Connect with us

Hrvatska baština

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatsko domobranstvo

Published

on

Slika 1. Knjiga o Hrvatskom domobranstvu za vrijeme II. sv. rata (MJ)

Domobransko geslo: ZA HRVATSKU UVIJEK!

Nakon što su uređeni odnosi između Austrije i Ugarske u Austro-Ugarskoj Monarhiji  postignuta je Nagodba između Hrvatske i Ugarske unutar zajedničke Kraljevine Ugarske.

Hrvatski zahtjevi prema Mađarima bili su: hrvatski vojni obveznici mogu služiti vojnu obvezu isključivo na teritoriju Hrvatske, izobrazba pripadnika hrvatskih oružanih snaga može se obavljati samo na hrvatskom jeziku, dopuna hrvatskih oružanih snaga časništvom i podčasništvom obavljat će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama i hrvatske oružane jedinice nosit će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posadna zapovjedništva.

Ustroj Domobranstva kao zasebne vojske s hrvatskim časnicima, hrvatskim jezikom kao zapovjednim, s hrvatskim vojničkim nazivljem i posebnom prisegom, dovršen je 5. prosinca 1868 .  Važno je kod toga pripomenuti da je ovim činom Hrvatima priznat status trećega naroda u Monarhiji (pored Austrijanaca i Mađara). Ustrojeno je Hrvatsko domobranstvo za područje Trojednice (koju čine Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), ali bez Dalmacije koja je bila pod upravom Austrije. Bilo je podređeno ugarskom Ministarstvu zemaljske obrane. Preustrojem (1889. – 99.) domobranstvo je postalo dio redovne vojske.

Redovna vojna obveza u domobranskoj vojsci trajala je dvije godine. Odore su bile posebne, a na kapama su pored austro-ugarskog amblema u obliku krune pripadnici domobranstva nosili hrvatski grb. Stožer hrvatskog domobranstva nalazio se u Zagrebu.

Vojničke zastave svih jedinica bile su, pored dotadašnjih austro-ugarskih, dopunjene hrvatskom trobojnicom.

Domobrani do stvaranja SHS

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo ili Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo, ponegdje (uglavnom u stranoj literature!) i Hrvatsko-slavonsko domobranstvo, bile su teritorijalne snage na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije u sastavu austro-ugarske vojske od 1868. do 1918.

Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je, uz austrijsko i ugarsko, de facto bilo jedno od tri posebna domobranstva u sastavu Austro-Ugarske vojske. Postrojbe domobranstva sudjelovale su u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., no najvažniju ulogu odigrale su u Prvom svjetskom ratu. Domobranstvo je (kao prva moderna vojska s hrvatskim obilježjima) zbog tradicijske važnosti dvaput kasnije obnavljano (1941. – 1944. i 1991. – 2003.).

Zapovjednici

Grof Miroslav Kulmer (1814. – 1877.), podmaršal i prvi zapovjednik hrv.- slav. Domobranstva, Vrhovni zapovjednik kraljevskog ugarskog domobranstva Vilim Klobučar.

Zadnji zapovjednici: Miroslav Kulmer, Stjepan Sarkotić, Svetozar Borojević.

Slika 1. Knjiga o Hrvatskom domobranstvu za vrijeme II. sv. rata (MJ)

Prvi svjetski rat

Ukupni hrvatski vojni gubitci u ratu su najvjerojatnije iznosili oko 190.000 ljudi, dok se negdje navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.

Do točnih podataka, posebno za hrvatsko-slavonsko domobranstvo, teško je doći budući da su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu.

Domobrani za vrijeme SHS

Hrvatsko domobranstvo planski je  raspušteno 1918. kako bi bila moguća provedba političkih interesa vladajuće velikosrpske politike. Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. pokrenut je u Hrvatskoj proces demobilizacije u kojem je raspušteno Hrvatsko domobranstvo. Postupak raspuštanja bio je ubrzan nakon gušenja pobune 25. i 53. pješačke pukovnije. 5. prosinca 1918. Postrojbe su bile raspuštene, a neke su uklopljene u vojne postrojbe nove države koje su vodili srpski časnici. Ukidanjem Hrvatskog domobranstva projugoslavenske snage su se osigurale od moguće pobune pri provođenju srpske hegemonističke politike. Vojni obveznici iz Hrvatske izgubili su pravo služenja vojnog roka isključivo na teritoriju Hrvatske, hrvatski jezik je zamijenjen srpskim i izgubili su autonomiju koju su imali u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Spomenici poginulim hrvatskim domobranima su zapušteni, a negdje i uklonjeni!

