U zadnje vrijeme se osjeća nekakvo komešanje u zemljama bivše Juge (ili modernije  rečeno: „zemljama zapadnog Balkana“). S raznih strana, iznutra i izvana spominju se promjene granica, „srpski svjetovi“, zveckanje oružjem, visoki državnički posjeti, pa se  moramo zapitati „valja li se to nešto iza brda“ i gdje smo tu mi, Hrvatska – pita se autor teksta iz Geopolitika.news?

Iako se domaći dužnosnici drže kao da smo članstvom u NATO-u i EU sve svoje brige i  probleme riješili i da više nikakvi potresi „u regionu“ neće utjecati na nas, je li to baš  tako? Jesmo li uistinu toliko moćni i važni da možemo mirno spavati? Hrvatska trenutačno jest važna članica NATO-a i zapadni saveznik, no… jesmo li mi tu  poziciju trajno zacementirali svojim geostrateškim položajem i vojnom snagom?  Ekonomijom?

Pogledajmo na čemu smo:

U nas, općenito, vlada uvjerenja kako nam je vojska moćna, osim možda te nesretne  eskadrile zrakoplova, o kojoj je bilo toliko priča. No to je daleko od istine jer mi smo zapravo potpuno razoružani u odnosu na 95. g., ali vi o tome nećete čuti niti riječi na javnoj TV ili drugim medijima. 95. g. smo imali ne jednu već 2-3 eskadrile lovaca; imali smo jurišne  helikoptere, koji su u Oluji probijali tamo gdje nisu mogle niti elitne brigade, a Srbi se hvale da su lani nabavili 5-6 komada, mi smo ih onda imali 8, sad ni jednog; od još dvije  eskadrile različitih namjena isto nemamo više ništa. Ostalo je par transportnih helikoptera  za prvu pomoć i kanaderi za gašenje požara. Protuzračnu obranu uopće nemamo, cjelovit radarski sustav za nadzor također i mi uopće ne znamo tko nam leti ili plovi preko mora dok nam se ne javi radiom! A da kojim slučajem i ima neprijateljske namjere, nemamo ga čime gađati. Mornarica je naoružana zastarjelim švedskim raketama ostalim iz JNA, koje još mogu služiti jedino na pokaznim vježbama gađanja za TV, a za  protuavionsku i protupodmorničku borbu nema apsolutno nikakvih mogućnosti niti sredstava, pa može samo hvatati talijanske ribare i skupljati čamce s izbjeglicama;  oklopnjaci su nam isto nenaoružani, obični metalni sanduci… Stanje je alarmantno, jer mi, izuzmemo li od Njemačke donirane pancer-haubice, nemamo NIŠTA moderno,  vrijedno spomena: domaće puške i američka pustinjska Madmax vozila i helikopterčiće koji su bliže igračkama na navijanje nego ozbiljnim borbenim strojevima koji bi nekome trebali utjerati strah u kosti. Kad bi se, recimo, u susjedstvu naoružali mudžahedini i napali  nas i još da im Turci pošalju dva broda i pet-šest zrakoplova (što uopće nije nezamisliva  opcija u nekim okolnostima), mi se ne bismo imali čime braniti. Eventualna kupnja jedne  eskadrile ne mijenja ništa bitno na stvari, posebno bude li nenaoružana. Kao što ispred  kuće nikome ne treba pas čuvar koji trči svakome i maše repom, već onaj koji reži i ujeda,  tako niti nama ne trebaju zrakoplovi za dočekivanje visokih gostiju i mahanje krilima, već oni  koji će biti sposobni u slučaju potrebe odletjeti par stotina kilometara izvan državnih  granica, tamo dići vojne instalacije u zrak i vratiti se sigurno kući. Otprilike kako rade  Izraelci. I uz njih nekoliko jurišnih helikoptera tipa Apache, kompletan radarski sustav, dva protuzračna sustava (kratkog i srednjeg dometa), borbene stanice na oklopnjacima, nova elektronika i moderni reaktivni oklopi na tenkovima, modernizirane brodske rakete,  to je minimum minimuma. I naravno dovoljno svih vrsta streljiva, ali ne da ga se drži u  skladištima, nego da ga se troši po poligonima.

