Slika 1. Ivan Merz, Bazilika srca Isusova (MJ)

Hrvatski blaženici su: Miroslav Bulešić, Gracija Kotorski, Ivan Merz, Jakov Zadranin, Julijan iz Bala, Augustin Kažotić, Alojzije Stepinac

Blaženi Miroslav Bulešić

 Miroslav Bulešić (1920. – 1947.), župnik u Baderni i Kanfaranu, poglavar u sjemeništu i tajnik svećeničkog zbora u Pazinu.

Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Zaređen za svećenika 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu.  Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni.

Za vrijeme rata izjavio je: „Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.“ Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: „Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.  Neka bude Tvoja volja.“ Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život: „Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.“ Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: „Moja osveta je – oprost.“ Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim otvoreno govori vjernicima svoje župe: „Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“

Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

Bulešića je narod podržavao i pratio pa je to komunističkoj vlasti jako smetalo. Poručili su mu, preko rodbine, da otiđe u Italiju. Otvoreno su mu prijetili da će ga ubiti. Ubili su ga nožem 12. studenoga 1947.

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su godine 2003. preneseni u župnu crkvu gdje se i danas štuje.

Proglašen je blaženim u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.

www.bulesic.hr

Blaženi Gracija iz Mua

Blaženi Gracija Kotorski (1438. – 1508.) ribar, težak, pomorac, redovnik augustinac i katolički blaženik. Rođen kao Pavao Krilović u malome selu Muo, u Boki Kotorskoj. Kada je posto redovnik uzeo je ime Gracije (Milost). Blaženi Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi.

Kao redovnik istakao se svetim životom provodeći dane u postu i molitvi. Imao je iskrenu pobožnost prema Djevici Mariji. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci koji su dolazili na samostanska vrata. Svakom je pružio „koricu kruha“ i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar. Naročito je pomogao gubavce. Njegova samostanska soba bila je najmanja u samostanu tako da nije mogao uspravno stajati u njoj. Sav namještaj bio je: Raspelo, slika Majke Božje i drvena Krunica iznad ubogog ležaja od dasaka, gdje je mjesto jastuka služio kamen za uzglavlje. Hodao je bosonog i gologlav i ljeti i zimi. Nikad se nije približavao peći da se ogrije. Kao redovnik nije jeo meso niti pio vino.

Još za života, a naročito poslije smrti, pripisivala su se Graciji brojna čudesna ozdravljenja i djela. Preminuo je 9. studenoga 1508. Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svjetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracije raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora od Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806., tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracije pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.

Tijelo mu je preneseno u rodni Muo i 10. siječnja 1810. pokopano u crkvi sv. Kuzme i Damjana. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 6. lipnja 1889. Sin Zaljeva hrvatskih svetaca zaštitnik je pomiritelja, ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika i pomoraca.

Spomendan je 8. studenoga.

Izvori: sveci.net/Laudato/, zupajastrebarsko.hr, Don Pavao Medač

Blaženi Ivan Merz

Ivan Merz (1896. – 1928.), „Istaknuti laik u svjedočenju evanđelja“; tim je riječima papa Ivan Pavao II. opisao Ivana Merza. Ubraja se među najveće promicatelje liturgijske obnove i euharistijskog života u hrvatskom narodu. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu. Tijekom života Ivan Merz se služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, časnik, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika. Beatificiran je 23. lipnja 2003. Spomendan je 10. svibnja.

Odrastao je u liberalnoj sredini. Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pred kraj gimnazijskih dana, zaslužan je profesor dr. Ljubomir Maraković.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je na talijanskom bojištu. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči, produbio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet.

Studirao je u Beču i Parizu. Studij književnosti završio je u Parizu te se, došavši u Zagreb, ubrzo zapošljava kao profesor francuskog i njemačkog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Godine 1923. doktorirao je na temu „Utjecaj liturgije na francuske pisce“ i potom još dvije godine, pod vodstvom isusovaca, privatno studira kršćansku filozofiju, teologiju i sve važnije crkvene dokumente.

Bez imalo predrasuda i ograničenja prihvaća vjeru Crkve u stvarno Kristovo postojanje u Euharistiji te u svom dnevniku piše kako je „Pričest izvor života!“ Iz tog su razloga, „žrtva“, „euharistija“ i „apostolat“,  tri riječi koje i danas stoje uklesane na njegovu grobu. Blažena Djevica Marija imala je posve određenu ulogu u Ivanovu životu kojoj upravlja iskrene i dirljive molitve.

Ivan Merz postaje moralni vođa katoličkoj mladeži, a u javnost uvodi novi način razmišljanja, osjećanja i prosuđivanja kroz duhovne okvire. U svome odgojnom radu s mladima, napose posljednjih godina svoga života, Ivan je veliku pozornost posvećivao moralnim problemima. Proučavao je sve ono što su crkveno Učiteljstvo, pape i biskupi po svijetu o tome pisali i naučavali. Posebna mu je briga bila da kod mladih stvori ispravne pojmove i shvaćanje ljubavi, braka, čistoće i seksualnosti.

Već od ratnih dana provodi asketski život koji će sve više dolaziti do izražaja u studentskim danima. U Zagrebu provoditi pravi pokornički život. Kao student u Parizu sastavio je svoje „pravilo života“. Ta pravila savjesno provodio u svome duhovnom i asketskom životu. Evo samo nekih: „Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Svaki dan bar jednom se posvema Bogu pomoliti. Ići u neugodne situacije. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. Biti sa životom u najužem kontaktu.“

Hrvatski orlovski savez

Početkom dvadesetog stoljeća započinje krčki biskup Antun Mahnić veliko gibanje među katoličkom mladeži koje je nazvano Katolički pokret. Cilj pokreta bio je suprotstaviti se liberalizmu koji je sve više nadirao u naše krajeve iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njezine vrijednosti iz javnog života. Ivan Merz je za vrijeme studija u Beču i Parizu pristupio pokretu. Po dolasku u Zagreb odmah se aktivno uključuje u rad Katoličkog pokreta i biva još iste jeseni 1922. godine izabran za predsjednika već postojećeg Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza, koji se za godinu dana ujedinio s orlovskim pokretom u Hrvatski orlovski savez. Orlovska organizacija imala je za cilj odgoj mladeži u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Ono što se kod orlova u vanjskoj djelatnosti najviše opažalo bila je njihova gimnastička aktivnost s priredbama, sletovima i ostalim manifestacijama. Zahvaljujući Ivanovim velikim nastojanjima ta organizacija poprima snažnu vjersko-kulturnu dimenziju. To se očitovalo u prvom redu u geslu koje je na Ivanov prijedlog bilo prihvaćeno na osnivačkoj skupštini kao ideja vodilja same organizacije: Žrtva-Euharistija-Apostolat. I u priručnik organizacije „Zlatnu knjigu“, koju je Ivan sastavio po slovenskom orginalu, Ivan unosi nove ideje: ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku. No najveća njegova zasluga sastoji se u tome što je u orlovsku organizaciju unio ideje Katoličke akcije, koju je pokrenuo Papa Pio XI. i tako cijelu organizaciju usmjerio prema Crkvi i suradnji s njezinom hijerarhijom u apostolatu.

Iza sebe je ostavio neizbrisiv trag o kojem svjedoče mnoge knjige, članci te imena kojima su ga nazivali – „Svjetlo na gori“, „Vitez Božji“, „Brat vitez“, „Anđeo tješitelj“, „Vitez Krista Kralja“, „Papin čovjek“, „Božji čovjek“, samo su neka od njih.

Umro je 10. svibnja 1928. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Tijelo mu je 1977. godine preneseno u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, koja je ujedno i nacionalno svetište Srca Isusova.

Slika 2. Spomen-ploča u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu (MJ)

Po zagovoru Ivana Merza dogodila su se mnoga čuda koja je potvrdila Vatikanska komisija. Opisi svih uslišanja, kao i ostalih primljenih milosti po zagovoru bl. Ivana Merza od 1928., mogu se naći na [www.ivanmerz.hr web-stranici] bl. Ivana Merza u direktoriju Uslišanja-Zahvale.

Papa Ivan Pavao II. na svečanoj je misi na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003., blaženim proglasio slugu Božjega Ivana Merza. a spomendan njegove smrti se slavi 10. svibnja.

Redatelja Jakova Sedlara napravio je dokumentarni film „Ivan Merz – život za ideale.“.

Izvori: Portal o kršćanstvu

Blaženi Jakov Zadranin

Jakov Zadranin (oko 1400. – 1490.) franjevac i redovnik

U Franjevački red, u samostanu sv. Frane u Zadru, stupio je mlad i radio kao redovnik. Život je proveo u raznim samostanima, a odlikuju ga marljivost i molitva koju je koristio u svakidašnjim poslovima.

Vršio je pokornička djela i bio predan dugotrajnoj molitvi pa je nerijetko padao u zanose. Još za života, Bog ga je obdario karizmom proroštva i čudesa.

 Narod ga je i za života i nakon smrti smatrao svecem te je često zazivan u brojnim molitvama. Kapela u kojoj se čuva njegovo tijelo posebno je sagrađena u tu čast. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. godine za cijeli Franjevački red.

Blaženi Julijan iz Bala

Julijan iz Bala, (oko 1300. – 1. svibnja 1349.) katolički prezbiter, franjevac

Kao mladić pridružio se franjevcima te je nakon školovanja zaređen za svećenika. Djelovao je u nekoliko samostana, a većinu života proveo je u samostanu sv. Mihovila kraj Bala. Živio je uzornim redovničkim životom. Često je išao po istarskim selima i gradovima, propovijedao i dijelio sv. sakramente, a posebno se istaknuo kao čovjek koji donosi mir među posvađane pojedine ljude, obitelji i skupine građana. Umjetnici su ga prikazivali s knjigom i križem u ruci jer je nastojao kao navjestitelj Božje riječi, propovjednik i pučki misionar svima u ime Kristovo donijeti Božji mir provodeći u djelo geslo svoga duhovnog oca sv. Franje: “Mir i dobro!”

Vjernici su ga za života smatrali svetim. Odmah nakon smrti počeli su ga štovati, a u XVI. st. osnovana je bratovština koja se brinula za promicanje njegova štovanja. Još prije 1477. građani Bala izabrali su ga za svojega zaštitnika.

Franjevci su napustili samostan sv. Mihovila početkom XVI. stoljeća, a tijelo bl. Julijana ostalo je u samostanskoj crkvi gdje su ga vjernici i dalje štovali. 29. rujna 1592. podignut je njemu u čast krasni mramorni oltar (dan posvećenja oltara, 29. rujna). Građani su 1597. g. prenijeli njegove moći u župnu crkvu pa se od tada svečano slavio blagdan prijenosa (4. svibnja).

Papa Pio IV. posebnim breveom podijelio je vjernicima oprost za njegov dan, a papa Pio X. proglasio ga je 1910. blaženim. Spomendan mu je 1. svibnja, a blagdan 4. svibnja (dan prijenosa njegova tijela).

Nova veličanstvena crkva u Balama sagrađena je 1882. g. i posvećena pohođenju Blažene Djevice Marije i blaženom Julijanu o čemu svjedoči natpis urezan u kamenu.

Augustin Kažotić

Biskup Augustin Kažotić – prvi Hrvat proglašen blaženikom (1702.)

Blaženi Augustin Kažotić (1260. – 1323.), najuglednija hrvatska osoba 14. stoljeća, blaženik, redovnik dominikanac, zagrebački biskup, začetnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj, govornik i znanstvenik.

U red sv. Dominika ušao je u Splitu, a studije završio na Sorbonni. Papa Benedikt XI. povjerava mu 1303. upravu Zagrebačke biskupije. Po dolasku u Zagreb biskup Augustin Kažotić provodi svestranu obnovu bogoslužja, uvodi zajednički časoslov za članove Prvostolnog kaptola, a aktualne pastoralne probleme rješava u zajedništvu s klerom na dijacezanskim sinodama 1307. i 1314. godine. Povijest mu pripisuje ustroj posebnog zagrebačkog obreda s misnim obrascima preuzetim iz dominikanske liturgije.

Zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću povijest pripisuje izgradnju zdenca podno zidina Zagrebačke katedrale. Povjesničar Baltazer Krčelić, kanonik, piše da je 1312. g. u doba gradnje katedrale bila velika suša i da je po zagovoru sv. biskupa na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića provrio izvor vode („Manduševac“).

Svestrani znanstveni interes Augustina Kažotića očituje se u njegovoj rukopisnoj ostavštini koja sadrži djela iz područja slobodnih vještina, medicine, crkvenog govorništva, prava, teologije i nove legende. Njegova literarna djelatnost zadire u početke teološke refleksije u Hrvata.

Biskup Kažotić slovio je kao vrstan propovjednik, teološki pisac prosvjetitelj. Isticao se dobrotom s istančanim osjećajem za potrebe siromašnih. Povijest ga pamti kao zaštitnika obespravljenih, progonjenih, siromašnih i onih koji na bilo koji način trpe.

Laureat pariškog sveučilišta, Augustin Kažotić pročuo se kao učeni profesor i vrstan govornik u Francuskoj, Italiji i diljem Hrvatske.

Tijelo mu se čuva u Luceru, tamošnjoj katedrali, a dio moći u njegovoj kapeli u Zagrebačkoj katedrali. U Riznici Zagrebačke katedrale nalazi se relikvijar (moćnik) s humeralom (naramenikom) bl. Augustina Kažotića. Humeral je 1692. darovao beneventski nadbiskup, kardinal Vincencije Marija Orsini, kasniji papa Benedikt XIII. (1724. – 1730.). Biskup A. I. Mikulić je humeral iz Kaloče donio osobno u Zagreb i za njega je dao izraditi moćnik, škrinjicu obloženu srebrom, s poprsjem bl. Augustina Kažotića te natpisom „SACRUM HUMERALE BEATI AUGUSTINI EPISCOPI ZAGRABIENSIS“.

Zaštitnik je Hrvatskog društva crkvenih glazbenika. Prvi je poznati organizator crkvenog pjevanja u Hrvatskoj i tvorac tzv. zagrebačkog obreda.

Papa Klement XI. proglasio ga je blaženim 1702. Augustin Kažotić prvi je Hrvat i prvi zagrebački biskup kojega je univerzalna Crkva uzdigla na oltar. Spomendan je 3. Kolovoza. Dokumentarni film o blaženom Augustinu Kažotiću režirao je Eduard Galić (2000.).

Izvor: Franjo Šanjek, Portal o kršćanstvu 

Blaženik Alojzije Stepinac

Alojzije Viktor Stepinac (1898. – 1960.), zagrebački nadbiskup (1937. – 1960.), kardinal, blaženik, mučenik.

Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriani. Za svećenika je zaređen u Rimu 26. listopada 1930. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.

Papa Pio XII. Imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. Umro je u Krašiću 10. veljače 1960. Kardinal Alojzije Stepinac sahranjen u Zagrebačkoj prvostolnici.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače.

Alojzije Stepinac simbol je hrvatskog katoličkog identiteta. Imao je ključnu ulogu u obrani katoličke vjere i vjernosti hrvatskoga naroda Svetoj Stolici. Odbio je stvaranje samostalne nacionalne crkve, što su komunisti tražili, koja će biti odvojena od Rima i pape. Zbog toga je bio uhićen, suđen na politički montiranom procesu.

 Utemeljio je brojne nove župe (unatoč protivljenju u Crkvi i izvan nje) i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda (641. – 1941.). Proslava je bila odgođena zbog rata te organizirana tek 1984. godine u Mariji Bistrici.  U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski glas”. Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Na njegovu inicijativu nadbiskup Bauer ustanovljuje dijecezanski Caritas 23. studenoga 1931. i na čelo Caritasa imenuje Alojzija Stepinca.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je siromašnima, prognanima i izopćenima preko karitativnih ustanova. Osnovao je pučke kuhinje za siromašne. Za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake kao i nepoćudne Hrvate.

Izvori: Juraj Batelja, Ivan Gabelica, Vladimir Horvat, Ivan Tašev i drugi

Napomena: O blaženiku Alojziju Stepincu napisana je posebna crtica.

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…