Odore i znakovlje su izmijenjeni i nametnuta je srbijanska odora.

Domobrani za vrijeme NDH

Uspostavom NDH (10. travnja 1941.) hrvatsko domobranstvo je obnovljeno u travnju 1941. kao redovna vojska. Slavko Kvaternik (bivši pukovnik Austro-Ugarske vojske te vojske Kraljevine SHS od 1918. do 1921.) je kao zamjenik Poglavnika potpisao Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske, koji je dva dana kasnije objavljen u Narodnim novinama. Zajedno s pješačkim pukovnikom Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je formalno ustrojavanje oružanih snaga NDH. Prvi službeni naziv vojske bio je Vojska Države Hrvatske, no na prvoj sjednici Vlade nakon dolaska Ante Pavelića u Zagreb, održanoj 16. travnja, naziv je promijenjen u Hrvatsko domobranstvo. Regularna vojska nove države trebala je i imenom odražavati nastavak vojne tradicije Kraljevskog hrvatskog domobranstva, prve moderne nacionalne oružane sile. Poslove oko ustrojstva nove vojske obavljalo je privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost). Na sjednici Privremenog predsjedništva hrvatskog domobranstva, održanoj 17. travnja 1941., odlučeno je da se nova vojska ustroji i vodi po uzorima i načelima koji su vrijedili za hrvatsko domobranstvo do 1918. godine. U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je rješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva. Uspostavljanjem popunidbenih zapovjedništava, domobranstvo je dobilo početnih oko 45.000 pripadnika. Od tog broja zračne snage su imale oko 5.000 pripadnika, mornarica 2.000, oružništvo oko 7.500, dok su ostatak činile kopnene jedinice. U novinama su objavljivani pozivi časnicima i dočasnicima bivše austro-ugarske te jugoslavenske vojske rođenima na teritoriju NDH da se prijave najbližoj vojnoj posadi. Tako je već poslije prva tri mjeseca postojanja NDH imala oko 3.500 časnika, od čega 40 generala i 950 viših časnika.

Novačenje se provodilo temeljem zakonskih propisa, vršilo se u 21. godini, a vojni rok trajao je dvije godine. Domobranstvo je bilo podređeno Ministarstvu domobranstva, a prvi ministar bio je Slavko Kvaternik (do kraja 1942.). Regularna vojska, Domobranstvo, imala je tri roda: pješaštvo, zrakoplovstvo i mornaricu te Oružništvo (od 26. lipnja 1942.).  Slavko Štancer bio jeprvi zapovjednik Kopnene vojske domobranstva.

Naredbom o vojnim školama Ministarstva hrvatskog domobranstva od 31. kolovoza 1941. osnovane su časničke i dočasničke škole. Prva klasa novoosnovane Domobranske vojne akademije u NDH, koja se nalazila u Ilici 236, imala je 878 pitomaca. Među njima su bili i pitomci završnih klasa Vojne akademije u Beogradu podrijetlom iz Hrvatske. Dovršavajući školovanje u Domobranskoj akademiji, oni su tijekom 1941.promaknuti u čin poručnika i tako postali prvi mladi časnici hrvatskog domobranstva koji su školovani u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uz to je u Sarajevu postojao tzv. tečaj Vojne akademije, čiji su polaznici nakon uspješno završenog prvog godišta mogli upisati prvi tečaj Domobranske vojne akademije u Zagrebu. Istom su naredbom osnovane i dočasničke škole u kojima je bilo 2.878 polaznika. Vojskovođa Kvaternik je sredinom 1942. odredio da se u te škole mogu primiti osobe “hrvatske pravoslavne vjere”, ali da svaku takvu molbu treba provjeriti i dostaviti njemu na odobrenje.

U Drugom svjetskom ratu domobrani su bili pripadnici Hrvatskih oružanih snaga i branili su Hrvatsku od neprijatelja (četnika, fašista, komunista), Srba, Talijana, Mađara i drugih.

Slika 2. Spomenik na mjestu uništenog vojnog groblja na Mirogoju (MJ)

Protiv Nezavisne države Hrvatske bili su zapadni saveznici jer su željeli očuvati Jugoslaviju,  Talijani jer su željeli hrvatski teritorij (Istru, Primorje i Dalmaciju), a Nijemci su od NDH tražili gušenje pobune, provođenje rasnih zakona i jedinice za istočni front. Srbi su bili protiv NDH jer su bili zadojeni velikosrpskom idejom i svetosavskim mitom te stvaranjem Velike Srbije. Srbi su napravili mnogobrojne zločine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i nakon raspada Jugoslavije (četnici Srbi pobili su hrvatske seljake u Donjim Mostima kraj Bjelovara,  pobunjene žandare u Gračacu i drugdje). Talijanski fašisti su bili zaštitnici četnika, sudjelovali su u nekim zločinima. Također su davali logističku podršku (hranu, gorivo i streljivo). Talijanski interes bio je hrvatski teritorij, a srpski  stvaranje Velike Srbije. Stvaranje regularne vojske podržala je i pomogla Njemačka.

Unutar domobranstva organizirani su 1941. dragovoljci (kopnena vojska i zrakoplovci) koji su poslani na Istočno bojište (Staljingrad) i mornari koji su se borili na Crnome moru. U dogovoru s Njemačkom od unovačenih domobrana 1942./’43. ustrojene su tri divizije (»Vražja« 369., »Tigar« 372., »Plava« 192.) koje su kao i druge legionarske postrojbe u Europi ušle u sastav Wehrmachta i dobile njemačke zapovjednike i opremu.

Broj pripadnika procjenjuje se na 75.000 krajem 1941., 110.000 krajem 1942., 130.000 krajem 1943. i 80.000 krajem 1944. Domobranstvo je spojeno s Ustaškom vojnicom, 20. studenoga 1944. u jedinstvene Hrvatske oružane snage, premda do operativnog sjedinjenja nije došlo u punoj mjeri.

3. Spomenik hrvatskim vojnicima (1941.-1945.)  na Mirogoju (MJ)

Ustaše i domobrani

“…Ustaše su pripadnici hrvatske separatističke, nacionalističke i terorističke organizacije, koja se počela organizirati nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića. U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. lipnja1928.), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Kada su Hitler i Mussolini, nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske su vlasti na brzinu prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, budući su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti.

Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS) te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta…”, navodi Enciklopedija.hr.

Domobrani u Jugoslaviji

Domobranstvo je bilo zabranjeno u komunističkoj Jugoslaviji. Velik je broj domobrana stradao pri povlačenju i nakon zarobljavanja (Križni put), a domobranstvo je ukinuto s propašću NDH. Uređena domobranska groblja temeljito su uništena već u srpnju/kolovozu 1945. Nova komunistička vlast donijela je 3. kolovoza 1945. uredbu da se uklone sva vojna groblja NDH i njemačka vojna groblja.

Slika 4. Poljana na kojoj je bilo vojno groblje kojeg su komunisti uništili 1945. (MJ)

Slika 5. Spomenik žrtvama Bleiburga i Križnih putova (MJ)

Dombrani nakon osamostaljenja Republike Hrvatske

Nakon prekida od 46 godina, 24. prosinca 1991. godine Domobranstvo je obnovljeno kao teritorijalna, mobilizirana sastavnica Hrvatske vojske, a tijekom rata u BiH i kao dio HVO-a. Domobranstvo je bilo posebni dio Hrvatske vojske, podvrgnuto jedinstvenom sustavu zapovijedanja. Preteča domobranstvu u Domovinskom ratu 1991. – 95. bila je Narodna zaštita. Mnoge domobranske postrojbe (samostalne satnije, bojne i pukovnije) istakle su se u tom obrambenom ratu i braneći svoj Dom, zavičaj i domovinu od srpskih agresora.

Nazivi vojnih činova iz razdoblja 1868. – 1918. preuzeti su u Hrvatskoj vojsci. Godine 1993. održane su prigodne komemoracije povodom 125. obljetnice osnutka Hrvatskog domobranstva, a Hrvatska pošta je izdala prigodnu poštansku marku.

Domobranske postrojbe sudjelovale su 1995. u akcijama »Bljesak« i »Oluja«.

Domobranstvo je raspušteno nakon Domovinskog rata, a ukinuto 2003. Kasnijim preustrojem HV-a nekako je potisnuto sjećanje na domobranske postrojbe i njihov doprinos u obrani Hrvatske.

Izvori:

O hrvatskom domobranstvu napisane su  mnogobrojne komunističko-četničke laži. Vrijeme je da se napiše istina, samo istina, temeljem dokumenata (vojni i drugi arhivi) i mnogobrojnih svjedočanstava domobrana koji su ostavili pisani trag. 

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved