Književnost ljudi hrvatskog podrijetla na jeziku domicilne zemlje danas je možda najsustavnije poznata u SAD-u, gdje niz pisaca osvaja sam vrh suvremenog američkog književnog izraza

kao primjerice Melissa Milich, Anthony Mlikotin, Josip Novakovich i Mary Helen Stefaniak

A gdje sve hrvatska noga nije stala?, pita se u knjizi Hrvati i Amerika dr. Ljubomir Antić. “Koračala je vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država… Navlačila je gumenu čizmu louisijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitana, ali je gazila i prljave podove saloona i bordinghousea…”. S tom hrvatskom nogom išlo je i hrvatsko tijelo, pa tako i duša i nagon za stvaranjem. Bogatstva koja nam je ostavio taj stvaralački duh jedva možemo i naslutiti. Onima koji su vladali Hrvatskom iseljeništvo je služilo kao krava-muzara, odnosno za zgodne političke igrice, prema potrebi hvaleći prekomorske Hrvate kao stupove društva ili ih kudeći kao izvor svih zala i neuspjeha domovinskih vlasti.

A dijaspora zna vrlo malo o sebi samoj. Odnosno, zajednice u zemljama gdje žive Hrvati nisu međusobno povezane, već ako neke veze i postoje, ostvaruju su radijalno via Zagreb (Zagreb -Pittsburgh, Zagreb – Sidney, Zagreb – Buenos Aires…) a ne izravno, obrubno (Pittsburgh – Toronto – Bern – Johannesburg – Melbourne – Auckland – Antofagasta…). Postoji i jezična barijera. Možda tek malo više od polovine svih ljudi hrvatskog podrijetla u svijetu govori hrvatski što, dakako, otežava komunikaciju između naših velikih anglofonih, hispanofonih i eurofonih (primarno germanofonih) zajednica. U takvoj situaciji, daleko smo od nekog sustavnijeg pogleda na kulturu i stvaralaštvo iseljene Hrvatske.

Ipak se zadnjih godina ponešto doznalo o hrvatskim stvarateljima, posebice u Sjevernoj i Latinskoj Americi, i to ponajviše o piscima koji pišu materinjim jezikom zemlje u kojoj žive ili u kojoj su se rodili. Pojavili su se osvrti i prijevodi u tjednicima i mjesečnicima, razgovori s ponekim od tih u vlastitim zemljama često uvaženim perima, pa konačno i knjige u prijevodu. Tako je domovina, a donekle i sama dijaspora, privirila kroz pukotinu u velu i naslutila što se iza njega krije.

Iako vjerojatno ne najbogatija, ta književnost ljudi hrvatskog podrijetla na “stranom” jeziku danas je možda najsustavnije poznata u SAD-u. To zahvaljujemo činjenici da je ta druga po veličini zajednica hrvatskog naroda odigrala važnu ulogu tijekom Domovinskoga rata, da je u tom procesu stekla novu samosvijest i osjećaj identiteta, i da je novim očima pogledala na samu sebe. Kad je Hrvatska bratska zajednica slavila 1994. stogodišnjicu postojanja, organizirala je zajedno s Nacionalnom federacijom američkih Hrvata književni natječaj rezultati kojeg su objavljeni i tiskani u njenom glasilu Zajedničaru, te su kasnije poslužili kao temelj za domovinsko izdanje u vidu trećeg broja “Korabljice” (“Iz književnosti američkih Hrvata”, 1997).

Natječaj je otkrio da američki Hrvati imaju niz pera u samom vrhu suvremene američke književnosti. Toj jezgri pridružila su se kasnije još neka imena, a materijalu dostupnom hrvatskom čitatelju zbirka priča Josipa Novakovicha Grimizne usne (Meandar, Zagreb, 2000). Danas možemo slobodno ustvrditi da su se četiri američka Hrvata probila u sam vrh suvremenog američkog književnog izraza. To su, abecednim redom, Melissa Milich, Anthony Mlikotin, Josip Novakovich i Mary Helen Stefaniak.

Dok ih združuje uspješno zaogrtanje njihovog književnog dara engleskim riječima, životni im se putevi uvelike razlikuju. Novakovich i Mlikotin su rođeni u Hrvatskoj i u potpunosti su bilingvalni. Mlikotin ima iza sebe gotovo pola stoljeća američkog staža, Novakovich četvrt. Obojica su došli kao studenti, obojica su nastavili karijere unutar akademskog okvira kao sveučilišni nastavnici. Obojicu privlači filozofija, no dok kod Mlikotina ona ostaje okosnica njegovog znanstvenog rada (zapažena studija o Nietzscheu) i duhovnih pustolovina koje su sržMlikotinove književnosti, kod Novakovicha čitanje Kanta u sumnjivom engleskom prijevodu vodi do “ljubavi prema dobro napisanom tekstu i ljubavi prema engleskom jeziku” – i do njegove transformacije u vještog pripovjedača. Za razliku od Mlikotina, Novakovich ima i američke korijene. Njegova je majka rođena u Clevelandu i tako je odlučio da “ako trebam usavršiti jezik bolje da to bude engleski”. Mlikotinova je karijera izrazito akademska, uvaženog profesora slavistike i filozofije na University of Southern California, stručnjaka za rusku književnost, za Turgenjeva, i Henryja Jamesa. Novakovich podučava umijeće pisanja na Universityju of Cincinnati. Na tu je temu objavio i dva popularna priručnika.

Melissa Milich i Mary Helen Stefaniak rođene su Amerikanke. Milich pripada kompaktnoj skupini obalnih Hrvata, ponajviše Konavljana (Melissini preci dolaze iz Močića, danas netom uz dubrovačku zračnu luku) u Watsonvilleu u Kaliforniji. Profesionalni je pisac i novinar. Stefaniak je posebno zanimljiv slučaj. Njeni su podrijetlom iz Novog Sela s onu stranu Drave preko puta Virovitice, dakle pripadnici hrvatske manjine u Mađarskoj. Poput Novakovicha, Mary Helen podučava umijeće pisanja – na Creighton Universityju u Omahi Nebraska, a tijekom života bavila se svima i svačime – radila je kao prodavačica, model, nogometni trener, turistički vodič, urednik… Rodom je iz etničkih slumova industrijskog Milwaukeeja gdje je odrasla uz Poljake, Srbe, Kašube, Slovence… što se sve zrcali u slikovitom šarenilu njene proze.

Amerika je s velikim oduševljenjem prihvatila ovaj naš šaroliki kvartet. “Kakvo li je veselje čitati te priče!,” uskliknula je američka spisateljica Sharon Oard Warner u vezi zbirke priča Mary Helen Stefaniak Self-Storage and Other Stories (1997). “Ispredene iz pređe svakodnevnog života, pažljivo su složene, ispletene s ljubavlju i tu i tamo dodirnute čarobnim štapićem svijeta čudesa”. A pisac Robert Alexander hvali istu zbirku kao “onu rijetku knjigu koja se ponekad pojavi i ne može se ispustiti iz ruku”. To se oduševljenje odražava i u Hrvatskoj. Borben Vladović u uvodu “Korabljici 3” točno zapaža da je prilog Mary Helen Stefaniak, “Holivudsko zubalo”, “po svojoj književnoj kakvoći antološka novela”. “Moje su priče, priče o povezivanju?, kaže Mary Helen, “o ljudima koji uspješno svladavaju prepreke koje gradimo između sebe”. One su također “priče o susjedstvima… Portreti susjedskih zajednica i priče o tome kako te ili služe ili ne uspijevaju služiti ljude koji u njima žive”. Kao dijete viešeetničkog Milwaukeeja (“Tata je zvao naše susjedstvo Mali UN”) Mary Helen je odrasla gledajući, slušajući, pamteći. No nije ostala duhovno u tom etničkom getu, u koji po naravi i intelektu nikad nije ni spadala. Preko njega ušla je u glavnu struju američkog društva i književnog izraza.

Za razliku od prekrasne topline Mary Helen Stefaniak, glavno lice priče “Neprijatelj” Josipa Novakovicha otvoreno kaže, dok se raspada pod najezdom mikroorganizama: “Znam da moja priča nije lijepa”. I američki kritižari su zapazili da veličina Novakovichevog pisanja ne leži u “ljepoti”. Novakovicheva knjiga Salvation and Other Disasters je najljepša zbirka “teških kratkih priča koje ćete ikada pročitati”, piše Bellingham Herald. Anerički se književni establishment složio i zasuo Novakovicha izuzetnim mlazom priznanja i nagrada. U jednom od osvrta na Novakovichevu prozu piše: “Novakovich je hrvatski pisac, no srećom je postao i američki pisac”. Zaista veliki kompliment, koji i nije točan jer Novakovich se pojavio i stasao kao američki pisac, koji ovih dana postaje i dio hrvatske književnosti kroz pojavu Grimiznih usana, i ne baš najčvršćim obečanjem da će usavršiti i hrvatski i pojaviti se s izvornim tekstovima na hrvatskom. Hrvatski se establishment složio s američkim. Novakovich je u Hrvatskoj pobudio nemalu senzaciju i nema tih novina koje nisu s njim objavile razgovor.

Fascinacija Novakovichem leži najvjerojatnije u pojavi njegovih ratnih priča, rata doživljenog iz udaljenosti od desetak tisuća kilometara – što je nekad teže i bolnije nego iz blizine. Iako Novakovich nije jedini američki Hrvat koji piše na tu temu, on je to napisao na engleskom, u istaknutim časopisima i u duhu koji Amerika razumije, a koji je i duh njegovog vlastitog svjetonazora: da u ratu nema pobjednika osim smrti i vatre (iako Novakovich ne pada u stupicu formule “isti-isti”), da strašno božanstvo, apsurdni slučaj vlada našim sudbinama, da se ljubav rastače pod napadima ljubomore. A apsurd guta i samo zlo po dubokom uvjerenju ovog suvremenog Hyeronimusa Boscha za tastaturom kompjutora.

Melissa Milich je zacijelo “najtvrđa” unutar četvorice u smislu profesionalnog odnosa prema pisanoj riječi. Od 1992. ima svoju kolumnu u mjesnim novinama, a dobavlja i tekstove za stripove poput onog o doživljajima SFOR-a u Bosni i Hercegovini. Profesionalno poštenje u slaganju riječi koje resi dobrog novinara jasno je prisutno u prozi, pa i u pjesništvu, ove naše iseljene Konavoke. Poštenje s kojim se priznaje da se zaboravilo vlastiti jezik (“Mare”, znači li to “more”…”, pita se pjesnikinja u “Pismu iz Močića” – na što joj moramo odgovoriti niječno), običaje pa i sposobnost snalaženja u vilinskom pejsažu nestvarnosti nedoživljenog, ili možda ponovo doživljavanog djetinjstva pri posjetima Konavlima. Taj suptilni odnos dubokog poštovanja duhova prošlosti, ali bez padanja u proskinezu, prepoznala je američka kritika. Nagradila je Melissu Milich prvom nagradom magazina Writer’s Digest (1993) na kojem je sudjelovalo sedam tisuća pisaca!

Književnu kritiku možda i nije lako usmjeriti na stranice Anthonyja Mlikotina. Čini mi se da se i on sam malo začudio kad sam mu rekao, a tako i napisao, da su njegove filozofske ispovijedi, Journey of a Soul, 1996, i Diary of a Troubled Mind (1999), novelističke, odnosno romaneskne konstrukcije, u kojima se misli ukručuju u likove tvarnih, suprostavljenih protagonista u dramatskom sukobu koji dere psihu njihovog vlasnika (“Živjeti je opasno. Opasno po egzistenciju, opasno po duševni mir, opasno po mogućnost izražavanja vlastita talenta. Ima nas previše, želje su velike, mogućnosti su male…”). Tristine Rainer, voditeljica Centra za autobiografske studije, pozdravila je Mlikotina kao “zemlji bliskog mistika, intelektualno i etički beskompromisno čistog, i primamljivo ironičnog; njegov nezaboravni glas neće ugodno zazvučati u novom mileniju”. A kritičarka Debra Fasciano, sluteći unutarnju dramsku napetost Mlikotinovog svijeta piše: “Čak i u odjeljcima gdje se autor zamrzava u sumnji ili akutnoj samoći, osjećam da Mlikotin piše kako bi se združio s drugima i s njima podijelio vlastito ja.

Još 1990., u prijateljskom razgovoru s velikim poznavateljem književnosti u hrvatskom iseljeništvu, dr. Šimunom Šitom Ćorićem, postavio sam pitanje: ako u svijetu ima ljudi hrvatskog podrijetla koji pišu jezikom zemlje u koju su odselili ili u kojoj su se rodili, pripadaju li oni hrvatskoj knjiženosti? Je li jezik odlučan, ili tek jedan, makar i vrlo važan čimbenik? Nisu li Irci izgubili jezik, no ne i nacionalni identitet? Je li “narodnost”, “etničnost” važnija od jezika? I kako li se pokazuje? Neki vrhunski hrvatski pisci pisali su latinski. Na latinskom su upravo stvorili svoja najpoznatija dijela, svoje “bestsellere”. No nitko neće poreči Hrvatima Marka Marulića ili Ivana Česmičkog! Dakle?

Svi članovi naše četvorke imaju ponešto izrazito “etnički” hrvatskog. U navedenoj zbirci priča Mary Helen Stefaniak, samo jedna priča, “America the Beautiful”, opisuje hrvatsko “etničko” iskustvo. “Rodila sam (se) i odrasla u tom radničkom susjedstvu… Pripadali smo Slovenskoj loži i Mađarskoj župi. Bilo je tamo i Meksikanaca, američkih Indijanaca, no ponajviše ljudi porijeklom iz istočne Europe”. Ukratko – Amerika, “America the Beautiful”, Amerika srednjeg staleža koju s toliko osjećaja i ljubavi spisateljica predstavlja u svojim pričama. Hrvatska zajednica nije ništa manje američka nego zajednice američkih Poljaka, Armenaca ili Kineza. Od kojih se razlikujemo, ako to želimo, kroz naše posebno etničko podrijetlo. Kao i oni svi, mi smo Amerikanci; ali i Hrvati. Zanimljivo je da Mary Helen Stefaniak upravo dovršava ciklus od tri kraća romana, koji se događaju u Milwaukeeju i Novom Selu. Jedan je već izašao u proljeće 2000.

U većini Novakovichevih priča već u prvim rečenicama prepoznajemo izravno ili neizravno Hrvatsku “Ne tako davno u hrvatskom gradu Nižegradu…”. To osobito vrijedi za one nedavne, nadahnute stvarnošću rata. “Zbog rata u posljednje vrijeme ima mnogo ratnih priča. Ranije, priča iz djetinjstva. Priča o našim iseljenicima, o tome kako se snalaze, ili, točnije rečeno kako se ne snalaze u Americi”. Ipak, autor upozorava: “To su priče o međuljudskim odnosima – nadmetanju, izdaji, zavisti, ljubomori… Dakle, širok spektar ljudskog iskustva. Ne znam što će se događati u budućnosti. Vraćam se i na američke teme, a ako ovdje ne bude neke velike krize, ponovo ću se baviti i onim što se događa u Americi”.

Kao uvaženi sveučilišni nastavnik, teoretičar književnosti i filozof, Anthony Mlikotin je “najkozmopolitanskiji” član četvorke. No glas Hrvatske ne šuti i svojim javljanjem začinje specifični osjećaj krivnje: “Je li moja hrvatska pozadina (jezik, kultura, narod) destruktivna nostalgija? Jesam li bio ‘nacionalno neodgovoran’ kad se nisam specijalizirao u hrvatskim studijima? Ili sam bio isuviše slab da izložim izgubljenu prošlost s toliko slatkih uspomena? Da li da se okrivljujem zbog toga? Kako bilo da bilo, sada je prekasno”. A u agonu koji je sržMlikotinovih duhovnih pustolovina glas Amerike odgovara: “Amerika postaje sve većom u mojim vizijama. I to je dobro, jer ja živim u toj zemlji”.

Za Mlikotina Hrvatska je često pitanje potiskivanja. Za Melissu Milich, otkrića. I to specifičnog, u kojem se tradicija kompaktne konavljanske zajednice u Watsonvilleu osnažuje doživljajem na izvoru: “Bila sam na nebu. Bila sam u Hrvatskoj. Bila sam izgubljena… Pronašla sam svoje korijene. A tada sam shvatila da sam se izgubila”. Metafizički pronalazak, diktiran ciljem puta, i stvarno gubljenje u masliniku nad obalnim stijenama u koje biju valovi. I komentar bratića Joze, koji dolazi iz tame kao spasitelj: “Ho, ho, ho, smiješna Amerikanka” (“Ljekovitost maslinova ulja”). Raj koji ne smije postati stvarnost, jer ga (više) ne razumijemo.

U njezinoj kuhinji ukus limuna,
miris vina iz bačve. Čemu to pismo?
Da je netko, zaboravljen, umro?
Da su se tenkovi sručili kroz selo?
Napisala je Mare pismo
a mi ga ne znamo čitati.

(“Pismo iz Močića”)

U domovini se uvriježilo mišljenje da je dijaspora (ili “emigracija”, riječ od koje nam se diže kosa na glavi) jedan jedinstveni solidni blok. No dijaspora je slojevita i složena pojava. U SAD-u postoje barem tri jasno određene skupine: stara dijaspora (90%), potomci onih koji su stizali dok je Louisijana još bila francuska; politička dijaspora (9%), bjegunci pred komunizmom od 1945. nadalje; te profesionalna dijaspora (1%), visokoobrazovani i vrhunski stručnjaci i intelektualci koji ponajviše stižu zadnjih tridesetak godina. Po svjetonazoru, prvi su Amerikanci, drugi su izrazito državotvorni Hrvati, a treći su globalisti. Granice su porozne i pojedinci pripadaju udrugama raznih skupina. Svi su s jednakim žarom sudjelovali u borbi za suvremenu, neovisnu Hrvatsku.

Primijenimo li ovu shemu na hrvatsko-američke pisce koji pišu na engleskom, Mary Helen Stefaniak i Melissa Milich svakako pripadaju prvoj skupini. Hrvatsko je podrijetlo za njih poseban dar koji obogaćuje njihovo životno iskustvo i njihovu umjetnost, čak ako se tu “Hrvatsku” i ne razumije. Osobe su koje cijene svoje “korijenje”, ali mu ne pristupaju s poniznom nostalgijom. Da su američke Kineskinje ili Talijanke, isto tako bi u englesku riječpretakale svoj doživljaj Šangaja ili Palerma. Ključ njihovog uspjeha je u tome da su Amerikanke, američke spisateljice, dio književnog mainstremea.

Mlikotin i Novakovich pripadaju globalistima. Pri tome Mlikotin, nakon pola stoljeća intelektualnog stasanja u SAD-u shvaća da je izgubio Hrvatsku svog djetinjstva, da novu Hrvatsku doduše voli (i posjećuje) ali u potpunosti ne shvaća, što više i nije važno za Mlikotina kao ličnost, i kao mislioca i umjetnika. Jer Mlikotin je kod kuće u Los Angelesu i Zagrebu, u Londonu i Sao Paolu – dok god je u društvu svoje kaste vrhunskih globalističkih stručnjaka.

Iako “na papiru” blizak Mlikotinu, Novakovich je slučaj za sebe. Možda zahvaljujući svojoj mladosti (44 godine), Novakovich je uspio doživjeti “Novu Hrvatsku”, bolove njenog rađanja i postnatalne traume, iako ih prisvaja unutar svjetonazora globalističke liberalne elite. On je dovoljno mlad da se može upustiti u fizičko (dakle i duhovno) istraživanje te “nove domovine”, što i čini svojim najavljenim (ako možemo tako reći, pozitivno djelomičnim) dolaskom u Hrvatsku. U predviđenom egzistencijalnom fifti – fifti, Novakovich i fizički svjesno obećava pola ovdje, pola ondje, dakle jedini od četvorke naslućuje mogućnost djelimične deamerikanizacije. Koliko će to utjecati na njegov književni izraz, pokazati će budućnost.

