Hrvatska baština

Hrvatske povijesne postrojbe

Published

3 godine ago

7 travnja, 2021

mjukic

Slika 1. Hrvatske povijesne postrojbe (MJ)

Hrvatske povijesne vojne i druge postrojbe: Bjelovarski graničari – Husari 1756., , Gradska straža Požega, Hajdučka družina Mijata Tomića Tomislavgrad, Kliški uskoci, Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić, Samoborska narodna garda, Svetonedjeljska garda Petar II. Erdodi, Trenkovi panduri Požega, Turopoljski banderij, Dubrovački trombunjeri, Frankopanska garda Ogulin, Gradska straža Bakar 1848., Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809., Karlovačka građanska garda, Keglevićeva straža Kostel, Kravat pukovnija, Križevačka djevojačka straža, Počasna sokolska garda Osijek, Varaždinska građanska garda, Varaždinska husarska graničarska pukovnija, Zrinska garda Čakovec, Viteška udruga Kumpanjija Smokvica, Gospićka garda Vukovi, Povijesna postrojba Ivanić-Grad, Koprivnički mušketiri i haramije, Otočki graničari, Rapski samostreličari, Senjski uskoci, Serežani – stari graničari, Sokolska garda – Vinkovci, Šibenska gradska straža, Vitezovi vranski – Pakoštane, i drugi.

Varaždinska građanska garda

Varaždinska građanska garda, popularno znana „Purgari“, povijesna je građanska postrojba koja je svoj prvi poznati status, pod nazivom „Cesarska i kraljevska poveljna građanska četa“, dobila još 1750. godine od austrougarske carice i kraljice Marije Terezije. Uvrštenjem u gradski statut carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva te joj propisala status i obaveze. Stoga se godine 1750. smatra godinom službenoga utemeljenja Varaždinske građanske garde.

Odore Varaždinske građanske garde u današnjem obliku postoje od 1836. godine. Odora je pruskog kroja i kao takva je ostala nepromijenjena do današnjeg dana. Dvije posebnosti koje ističu odoru Varaždinske građanske garde su kapa i „medvedova capa“.

Unutar Varaždinske građanske garde postojale su dvije jedinice, grenadiri i fiziliri. Razlike u odorama uočavale su se po kapi i po „remenima“. Grenadirska kapa bila je visoka s upečatljivim simbolom granate na sredini, dok je fizilirska kapa bila niža s upečatljivim grbom Hrvatske. Osim po kapi grenadiri su se razlikovali i po tome što su imali uprtnjače (s ukrižena dva remena), dok su fiziliri imali opasač. „Medvedova capa“ simbol je koji se nalazi na krajevima rukava surke, a označava odnos snaga Napoleona i Varaždinske građanske garde. Šest vodoravnih pruga označava jedinice Napoleonove vojske, dok jedna okomita označava jedinicu Varaždinske građanske garde. Upravo zbog toga što je Varaždinska građanska garda nadmašila Napoleonove snage, ovaj simbol je uvršten na samu odoru. Odore pripadnika Varaždinske građanske garde podijeljene su u tri kategorije: časničke odore, dočasničke odore i gardističke odore.

Varaždinska husarska graničarska pukovnija

Varaždinsku husarsku graničarsku pukovniju osnovao je princ Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen (1702. – 1787.) nakon reorganizacije Vojne krajine i ustanovljavanja Karlovačkog, Varaždinskog, Banskog i Slavonskog generalata. Pukovnija je 1756. ratovala u Saskoj, 1757. u Češkoj, od 1758. do 1761. izvršavala je zadaće ophodnje u Saskoj, 1762. borila se kod Lužica u Poljskoj, 1778. ratovala je u Češkoj i Njemačkoj. Uvedena je 1769. u konjanički popis carske Habsburške vojske kao Konjanička pukovnija br. 41, a od 1780. do 1786. sve su husarske granične pukovnije ugašene.

Husarska odora sastojala se od kalpaka (krznena kapa), dolame (kratki kaput), kićene bluze, pletenog pojasa, hlača, čizama, kožnatog remena s fišeklijom (nabojnjača), a specifičan dodatak bila je kravata. Boje odore, znakovlje i detalji određeni su uredbom Marije Terezije tek 1767. godine, a dotad su ovisili o vlasniku postrojbe i njegovu imovinskom stanju. Husari su nosili sablju, karabin i kubure na sedlu te koplje duljine 220 cm.

Varaždinski husari spominju se i od 1874. do 1919. kao 10. husarska domobranska pukovnija, a sudjelovali su u borbama u Bosni i Hercegovini 1878., bitkama u Prvom svjetskom ratu te oslobađanju Međimurja 1918. godine.

Varaždinska husarska graničarska pukovnija osnovana je 2006. godine kao Udruga građana Husarska garda Varaždinske županije, a 2014. zbog povijesne utemeljenosti mijenja ime u Varaždinska husarska graničarska pukovnija.

Počasna sokolska garda Osijek

Počasna sokolska garda Osijek počasna je povijesna postrojba koja djeluje unutar udruge Hrvatski sokol Osječko-baranjske županije Osijek. Rad Udruge obnovljen je 1995. godine i uglavnom slijedi tradiciju počasne garde Hrvatskog sokola osnovane 1896. godine u Osijeku.

Hrvatski sokol obilježava svoj dan 30. travnja u spomen na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana. Dan Počasne garde slavi se 21. ožujka u spomen na dan 1848. godine kada je uspostavljena Đačka straža ili počasna garda Hrvatski sokol, koja je čuvala i bana Josipa Jelačića.

Dan zastave Hrvatskog sokola obilježava se 16. rujna u spomen na dan kada su 1896. hrvatski sveučilištarci, pod zastavom Hrvatskog sokolskog saveza i pod vodstvom Stjepana Radića i Vladimira Vidrića, spalili mađarsku zastavu ne podržavajući tadašnji režim.

Križevačka djevojačka straža

Križevačka djevojačka straža je povijesna hrvatska vojna postrojba. Križevačka djevojačka straža prvi se je put sastala 11. srpnja 1848. godine kad se je na proputovanju u Križevcima nakratko zadržao hrvatski ban Josip Jelačić. Djevojačka se straža postavila na ulazu u biskupski dvor. Činile su je naoružane domorodne Križevčanke. Bana su čuvale tijekom cijeloga njegova zadržavanja u Križevcima.

Straža je obnovljena 2008. godine pod vodstvom Marije Škrlec. Od ožujka 2011. godine članice su Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske. Godine 2016. primljena je u Beču u punopravano članstvo Europskog savjeta povijesnih postrojbi kao treća članica iz Hrvatske te jedina ženska postrojba. Jedina je ženska povijesna postrojba na svijetu ovakve vrste.

Slika 2. Križevačka djevojačka straža (MJ)

Keglevićeva straža Kostel

Keglevićeva straža Kostel je počasno-povijesna postrojba Krapinsko-zagorske županije. Osnovana je 12. ožujka 2001. godine unutar Kluba „Kostelska pištola“.

Izrasla je iz tradicije osobnih čuvara grofova Keglevića od Bužima, o čemu prvi povijesni trag datira s početka 1523. godine. Te je godine Juraj Brandenburški prodao Petru Kegleviću od Bužima grad i posjed Kostel za 13 000 forinti, nakon čega on postaje glavno sjedište velikaške obitelji. Petar Keglević držao je u gradu posadu oboružanu „pištolama“ koja je nadzirala ceste prema susjednoj Štajerskoj. U čast Isusova uskrsnuća Petar Keglević slao je naoružanu stražu da u noći s Velike subote na Uskrs čuva grob Isusa Krista te se ujutro nakon izlaska iz crkve slavilo pucnjevima iz pištola. Običaj uskrsnog pucanja, „streljanja iz pištole“, u Kostelu podno starog grada – kaštela Kostelgrada proglašen je 2012. nematerijalnim kulturnim dobrom, uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske i stavljen pod odgovarajući sustav zaštite i očuvanja kulturnih dobara.

Keglevićeva straža službena je počasna postrojba Krapinsko-zagorske županije od 19. prosinca 2008. Član je Saveza povijesnih postrojba hrvatske vojske, organizator smotre kuburaških društava Krapinsko-zagorske županije i član Europskog saveza povijesnih postrojbi.

Slika 3. Keglević straža Kostel (MJ)

Karlovačka građanska garda

Premda nema pouzdanih podataka o datumu, pretpostavlja se da je Karlovačka građanska garda osnovana 1765. godine. Od tada pa do 1850., kad je raspuštena, imala je važnu ulogu u karlovačkoj povijesti.

Već se 1803. zbog opasnosti od Francuza postrojba povećava na četiri kumpanije. Svaka je imala 250 momaka, a bile su pod zapovjedništvom kapetana Ivana Kreča. Grad Karlovac u to je doba bio osmišljen kao vojna utvrda – bio je sjedište brojnih pukovnija i svih rodova vojske, a nakon osnivanja i sjedište Karlovačke građanske garde.

Garda je preustrojena 20. kolovoza 1813. godine. Dolaskom Francuza u grad gardisti dobivaju nove odore koje su nabavljali sami, a puške i sablje kojima su bili naoružani nabavljala je gradska općina. Kolika je bila popularnost i važnost Garde vidi se i iz činjenice da je obrtnik mogao otvoriti obrt u gradu tek ukoliko je barem nekoliko godina u njoj služio.

Zastava Garde blagoslovljena je 8. rujna 1840., a svjedok blagoslovu bio je grof Janko Drašković. Na jednoj strani zastave bio je grb Karlovca i tekst Ljubav domovini, a na drugoj grb kralja Ferdinanda I. i tekst Vjernost kralju.

Garda se 1848. ponovno preustrojava. Njezini pripadnici nose hrvatska obilježja, a zapovjednik je bio ugledni karlovački trgovac Hinko Davilla. No, nastankom novih političkih prilika i uvođenjem apsolutizma oko 1851. potpuno se gasi i idućih 145 godina nema zapisa o njezinu postojanju.

Slika 4. Karlovačka građanska garda (MJ)

Karlovačka građanska garda je povijesno-protokolarna postrojba grada Karlovca. U današnjem sastavu djeluje od 1996., kada je osnovana Odlukom Gradskog vijeća grada Karlovca, na inicijativu pripadnika 110. brigade Hrvatske vojske. Garda je članica Saveza povijesnih postrojba hrvatske vojske, a 2015. primljena je i u Savez europskih povijesnih vojnih postrojba.

Prvo postrojavanje bilo je na sam Dan grada Karlovca 13. srpnja 1996. godine.

Gradska straža Bakar 1848.

Povijest Gradske straže počinje u travnju 1779. kad je kraljica Marija Terezija Bakru dodijelila povelju kojom ga proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Jedna je od povlastica tog statusa bilo i pravo da u gradskoj službi, uz ostale činovnike, bude i šest gradskih stražara na čelu s desetnikom (Militia urbana). Sve do 1918. i raspada Austro-Ugarske Monarhije Gradska straža ispunjavala je svoju zadaću čuvanja javnoga reda i mira te stražarenja ispred vrata dvorane u kojoj su se održavale sjednice Kapitalnog (gradskog) vijeća.

Revolucionarne 1848. godine bakarska je Gradska straža, onda nazivana Narodna straža, odigrala važnu ulogu u događajima koji su omogućili pripajanje Rijeke tadašnjoj Banskoj Hrvatskoj. Tad se, naime, oko 150 pripadnika bakarske Narodne straže pridružilo ulasku u Rijeku pod vrhovnim vodstvom Josipa pl. Bunjevca, nakon čega je Rijeka i pridružena Banskoj Hrvatskoj. Odred Narodne straže iz Bakra vodio je odvjetnik Avelin Ćepulić koji se poslije istaknuo i u političkom životu Hrvatske kao borac protiv pristizanja Mađara na hrvatsku obalu.

Gradska straža Bakar 1848. osnovana je 2009. godine kao udruga povijesne postrojbe hrvatske vojske koja svojim djelovanjem i nastupima oživljava dijelove bogate hrvatske povijesti i vojne tradicije grada Bakra.

Frankopanska garda Ogulin

Frankopanska garda Ogulina kao udruga osnovana je 30. svibnja 2004. u spomen na postrojbu koja se prvi put spominje 1553. godine. Želja osnivača bila je da se očuvaju i novim generacijama prenesu dijelovi prošlosti i vojne povijesti toga kraja. Ime je dobila po osnivaču grada Ogulina Bernardinu Frankopanu, sinu kneza Stjepana Frankopana, vlastelina Modruškog. U njegovo su vrijeme i nastale prve vojne formacije na tim prostorima.

Frankopanska garda Ogulin čuva i njeguje tradicionalnu odoru i oružje iz doba Vojne krajine, a sadašnja je odora iz vremena Ogulinske pukovnije. Njom je, za vrijeme svojeg službovanja u Ogulinu, zapovijedao ban Josip Jelačić.

Dubrovački trombunjeri

Dubrovački trombunjeri su povijesna vojna postrojba, po predaji utemeljena 1417. godine. Naoružani su posebnim vatrenim oružjem nazvanim trombuni.

Iz šesnaestoga stoljeća potječu najraniji povijesni zapisi o bratovštini bombardijera čije je sjedište u to vijeme bila crkva svetog Sebastijana uz Dominikanski samostan gdje je bio smješten i oltar posvećen njihovoj zaštitnici svetoj Barbari. Mnogi trombuni koji su i danas u upotrebi izliveni su 1929. godine u Vinkovcima. Trajno su djelovali do Prvoga svjetskog rata s prekidima tijekom austrijske vlasti. U novije vrijeme rad su obnovili 1970. godine. Dio su zaštićene nematerijalne svjetske baštine.

Slika 5. Dubrovački trombunjeri (MJ)

Zrinska garda Čakovec

Garda je stolovala u Čakovcu od 1546. do 1670. godine. Želja je osnivača Udruge da se ne zatre spomen na članove obitelji Zrinski, već da i budući naraštaji u njihovoj domovini i izvan nje časte njihova djela i uče kako se njeguje čovjekoljublje, poštuje obitelj i brani dom te čuva domoljublje i bogoljublje. Svojim aktivnostima Udruga želi promovirati i turistički afirmirati Čakovec kao grad Zrinskih i Međimurje kao županiju Zrinskih. Zrinska garda Čakovec hrvatska je udruga osnovana 30. travnja 2001. s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Zrinski.

U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarskim orkestrom u povijesnim odorama iz vremena Zrinskih.

Slika 6. Zrinska garda Čakovec (MJ)

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809.

Tradicija Bokeljske mornarice u najvećoj je mjeri izražena u tradicionalnoj Proslavi sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora, koja svoje korijene vuče još iz 809. godine kad su kotorski mornari prenijeli moći sveca s mletačkoga broda u Kotor. Taj su običaj Bokelji donijeli sa sobom u Hrvatsku i prakticiraju ga od 1924., kad su u Zagrebu osnovali svoju zavičajnu udrugu. Kulturološke vrijednosti te tradicije prepoznate su i danas, tako da je Proslava sv. Tripuna, način kako je obilježavaju Bokelji u Hrvatskoj, upisana u registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809. u Hrvatskoj baštinica je tradicije Bokeljske mornarice koja je, prema predaji, osnovana prije dvanaest stoljeća u Kotoru, u Boki kotorskoj, današnjoj Crnoj Gori. U Zagrebu je Društvo „Bokeljska mornarica“ 1991. reorganizirano u udrugu Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809., koja kao središnja organizacija u Republici Hrvatskoj (podružnice ima u Puli, Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku) okuplja Bokelje, njeguje zavičajne tradicije i surađuje s društvom u Kotoru. Prvo Društvo „Bokeljska mornarica“ u Hrvatskoj osnovano je u Zagrebu 1956. godine. Desetak godina poslije osnovano je u Rijeci i Splitu. Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Hrvati koji su pod pritiskom morali napustili Boku osnovali su iste udruge u Puli i Dubrovniku.

Pet bratovština bokeljskih Hrvata djeluju po istim nazivom: Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809. te su pod zajedničkom krilaticom „Fides et honor!“ (lat. vjera i čast!).

Izvori: Saveza povijesnih postrojba hrvatske vojske, hrvatski-vojnik.hr, Lada Puljizević

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

7 mjeseci ago

11 studenoga, 2023

mjukic

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice), Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk, Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

7 mjeseci ago

9 studenoga, 2023

mjukic

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu: Ribarska noć, Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.