca (osim maloga broja) niti se za njima zdušno traga. A što možemo kada Beograd ima regionalnu jurisdikciju. I bolje ga je ne pitati previše, misli Zagreb, eto opet Srbija zvecka oružjem i treba biti tolerantan, zabavljati javnost kadrovskim bedastoćama ili Fimi-presudom oko koje je štošta ostalo nejasnim, svi nagađaju o tajmingu i slično. Samo je moj perverzni um došao na ideju, koju odmah odbacujem, da je riječ o kakvoj-takvoj osveti HDZ-u što je pristao da se za predsjednika Vrhovnog suda izabere čovjek koji nije po volji sucima Vrhovnoga suda.

A glede Sanadera, sada ga odjednom svi drže žrtvom, a i jest tako barem u onom dijelu koji se tiče beskrajnoga pritvora, o čemu sam već pisao, a riječ je omanjoj zluradosti sudaca koji su mu za drugi slučaj odrezali takvu vremensku kaznu da se za sljedeći nije mogao braniti sa slobode. Ako treba zatvor, onda zatvor, ali vječni je pritvor nešto drugo i ne tako daleko od kršenja ljudskih prava. Dodaju sada analitičari: pa Sanader je učinio i dosta toga dobroga. I jest, uspio je (s nekolicinom nas) prekinuti razularenu neokomunističku kratkotrajnu epizodu početkom stoljeća, a što je dalje bilo, ha, nepoznato je, kažu barem, i onima koji su mu držali skute u vrijeme kada je bio predsjednik Vlade. Mene tada više nisu trebali, ja sam samo za čupava vremena. U dosadnima čupam korov u vrtu, život bez pesticida. Politikom se bavim samo u Hrvatskim kronikama. Čitam novine, gledam Dnevnik i zaspim.

Moj pas gleda dalje i poslije mi ispriča što je još bilo, čeka reklame koje obožava.

Hrvoje Hitrec/HKV