Connect with us

Istaknuto

Hrvatska je pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve, a da Vlada RH, Ustavni sud i Vrhovni sud uopće ne reagiraju

Published

on

Sve Hrvatske Vlade redovno od 2002.godine isplaćuju novac SPC, crkvi koja nije registrirana u RH, na osnovu ništetnog ugovora. Ministarstvo pravosuđa što radite 30 godina?

Redovno se na ovom blogu i svojim kolumnama, osvrćem na Srpsku pravoslavnu crkvu-SPC, kao  nositelja i instrument agresivne velikosrpske politike ili Srpskog sveta, glavnog uljeza i neprijatelja  hrvatske državotvornosti.

Nesrazmjer njene imovine i političke moći koju rabi u RH u odnosu na  broj vjernika iznijela  sam u nizu  analiza. Međutim na njen nelegalan rad i djelovanje u RH do sada se nisam osvrnula. Potakao me istup saborskog zastupnika generala Ante Prkačina  koji je o toj temi u više navrata govorio u Hrvatskom Saboru

I prije Prkačinova govora u Hrvatskom Saboru bilo je zahtjeva da se ispita valjanost Ugovora [1]između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa NN 196/2003  

Međutim Vlada RH, Ministarstvo Pravosuđa, Ustavni sud i Vrhovni sud ne reagiraju, nego se redovno  svaku godinu SPC isplaćuju sredstva iz Proračuna RH na osnovu pravno ništetnog  ugovora.

Pokret za hrvatsku budućnost je u rujnu 2021.godine poslao Vladi RH zahtjev za poništenje tog ugovora[2]

Hrvatska pravoslavna crkva, koju Vlada RH ne želi priznati, niti dopustiti upis u registar vjerskih zajednica, 2.prosinca 2021.godine, postavila je pitanja Vladi RH i premijeru Plenkoviću o  ništetnosti ugovora RH i SPC-a.[3]

Pitanja koja proizlaze iz ovog ništetnog ugovora;[4]

SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru, koji nije međunarodni ugovor, kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava. To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu.

Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta SPC u Hrvatskoj,,, gospodina Jovana, koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela.

U Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Odredbe članka 8. Ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” a kako osoba koja je potpisala Ugovor ne postoji, ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno je ništetan.

Ne postoji i bilo kakav odvojeni dio SPC koji bi mogao biti nazvan „SPC u Hrvatskoj“ nego u RH postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan.

U vrijeme potpisivanja ugovora SPC nije bila registrirana ni u Hrvatskoj , ni u Srbiji

Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila registrirana niti u Srbiji. Tamo je SPC registrirana godine 2006 .godine, dakle 4 godina nakon ugovora s Račanom.

Sve to znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz Hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2018.godine  dobila protuzakonito više od pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Iz proračuna lokalnih jedinica isto.

Ugovor se temelji na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Potpuni kaos!

Ugovor ne propisuje koji iznos mora dobivati tzv. SPC u Hrvatskoj iz državnog proračuna kao što je to slučaj kod drugih vjerskih zajednica nego „Episkop odnosno episkopski savjet podnosi zahtjev”. Kako to da je episkop i episkopski savjet jedno te isto, nije jasno, ali jasno je da podnositelj zahtjeva traži ne neki propisani  iznos,  nego što je njemu potrebno. „Sredstva za uzdržavanje dostavljaju se Episkopskom savjetu SPC u Hrvatskoj, odnosno njegovom središnjem  fondu” (čl.23 ZPPVZ), a Ustav SPC tvrdi da u SPC postoji samo jedan budžet – onaj u Beogradu i njemu se dostavljaju svi prihodi.

Znači, novac iz Hrvatskog državnog proračuna odlazi ravno u Beograd!

Hrvatske Vlade daju novac SPC koja nije registrirana u RH, na osnovu ništetnog ugovora.

Sve slijedeće Hrvatske vlade nakon Račanove, isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – Crkvi strane države, koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH, bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve, zvane Karlovačka mitropolija (čiji je poglavar nosio titulu Patrijarh Hrvatski), sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol, sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države, dok jugoslavenski komunisti, iz Hrvatske nisu istočni Srijem, s hrvatskim gradovima: Zemunom i Srijemskim Karlovcima, poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.

Po srbijanskom Zakonu o Crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) srbijanska država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu.  SPC  se u Srbiji mora sama uzdržavati.

U RH država podmiruje sve troškove poslovanja vjerskih zajednica pa tako i plaće episkopa i svećenika, stan, režije … U Hrvatskoj, u svih pet eparhija ima sveukupno, oko 50 svećenika SPC-a. Znači deset svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, uz troškove administracije, stanovanja režija, automobila… ne mogu, naravno, uzdržavati arhijereja, ali nikog nije briga kakvi su troškovi kad sve plaćaju Hrvati1)

Osnovna plaća svećenika SPC-a u RH duplo je veća od plače svećenika SPC-a u Srbiji. Za dodatne 3 parohije ide još 25% na plaču. Kako  ima svega 50 svećenika na 400 parohija – prosječno 8 parohija po svećeniku. Svećenik može biti i član nekog eparhijskog savjeta ili drugog organa i za to bi dobivao još jednu plaću. Osim toga plaćeni su i stan, režije …

Od svega navedenoga slijedi da svećenik SPC-a u Hrvatskoj, u usporedbi sa svećenicima SPC-a u Srbiji. dobije i do 10 puta veću plaću. Sve to plaća država Hrvatska.

U vjerskim školama SPC-a u RH svi su učitelji iz Srbije i BiH(RS), ponajviše u bogoslovije u manastiru Krka, gdje uopće nema državljana RH,  ni učitelja ni učenika. Dakle, nitko od njih nije državljanin RH, ali država RH uzdržava te ustanove.

Vlada RH time nanosi ogromnu štetu hrvatskom  narodu koji puni Proračun,  jer su se ta sredstva mogla usmjeriti u hrvatsko zdravstvo, školstvo ili kulturu.

SPC nositelj velikosrpske ideologije

Nakon potpune propasti srpske srednjovjekovne države, Osmanlije su priznali srpsku crkvu, iako u prvo vrijeme nakon osvajanja nije uspjela očuvati punu crkvenu samostalnost. Zahvaljujući,  po nekim povjesničarima,  Mehmed Paši Sokoloviću, 1557. godine, sultanovom odlukom obnovljena je Pećka patrijaršija, usprkos negativnom stavu Ohridske arhiepiskopije (kojoj je do 1557. godine, Pećka patrijaršija bila podčinjena) i Carigradske patrijaršije. Kroz ovu obnovu nije ostvarena samo crkvena samostalnost nego je uspostavljeno i duhovno i narodno jedinstvo srpskog naroda kao i ostalih pravoslavnih kršćana na području Patrijaršije.

Srpska crkva je u svijest naroda usađivala tekovine Dušanove države, a kroz čuvanje te tradicije i uspomene na slavnu srpsku državu, uspjela je uz sebe vezati srpski narod te ga pridobiti za trajnu aktivnu suradnju, što je postalo ključno kasnije u borbi za oslobođenje od osmanske vlasti. Pored toga, značajan je utjecaj srpskog klera na kreiranje ideologije kojom će srpski narod biti vođen u slijedećim stoljećima. To je ta tekovina Srpskog sveta,  koju je SPC usadila u svijest Srba, a koja se održala do danas.

Naime, po utvrđenoj praksi i kanonskim propisima crkve na Istoku, granice crkvenog područja bile su u  skladu  s državnim granicama. U vezi s tim, a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi su i kasnije bili skloni izjednačavati granicu jurisdikcije srpske crkve s političkim granicama srpske države i to je ta misao vodilja, ta ideologija  Velike Srbije ili sada Srpskog sveta, gdje je ijedna srpska crkva to je sveta srpska zemlja!

Podsjećam na neke dokumente koji  su  vezani uz  štetan rad SPC  po hrvatsku državotvornost

1.SPC u hrvatskoj evidenciji vjerskih zajednica ne postoji. Taj propust nije slučajan. Da je SPC željela, mogla se uključiti u evidenciju, što ne želi, jer bi ovdje morala imati svoj statut, svoju riznicu i morala bi priznati Republiku Hrvatsku.

2.Beatifikacija Bl.Alojzija Stepinca, koju je izravno svojim lažima spriječila SPC

2.1U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. srpnja  1920. godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donijeta  17. lipnja 1920. godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”. Tim aktom regent Aleksandar praktično  ‘’ukida’’  Crnogorsku crkvu.

Odlukom Svetog Arhijerejskog Sinoda Vaseljenske patrijaršije br. 2056 od 19.ožujka  1920. godine  se ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija.’’  Podatak  o tome nalazi se  u Glasniku Srpske pravoslavne crkve od 14. listopada 1920. godine U tom glasniku piše da Carigradska patrijaršija ‘’priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih Crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija’’.

Srpska pravoslavna crkva formalno je priznata 1879. godine  (kao Mitropolija), znači  tek nakon proglašenja samostalne i nezavisne srpske države na Berlinskom kongresu 1878. godine,  što je još jedna potvrda pravoslavnog principa autokefalnosti  crkve o poklapanju državne granice sa crkvenom jurisdikcijom. To je ustvari crkvena teritorijalna agresija koju SPC sustavno provodi na nesrpske zemlje.

3.Valerianov memorandum dokument je Srpske Pravoslavne Crkve,  episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha koji je predan 9. srpnja 1941.godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. Da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih Srba!?

Taj  pamflet, s 24  krivotvorene fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, u inozemstvo je odnio dr. Miloš Sekulić.  Nije isključeno, da su one djelo njemačke obavještajne službe. Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257-268.; Bićanićevje tekst izazvao bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34-39. i d.)

Upravo taj dr Miloš Sekulić bio je četnički kurir od posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Apsurdno  je da taj isti Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam izrijekom svjedoči, da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo (osim pojedinačnih slučajeva) „nikakvog značajnijeg progona Srba“

Sa Valerijanovim memorandumom počinje srpsko „igranje „sa brojkama ubijenih Srba , do milijunskih  visina.

I samo logičkim zaključivanjem, ne može se u roku tri mjeseca ( od lipnja , do rujna 1941 godine) pobiti 300 000 ljudi!

4.SPC osuđena za pomaganje i poticanje na  Genocid . Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohteVölker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; postavlja se pitanje  zašto je papa Franjo dopustio da takva  Crkva suodlučuje o tome je li  veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem?[5]

„Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine  u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! „ Mirko Đorđević,[6]

5.SPC i kanonizacija Bl.Kardinala Alojzija Stepinca

Patrijarh Irinej je u intervjuu za Politiku (koji je prenijela agencija Tanjug 2. srpnja 2014.godine ) rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja 2014. godine bile ‘’veliko iznenađenje za srpske arhijereje’’, jer – ‘’da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani’’.

Licemjerno, podlo i pokvareno, jer SPC nikada nije tražila suglasnost kod proglašavanja svojih sveca-četnika koljača od drugih kršćana, a pogotovo nije od Katoličke crkve. Ali uspjeli su spriječiti kanonizaciju bl.Alojzija Stepinca do daljnjega

6.I gle pohlepe SPC-a, nije joj  bilo dovoljno redovno financiranje  je tužila RH Europskom sudu za ljudska prava, 23. srpnja 2020.   da je financijski oštećena za  zemljište  koje joj je oduzeto još u vrijeme SFRJ, a na kojem se danas nalazi hidroelektranu Peruča, kao i da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zbog retroaktivne primjene domaćih propisa.[7]

Zahtjev br. 10149/13, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, protiv Hrvatske

Taj proces SPC je izgubila.  Europski sud je prigovor SPC proglasio nedopuštenim,  jer su domaća upravna tijela imala pravo primijeniti posljednji propis koji je bio na snazi prije donošenja odluke o naknadi, a temeljem kojeg je SPC dodijeljena tri puta veća naknada od one koju bi ostvarila temeljem propisa koji je bio na snazi ranije.

7.U Rezoluciji EU Parlamenta  od 9. ožujka 2022. godine o vanjskom upletanju u sve demokratske procese u Europskoj uniji, uključujući dezinformiranje (2020/2268(INI)) [8]

U članku 121, SPC je označena kao  izvor nemira i nereda na Balkanu i glavni zastupnik Putinove ruske politike na ovim prostorima. EU Parlament je „ zabrinut zbog pokušaja Pravoslavne Crkve u zemljama kao što su Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, a posebno u njezinu entitetu Republici Srpskoj, da promiče Rusiju kao zaštitnicu tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i učvršćuje odnose između države i crkve; izražava zabrinutost zbog toga što Mađarska i Srbija pomažu Kini i Rusiji u njihovim geopolitičkim ciljevima;

8.Jasenovac je uz pomoć hrvatskih vladajućih poklonjeno sredstvo za  stigmatiziranje Hrvata.  Neprestano komemoriranje događaja iz 2.svjetskog rata, koje usput mi Hrvati plaćamo iz Proračuna, stalna su hajka na Hrvate, a i Hrvatska Vlada i Ured za nacionalne manjine „zaboravili su da je Sabor 8.listopada 1991.godine prekinuo sve državnopravne sveze sa Jugoslavijom. Tko o tom još vodi računa, ionako Hrvatsko pravosuđe nije osiguralo funkcioniranje pravne države.

Izgradnja memorijalnog centra Jasenovac –Donja Gradina, kao stalni podsjetnik na „ugroženost“ Srba i „genocidnost“ Hrvata

Ana Brnabić je najavila ulaganja u Spomen-kompleks u Donjoj Gradini kako sjećanja na nevino stradale nikada ne bi izblijedjela.

„Nastojat ćemo njegovati uspomene na žrtve Jasenovca, snažnije i odlučnije ih štititi od zaborava i iskazivati ​​poštovanje prema njima i svemu što su oni predstavljali, a značajna sredstva i energiju uložit ćemo u obnovu i izgradnju zgrade. Memorijalni centar Donja Gradina žrtvama, ali i generacijama da iz godine u godinu podsjećaju svijet na razmjere monstruoznog zločina počinjenog u Jasenovcu”,

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je posle razgovora sa poglavarom Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirijem u Beogradu da je postignut dogovor o izgradnji velikog memorijalnog centra koji će „podsećati  na sve zločine nad srpskim narodom”.

Centar će, kako je najavio Vučić, „biti izgrađen u Donjoj Gradini, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, gde je za vreme Drugog svetskog rata bio jedan od logora u okviru jasenovačkog sistema.“

“Danas smo konačno postigli dogovor, i prenosim potvrdu srpskog člana Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, o izgradnji nečega što bi trebalo da bude svesrpsko svetilište u Donjoj Gradini”, rekao je Vučić u zajedničkom obraćanju sa Porfirijem.

“Činimo to da sećanje na srpsko ime i prezime ne bude zatrto”, dodao je Vučić, navodeći da će biti uložen “veliki novac”.[9]

Srbija će, kako je rekao“ finansirati izgradnju memorijalnog centra sa 80 odsto, a Republika Srpska sa 20 procenata.“

I eto nove srbijanske „batine“ za Hrvate!

9. Izjave  patrijarha  Irineja ( 1930-2020)

Bio je na čelu Srpske pravoslavne crkve od siječnja 2010. godine do smrti 2020.godine, otvoreno je cijeli svoj život zagovarao velikosrpsku politiku.

„Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mestima“

„Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja židovskog naroda“

„Hrvati su jedini u Europi imali ustaške logore“

(Nisu mogli imati četničke logore!)

„ Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti. I dok je jedna  žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske djece od smrti, to nisu činili naši stoljetni susjedi Hrvati, koji su jedini u Europi imali dječje logore“

Papi Franji napisao je da je „ Jasenovac progutao 20.545 dječjih života“ a tu kaže 50.000 nevine djece. Nevjerojatna lakoća kojom se i nabacuje brojkama ljudskih života kao da su krumpiri, a ne ljudske duše!

„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“

„Stepinac je ustaški vikar i nacistički suradnik“

Patrijarh Irinej mjerio je po svojim mjerilima, drugačije ne zna, pa je sve ono što je radila SPC prebacio na Katoličku Crkvu.

Lili Benčik/hrvatskepravice


[1] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_12_196_3109.html#:~:text=1.%20Prihva%C4%87a%20se%20Ugovor%20izme%C4%91u%20Vlade%20Republike%20Hrvatske,Republike%20Hrvatske%2C%20Ivica%20Ra%C4%8Dan%2C%20predsjednik%20Vlade%20Repub%C2%ADlike%20Hrvatske.

