Connect with us

Društvo

HRSTIĆ: Zašto Plenković pokušava stvoriti i treba “ekstremnu desnicu”?

Published

on

Ako u Hrvatskoj doista postoji “ekstremna desnica”, onda to može biti samo dokaz Plenkovićevog radikalnog odmaka od Tuđmanove doktrine. Naime, Tuđman je prijatelje držao blizu, neprijatelje još bliže – piše Ivan Hrstić u Vecernjem, čiji dio teksta prenosimo…

Iako je duboko dvojbeno koliko je to profesionalno i etično, policija je objavila snimku krvavog napada pred Banskim dvorima. Naravno, dobili smo više pitanja nego odgovora, no, glavni cilj vjerojatno je postignut: demonstrirati javnosti s kojom brutalnom odlučnošću je bezumni napadač stupio pred svetog Marka, s nedvojbenom namjerom da ubije.

To je sasvim očito politički cilj na koji se policija odlučila pod izravnim pritiskom iz Banskih dvora. Time je sasvim sigurno barem malo izblijedila aura romantičnog narodnog osvetnika u naivnoj uobrazilji onih koji su mu na društvenim mrežama javno iskazivali suosjećanje i podršku te gradili dojam da je on dao život za neki viši cilj. No, ono što smo vidjeli uglavnom ukazuje na to da je priča o organiziranom terorističkom napadu poprilično šuplja. A nastupi premijera, ministara i dijela oporbe duboko promašeni.

Da, izjave Ivana Penave i Karoline Vidović Krišto jesu pogrešne. Nikad, pa ni tada, nakon što dođe do krvavog izljeva frustracija, a pogotovo kad nešto makar i rubno ima dodir s terorizmom, ne stavljaš u prvi plan razumijevanje ili suosjećanje s napadačem. Niti govoriš išta što bi se na taj način moglo krivo shvatiti, koliko god istine u svemu izrečenome možda bilo. To je trenutak u kojem političar mora zagristi jezik i beskompromisno se staviti u zaštitu žrtve nasilja.

>> Milanović: “Plenković je dijete crvene buržoazije… ja ne mogu nikome nauditi osim svojom jezičinom…”

S druge strane Plenković u jednome jest u pravu: mržnja u Hrvatskoj jest sasvim opipljiva. I nedvojbeno buja. Također i mržnja prema njemu osobno. No, bez obzira koliko u tome bilo istine, i koliko god takva pozicija bila objektivno neugodna, u ključnom obraćanju javnosti staviti sam sebe u epicentar ili u prvi plan isto tako je elementarno pogrešno. U knjizi odgovornog kriznog upravljanja to se sasvim sigurno nikad ne radi. U trenutku dok se ustrijeljeni policajac u bolnici bori za život, bez ikakvog dokaza sugerirati da je prava meta napada koji “ima elemente terorizma” bio on sam, premijeru sasvim sigurno neće donijeti pozitivne bodove.

Snimka zorno potvrđuje ono što smo već znali: što god bilo u njegovoj ludoj glavi, napadač na ovaj način nije imao nikakve šanse niti približiti se premijeru, a kamoli stvarno ugroziti njegov život. Prvi faktor je vrijeme: vjerojatnost da Plenkovića u ponedjeljak u osam ujutro zatekne u Banskim dvorima manja je nego da u to vrijeme na Pantovčaku zatekne Zorana Milanovića. Drugi faktor je mjesto: Pucnjava se dogodila pred ulazom koji Plenković uopće ne koristi, pred kojim stalno stražari barem jedan policajac, a u neposrednoj blizini je još nekoliko drugih. Ne otkrivam nikakve tajne, to je nešto što bi svaki organizirani napadač lako saznao. Plenković i njegova stalna pratnja pak imaju posebne sigurnosne protokole, o kojima, naravno, pisati neću, iako sam na pločniku trga svetog Marka i unutar tamošnjih institucija tijekom dvadesetak godina proveo mnoge preduge sate i dane.

>> Hrvatska je još duboko zarobljena yugokomunizmom! Zlatna komunistička mladež je na vlasti!

Jedini na koje je napadač u to vrijeme mogao računati da će tamo sigurno biti jesu uniformirani policajci i televizijska ekipa koja ima redovito javljanje uživo, a koja je taj dan pukim slučajem kasnila nekoliko minuta. Naravno, ne pada mi na pamet na temelju toga izvlačiti nikakve dalekosežne zaključke na kakve se odvažio Plenković! Nemamo, dakle, još nikakvog dokaza da je ovo bio neuspjeli atentat na premijera. Nemamo dokaz niti da je napadač isplanirao ništa dalje od te ludosti koju smo gledali okom nekoliko kamera. Naime, iako je rafalima zapravo već “osvojio” ulaz u Banske dvore, napadač nije ni pokušao u njih ući, već se pod sporadičnom vatrom dao u bijeg i okončao svoj život pola kilometra od Trga svetog Marka. Znamo, dakle, da mu je bio ostao još barem jedan metak.

Iracionalnost na svakom koraku! Uz toliko pitanja, a bez ikakvog dokaza, odgovornost za napad uvaljivati u krilo oporbe, javno prokazivati i pokazivati prstom na “ekstremnu desnicu”, potpuno je suprotno od onoga što u takvom trenutku odgovoran predsjednik vlade treba raditi. Nervoza ili plan, pitanje je sad? Možda i jedno i drugo. Jasno, nikome na njegovom mjestu ne bi bila svejedna spoznaja da se među nama kreću neljudi koji bi bez oklijevanja pucali na do tada anonimnog policajca, a kamoli na tebe osobno, predsjednika Vlade glavom i bez brade. Te da ima još mnogo više onih koji bi se tome radovali! Ako je samo to u pitanju, onda Plenkoviću puno ljudsko razumijevanje i podrška!

No, posve je druga priča ako on ovo prepoznaje kao priliku za konačni obračun. Ako u ovom trenutku u Hrvatskoj doista postoji neka organizirana “ekstremna desnica” (formulacija s kojom se ja kao i mnogi drugi osobno duboko ne slažem), onda je to dobrim dijelom upravo Plenkovićeva odgovornost. Ako ona postoji, onda to može biti samo dokaz njegovog radikalnog odmaka od Tuđmanove doktrine. Naime, Tuđman je prijatelje držao blizu, neprijatelje još bliže.

>> Petar Perica, svećenik, autor svima poznate prekrasne pjesme Rajska djevo kraljice Hrvata, žrtva je u nizu od stotine tisuća žrtava partizanskih “osloboditelja”

U govoru nakon pucnjave, Plenković otvoreno traži priznanje svojih zasluga za civiliziranje HDZ-a. “Obraćam se ljevici”, kaže on moljakajući razumijevanje, uvjeravajući ih da je HDZ danas sasvim drugačiji nego što je bio prije pet godina te da je to samo njegova zasluga. Rezultat njegovog mukotrpnog truda! Za sve loše u društvu danas pak ponajviše proziva one koji su donedavno bili članovi HDZ-a i koje je i on sam stavljao na liste.

No, ako u Hrvatskoj postoji formirana desnica, to ja zato što ju je on otpilio iz HDZ-a i na taj način oblikovao iz gline. Da nije Plenkovića, ne bi bilo ni Škore ni Domovinskog pokreta, koji su u retorici HDZ-ovih čelnika u svega nekoliko mjeseci “unaprijeđeni” iz “desnice” u “ekstremnu desnicu”. Smiješno, ali čak i Most im je sad “ekstremna desnica”

Očito da projiciranje postojanja nekog takvog ekstremnog političkog faktora Plenković smatra nuždom, kako bi sebe lakše pozicionirao na priželjkivanom dijelu političkog spektra, no to je potpuno suprotno od onog što je godinama radio predsjednik Tuđman, koji je znao da će takve političke opcije mnogo lakše kontrolirati tako da ih stavi pod marginu vlastitog kaputa, nego da im pruži priliku da se razmašu izvan njega. Koliko god razrovana i podijeljena, na “desnici” su mnogi zahvalni Plenkoviću barem za ovu priliku da konačno postanu zaseban relevantan faktor.

No, to što je u ovom slučaju (možda!) kratkoročno dobro za Plenkovića, (sasvim sigurno!) dugoročno nije dobro za Hrvatsku. Nema mnogo dvojbe, u sljedećih nekoliko mjeseci on i svi mi suočit ćemo s dodatnim uzletom mržnje sa svih strana političkog spektra, koja će moći poslužiti kao dokaz tih teza. No, iracionalnost doslovno buja na društvenim mrežama, neograničena bilo kakvim ideološkim predznakom, a ako suočeni s eksponencijalnom progresijom zaraženih koronavirusom uđemo u neki oblik lockdowna, tad nam doista prijeti eksplozivna situacija.

Ovakve Plenkovićeve izjave nisu smirivanje, već dolijevanje ulja na vatru, a posve opipljivi rast nervoze na svojoj koži svakodnevno osjećamo i mi novinari. Ja osobno šokiran sam koliko mojih virtualnih poznanika, za koje sam mislio da su koliko-toliko racionalni, podržava pravo anonimnih nasilnika da izražavaju svoje frustracije preko naših leđa.

….

Sigurno ne pomaže ni nevjerojatna činjenica da je ususret vrhuncu pandemije hrvatska vlada odlučna izmaknuti tlo ispod nogu blokiranih. Dok Italija i druge europske države produljuju moratorije, Hrvatska ga u očekivanju najtežeg udarca krize – ukida! Ne, nije to pitanje oprosta dugova, kako robotski hladno i elitistički govore Plenković i društvo. Da, dugovi se moraju vraćati, ali ne u višestrukom iznosu koji je stotine tisuća hrvatskih građana već pretvorio u bijelo roblje.

K tome, i dalje ne odgovaraju zašto je Hrvatska jedina država u EU, te u svemiru i okolici, u kojoj ovrha i za najmanji dug podrazumijeva automatsku blokadu računa?!?? Zašto ovih dana ponovno stižu ovršni prijedlozi čak i za iznose od 6 kuna, koji s troškovima prelaze tisuću kuna?!?? To su iznosi za koje bi trebalo biti protuzakonito pokrenuti ovršni postupak!

– Gospodarske posljedice pandemije još su nesagledive, ali socijalne su opipljive i traže hrabre poteze vlade bez udžbeničkih alibija, najmanje što Vlada može učiniti je produljenje moratorija,. socijalno promišljeno, do pronalaska trajnog rješenja, poručuje istovremeno predsjednik Milanović. Dakle, doista je nevjerojatno gdje smo došli kad kao glas razuma moram isticati poruku Zorana Milanovića, koji je svojevremeno bio glavni odgovorni za eksploziju broja blokiranih! Na što je pak spao Andrej Plenković kad mu čak i Zoran Milanović dijeli lekcije iz emocionalne inteligencije i pri tom je do zadnjeg slova i zareza u pravu – donosi I. Hrstić u Večernjem.

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved