Performans o Dubravki Ugrešić ide dalje. “Ljubavni život Štefice Cvek” i big-mama Dube postaju tablete za snižavanje tlaka radničke klase i napredne inteligencije. Ne znamo odvojiti bitno od nebitnog.

Recesija, cijene, struja, plin, iseljavanje, korupcija… dominiraju u Hrvatskoj, a mi pojma nemamo da je naša Dubravka: “Proteklih godina bila među jakim kandidatima za Nobelovu nagradu za književnost…”.

Post festum možda doznamo da je i Ante Tomić bio kandidat za Nobela. Dobro, možda nije bio baš jaki kandidat, ali sa svoja dva metra visine bio je u najmanju ruku visoki kandidat.

Naša nesuđena i neprežaljena nobelovka godinama je u egzilu patila zbog “revizije jugo-povijesti”, što god to značilo. To je za nju bio “sindrom lažnog pamćenja”. K’o da slušam Katarinu Peović. Dolaskom Tuđmana na vlast i Dubravka i Katarina su doslovno “zinule” od čuda i jada.

Počelo se pričati nebuloze, da je Titov režim bio represivan, policijski, da se odlazilo na Goli otok zbog viceva, da se ljude odmah nakon rata najprije strijeljalo, a onda protiv dizalo optužnice, da je Tito, koji je po Dubinom mišljenju u “kolektivnom sjećanju naših naroda i narodnosti” bio ljubičica bijela, odjednom postao diktator i ubojica stotinjak tisuća zarobljenika, i to bez suda i presuda…

To sve Dubravka nije mogla podnijeti u svojoj senzibilnoj i osjetljivoj jugo-duši pa je, zajedno s Titom i njegovim divizijama, odlutala u povijest, t.j. u “inostranstvo”. Svoje “lijevo nabrijane” divizione ostavila je u “tuđmaniji” da rade po zadatku.

Najdalje je u toj idolatriji Dubravkinog svjetonazora otišao Večernjak u kojem nas “kultivira” Denis Derk: “Zamislite da Miroslav Krleža nije umro u prosincu 1981. nego u ožujku 2023.“.

I tako naš Denis iz čista mira, ni od koga nagovaran, prisiljavan, ni ucjenjivan, otvara svoju liberalnu dušu kako bi spasio dušu Dubravke Ugrešić. Kaže naš Denis: “…jer ako je Vesna Parun bila legitimna nasljednica Tina Ujevića, Dubravka Ugrešić bila je legitimna nasljednica Miroslava Krleže…”

Što o tom “ostavinskom postupku” misle ostali nasljednici Tina i Frica k’o što su Vedrana Rudan, Tomić, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Viktor Novak (koji sve to gleda s “ognjeno-sumpornih dubina”), ostaje nam samo za nagađati.

Krležine Glembajeve, U Agoniji, Vučjak, Na rubu pameti… uspoređivati sa “Šteficom Cvek”, e to može samo ljevičarski um jednog D(e)rka. Um kakav je otprilike posjedovala i tobože nesuđena nobelovka. Osoba koja je bila uvjerena da hrvatska država “reetablira” NDH samim činom uvođenja kune, zastave i državnog grba.

Osoba koja je još 2017. pisala da se u Hrvatskoj javno glorificira fašizam. Nju zaista nije trebalo napadati. Nju je trebalo u stvari žaliti. I njene “trabante”, sirove titoiste. Da smo u samostalnoj Hrvatskoj donijeli samo 10 posto zakona kakvi su bili oni iz doba Dubine titovske Juge, uz ovakve njene izjave, ne bi joj pomogla ni Štefica Cvek ni Baba Jaga….

Naime, 6. Lička iz Večernjaka, protura tezu da je najveća uvreda u RH nazvati nekog Ciganinom ili Srbinom. Ja sam pak nekako uvijek mislio da je najveća uvreda kad te nazovu izdajicom svog naroda.

Sa sjetom i grčevima u želucu prisjećam se dana ponosa i slave u prežaljenoj Jugi i “napredne inteligencije”  tipa lažne disidentice Dubravke Ugrešić. Bravar je bio preteča “umjetne inteligencije” na ovim prostorima. Svaka škola i svaki faks dobivao je po jednog novog profu iz “predvojničke obuke”.

Pojedine “profe” podsjećale su na studente povijesti koji su učili “istoriju” na povijesnom odsjeku Filozofskog faksa u Zagrebu. Recimo, kod Klasića, Jakovine ili Goldsteina. Studenti su ih obožavali. Ako nisi imao potpis tog profesora nisi mogao izaći na ispite iz drugih predmeta. Ima naša Dubravka pravo. To su bila sjajna vremena. Sve dok nije došao Tuđman i “uništio” sve.

Bio sam na ispitu kod druga profesora iz predvojničke. Pozove profa jednog studoša i postavi mu pitanje: “Reci druže iz kojih se delova sastoji puška?” “Puška? Hm, puška se sastoji od kundaka, nišana, cijevi, šaržera…” i započne student  nabrajati. “Netačno, druže! Vidiš, ovde u knjigi ti lepo piše: puška se sastoji od dole navedenih delova!” I onda je došla 1991., i otac reče:”Sad ili nikada”“ pa su Škoro i njegov Mata ostavili bez posla toliko Dubravkinih profesora…

Baš svirepo, bezdušno, ustašoidno…

Iz glavnog grada Zagreba dolaze nam dobre vibracije. Stigli su, naime, u trgovine vibratori!

Međutim, neovisno o vibratorima, ima i drugih dobrih vijesti. Hrvatska je nakon samo 33 godine osudila ratnog zločinca generala Vasiljevića na 20 godina zatvora. Plameni pozdrav poltronskom hrvatskom pravosuđu na žurnoj reakciji.

Napredak se vidi kod Marka Franciškovića. Optužnica mu još nije bila ni potvrđena, a on je već odslužio više od godinu dana zatvora. No, dobro, nije on general Vasiljević nego običan dragovoljac Domovinskog rata, a takvih imamo i previše. Samo nam prave probleme. Za jedno 50 ili 60 godina na red će doći i “drugovi” koji su raketirali Banske dvore. Uz pjesmu “Niste ni prije” svih čeka jednog lijepog dana naša “otužnica” ili optužnica.

Sarkazam političara čak više nije samo povijesni fenomen. Sjećam se jedne zgodne izjave Henryja Kissingera: “Opasno je biti neprijatelj SAD-a, ali još opasnije je biti prijatelj”.

Dobro, i bez srpskih ratnih zločinaca imamo mi svojih “pravosudnih problema”. Recimo, Katarina Peović, zastupnica Radničke fronte i saborska zastupnica, prekršila je tzv. izbornu šutnju. Ufatilo je našu Katu i počelo prekršajno gonit’. A joj, Kato, naše zlato! Nije joj pomogla ni slika njene babe s pištoljčinom do koljena.

Nemilosrdni DORH “goni” Katu jer je na dan “izborne šutnje” tamo nešto pred mikrofonima novinara laprdala tko sve treba izaći na glasovanje ili tako nešto, itd. itd… Da gone, recimo, Grmoju, Prkačina ili viteza Reinera, to bi bilo još nekako razumljivo, ali oni baš hoće našu Katu. Eto, to ti je ta “fašistička” vlast nacionalista i kapitalista.

Razljutilo je to i stalnu članicu 6. ličke Ivu Boban Valečić koja nas u stilu “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” izvještava: “Vlada i Sabor trebali bi uvažiti činjenicu da je izborna šutnja zastarjela”. Ma koji sjajan primjer “proleterske solidarnosti”! Kate “šmajser” krši “zastarjeli” zakon, a slijepci iz DORH-a pojma o tome nemaju. Sve u stilu “proleteri svih zemalja, uozbiljite se”.

Još uvijek nisam skužio zašto je Lav Trocki jednom pljucnuo na novinare izjavivši da su oni “intelektualni proleteri!”

Domaće gangstere nije moguće zatvarati zbog neplaćanja poreza kao Ala Caponea, jer je kod nas sumnjiv svaki onaj koji ga ima čime platiti…

Profesor Mirjan Damaška, američki i hrvatski akademik, stručnjak za međunarodno kazneno pravo, profesor na Yale sveučilištu, ima zanimljivo mišljenje koje budi nadu. Naime, profesor tvrdi: “Ako Putin izgubi rat, kao i Milošević, mogao bi u Haag”. Haag je pokrenuo postupak progona protiv Vladimira Vladimirovića za zločin prisilne deportacije ukrajinske djece u Rusiju.

Profu cijenim ne samo zato jer mi je on, nakon maratonskog studiranja, osobno predao diplomu Pravnog faksa u Zagrebu već i jer je doista pravni stručnjak i razborita osoba. Međutim, s Damaškom se ne slaže Dmitrij Medvedev, zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Rusije i Putinov prijatelj. Inače je nekada bio česti gost na našem Jadranu kod svojih hrvatskih frendova.

Dmitrij srdačno pozdravlja “haaške sudije” i poručuje: Tavarišči, podsjećam vas da postoji nešto što se zove hipersonična raketa, pa kad vam pošaljemo desetak takvih “raketa” na Međunarodni kazneni sud u Haagu prestat ćete sanjati o Vladimiru Vladimiroviću kao haškom pritvoreniku. Zato, kad šetate Haagom pažljivo promatrajte nebo, dragi drugovi suci!”. Jedna odmjerena i uravnotežena poruka. Slična onoj Jadranke Kosor kad je počeo lov na Gotovinu i topničke dnevnike. Zapravo je nedostižno poltronstvo koje su prema “haškim sudijama” pokazivale tadašnje hrvatske vlasti.

Cijela hrvatska orjuna slinavo je piljila prema Haagu očekujući konačni nož u leđa “Tuđmanovoj državi”. Taj orjunaški nož trebao je napokon pokositi Gotovinu i Markača, a onda i samostalnost hrvatske države. Djelomično im je to uspjelo kad je riječ o bosanskim Hrvatima i Slobodanu Praljku, generalu heroju, koji je ostao u kolektivnom sjećanju kao hrabar vojnik nesklon trulim kompromisima.

Sad taj međunarodni pravni otpad bleferski prijeti čovjeku koji igra “va bank” ili prevedeno “na sve ili ništa”. Da komedija bude kompletna predsjednik SAD-a Joe Biden pozdravlja potez ICC-ja iako SAD uopće ne priznaju Međunarodni kazneni sud u Haagu.

Bivša američka ministrica vanjskih poslova Madelaine Albright svojedobno je predlagala da se Slobodanu Miloševiću sudi u Beogradu. Kad ju je neki “ustašofil” zapitao ima li isti kriterij i za osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Naravno, neka se i njima sudi u Beogradu.”

Moram pohvaliti sam sebe kako čitam svoje kolumne. Za taj čin treba samodopadnosti, tolerancije i živaca. Rijetko čitam druge kolumniste, ali Milana Ivkošića ponekad pročitam. U zadnjoj kolumni Ivkošić se pita: “Čega bi se sve Hrvatska trebala odreći radi Srbije?”. Dobra tema, duboko povijesna. Sjetite se samo Radića i odlaska “gusaka u maglu”.

Sad nas “naši” iz Bruxellesa dave s “poboljšavanjem odnosa s državom koju se može nazvati ‘četničkom’”. Četnici su sudski rehabilitirani, Čiča Draža dobiva svoje ulice, Predsjednik im je bio u četnicima sa Šešeljem, a mi bi se trebali, recimo, odreći beatifikacije Stepinca kako bi udobrovoljili Porfiriju.

Zbog Oluje bi se morali posipati pepelom i priznati kako je to zapravo bio “zločinački” pohod koji je završio “srpskim genocidom”. Po činjenicama utvrđenim u Haagu u Kninu je poginuo za vrijeme Oluje slovom i brojem jedan Srbin. Koji genocid! I na kraju Ivkošić demaskira osnovni problem. Da bi Vučić i Dačić iliti Dlakić bili zadovoljni “trebalo bi smisliti neki drugačiji naziv za državu jer je riječ ‘Hrvatska’ sama po sebi iritantna”. Sve samo ne degutantna Hrvatska.

Ugledajmo se na njih. Mi za razliku od njih nemamo “užu Hrvatsku”. Oni imaju geografski pojam “Uža Srbija”. Kad se spoji “Uža” i doda prvo slovo od imena Srbije, što dobivamo? UžaS! Neka samo naši jugovići i orjunaši i dalje hodočaste u taj “uža-s”, ali neka paze na njihovu “uža-d”.

Kao i inače, stalno se priča o hrvatskom nacionalizmu. A što je sa srpskim nacionalizmom? On priča o hrvatskom nacionalizmu!

Poslao mi je prijatelj zgodnu stvar o Židovima:

Prvi mudri Židov smatrao je da je ljudima loše jer im je u glavi loše. Bio je to Mojsije.
Drugi mudri Židov govorio je da je ljudima loše jer im je u srcu loše. Bio je to Isus.
Treći mudri Židov govorio je ljudima loše zato jer im je u džepu loše. Bio je to Marks.
Četvrti mudri Židov govorio je da je ljudima loše jer im je u gaćama loše. Bio je to Freud.
Peti mudri Židov govorio je da ljudima i nije tako loše jer sve relativno. Bio je to Einstein.

Meni osobno najviše se sviđa misao petog mudrog Židova. Navodno su ga jednom upitali kako to da žene u krevetu tako često boli glava. Peti mudri Židov ih je utješio rekavši: ‘To je relativno. U jednom krevetu ih boli glava, a u drugom ne boli’.”

Zvonimir Hodak/ Foto:Puklavec/24sata