Po mojem dubokom uvjerenju, jezik se mijenja, a krv nikada. Ovi hrvatsko-američki pisci zaodjenuli su hrvatski duh engleskom riječju, te kako duhu valja dati prednost, pripadaju (i) hrvatskom narodnom biću i književnosti. Danas, kad nam više nego igda treba zajedništvo svih Hrvata bez obzira kojim jezikom govorili, slušanje njihovih glasova može nam pomoći da se međusobno doživimo. Da se zaista sljubimo, da uklonimo umjetnu razdjelnicu između domovine i dijaspore trebamo si međusobno ispričati naše snove, vizije i utvare. To međudoživljavanje je važan korak prema stvaranju jedne, globalne Hrvatske bez granica, i u tome možda leži za nas sve najveća praktična korist onih koji svoj hrvatski duh iznose u engleskom ruhu.

*****

Bilješke:

Melissa Milich je pripadnica brojne hrvatsko-američke kolonije u Watsonvilleu (Kalifornija). Profesionalni je pisac i novinar. Piše kolumnu u mjesnim novinama od 1992. Pobjednica je u natječaju za kratku priču časopisa Writer’s Digest (1993), u kojem je sudjelovalo 7000 pisaca. Njen roman za djecu Ne možeš me prestrašiti objavio je Doubleday (1995). Objavila je priče u Alfred Hitchcock’s Magazineu, Crocketu, Girlfriendsu i drugdje.

Anthony Mlikotin, rođeni Zagrepčanin, u SAD-u je od 1952. Profesor je Komparativne i slavenske književnosti na Universityju of Southern California u Los Angelesu. Autor je niza knjiga o ruskoj književnosti, zapažene studije o Nietzschzeu (Nietzsche – The Mind’s Greatest Storyteller, 1991), te studija o odnosima književnosti i filozofije. Njegovi “romani duše”, Journey of a Soul i Diary of a Troubled Mind izašli su 1996. i 1999.

Josip Novakovich je rodom iz Daruvara, a u SAD je stigao 1976. Predaje Creative Writing (umijeće pisanja) na Universityju of Cincinnati. Objavio je zbirke kratkih priča Yolk i Salvation and Other Disasters, te zbirku autobiografskih crtica Apricots from Chernobyl (sve: Graywolf Press, St. Paul, MN), te dva zapažena priručnika za umijeće pisanja. Grimizne usne (Zagreb, Meandar, 2000), je izbor pripovijedaka u hrvatskom prijevodu. Novakovich je objavio u gotovo svim vrhunskim književnim časopisima Amerike (Double Take, The Threepenny Review, Ploughshares, New York Times Magazine…), a primio je i niz vrhunskih nagrada i priznanja (Whiting Award, American Book Award, Nagrada O’Henry, Guggenheim Fellowship …). Fellow je i Panelist Nacionalne zaklade za umjetnost. Kirkus Review naziva Novakovicha “najboljim američkim piscem kratkih priča desetljeća”.

Mary Helen Stefaniak, rodom je iz Milwaukeeja, iz hrvatske obitelji iz Novog Sela u Mađarskoj. Zbirka kratkih priča Self-Storage and Other Stories izlazi 1997. i 1998. te dobiva Banta Award for Literary Achievement. Upravo se pojavljuju tri kratka romana na teme Milwaukeeja i Novog Sela (prvi, The Turk and My Mother, izašao je u proljetnom broju časopisa Epoch, Cornell University, 2000). Objavila je priče u nizu istaknutihčasopisa (The Crescent Review, The North American, Short Story, The Yale Review, Epoch…).Uvrštena je u antologiju New Stories from the South: The Year’s Best, 2000.

Priredio: Zvonimir Mitar

foto: Matis.hr