[2] https://hrvatskonebo.org/2021/09/20/zahtjev-za-ponistenje-ugovora-vlade-sa-srpskom-pravoslavnom-crkvom-u-hrvatskoj/

[3] https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2021/12/02/aktualna-pitanja-predsjedniku-vlade/

[4] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_12_196_3109.html

[5] https://croexpress.eu/pogled-iz-iseljenistva-srpska-pravoslavna-crkva-podupirala-je-genocid-nad-muslimanima/

[6] https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf str129

[7]https://uredzastupnika.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti/Presude%20i%20odluke//Srpska%20Pravoslavna%20Crkva%20protiv%20Hrvatske,%20Odluka.pdf

[8] https://op.europa.eu/en/publication-detail/-/publication/917f60bc-300f-11ed-975d-01aa75ed71a1/language-hr/format-PDF 

[9] https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=495681

Istaknuto

Don Anđelko Kaćunko u Puli

Published

on

Predstavljanje knjige Otmica nevjeste 31.05 2024.

Dobra večer svima!

Predstaviti ću vam Don Kaćunka, kako ga ja zovem, a on neka govori o svojoj novoj knjizi.

Sa radom i djelovanjem Don Kaćunka upoznata sam bila preko medija.

Osobno smo se upoznali prigodom izlaska knjige hrvatske pjesnikinje koja živi u Australiji gđe Marije Dubravac.

Suprug i ja vraćajući se iz Zadra kući u Pulu  preko Like, došli smo preuzeti njenu novu knjige kod njega u Kompolje.

Srdačno nas je dočekao i upoznao sa župom i tim slabo naseljenim krajem Gacke, kako on mene ispravlja kada kažem Like.

Naravno upoznala sam Gacku i posjetila Otočac više puta;

  • Mlinice na Majerovu vrilu u Sincu iz kojeg teče Sinačka pučina, najveća desna pritoka Gacke i
  • Ribogojilište u Sincu ( dobila sam recept za pripremu pastrve, pržene na domaćoj masti , uvaljane u kukuruzno brašno pomiješano sa malo slatke crvene paprike)
  • svetišta Majke Božje Karmelske – Kuterevo

Kratki životopis

Anđelko Kaćunko rođen je u Splitu 31.srpnja 1954.Potječe iz brojne obitelji ponosne Poljičke Republike ( devetoro djece)

Nakon osnovne škole u Docu Donjem i sjemenišne klasične gimnazije završio je Teološki fakultet u Splitu i 24.lipnja 1979. zaređen za svećenika.

1980 u Zagrebu upisuje na Filozofskom fakultetu studij klasične filologije, a 1989 studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

Paralelno sa studijem angažiran je u Katoličkom zboru MI, gdje je bio direktor lista mladih i izdavačke djelatnosti zajednice MI.( Zajednica MI predstavila je u Puli 2019. je knjige Milovani-Mate Krajine)

1999, preuzeo  je dužnost kancelara  u Vojnom ordinarijatu, bio kapelan u MUP-u i Ravnateljstvu policije, da bi od 2008 bio premješten u Gospičko-senjsku biskupiju i od 2011-2021 bio župnik u Župi Kompolje, Brlog i Vratnik. Sada je na dužnosti  župnog vikara u Župi Presvetog Trojstva u Otočcu.

Njegov  literarni opus je veoma bogat, od brojnih članaka i kolumni  u Fokusu, Hrvatskom slovu, Vjesniku, Areni  do Hrvatskog tjednika.

Aktivan je i u Katoličkim medijima; IKA, Glasu Koncila…

Sudjelovao je u izradi monografije „ Vojni ordinarijat u RH“ (2007) i monografije „ Kompolje-mjesto i župa“ (2021)

Napisao je samostalno dvanaest knjiga, neke ćete imati prigodu kupiti nakon predstavljanja,  a sa akademikom Josipom Pečarićem knjige o pjesnikinji Mariji Dubravac i biskupu dr.sc. Mile Bogoviću.

U svezi sa akademikom Pečarićem moram spomenuti da smo akademik Pečarić i ja  u suradnji napisali dvije e-knjige:

  1. Dopisivanje s Lili Benčik o Istri

file:///C:/Users/Lili/Documents/BENCIK%23%20knjiga.pdf

  • knjigu PUPOVAC, o radu i protuhrvatskom djelovanju predsjednika SNV-a i SDSS-a Milorada Pupovca

pupovac2-1.pdf (hrvatskepraviceblog.com)

Moram napomenuti da se don Kaćunko bavi i glazbom. Uglazbio je pjesmu Marije Dubravac HIMNA VATRENIMA

Čitanje pjesama  Marije Dubravac o don Kaćunku iz zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE,  izdane uz pedesetu obljetnicu života u tuđini.

Don Anđelko Kaćunko

Puku zbori „MOLI -RADI-RODI…To je njegova preporuka kao duhovnika!

U to je zbirci i pjesma posvećena meni pod naslovom „ Jednoj lijepoj ruži Hrvatskoj“

Lili Benčik, tajnica Udruge KRIŽ

Osvrt fra Đure Hontića, župnika Župe Sv. Ivana Krstitelja u Puli:

U samom predstavljanju knjige „Otmica nevjeste“, don Kaćunko je najprije spomenu kako je došlo uopće do ideje da je on kao novinar počeo pisati knjige, bilo je to na poticaj profesorice Manje Kostelac-Gomerčić, čija je „Baštinica“ izdavač knjige „Otmice nevjeste“.

U prvom dijelu Kaćunko donosi deset pripovijedaka. Prvih osam priča nastalo je u okviru literarnog ciklusa Otočki koronameron (kao nastavak projekta Otočki dekameron), u kojem je dvadesetak sudionika pisalo priče tijekom korona pandemije, a dvije zadnje napisane su poslije. Cijelo ovo djelo možemo svrstati u žanr književne satire i književnog humora. U drugom dijelu ove knjige, Kaćunko pod pseudonimom ženskog autora vrlo dojmljivo komentira društvena, politička i crkvena zbivanja u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj. Riječ je o deset jedinstvenih pripovijedaka, koje su “pisane pretežito u dijalektu, jednostavno, prohodno, živahno i aktualno. Ovdje je riječ o kolumnama, a one su bile svojedobno objavljene u mjesečniku grada Solina.

Nadalje spomenuo je don Kaćunko da je u tome drugom dijelu nazvanom Cro Nikine priče-kolumne, koje je autor godinu dana pisao za Solinsku kroniku pod pseudonimom Cro Nika, izuzetno zanimljive i duhovite, a ostvarene su trima elementima. Uzevši naoko ‘slabi’ lik, srednjoškolsku profesoricu koja često govori da nešto ne zna ili ne razumije, dobio je lik s kojim se većina nas može poistovjetiti, jer ni mi često ne razumijemo što se to događa u svijetu oko nas i tko zapravo vuče konce. S druge strane dobio je osobu koja može javno reći ono što većina ljudi misli, dakle zagovarati vrijednosti, one kršćanske, domoljubne, obiteljske, i čuditi se, a ponekad i plašiti, nadolazećim rušenjima svega toga.

Budući da don Kaćunko kao svećenik – što je u našem društvu doživljeno kao pozicija moći i kome se svaka riječ procjenjuje kao da je Božja objava pa i kada neprestano napada – u svojemu nastupu ne može na taj način istupati, on to čini kroz ženski ‘alter ego’.

Don Anđelko, u prvi plan stavlja ono bitno: dobro čovjeka, dobro bližnjega, što je uvijek prva zadaća kršćanina, poglavito katolika, bio laik ili svećenik. Ovdje nam je dao svježu i poletnu misao, sazdanu od različitih motiva i tema okupljenih oko intrigantna naslova „Otmica nevjeste“.

Na kraju je don Kaćunko protumačio, da je u stvari ta nevjesta rijeka Gacka, na što nas navodi slika rijeke na naslovnici. Jer rijeku Gacku neki su htjeli oteti, ali zapravo ta nevjesta je naša Hrvatska, koja prolazi kroz različite poteškoće na području vjere i morala, obiteljskih i socijalnih odnosa, ali i svih drugih područja ljudskoga, narodnog i crkvenog života. Stoga na nama nije samo da kukamo nego da postanemo svjesni svoga kršćanskog dostojanstva i poziva na suradnju s Bogom za dobro čovjeka i ovoga svijeta.

Continue Reading

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved