Hrvatska baština
HRVATSKA BAŠTINA ̶ Društvo hrvatskih književnika
Slika 1. Zgrada u kojoj je sjedište Društva hrvatskih književnika (MJ)
Za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda bilo je pokušaja književničkoga cehovskog udruživanja, ali je pravi početak osnivanje Društva umjetnosti u Zagrebu iz kojeg je 1897. godine osnovano Društvo hrvatskih umjetnika i u njemu nastaje ideja o samostalnom književničkom društvu, čiji je smisao zaštita zajedničkih interesa, unapređivanje hrvatske pisane riječi te čuvanje i uzdizanje ugleda književničkog zanimanja i staleža.
Na poticaj mladih književnika (posebno se među njima isticao dr. Milivoj Dežman) u Društvu hrvatskih umjetnika utemeljen je Klub hrvatskih književnika s ciljem osnivanja Društva hrvatskih književnika. Klub je neformalno djelovao od 1897. godine. Dana 17. ožujka 1900. godine Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada u Zagrebu potvrdila je Pravila budućega Društva hrvatskih književnika.
U Zagrebu je 22. travnja 1900. osnovano Društvo hrvatskih književnika. Prvi predsjednik Društva bio je Ivan Trnski. Na osnivačkoj skupštini u prostorijama Matice hrvatske bila su toga dana 103 književnika. U Upravni odbor novostvorenog društva izabrani su Vladimir Mažuranić, Ljubo Babić (poznat i pod pseudonimom Ksaver Šandor Gjalski), Stjepan Miletić, August Harambašić, Ante Tresić-Pavičić, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Đuro Arnold i Milan Šenoa. Radilo se o prvoj formalnoj profesionalnoj organizaciji književnika u Hrvatskoj, koja je nastala uvelike zahvaljujući nastojanjima Milivoja Dežmana. Nakon spomenutog Ivana Trnskog predsjednici Društva hrvatskih književnika bili su, između ostalih, spomenuti Ksaver Šandor Gjalski, Milutin Cihlar Nehajev, Milivoj Dežman, Franjo Fancev, Mile Budak i drugi.
Slika 2. Spomenik Antunu Gustavu Matošu (MJ)
God. 1906. počeo je izlaziti mjesečnik DHK Savremenik. Potkraj 1908. utemeljena je edicija Suvremeni hrvatski pisci, posebice zapažena pod uredništvom Julija Benešića (1909. – 20.). U njoj je objavljen i glasoviti zbornik Hrvatska mlada lirika (1914.). Prvih godina nastavljeno je približavanje Matice i Društva Matičinom potporom Suvremenih hrvatskih pisaca i Savremenika kao mogućega zajedničkog časopisa. Istodobno su se u Društvu zauzimali za književno jedinstvo Hrvata i Srba, a bilo je prijedloga da se izdaje i zajednički književni list. Vladinom naredbom od 1914. obustavljeno je djelovanje Društva zbog ratnoga stanja. Obnova rada DHK nakon rata bila je u znaku potpore jezičnomu i pravopisnomu objedinjavanju Hrvata i Srba. Posustajući pred konkurencijom novopokrenutih časopisa, a zbog deficita DHK i propalih dogovora s Maticom hrvatskom, Savremenik je 1922. prestao izlaziti. Privremeno je obnovljen 1923., a potom ponovno obustavljen 1924. – 26. Pokrenuto je i pitanje Društva jugoslavenskih književnika, a na prijedlog Udruženja književnika u Beogradu »da se svi književnici iz naše države ujedine u jedno udruženje«, Odbor DHK odgovorio je 1927. da je još preuranjeno pa je predložio savez autonomnih društava. Nakon smrti Stjepana Radića sve je više jačao hrvatski nacionalni duh DHK. Društvo je djelovalo i tijekom NDH.
Komunistička vlast preimenovala je Društvo hrvatskih književnika, 15. lipnja 1945. godine, u Društvo književnika Hrvatske! Dana 19. travnja 1990. vraćeno je društvu staro ime (Društvo hrvatskih književnika).
God. 1945. Društvo književnika Hrvatske ima nova pravila, izabran je novi odbor s predsjednikom Lukom Perkovićem na čelu. Desetak književnika bilo je kažnjeno zabranom javnoga rada i tiskanja na određeno vrijeme. U Zagrebu je 1949. održan Drugi kongres Saveza književnika Jugoslavije, na kojem su u novu upravu, uz predsjednika Ivo Andrića, izabrani Miroslav Krleža, Marin Franičević, Josip Barković, Petar Šegedin, Viktor Car Emin i Slavko Kolar.
Slika 3. Spomenik Tinu Ujeviću u Imotskom (MJ)
Plenum DKH prihvatio je 1967. jednoglasno Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a tijekom Hrvatskoga proljeća Društvo je s Maticom hrvatskom otvoreno stalo na stranu nacionalnog pokreta. Osamdesetih godina, a osobito nakon posljednjega kongresa Saveza književnika Jugoslavije u Novome Sadu 1985., ono se sve aktivnije uključivalo u politički život, najčešće otvorenim pismima o zaštiti vlastitoga jezika ili građanskih prava pojedinih pisaca. God. 1990. vraćeno mu je izvorno ime. Dio članova, nezadovoljnih stanjem u DHK, osnovao je 2002. Hrvatsko društvo pisaca (HDP).