A gdje su ostale stvari? Ekonomija? Industrija ne postoji, a sve ostalo je u tuđim rukama.  Energetika: nafta i plin, u mađarskim i ruskim. Poljoprivreda uglavnom u rukama Rusa;  zemljište, pa i izvori vode: recimo Jana koju pijemo nije hrvatska već ruska. Financije:  Hrvatska je, usprkos nevjerojatnim ratnim naporima, 1998. g. imala dug od oko 5 milijardi i  to većinom naslijeđen, devizne rezerve 2 milijarde i rezerve zlata oko 10 tona. Sada smo prema vani dužni 40 milijardi eura, a od zlata nemamo niti grama, sve je rasprodano!  Živimo na krhkim krilima turizma i stranih pozajmica.

Ova politika, kojom su smišljeno uništavani temelji na kojima počiva naša, kao i svaka  druga država: gospodarstvo, energetika, poljoprivreda, financije i vojska traje neprestano od 2000. g. do danas i jednom riječju zove se VELEIZDAJA!  A koje su konačne posljedice?

U ovih nesretnih 20 godina rođeno je 300 tisuća djece manje  nego što je umrlih. To su Split i Rijeka zajedno. A iselilo se još najmanje toliko. Nas je  manje za više od pola milijuna, neki kažu i 700 tisuća, cijeli Zagreb. Još par godina  ovako, pa milijun. Zašto su otišli? Zbog novaca? Jesu neki, toga je bilo i bit će, ali dodijao im  je nered i nemar! Propast! Narod šuti i ode, iseli se, lakše je! Jer ovo više nema smisla. Bez stranačke iskaznice ne možeš se zaposliti niti k’o vozač kamiona, kamoli gdje drugdje.  Može HDZ-ova iskaznica ili neka druga, svejedno, ovisi u koju firmu želite, jer su ih podijelili između sebe, dobar je i zagovor crkvenih otaca, ali najbolje SDSS-ova – s njom  možete gdje hoćete, pa i u vladu. I na koncu, to dovođenje na vlast stranke dojučerašnjih četnika. Vidimo da su sad ONI gazde. Ćirilica je opet tu, glasuju koliko puta žele i sami  sebe prebrojavaju, pričaju o svojoj zajednici općina, novoj Krajini!

Zašto se to sve radi?

George Soros je u intervjuu na HTV 2005. g. rekao: “Hrvati su mislili da imaju suverenu i  nacionalnu državu, no to je iluzija, jer mi smo to pomoću svojih ljudi uspješno spriječili.  Ako postoji cesta koja Hrvatsku vodi na zapad, ona ide preko Balkana!” Europi je najvažniji cilj, prenijele su i naše novine izjavu: „…dovesti Srbiju sebi i dati joj da uređuje Balkan“!

I to je to! Pitanje svih pitanja na Balkanu: Srbija! Dvostruko veća i barem toliko važnija od  Hrvatske u svakom pogledu: gospodarskom, a pogotovo vojnom, kao glavna poveznica  južnog krila NATO saveza sa središnjicom i sve što se događa ili će se događati je pokušaj da se Srbija pridobije na zapadnu stranu. Ako (kad) bi se to postiglo, Hrvatska gubi svu svoju važnost i kad bi i htjeli mi ne bi bili u stanju učiniti ništa da u tom preslagivanju  prođemo neokrznuti.

Srbi su Kosovo izgubili, jer tamo Amerikanci imaju svoje interese, ali traže nešto drugo  zauzvrat, jednako vrijedno. Ovo njihovo: malo bi s Rusima, malo sa zapadom, je  cjenkanje, trgovina. Oni znaju kako se to radi, tako rade cijelu svoju povijest: malo s  Turcima, malo s kršćanima, po potrebi. I neka rade, imaju i pravo, rade za svoje interese,  kamo sreće da smo i mi. Crnu goru su već zadobili i više je pustiti neće, u Bosni više nemaju što, a ne bi dopustili ni Turci i Arapi i protiv njih neće nitko, pa ni Amerika. Ostala  je samo Hrvatska. I to je pravi razlog situaciji u koju smo izdajom dovedeni. Dođe li do  prekrajanja granica bit će to na našu štetu, jer mi smo “najslabija karika”.

