U nastavku vam donosimo homiliju mons. Dražena Kutleše na euharistijskom slavlju prigodom preuzimanja službe zagrebačkog nadbiskupa. Progovorio je o ateizaciji društva i duhovnoj, moralnoj i antropološkoj krizi.

Foto naslovna: IKA

Danas u Evanđelju po Mateju čitamo Isusove riječi: „nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin“(Mt 11,25). Sv. Ivan u svome Proslovu evanđelja to će izreći riječima: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“(Iv 1,18). Uistinu, ljudi svih vjekova i svih kultura imali su religiozno iskustvo da postoji stvarnost koja ih nadilazi. No tu stvarnost ljudi nisu mogli definirati dok Bog u svojoj ljubavi nije poslao svoga Sina i objavio samoga sebe. U Isusu Kristu Bog je izrekao sve o sebi, izrekao je što misli o čovjeku i što želi za čovječanstvo. Čovjek je iz ljubavi stvoren i u ljubavi, po smrti Bogočovjeka Isusa, otkupljen.

Isus Krist jest Gospodin

Okupili smo se u vrijeme uskrsne radosti, kada razmatramo i naviještamo središnju poruku kršćanstva – Isus Nazarećanin jest Bog i Gospodin koji je pobijedio smrt. „Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je srce kršćanstva, nosiva središnja točka naše vjere“.1 Neki su učenici svoje iskustvo s uskrslim Kristom zapisali i prenijeli. Predaja prve Crkve nije „zbirka mrtvih stvari“, kako reče papa Benedikt, nego „iskustvo Uskrslog koje je apostolska zajednica imala na početcima Crkve“, a koje je snagom Duha Svetoga po vjeri preneseno do naših dana.

Danas slavimo liturgijski spomen velike naučiteljice Crkve i suzaštitnice Europe sv. Katarine Sijenske (1347-1380.), koja ovu istinu naše vjere opisuje u svome djelu Dijalog Božanske providnosti. Govori o Kristu kao mostu između Neba i zemlje. Isus Krist jedini je most iz ove doline smrti do Neba, do vječnoga života. Taj je most sazdan od dvije naravi, božanske i ljudske, u jednoj božanskoj Osobi. Isus Krist kao pravi čovjek iskusio je smrt, a kao pravi Bog slavno je ustao iz groba.

A da Krist nije uskrsnuo, i da se ufamo samo u ovaj život, bili bismo najbjedniji od svih ljudi (1 Kor 15,17.18); uzalud bi, doista, bilo naše propovijedanje i okupljanje i uzalud bi bila naša vjera (1 Kor 15,14). Osobna povijest svakoga čovjeka, kao i kolektivna budućnost svega čovječanstva, bila bi osuđena na hrpu suhih kostiju. Ali, nasreću, nije tako. I zato Bog po proroku Ezekielu govori svome narodu: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj. I znat ćete da sam Ja Bog, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Bog, govorim i činim“ (Ez 37, 12-14).

U toj vjeri u uskrsnuće živjeli su naraštaji prije nas. Gledajući uzor apostola i sami su životom, a poneki i krvlju posvjedočili vjeru u život vječni. To nas ohrabruje da i u dolini smrti „okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!“ (Heb 12,1).

Svjedoci zagrebačke Crkve

Zagrebačka je Crkva urešena mnoštvom takvih svjedoka. Neki su od njih vlastitom krvlju ispovjedili svoju vjeru u Uskrsloga Krista, poput svetog Marka Križevčanina; dok su drugi, poput blaženog Augustina Kažotića, blaženog Ivana Merza, Slugu Božjih biskupa Josipa Langa, franjevaca Ante Antića i Vendelina Vošnjaka te Marice Stanković, evanđeoskim životom predanja u Božju providnost, već za života svjedočili predokus Neba.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

”Danas na poseban način upirem svoj pogled u blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića”

U tom nizu svjedoka Zagrebačke Crkve, danas na poseban način upirem svoj pogled u dvojicu svjedoka, uzore biskupskog služenja – u blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Providnost je htjela da upravo na rođendan Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića budem imenovan zagrebačkim nadbiskupom. Nazivajući ga „voljenim kardinalom“, sveti Ivan Pavao II. za nadbiskupa Kuharića u prigodi njegove smrti (2002.) piše da se: „svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav sa čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado.“

I sâm kardinal Kuharić neprestano je gledao uzore prije sebe. Tako, govoreći o blaženom Alojziju Stepincu, kaže: „Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan“. (…) „njegovo je geslo bilo ‘U tebe se Gospodine uzdam’, njegovo je geslo bilo nada. I to ne nada bezlična, maglovita nada, nego sigurnost iz vjere“.

Naš blaženik Alojzije Stepinac – „mučenik savjesti“ – živio je i trpio nepravdu, progon i osamljenost, gledajući u „Začetnika i Dovršitelja naše vjere“ (Heb 12,2). Hrabro je podnosio bijedu jer je znao: „moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću pȕti tad vidjeti Boga” (Job 19,25).

Braćo i sestre, naša je nada Bog. Ljubav prema Bogu i Crkvi uklanja iz našega srca svaki strah pred izazovima koji nas sve zajedno čekaju, jer „straha u ljubavi nema“ (1 Iv 4,18). Zato vas molim, dragi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, i cijele Hrvatske, uključite se u ovu moju molitvu da mi u dio padne obilje duha (usp. 2 Kr 2,9) koji su imala ova dva svijetla uzora naše Crkve. Da mi Gospodin udijeli milost vodstva postojanošću i čvrstoćom čiste savjesti kardinala Stepinca i blagom ljubavlju kardinala Kuharića.

Stanje svijeta i nužnost povratka Bogu

Danas, dok u Evanđelju čitamo riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28), osjećamo kako se one odnose i na stanje suvremenog čovjeka. Ovu opterećenost vidimo na svakom koraku. Čovječanstvo kao da se svakim danom sve više otklanja od izgradnje mirnijeg i boljeg svijeta, razdiru nas ratovi, podjele i teško premostiva suparništva. Ideologije koje apsolutiziraju slobodu bez odgovornosti, osnažene idejama stalnog napretka tehnike i medicine te obećanja ekonomskog blagostanja, ostavljaju duboku gorčinu i razočaranje u srcu čovjeka.

”Postajemo sve više robovi raznih ovisnosti, tehničkih pomagala, medijskih napisa”

Izmoreni smo jer i dalje postoje razni oblici iskorištavanja, nasilja i nepravdi u društvu. Uz to, umjesto da smo svakoga dana sve više odgovorno slobodni, postajemo sve više robovi raznih ovisnosti, tehničkih pomagala, medijskih napisa i ljudskih mišljenja.

Čovjek se zatvorio u ovozemaljsku perspektivu i rješenje za svoje probleme želi pronaći samo u okvirima vidljive stvarnosti. Međutim: „Ne živi čovjek samo o kruhu“, kaže Isus (Lk 4,4). Više nego za svagdašnjim kruhom čovjek ima potrebu za smislom života, jer bez nade i životnoga cilja i svagdašnji kruh postaje gorak. Krize, poteškoće, svakidašnji problemi, bolesti i žalosti, bez Božje blizine i smisla postaju nepodnošljivi. S druge strane, uskrsli Krist nudi nam drugu perspektivu, koju je doživljavala apostolska Crkva.

Život prvih vjernika ispunjen je smislom i radošću, unatoč progonima i nevoljama koje prolaze. Svaki oblik tmine koja je zahvaćala njihov život rastjeran je svjetlom Uskrsa.

Čini nam se ponekad da suvremeni čovjek uopće nema potrebe za Bogom, kao da je izgubio unutarnju žeđ za religioznim, a da se potreba vjere doživljava kao ostatak prošlosti koji čovjeka ostavlja ravnodušnim i nezainteresiranim. Ipak, pritajena „čežnja za Bogom upisana je u srce svakog čovjeka, jer je čovjek od Boga i za Boga stvoren“ i čovjek samo u Bogu može „pronaći istinu i blaženstvo, za čime neprekidno traga“ (KKC, 27).

Stoga, „na ovom hodočašću“, koje zovemo život, „osjećamo se kao braća svim ljudima, suputnici onima koji ne vjeruju, koji su u traganju, koji dopuštaju da ih dinamizam vlastite čežnje za istinom i dobrom potiče na ispitivanje“.

Uskrsli Krist svojim učenicima daje poslanje: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Njegovo poslanje daleko je od prisile ili prozelitizma. Učiniti nekoga Kristovim učenikom zahtijeva puno više od samoga dijeljenja krštenja. Ucijepiti nečiji život u Isusa Krista pretpostavlja da prije svega sami budemo zahvaćeni i promijenjeni te tako postanemo živo svjedočanstvo drugima.
Pred našom su Zagrebačkom Crkvom mnogi izazovi.

”Ateizacija društva i duhova, morala i antropološka kriza”

Materijalna obnova potresom oštećene katedrale i drugih crkava zasigurno je jedan od bitnih ciljeva. No, još više, pred nama stoji izazov rasplamsavanja evangelizacijskog žara kao temeljnog i cjelokupnog djelovanja Crkve. Moramo biti svjesni činjenice da je bespoštedna sekularizacija i ateizacija društva uvelike zahvatila i naš narod, te u njemu stvara prije svega duhovnu, moralnu, a onda i antropološku krizu koja nagriza stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života.

Obnavljanje već tradicionalnih prokušanih modela evangelizacije, kao i traženje novih putova za susret sa suvremenim čovjekom, pastoralna je hitnost i prioritet. Svi zajedno, klerici i laici, obitelji i pojedinci, crkveni pokreti i molitvene skupine, Bogu posvećeni svih karizmi i poslanja, stari i mladi, muškarci i žene, „krenimo, dakle, na put ponovnog otkrivanja evangelizacijske strasti, polazeći od Svetoga Pisma i učenja Crkve, kako bismo apostolski žar crpili iz izvora“.4

Jedinstvo Crkve i jedinstvo naroda

Crkva danas slavi svetu ženu koja je velikom hrabrošću i iskrenošću odudarala od tradicionalne sheme žene svoga vremena. Bavila se problemima vjerskoga i društvenoga života. Njezina su pisma bila upućena plemićima i političarima, umjetnicima, običnim ljudima, Bogu posvećenima, Papama i drugim osobama crkvenoga i javnoga života. No njezina motivacija nije proizlazila iz želje da nametne sebe i svoje ideje, nego iz dubokog odnosa s Kristom. Svako crkveno djelovanje koje od Krista ne polazi i Kristu ne vodi osuđeno je na propast. Ona nikada nije studirala, bila je poput prvih apostola, polupismena žena, ali to joj nije bila zapreka da je papa Pavao VI. 1970. godine proglasi naučiteljicom Crkve.

Sveta Katarina hrabro se zauzimala za obnovu i reformu Crkve. Unatoč otporima zalagala se za povratak pape iz Avignona u Rim. No njezin poziv na reforme nije bio rušilački. Ljubila je Crkvu ljubavlju Kristova srca. Bila je neumorna u predanosti rješavanju višestrukih sukoba koji su pogađali društvo njezina vremena.

Posredovala je stavljajući Krista raspetoga pred suparnike i poučavajući ih da u društvu nadahnutom kršćanskim vrjednotama ne može postojati ništa toliko snažno da razlozi snage moraju nadvladati snagu razuma. Dakako, bila je itekako svjesna da to ne ide ako duhovi najprije nisu oblikovani snagom Evanđelja. Zato je svima, beziznimno, isticala važnost promjene navika.

Zemaljske poglavare ustrajno je podsjećala da ne mogu vladati kao da je država njihovo „vlasništvo“ znajući da će Bogu morati polagati račun za svoje upravljanje. Pozivala ih je da podupiru „svetu i istinsku pravednost“ i da postanu „očevi siromaha“.5 Obavljanje državničkih poslova ne može se odvojiti od činjenja djela ljubavi, što je duša osobnoga života i političke odgovornosti.

S istom se snagom Katarina obraćala crkvenim službenicima svih položaja, tražeći od njih najstrožu dosljednost i najsavjesniju čestitost u osobnom životu i dušobrižničkom služenju. Upečatljiv je nesputan, moćan i prodoran ton kojim je opominjala svećenike, biskupe i kardinale.

”U Crkvi mogu postojati različiti osjećaji i pluralizam mišljenja, ali postoji Bog koji je veći od naših ideja i nas samih”

U Crkvi mogu postojati različiti osjećaji i pluralizam mišljenja, ali postoji Bog koji je veći od naših ideja i nas samih. Papa Franjo od siječnja o.g. započeo je ciklus kateheza pod nazivom „strast za evangelizacijom“. U jednoj od kateheza govori o načelu kojim su apostoli prevladavali razlike – o načelu navještaja.

„U Crkvi sve treba biti usklađeno sa zahtjevima navješćivanja evanđelja, ne sa stavovima konzervativaca ili naprednjaka, nego sa činjenicom da Isus dolazi u život ljudi“.Evanđelje nije ideologija ili ideja, stoga kriterij prosudbe pastoralnih planova i odluka zapravo ovisi o tome dotiču li i mijenjaju li srce čovjeka. „Tko misli reformirati Crkvu (…) sredstvima kojima se reformira neka vremenita ustanova, ne samo da propadne u svom pothvatu, nego nepogrešivo završi izvan Crkve“.

”Usudite se ići protiv struje našeg dekadentnog društva”

Gubitak povjerenja u osobu, institucije društva i Crkve, gubitak je uvjeta da nastane Božje zajedništvo i sklad među nama. U misnim čitanjima Vazmenoga vremena čitamo kako „u mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32a). Nasuprot tome, mi moramo priznati da među nama, u Crkvi i društvu, nerijetko vlada podijeljenost, gubitak povjerenja, želja za vlašću i moći.

To nije Isusov put, stoga to ne smije biti ni put njegovih najbližih. Mi se ne smijemo voditi duhom svijeta. Dragi svećenici i dragi vjernici! „Usudite se ići protiv struje našeg dekadentnog društva. Za nas kršćane protivan smjer nije neko mjesto. Nama je to jedna osoba: Isus Krist, naš Gospodin, naš Bog i naš Otkupitelj“.

Budućnost Crkve i jednoga naroda ovisi o unutarnjoj promjeni i vrijednostima koje pojedinac odlučuje živjeti. Kako bi se postigle promjene koje će biti u službi čovjeka, utemeljene na evanđeoskim vrijednostima, potrebno je prije svega unutarnje obraćenje pojedinaca, dakle, svakoga od nas (usp. KKC, 1888).

Obnovimo, dakle, osobno svoju ljubav prema Isusu Kristu, Raspetome i Uskrslome, vjernost Crkvi i crkvenom nauku te povjerenje i ljubav prema braći ljudima. Budimo mi osobno istinsko svjetlo Kristovo, sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13.14).

Mi to ne možemo samo vlastitim snagama. Uzdajmo se stoga u Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve i pomoćnicu kršćana. Vapimo našoj Nebeskoj Majci da nas vodi sve bliže svome Sinu Isusu, da nam vrati izgubljeni žar, da nam udijeli toliko željeno jedinstvo, da nas učini vjernim svjedocima svoga Sina Isusa Krista. Samo ćemo tako moći to isto donijeti i ovome svijetu, koji je toliko gladan ljubavi, jedinstva i mira. Amen.