Po osnutku, DHK je svojim pravilima definiralo područje djelovanja: udruživanje i podupiranje književnika i unapređenje hrvatske književnosti bez obzira na političke smjerove, kao i briga za interese i ugled staleža te druge oblike potpomaganja svojih članova i njihovih obitelji. Tijekom godina rada cilj Društva ostao je isti: trajno udruživanje i podupiranje bez obzira na svjetonazore, osobne ili ideološke razlike, samostalno i slobodno odlučivanje o svom ustroju i djelovanju. Po osnutku Saveza književnika Jugoslavije 1946. godine, sve do 1990. godine, Društvo je djelovalo kao član Saveza. Danas Društvo djeluje kao dobrovoljna udruga književnika koji žive i djeluju u Hrvatskoj i izvan nje, čija djela pridonose hrvatskoj književnoj baštini. Povodom značajnih obljetnica (rođenja uglednih književnika i sl.) Društvo organizira književne i znanstvene skupove.
DHK djelovalo je i kao nakladnik. Izdavač je časopisa “Kritika”, “Republika”, “Most” i “Lettre internationale”. Organizatorom je književno-znanstvenog skupa Zagrebačkih književnih razgovora.
Kad su komunističke vlasti naumile uvesti kategoriju regionalnog izjašnjavanja za popis stanovništva, DHK je 29. siječnja 1971. prosvjedovalo protiv takve odluke.
1. srpnja 1971. Društvo hrvatskih književnika odreklo se Novosadskog dogovora te poduprijelo Maticu hrvatsku (koja je to napravila prije).
Uprava Društva hrvatskih književnika (ondašnjeg “Društva književnika Hrvatske”) je 13. rujna 1989. pismom Udruženju književnika Srbije oštro reagirala na velikosrpske izjave čelnih ljudi tog udruženja (Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića). Bećković, predsjednik Uprave Udruženje književnika Srbije, je izjavio “da su Srbi u Hrvatskoj ostatak zaklanog naroda”, a Dobrica Ćosić je tražio mijenjanje granica, jer “da su Srbi u Hrvatskoj lišeni prava”. Ista Uprava DKH obznanila je Izjavu o napadajima (Dobrica Ćosić) na državnost i teritorijalni integritet SRH.
Društvo je također reagiralo i osudilo (20. prosinca 1988.) odluku Saveznog vijeća Skupštine SFRJ kojom je bilo zabranjeno kretanje stranih turista na Visu i Lastovu. Zabranom je onemogućen razvoj turizma na otocima, a vršena je i velikosrpska kolonizacija otoka.
27. veljače 1989. DHK je poduprlo zahtjeve starotrških rudara (rudarski štrajk u Starom Trgu), a u studenome 1989. su stali na stranu kosovarskih političara protiv kojih su se vodili politički procesi.
DHK je poticao:
- razvitak hrvatske književnosti, suvremeno književno stvaralaštvo i vrednovanje hrvatske književnosti
- razvoj hrvatskoga standardnogaa jezika
- slobodu književnoga stvaralaštva i djelovanja
- prava književnika na dostojne honorare i status u društvu
- donošenje pozitivnih pravnih propisa
- suradnju s drugim sličnim udrugama
- nakladničku djelatnost (izdavanje knjiga, književnih časopisa, listova i dr.)
- promicanje hrvatske književosti u svijetu te organizaciju i sudjelovanje na međunrodnim književnim skupovima
- dodjelu književnih nagrada za vrijedna književna djela…
Društvo ima ogranke u Čakovcu, Osijeku, Puli, Rijeci, Zadru i Splitu. Ima vlastitu nakladničku djelatnost. Vlasnik je Naklade Društva hrvatskih književnika d.o.o. i izdavač biblioteke Relations i Mala knjižnica DHK. Od ostalih publikacija Društvo izdaje književne časopise Most/The Bridge (dvojezični časopis za međunarodne književne veze koji izlazi na nekoliko stranih jezika s ciljem prezentiranja i upoznavanja strane javnosti s djelima hrvatske književnosti), Republika, i Europski glasnik. Od 2002. Europski glasnik i Republika nastavljaju izlaziti pri Društvu hrvatskih pisaca. Kratko vrijeme (1968. – 1971.) Društvo je izdavalo časopis Kritika. Obnovilo je biblioteku Suvremeni hrvatski pisci pod nazivom Knjižnica Društva hrvatskih književnika i utemeljilo nekoliko književnih nagrada.
Izvori: Hrvatska enciklopedija, Hrvatski državni arhiv, Društvo hrvatskih književnika
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtica) …
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka
Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice), Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk, Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.
Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.
Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.
Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je
riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.
Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.
Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.
Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.
Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.
Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…
Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica
Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.
Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.
Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.
Sakralne znamenitosti:
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.
Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.
Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.
Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.
Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu: Ribarska noć, Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.
Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.
-
Vijesti2 tjedna ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti1 tjedan ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna ago
DUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti3 tjedna ago
“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan ago
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’