Negdje u vrijeme praznika u pitoresknom Hrvatskom zagorju su otac i četrnaestogodišnji sin bili na tradicionalnoj cugi. Otac, pijan k’o majka, ali brižan k’o svi očevi, zamoli sineka da ih odveze doma. Sin pak, suh kao barut odnosno “trijezan” jer ima samo 1,5 promila alkohola u krvi, tresne u drvo. Epilog – otac završi u bolnici u Zaboku, a sinu skoro ništa. Otac se križa u čudu: pa kak’ se to pripetilo kad se već dva puta liječio od ovisnosti… Ah, ti doktori…

Pravoslavni je Božić. I to je kod nas još jedna stara priča. Na proslavi se okupio cijeli državni vrh. Falio im je još samo Vučić. Da je i došao sigurno se ne bi proveo kao Đoković u Australiji. Nedostajao je i Milanović. Međutim, on se izliječio, i to uspješno, od famoznog bratstva i jedinstva. Slučajni neobaviješteni putnik namjernik pun zavisti promrmljao bi: “koja idila, dva bratska naroda”. Baš kao Igor Mandić. Bogoslužje, govorancije političara, lomljenje “leba”, novčić za Tomaševića… Nije bilo ni trunka soli. Samo med i mlijeko. Došao nam je i Porfirije bez NATO-vih helića. Sva su vrata bila otvorena za sve one koji su željeli doći. Pa neka im je još jednom svima sretan Božić!

Šteta što svi uzvanici na proslavu pravoslavnog Božića nisu, nakon “leba”, prošetali novom progresivnom rutom – Walk with Tito. Zbog te nove turističke atrakcije ovih smo dana doživjeli dugo (ne)očekivani posjet “regiji” Josipa Juratovića, zastupnika u Bundestagu. Herr Jura je naše gore list. Ljevičar, stručnjak za “getribe” i revni posjetitelj izložbi o dragom mu drugu Titu. Jura je te izložbe u Njemačkoj i otvarao. I dok se Jura bavi otvaranjem, njegov ljubimac Tito je za života uglavnom zatvarao i ubijao. No, probajte to reći Juri u lice. Tužakao je Jura “klevetnike” na hrvatskim sudovima i uredno gubio. Tomu sam malo i ja pripomogao. Sad me malo “grize” savjest. Socijaldemokrati su “gore” (u Njemačkoj) na vlasti pa je Juri skočio rejting. On će nam svojim glasom i stasom “zrihtati” Schengen. “Važni će biti migranti i BiH…”, mudro i ledenim glasom nam je priopćio Jura. Plenki, Radman i Jandroković su se sigurno odmah sledili. Sad kad nema “Mutti”, bit će nam dobar i Jura. Osobito ako se vrati u Koprivnicu i otvori auto-servis za “getribe”.

To bi skoro bilo sve novo u novoj godini. Nesretni mladić iz Splita nestao je u Beogradu. Tu ni Hidajet više ne može pomoći usprkos svojoj tužnoj faci.

Na fejsu je osvanula slika nekog “glomaznog” otpada u Zagrebu. Na vrhu smeća, u tenisicama, stoje gradski članovi “Možemo” te su zabili zastavu na kojoj piše “Zagreb je naš!” Neki tip se na fejsu isčuđuje: “Što više cijepljenih, više zaraženih. Kako to?”. Drugi prodaje čist’ pametnu ideju: “Pitati ove Kineze, dok su još tu, da nam riješe i Petrinju”.

Igor Peternel putem fejsa upozorava naše drage prokumunističke medije kako je “ESLJP donio odluku da se upozoravaju vlade u EU i da im se preporučuje ukidanje starih komunističkih stranaka te da se i druge stranke trebaju distancirati od komunističke ideologije”. Igor je pogodio baš u “sridu”. Naime, Jutarnji od 3. siječnja 2022.g. je napravio svojevrsnu anketu među svojim naprednim i progresivnim novinarima. Radilo se o 34 odvažne prognoze Jutarnjeg o godini koja je upravo počela. Posebno me zaintrigirao jedan od najprogresivnijih i meni najomiljenijih novinara, Boris Vlašić. Odluka ESLJP-a kao da je bila pisana i poslana baš zbog našeg druga Borisa. Bora je morao odgovoriti na dva lagana pitanja. Prvo: “Hoće li Grad Zagreb vratiti ime trgu u Titov trg (ili po Maršalu nazvati neku drugu ulicu)”? i druga prognoza: “Hoće li biti donesen zakon kojim bi se zabranilo okupljanja i slavljenje ustaškog režima?”. Na opće divljenje onih 30 posto pripadnika Žikine dinastije Bora je na oba pitanja izrekao čvrsto i nepokolebljivo “hoće!”. E, moj Bora, malo morgen!

Onih 70 posto još drijema, cijepi se, mrmlja po kafićima, strepi od inflacije i poskupljenja, ali kad se jednog dana probude i shvate da su upravo oni ratni pobjednici i politički subjekti, a ne beznačajni objekti ove naše dnevne politike, onda će Boris Vlašić shvatiti kako su ankete u stvari varljive. Osobito ljevičarske. U anketi Jutarnjeg ima još zanimljivih pitanja. Tako jedno glasi: “Hoće li proraditi drobilice za glomazni otpad u Zagrebu?”. Začudio me odgovor: “Neće”. Čemu pesimizam? Treba samo pronaći neku “špagu” u Njemačkoj, možda preko Jože Juratovića, i kupiti na kredit drobilice koje je navodno Hitler za vrijeme Drugog svjetskog rata slao Maxu Luburiću da drobe kosti ubijenima u Jasenovcu. U čitav taj “projekt drobilica” mogao bi se uključiti i dr. Ivo Goldstein koji o toj suradnji Hitlera i Maxa ima relevantnu povijesnu dokumentaciju. Od akademika Josipa Pečarića moglo bi se zatražiti da, kao poznati matematičar, izračuna brzinu i isplativost tog deala. Ako su te drobilice poslužile Maxu, onda bi mogle poslužiti i nasljednicima Marxa i Engelsa.

Inače ono što je kod platforme Možemo za pohvalu je njihova strategija. Shvaćajući kako je teško početi ni iz čega, odlučili su odmah uzeti – sve!

Što ako Australcima naše komšije osnuju SAO Krajinu-Viktoriju?

Nacija se trese. Australski “fašisti” su zatvorili Đoleta. Prema nekim srpskim protesterima u Australiji Đoković je navodno novi Isus. Malo prenategnuto, ali oni vole takve hiperbolizacije. Zato su valjda, umjesto Isusu pred jaslicama, Đokoviću pred privremenim smještajem igrali srpsko kolo. Igraju se i Australci, ali  s vatrom. Što ako im naše komšije osnuju SAO Krajinu-Viktoriju zajedno s Aboridžinima. To bi bio scenarij zbog kojeg bi australske vlasti odmah ponovno uvele najstroži lock down sve dok Mladež SAO Viktorije ne završi “igrati kolo” u Melbourneu. Tako mi naviru sjećanja. Plesali su k’o nekad u Kninu i Petrinji… Jedan od kolo(vođa) pozove mladu sramežljivu curu “Ajd ‘u  kolo Rado…”.

Satelitski slika ovog happeninga putuje diljem svijeta pa pristiže i u SAD. U Denveru, glavnom gradu Colorada, nastaje panika. Sumnja sad pada i na srpskog centra koji u NBA ligi igra za Denver, i to sjajno. Nikola Jokić se kune: “Nisam, bre, ja! Nisam ja teniser”. I tako se sad svi tresemo za Đoletovu sudbinu. Ne mogu nas više ni omikron ni flurona ni ostali sojevi korona virusa iz grčke abecede odvratiti od tragične sudbine “našeg” Đoleta koji pati zatvoren u trećerazrednom hotelu u dalekoj australskoj Viktoriji. Za to vrijeme njegov otac Srđan zna da je istina, i to samo i jedino istina, najbolje oružje protiv “sila mraka…”. Zaštićen maskom protiv Australije i Covida, Srđan diže svoj glas: “Oni hoće da ga bace na koljena. E’ ne može! Nisu bacili ni Srbiju nikada. Mi nikada nismo ništa otimali ni ikoga napadali (???!!!) Samo smo se branili (???!!!). I Novak se sada brani, braćo i sestre….”.

Dobro, naši Hrvateki znaju da Srđan “ne ume” da laže i puni su suosjećanja. Tko normalan može ne vjerovati kad Srđan potegne: “…mi nikada nismo ništa otimali niti ikoga napadali…”. Oni su samo branili svoj Vukovar, Ilok, Osijek, Dubrovnik, Petrinju, Glinu, Plitvička jezera, Knin, Gospić… Srđan je inače Crnogorac. Branili bi oni i Australiju od Aboridžina, ali je malo predaleko. Za sada mogu samo zvati Radu u kolo… I na kraju se “stari” Đole obratio i onima “koji nikada nisu napustili svoju braću preko Drine” riječima: “Ovo je borba i za vas iz Hrvatske. Mi smo isti narod!”. Ostao sam tronut, oči su mi se ovlažile… Svi smo mi isti, i Ratko Mladić, Veselin Šljivančanin, koljači s Ovčare, Crnogorci koji su rušili Dubrovnik jer su htjeli sagraditi još ljepši i stariji, oni koji su smaknuli preko 400 djece… I na kraju se na TV-u pojavila australska ministrica unutrašnjih poslova Karen Andrews koja je izjavila da Đole može napustiti Australiju kad god poželi. Ali i on i njegovi ne žele napustiti ni jedan kamen na “ceo svet” koji su zauzeli bilo milom bilo silom. Tako se milom ili silom stvaraju vječna prijateljstva… A da smo mi isti narod misle samo Papa Franjo i Igor Mandić, Boris Dežulović, Vedrana Rudan….

Isus se i prije Đoleta ukazivao Srbima. Tako jednom kad su htjeli kamenovati Vožda, rekao im je: “Neka se prvi baci kamenom, onaj koji je bez (ratnog) zločina!”. Na to se Srbi postidiše i raziđoše, a Voždu pade golem kamen sa srca”.

Na fejsu kruži slika Đoleta raširenih ruku i tekst: “Pozivam vas sve u Sinj, ja i Miro Bulj organiziramo Australian Open”.

Žarku se nekako sve više ponovno vraća rumenilo u obraze

U Lijepoj našoj opet “status quo” vadis. Naši love ustaše, a oni u Australiji. Opća depresija. Radostan i sretan je samo Žare Puhovski pa je uskliknuo: “Veselim se što ćemo se uskoro riješiti zadnjeg pravog ustaškog simbola – kune”. Kune se da kune treba poslati u povijest. Žare si je umislio da je on guverner Hrvatske narodne banke. Oni tamo se potajice vesele što nam još uvijek uspješno prodaju laž kako prelaskom s kune na euro neće biti inflacije i podizanja cijena. I tako dok se jugo-nostalgičari vesele što će nestati kuna koja samo njih podsjeća na NDH, a vlast i HNB kako će ući u povijest što su nas žedne preko vode uveli u monetarnu uniju, valjda je i to bolje nego kad su nam kune legendarne 1945.g  “oslobodioci” zamijenili dinarima, a živote smrću.

Inače, našem se Žarku nekako sve više ponovno vraća rumenilo u obraze. Neki je dan ležerno usporedio Milanovića i Vedranu Rudan. Rek’o bi narod: svak’ se češe gdi ga svrbi! Cinici pak kažu da “radni dan” skraćuje život za osam sati. Koliko Puhovskom sama pomisao na Milanovića skraćuje život, e to još nije dijalektički utvrđeno, ali sigurno hoće kad ga Milanović opet udostoji neke svoje opaske.

Etablirani lijek su francuski šampanjac i konjak. Titov konzul Viktor Gotovac misli da piti ta pića “nije odgovarajuće za javni prostor”. Tom stavu se senzibilno i rafinirano usprotivio Robert Valdec: “Neopisivo mi idu na ku**c kvazi-ljevičari koji se u životu nisu vrući vode napili. Skijaju se po Šladmingima, jedre po Kornatima, sunčaju se po Sejšelima, šopingiraju po Milanu… a bore se za malog čovjeka, socijalnu pravdu, radnička prava… s podočnjacima jer nisu celu noć spali zbog brige za radnice Kamenskog… Marš u pi**u mate**nu”. Samo da vidite kako nisam ja najgori u izričaju. Potpisujem.

Neki znanstvenici misle da je dešifriranjem i raščlambom DNA znanost stigla do samog vrha, a drugi pak, da je stigla do samog DNA.

I na kraju, par riječi o meni i kolumni. Kolumna je čitana, čak i previše… Neki je hvale, hvala im. Oni koji pljuckaju, isto hvala im. Kažu kako ništa ne komentiram o “lopovskoj privatizaciji”, HDZ-u, Tuđmanu, o dvije tisuće obitelji… U nekoliko sam navrata napisao kako za HDZ, nakon smrti dr. Tuđmana, nisam nikada više glasao. Što se njega osobno tiče, danas svaka politička budala zna koja je njegova povijesna veličina. Nije teško saznati ni kako za njegovog života nije opljačkana ni jedna banka, nije prodana ni jedna velika firma strancima, da je ostao vanjski dug od osam milijardi dolara, a od toga četiri milijarde duga naslijeđenog od bivše Juge. Znači u četiri godine krvavog rata stvorilo je oko četiri milijarde dolara vanjskog duga. Danas smo u dugu 40,9 milijardi eura, i to u vrijeme mira. To je 81 posto BDP-a.

Stoga “dragi” kritičari, izbjegavajte ovu moju kolumnu. Zašto se nepotrebno živcirate čitajući ju? Imate široku ponudu kolumnista koji će vas sigurno veseliti i s čijim se stavovima sigurno slažete. To su Ante Tomić, Boris Dežulović, Vedrana Rudan, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, Boris Vlašić, Roby Bajruši, Jurica Pavičić, plejada orijunaških piskarala iz Slobodne, HINA-e, Večernjeg, Juratnjeg… Zašto njih ne pitate da odgovore javno je li SDP za osam godina, koliko je bio na vlasti, pokrenuo sudsku reviziju za poništenje i jednog predmeta iz tzv. “lopovske Tuđmanove privatizacije”? Koliko je svaka vlada nakon Tuđmana dodatno zadužila Hrvatsku u inozemstvu? Tko su pravi hrvatski bogataši? Jesu li to Tuđmanova obitelj ili djeca bivših komunista koji danas drmaju Hrvatskom financijski i iz pozadine politički? Farizeji svih zemalja, uozbiljite se…

Žene su sigurne kako su izreku “Život čine male stvari” izmislili muškarci. Uostalom, život je pun alegorija i metafora, ali zbog njih se ne ide u zatvor, osim ako se slučajno ne zoveš Marko Francišković!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr