Svaka znanost ima obilježja dogme isto kao i religija, a tek kad se dogodi neko veliko otkriće, mijenja se i dogma. Isto se događa sa jezičnom i povijesnom znanošću. Hrvati do danas ne znaju što znače pojmovi Bela i Crvena Hrvatska. Međutim, radi se o velikoj hrvatskoj jezičnoj i povijesnoj zabludi i danas ju je teško promijeniti, posebice kod bivših komunističkih jezičara i povjesničara sa bratskim slavenskim osjećajima koji nalaze svoje dokaze u citiranju tuđih zabluda.

Poznato je da su stari Grci ili Eladi Split zvali Aspalathos, a Latini su ga nazvali Spalatum dok ga Talijani nazivaju Spalato. Ako izbacimo iz grčkog naziva gramatički sufiks OS i ovaj naziv čitamo sa desna na lijevo dobivamo naziv Thalapsa, dakle, Halapča. Hrvati su ga zvali Split ili Splet. Slično je Azara postao Zara. Hrvati ga nazivaju Zadar, dakle Az-Adara. Od riječi Adara je nastao latinski naziv Adria za Jadran koji se kod Hrvata odrazio kao naziv Adera, odnosno, Jadera umjesto Vadera. Od naziva Adaran je nastao današnji naziv Jadran umjesto Vadaran. Ovdje su značajne riječ AZ i AD koje stoje za izvornu riječ VAČA jer semitska pisma nisu imala slovo za glas V. Glas V su često zamjenjivalo glasovi F, P, M i B na semitskim prostorima.

Riječ AZ, odnosno, VAČA je označavala jednu od dvije kaste u izvornom učenju. Ovu kastu su predstavljali ratari, stočari, trgovci i zanatlije. Drugu obrazovaniju kastu su činili vladari i svećenici koji su bili i misionari. Oni su pripadali kasti koja se zvala HARA, ARA ili RA. Očito, i ovdje je problem slovo za glas H jer ga semitska pisma nisu imala. Kako vidimo Hrvati su slavili boga Sunca i božicu Zemlju. I danas neka prezimena nam otkrivaju kaste.

Mi i danas vjerujemo da su Avari bili neki azijski narod. Međutim, kod Hrvata oni su bili poznati kao Čavarahi ili Čavari, što se odrazilo kao Savar i Šavar. Oni su još bili poznati kao Avali, Čavali i Čavalahi. Od ovog posljednjeg naziva nastaju nazivi Vlah, Vlač, Vlas i Vlaj. Slova na kraju inačica su zamjenjivala glas H u nazivu Vlah. Ovo nam otkriva koliki je bio uticaj pisma na jezik.

Ako pak glagoljicu držimo za hrvatsko pismo koje počinje slovima A (az), B (buka), V (vedi) i G (glagole), možemo zaključiti da je ona nastala na semitskim prostorima od izvorne slogovne haravače koja je počimala slogovima HA, RA, VA i ČA. Riječ buka je na sanskritu označavala srce. Poznato je da su Latini glas Č i C zamijenili glasom G, a Semiti su izbacili glas R i zamijenili ga glasom B ili L. Isto tako glas Č je postao T na semitskim prostorima pa je etnik Harvač postao Harvat. Dakle, ovakvim promjenama, mnogi etnici označuju isto, a povjesničari toga uopće nisu svjesni. Ne zaboravimo da su stari Eleni i Latini bili Semiti.

Primjerice, današnji Albanci su u prošlosti bili poznati kao Arbanasi i Arnauti. Kako vidimo, danas je glas L zamijenio glas R. Naziv IL–IR je grčki i samo označuju dvojnu religiju, a na to ukazuje i ilirska odjeća. Iliria se prostirala od Drača sve do rijeke Krke. Ovih jezičnih promjena nisu svjesni ni jezičari ni povjesničari. Dakle, svi novi arijski jezici su nastali od haravače promjenom pisma i gramatike ili semitskim čitanjem riječi su dobivale novi oblik i najvjerojatnije novo značenje. Često se radilo o okupaciji jednog naroda drugim narodom ili moćnim imperijem kao u Rimu i staroj Eladi, ali ostaci izvornih Hrvata su sačuvani u toponimima, etnicima i često u antroponimima kao prefiks, primjerice, Aris u staroj Eladi. Tko su bili Argi ili Argonauti?

Slogovni jezik haravača danas je u svijetu poznat kao sanskrit ili sanskrt. Slično postoje nazivi Krist i Krst. Od pridjeva haravački nastaje današnji pridjev hrvatski. Od naziva Haravača nastaje današnji etnik Harvat, koji pod semitskim uticajem postaje Arat i Arvat. Svi smo čuli za arijske jezike, ali ne znamo daje Aria ili Arva bio naziv za Harvače. Usput, riječ arva je nekad označavala židsku sinagogu. Dakle, aškenazi Židi su nekad bili jezični Hrvati koji su štovali Stari zavjet.

Aškenazi Židi nemaju nikakve povezanosti sa biblijskim Hebrejima niti su ikada tamo živjeli. Oni su preko religije učili hebrejski jezik. Zbog Starog zavjeta, oni su bili poznati kao Juti ili Guti, dakle, Judi, odakle katolički naziv Židi. Oni su ranije bili poznati kao Vedi. Kod pravoslavaca naziv je Jevrej koji je nastao od naziva Evre, dakle, Čevreh. Ako čitamo naziv Čevreh sa desna na lijevo dobivamo naziv Herveč, što se na semitskom pisalo Erve. Kako Semiti nisu imali slovo za glas V, oni su ga zamijenili glasom B. Tako je Evre postao Ebre, a odatle naziv Hebrej.

Naš pokojni akademik i lingvist Katičić se bavio starom ”slavenskom” mitologijom, posebice mitovima Avil i Peron. Avil je povezan sa nazivom Čavela ili Avela, a Peron sa nazivom Aperon. Aperona su stari Heleni nazvali Apolon. Peron je bio gromovnik, a Apolon je bio pojam ljepote. Peron je bio vladar planeta Zemlje, dakle, života na Zemlji. Peron je bio sin Svaroga i Lade. Što je onda predstavljao Svarog? Ako ovaj naziv vratimo u jezik haravaču, dobivamo naziv Čavaraha, što nam otkriva da je Svarog također bio vladar planeta Zemlje.

U Bibliji imamo blizance Abela i Kaina. Abel je semitska inačica naziva Avel ili Avil, koji se još pojavljuje kao EL. Od Avila nastaje i hrvatska Vila, koja simbolizira buru na Jadranu. Abel je simbol planeta Zemlje, a Kain je simbol Sunca. U arhaičnom jeziku haravači ili sanskritu, Sunce je označavala riječ HARA, a planet Zemlju riječ VAČA. Međutim, nakon nestanka haravača civilizacije pod semitskom okupacijom naziv HARA je zamijenio naziv ČAVAN ili KAIN koji se u Europi odrazio kao SUN, ZONNE ili SUN-CE. Latini su zadražali Sole Kod nas su i danas prisutne riječi gavan, javan, davan, tavan i tako redom. Dakle, Semiti su naziv VAČA čitali sa desna na lijevo i dobili naziv ČAVA koje su dodali sufiks AN. Isto tako su nazivu ČAVA dodali sufiks AČ, pa smo dobili riječ ČAVAČ koje se još odrazila ČOVEK, ČOVIK, ČOVO, ČOJO, ČOJEK i ČAUŠ.

Buduću da sam ukazao kako su pismo i gramatika mijenjali izvorni jezik, analizirat ću pojmove Cerveni i Beli Hrvati.

Naziv Cerveni ukazuje na Hrvate jane ili Hrvaćane, a nastao je pod uticajem latinskog pisma. Dakle, Hervečeni su postali Cerveni jer latinsko pismo tada nije imalo slova za glasove H i Č. Glas H je zamijenjen slovom C koje je stalo za glas K, dok je glas Č ispušten. Izbacivanjem prefiksa Cer zbog nametanja kršćanstva, nastaje etnik Veni koji se piše na više načina kao Vani, Veni i Uni. U nazivu Car-vani nastaje titula car, a car je zemaljski Bog, dakle, simbol Sunca. Titula cer se još odrazila kao kir. Ako zamijenimo glas R glasom L dobivamo naziv Claveni, dakle, Slaveni. Od naziva Carevena nastaje imenica carevina.

Od naziva caravina nastaje imenica krajina, a od naziva Cerve nastaju imenice crv, krv ili grb. Na temelju pisama, mi znamo da naziv Grmeč također označuje prisustvo Hrvata isto kao nazivi Karpati ili Alpe. Planine ili gore su najviše nosile naziv Harvač napisan različitim pismima i načinom pisanja. Naziv rijeke Save stoji za naziv Čava, a naziv rijeke Une stoji za Vene. Dakle, toponimi u mnogim državama otkrivaju raširenost naziva Harvač i religije jane, što ukazuje da su Hrvači bili misionari. Oni su vjerovali u reinkarnaciju Duha.

Na to nas upućuje i Herodot koji kaže da su muževi Amazonki prema starijim legendama odlazili najprije u Egipat, a odatle se vraćali i širili se prema Perziji i Indiji. Zar je onda neobično da Japanci nose hrvatska imena u semitskim inačicama. Najsličnije Amazonkama su naše bodulice čiji muževi su plovili po morima.

Zbog nametanja kršćanstva, Cerveni postaju Cervi, a ovi na latinskom postaju Servi. Servi na bizanstsko grčkom jeziku postaju Serbi jer to pismo nije imalo slovo za glas V i zamijenili u ga sa glasom B. Dakle, etnik Serb je na bizantsko grčkom jeziku označavao Hrvate. Slično su Clavečani postali Slaveni, što znači da su svi Slaveni nekada bili Hrvati.

Sad ću se osvrnuti na Bele Hrvate. Oni su dobili ime po Abelu. Oni su slijedili Stari zavjet, a mnogi od njih su prihvatili Novi zavjet. Prihvaćanjem Novog zavjeta oni su postali kršćani, a sljedbenici Starog zavjeta su bili progonjeni i bježali su prema sjeveru i jugu. Na sjeveru oni nose naziv Beli Arusi, dakle, Belorusi. Na jugu su se najviše bježali u Mađarsku i Rumunjsku, gdje su poznati pod prezimenima Horvat i Kovač. Oni su kasnije prihvatili kršćanstvo, a neki su sačuvali svoju starozavjetnu religiju. Jedan dio je dospio do Austrije, Slovenije i Hrvatske gdje su postali kršćani. To su najviše Slovenci i hrvatski kajkavci. Boduli kažu ”čaje”, a kajkavci su govorili ”kaje”, što je postalo ”kaj”. Ovi pojmovi si nastali od riječi ”čave” koja se odrazila kao ”čaje”. Riječ ”čave” Romani su koristili za pozdrav ”ave”.

Na koncu moram zaključiti da su Hrvati bili nositelji izgubljene civilizacije koju su najprije pokorili asirski Semiti na Levantu, dok su je u Europi pokorili semitski Heleni i Latini. Najprije su na ove prostore stigli Liburni, dakle, Hrvati sa Levanta koji su na ove prostore donijeli suglasničko pismo i čakavicu. Njih su kasnije pobijedili Heleni i nazvali ih Ilirima. Liburne na sjeveru Jadrana su pobijedili i pokorili Romani. Današnji Hrvati su ostatak te civilizacije, ali ona se izgubila pod uticajem kršćanstva, mada su sačuvani mnogi haravački toponimi i hidronimi kao Daruvar, Vukovar, Varadin, Čivala (Cibalia), Šivenica (Šibenik), Čivona (Cibona), Tarsat (Trieste), Čavar (Čabar, Hvar i Savar), Ur (Vir), Rava, Šušaca (Šušak), Sansica (Sansiga), Pačara (Pakra), Kupa, Čava (Sava), i tako redom.

Srećko Radović

Bila jednom postrojba… u čudne odore odjevena, od Slavonaca sastavljena, do zuba naoružana. Sastavi ih Franjo barun Trenk i dade im života buran tijek.

Gdje su prošli strah su posijali. Dobro ih zapamtiše Bavarci, Prusi i Francuzi.

Trenkovi Panduri

su dio hrvatske vojne povijesti. Bijaše to vojska koja je ostavila jasan trag u ratnoj povijesti Europe. Neobična je bila pojava Pandura na ratištima onog vremena iz nekoliko razloga:

1. Način ratovanja

razlikovao se od načina ratovanja neprijatelja zahvaljujući podjednako Trenkovoj lucidnoj taktici i Pandurima kao izvrsnim ratnicima, npr. već u ono vrijeme Trenk je sa manjim skupinama vojnika obavljao vrlo uspješno presudne poteze s manjim skupinama svojih dobro osposobljenih pješaka grenadira ili husara duboko u neprijateljskoj pozadini.

Kao vojnici bili su vrlo vješti, drsko hrabri i vrlo surovi, što i nije bilo čudno jer su došli ratovati u srednju Europu iz prostora i vremena koje je u hrvatskoj povijesti bilo označeno kao krvavo 
i neumoljivo razdoblje dugogodišnje netom završene turske okupacije.

2. Odjeća Pandura

bila je vrlo slična turskoj po ideji samog Trenka. Vrlo je mala vjerojatnost da bi jedan hrvatski zapovjednik došao na takvu ideju zbog averzije Hrvata prema turskom okupatoru i svemu što je donio sa sobom, međutim sam Trenk je bio neopterećen takvim predrasudama. Šarenilo boja na odorama i njezin izgled imali su za cilj psihološki pritisak na neprijatelja tim više što su za vrijeme prodora Panduri vikali:”Allah,Allah!”, sijući paniku, a koristeći neinformiranost druge strane.

3. Oružje Pandura po tipu je bilo tursko, ali izrađeno kvalitetnije od turskog u kovačnicama Bavarske i Austrije.

4. Prva vojna glazba Europe

Trenkovi Panduri su bili prva vojska u Europi koja je u svom sastavu imala vojnu glazbu. Zanimljivo je da su se činele tada prvi puta pojavile u Europi.

Glasovitu postrojbu Trenkove pandure osnovao je 1741. godine barun Franjo Trenk uz podršku kraljice Marije Terezije.

Austrija se našla u nasljednom ratu sa pruskim kraljem Fridrikom II, kome su pristupili Bavarska i Francuska (nepriznavanje Pragmatičke sankcije), te je kraljici Mariji Tereziji bila dobrodošla vojna pomoć koju je nudio barun Trenk.
Trenkova ponuda se sastojala u opremanju postrojbe od 1000 pješaka koji bi ratovali za kraljicu što je bio presedan da tako moćnu državu vodi mlada žena.

Prva postrojba Trenkovih pandura brojila 1030 vojnika:

Jedan zapovjednik, oberstwachtmeister (bojnik) Trenk

Dva satnika

Jedan natporučnik

Pet poručnika

Jedan kvartir

Jedan pobočnik

Dva kapelana

Pet pisara

Dva ranarnika

40 harambaša

80 kaprala

890 prostih momaka…

Materijalni interes pandura bio je ratni plijen, osim ratne blagajne, barjaka i topova neprijatelja koje su bili dužni ustupiti monarhiji.

Sve odredbe bile su navedene u otvorenom kraljičinu pismu.

27. svibnja 1741. godine cijela je postrojba prošla kroz Beč u defileu uz sviranje „turske bande“. Bečlije su bili oduševljeni dojmom koji ostavili panduri, te su sutradan defile obnovili pored salzijanskog samostana da bi ih vidjela carica Amalija, udova Josipa I.

18. lipnja 1741. godine u prvoj akciji panduri osvajaju Zoptenberg.
U ratovanju koriste novu taktiku odvažnih akcija i smjelih manevara u krutim linijskim redovima tadašnjih europskih vojski. Tek u današnje vrijeme otvaranjem vojne dokumentacije neprijatelja iz onog doba postalo je jasno da Prusi, Francuzi i Bavarci nisu imali rješenja za način ratovanja protiv takozvanih freikorps postrojbi sastavljenih uglavnom od Hrvata kakvi su bili i trenkovi panduri. Pokušali su osnovati postrojbe koje bi se suprotstavile freikorps postrojbama, ali bez uspjeha. Prvu prusku postrojbu sastavljenu od drvosječa u prvoj bitci sasjekli su Kozaci do zadnjeg čovjeka.

U mnogobrojnim akcijama došla je do punog izražaja genijalna inventivnost Trenka. Kao zapovjednik Trenk je bio vrlo strog, ali primjeran vođa.
Dokaz tome su mnogobrojni pokušaji smjenjivanja Trenka sa mjesta zapovjednika i istovremeno velika privrženost pandura Trenku.
Odora pandura je bila slična turskoj, ne bi li plašili na taj način protivnike Turcima, koji su pedesetak godina prije protjerani iz Slavonije, ali su za Europu još uvijek bili bauk okrutnosti.

Oužje pandura je bilo:

– puška
– dva para kubura
– sablja “karabela”
– handžar

U to vrijeme to je bilo naoružanje „do zuba“.
Trenk je prvi zapovjednik koji je u sastav postrojbe uveo vojni orkestar. Turkisch band je naziv prve vojne glazbe koju su poslije zvali “trenkova banda”.

Sastav bande:

– 1 veliki bubanj koji se udarao s obje strane
– 1 činele, koje su se pojavile u Europi prvi puta
– 10 puhačkih instrumenata (sličnih sopelama).

Banda je svirala glazbu orijentalnog prizvuka. Danas u Požegi djeluje Gradska glazba i Povijesna postrojba “Trenkovi panduri” koja nastavlja tradiciju “trenkove bande.”

Još tri puta je Trenk novačio pandure i husare za “Trenkovu pandursku regimentu” kako se poslije prozvala postrojba:

1743. godine postrojba je brojala 3 200 pandura i 100 husara;
1744. godine je Trenk unovačio 2 500 pandura i 130 husara;
1745. godine unovačio je Trenk 800 novih momaka.

Trenkovi panduri su bili vojska na zlu glasu od Francuske do Češke zbog okrutnosti, ali im nitko nije osporavao hrabrost i vještinu ratovanja. Neprijatelj u jednakom omjeru broja vojnika nije imao prilike za uspjeh.

To je razumljivo ako se uzme u obzir da su panduri došli sa područja koje je 160 godina bilo pod okupacijom Turske. Djedovi i očevi pandura su naraštaji koji su mnogobrojnim krvavim bitkama iznijeli pobjedu nad stoljetnim okupatorom. Stariji panduri bili su živi sudionici okršaja sa pljačkaškim skupinama iz Bosne koje su se zalijetale u Slavoniju i nakon izgona Turaka. Slavonija je bila nemirno područje gdje su ljudi radeći u polju ili u šumi morali u svakom trenutku biti spremni za obranu vlastita života i imovine.

Iako nije stizala pomoć pred daleko brojnijim neprijateljem 146 pandura, pod zapovjedanjem satnika Erlacha, kod Weissensteina i Aua, 1741. godine, udari i razbije formaciju od 3200 Francuza i Bavaraca!!!

Za mnogobrojne ratne uspjehe Trenk je napredovao do čina pukovnika. 

1745. godine u češkom selu Gablu oprosti se Trenk sa svojim pandurima, koji su i dalje ratovali, ali ne tako uspješno kao s njim.
Mnogobrojni Trenkovi protivnici su digli optužbu protiv Trenka. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici.

Optuživali su ga za:

okrutno postupanje sa vojnicima i časnicima;

silovanje žena i djevojaka;

pronevjeru državne blagajne;

namjerno puštanje pruskog kralja Fridrika II, kojeg je navodno mogao zarobiti;

navodno otpremanje 30 000 pušaka u Slavoniju sa ciljem podizanja bune protiv kraljice itd.

Na sudu se pokazalo da su sve optužbe neutemeljene, međutim njegovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Kraljica je predlagala Trenku da moli oprost, ali njegov ponos mu to nije dozvoljavao, tako da je svoj mladi burni život skončao sa 38 godina života 04. listopada 1749. godine u tamnici u Spilbergu kraj Brna u Moravskoj nakon što je napisao oporuku i dvije knjige memoara.

Iako nije bio Hrvat podrijetlom, pojava baruna Franje Trenka u povijesti hrvatskog naroda i povijesti ratovanja ostavila je upečatljiv dojam.
Pod njegovim zapovjedništvom Hrvati poglavito Slavonci su se, još jednom, proslavili kao odlični ratnici, što je posebice bitno u današnje vrijeme kada neki suvremenici nespretno interpretiraju Hrvate kao ljude nesklone vojnoj službi.
Trenkovi panduri su jedan od mnogobrojnih dokaza da su Hrvati odlični ratnici.

Trenk je znao govoriti «Ich bin Slawoner»- Ja sam Slavonac.
Iako je porijeklom bio Prus, rođen u Italiji, za mladosti prošao s ocem puno država, barun po plemićkom statusu kao zreo čovjek je govorio da je Slavonac, kao pukovnik carske vojske koja je strepila od pokušaja Hrvata da se odvoje od matice i uspostave ponovno vlastitu državu iskazao je privrženost Slavoniji i njezinu narodu primivši tako svu podmuklost i sebičnost bečkog dvora na svoja leđa skončavši svoj burni mladi život u najzloglasnijoj tamnici.

Za Jugoslavije mnogi su Trenka opisivali kao pijanca, kockara, švalera, grubijana jer nisu mogli podnijeti čovjeka koji je dokazao da su Slavonci u ono vrijeme bili ratnici za posebne zadaće.
Nakon što su ustrijski vojskovođe izgubili oko 2000 ljudi u bezuspješnim pokušajima, Trenk je s pandurima uspio forsirati Rajnu i osigurati prebacivanje glavnine austrijske vojske što je bio šok za francuski dvor.

Od Trenkove pandurske regimente i nakon raspada trenkove pukovnije ustrojen je 22. prosinca 1748. «Slavonski bataljun» iz kojega 20. listopada 1756. nastaje 53. domobranska pješačka pukovnija, postrojba s najdužim trajanjem u hrvatskoj vojnoj povijesti do danas. Pukovnija se rasformirala  05. prosinca 1918. godine kada ih je dio poginuo na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, jer su se pobunili protiv stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Trenk se zalagao za spajanje Slavonije s maticom zemljom Hrvatskom.

FRANJO BARUN  TRENK

Franjo Trenk rođen je na Novu godinu 1711. u Reggio Calabriji

gdje mu je otac Ivan, austrijski časnik, bio na službi. Kao dijete živi u Italiji, Mađarskoj i u Požegi, blizu koje Trenkovi imaju veliko imanje u mjestu koje je poslije nazvano Trenkovo. Kada je stasao u mladića, otac ga šalje u vojnu školu u Šopron, a već sa 16 godina postao je zastavnik u puku Nikole Paffyja. 

Trenk veoma brzo dolazi na glas kao sjajan vojnik, ali i kao čovjek neobuzdane naravi, o čemu svjedoče brojni sukobi i dvoboji s drugim časnicima. Sastavni su dio života njegova društva pijanke, kartanja, zabave sa ženama i proganjanje razbojnika koji se u to doba skrivaju po slavonskim šumama. 

Nakon vjenčanja s kćerkom podmaršala Tillera, Trenk se nastanio u Požegi. Kratko je to, relativno mirno razdoblje njegova života, koje završava smrću njegove žene i četvero djece tijekom epidemije kuge godine 1737. 

Trenk je odlučio nastaviti vojnu karijeru pa odlazi u Rusiju i uključuje se u rusko-turski rat. Tu je Trenk stekao slavu, ali i brojne neprijatelje, jer je u jednoj od presudnih bitaka, umjesto maršala koji se povlačio, sam poveo vojsku i porazio Tatare.

Zbog neposluha strpan je u zatvor, potom pomilovan, unaprijeđen u čin bojnika, a poslije i protjeran iz Rusije.

Marija Terezija je rado prihvatila trenkovu ponudu da oformi postrojbu od tisuću ljudi koja će se boriti protiv Prusije, Bavarske i Francuske koje nisu priznavale Pragmatičku sankciju, osnosno mladu ženu na prijestolju austrijskog carstva.

Neobična vojska odjevena u tursku odjeću sa čudnim barjacima od kopalja i konjskih repova, naoružana “do zuba” uz pratnju “turske bande” i nemali broj gorostasnih Slavonaca prošla je u defileu ulicama Beča u burno vrijeme neizvjesne budućnosti austrijskog carstva izazvavši veliko oduševljenje puka.

Barun Franjo Trenk završio je mistično život u najzloglasnijem zatvoru austrijskog carstva u tvrđavi Špilberg u Brnu.

Umro je 04. listopada 1749. Tada je imao 39. godina. Nuđeno mu je da moli milost i da će biti pošteđen tamnovanja ali ponudu je odbio.

Svojom oporukom je dokazao svoju nesumnjivu lojalnost austrijskoj kruni koja ga je nakon svega što je učinio za njen opstanak odbacila.

Rođen u Italiji, porijeklom iz ugledne pruske obitelji, živeći na prostoru od Sicilije do Temišvara za sebe je govorio:”Ich bin Slawoner”- “Ja sam Slavonac”.

Zašto? Možda su tome krive lijepe Slavonke ili Slavonci koji su u njegovoj pandurskoj regimenti prošli ratišta Češke, Bavarke, Francuske i Nizozemske.

Pandurska karabela sjekla je sve vojske pred sobom kao nezadrživa apokalipsa. Povik “Panduren kommen!” izazivao je kod neprijatelja sablazan.

(Vojna izvješća objelodanjena nakon 260 godina kazuju da vojne formacije Prusije i Francuske jednostavno nisu imale načina da se suprotstave taktici “Frei korps” postrojbi s područja Hrvatske Slavonije i Dalmacije.

Zanimljiv je podatak da u današnjoj vojsci Republike Austrije lako oklopno izviđačko vozilo koje se proizvodi u nekoliko inačica i čini dio izvoza vojne opreme nosi naziv “Pandur”…)

Ili je tome kriva ljepota slavonskih šuma rijeka i polja? Tko zna?

Pripremio: Zvonimir Mitar | Trenkovi-panduri

ZAGREB, 1.TRAVNJA – Predsjednik Zoran Milanović malo nakon ponoći napisao je na Facebooku da Plenković kao mladi diplomat nikad nije okrenuo turu, nego bi, kad bi došao njegov red, otišao na WC. Iznio je i bogohulnu optužbu da se mladi Plenković, podmazan Ribarom, smijao Tuđmanu, piše Index.

Također, Milanović je pozvao Plenkovića da ovu priču zaključe tako da, kako su neki i predlagali, izmjere čiji je veći.

“Špijun kojeg je postavio Vaso Brkić, učenik udbaškog Superhika, kaže da sam iskompleksirani lažljivac. Ja nisam tako zaboravan kao on. Plenkovića znam dok je jeo kroasane i smijao se Tuđmanu kao mladi diplomat u Parizu koji ništa ni o čemu nije znao. Ništa nije ni naučio.

Špijunčino, znam što si govorio o Tuđmanu nakon što bi nam iz Hrvatske busom poslali koju litru Ribara. Za tuđe si se uvijek znao – i htio – ogrebati, a kad je trebalo okrenuti rundu, vješto si herojski morao u WC ili bi naglo netragom nestao.

Sakrio se u Banske dvore, prepao se kao herojski zec koji bi htio biti nilski konj. Ajde, Plenkoviću, dođi da izmjerimo čiji je veći. Možeš povesti i Njonju, ionako mu fali sunca. Slobodno zbroji i njegov”, napisao je predsjednik.

Plenković je preko svog glasnogovornika odgovorio da su brojke jasne.

“HDZ je na 32, Milanovićev SDP na 17. Jasno je tko ima veće brojke, Milanović je samo ljubomoran”, poručio je Plenkovićev glasnogovornik Marko Milić.

(Index.hr, 1. april…-:)