Svjedoci smo kako se u posljednje vrijeme Srbija intenzivno naoružava, ima saveznike i na  istoku i na zapadu, nije Merkelica džabe posljednji državnički posjet kao kancelarka Njemačke odradila upravo kod Vučića, a mi smo razoružani, bez kune, vodstva i pravih  saveznika. Uz to posvađani između sebe i sa iseljeništvom koje smo politikom naših vlada okrenuli od sebe. Mi se pouzdajemo u Ameriku, no oni i jesu glavni u toj raboti:  upravo oni ne dozvoljavaju da Hrvatska posjeduje IKAKVO ofanzivno oružje. Naša je zadaća privesti Srbiju Europi, a ne je ljutiti. Upravo zato se i ne pokreću i, štoviše, blokiraju  istrage protiv ratnih zločinaca, upravo zato se ne poteže pitanje ratne odštete niti  razgraničenja, to je i razlog kolaboracije s SDSS-m i donošenje zakona kojim će se postupno izjednačiti prava agresora i branitelja, a Domovinski rat proglasiti građanskim. I upravo zato su i Ameri sa svoje strane blokirali kupnju zrakoplova od Izraela kad su shvatili da su uz avione dogovoreni i svi najmoderniji borbeni sustavi i kompletno naoružanje, a ono objašnjenje o zaštiti proizvođačkih prava je izlika za javnost. Ista stvar se dogodila s  onim ruskim raketnim sustavom S-300, čuvenom „Beograđankom“, koja je izazvala šok i  nevjericu u srpskom vodstvu kad su je vidjeli na paradi u Zagrebu 1995. g. i kakav još  uvijek nema nitko u širem okruženju. Umjesto da ga kompletiramo i nabavimo još koji,  „saveznici“ su nas prisilili da ga se odreknemo, „jer nam ne treba“!? Stvar je, dakle, sasvim  jasna: susjedi će nam se ušetati s dopuštenjem stranih moćnika, a dočekat će ih širom  otvorena vrata na Bajakovu i poruke: “Dobro došli”, koje već pišu „naši“ na Markovom trgu. A to što nam magle oči izjavama kako Europa neće dozvoliti mijenjanje granica…  Ne, nego će njih pitati!

U nekoj ludo optimističnoj verziji razvoja događaja možda nama čak pripoje dio zapadne  Hercegovine, kako bi nam rekli da smo i mi na dobitku, no postoji i pesimističnija  varijanta da izgubimo sve južno od Neuma, s Dubrovnikom kao enklavom na kopnu!  Pa sve da se granice i ne promijene formalno, nije ni važno, bit ćemo skupa u EU, s  autonomnim srpskim područjima u Hrvatskoj, naravno pod uvjetom da Srbija pristane na  tako malo. I u stvari, naš je jedini spas u tome da u svom megalomanstvu srpsko vodstvo  ne pristane ni na što i ostane gdje jest. Jedino tako Hrvatska može zadržati sadašnju  važnu poziciju.

Je li pokojni predsjednik u onom čuvenom govoru, kad je izgovorio rečenicu: “Nećemo  dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske  neovisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima!“, mogao i zamisliti da će mu ti isti najprije preoteti stranku, a onda preko nje uništiti državu? Kako se je to uopće dogodilo?

Vratimo se na Sorosa i onu izjavu o njegovim ljudima. Koji su to NJEGOVI ljudi? Ne mislite valjda da je to kukavelj iz Otvorenog društva i sličnih organizacija? Pa ne bi bilo šanse, oni mogu jedino homogenizirati narod. Posao je odrađen lukavije,  zapravo profesionalno vojnički i potpuno logično: dok ta „stoka sitnog zuba“ skreće  pozornost: pravi buku i baca dimne bombe, oni su nam zašli sleđa i osvojili vrh HDZ-a i  promijenili ga iznutra. TO su ti njihovi ljudi. I najljepši dio u svemu tome je da ni sami  „izabranici“ ne moraju nužno biti svjestni toga, jer struka zna svoj posao, zna odabrati. I  tako sve do danas, s tim da su današnji vođe prošli temeljite škole: nižu doma, a višu po  briselskim kancelarijama, gdje se upravo školuju i njihovi nasljednici.

Nema sumnje da će svi poslušni i zaslužni biti nagrađeni unosnim službama u  međunarodnim tijelima i organizacijama, dok nama preostaje jedino promatrati i čuditi se  što nam se događa. Opet.

Autor: Srećko Trogrlić/Geopolitika News

(Napomena: stavovi autora ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Croativ.net)