Hrvatski holokaust poznat je pod simboličkim nazivom Bleiburška tragedija. Naziv Bleiburška tragedija podrazumijeva sve zločine koji su počinjeni nad Hrvatima od 15-toga svibnja 1945. godine te nekoliko slijedećih mjeseci 1945. godine. Intenzivan progon (suđenja, zatvaranja, prisilni rad i ubojstva) Hrvata trajao je do 1948. godine. Nakon predaje hrvatske vojske uslijedio je masovni pokolj hrvatskih vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) u okolici Maribora, Dravograda, Celja, Ptuja, Doljenskoga, Slovinj Gradeca, u Maceljskoj šumi, Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Krškom i drugdje. Oni koji nisu ubijeni upućeni su na marševe smrti (Križni putovi) diljem Jugoslavije (vidi sliku glavnih pravaca kretanja). Ubiti ili ozlijediti zarobljenika u koloni bilo je dopušteno, za zločine nitko nije odgovarao. Jugoslavenska armija i vlast počinile su ratni zločin i zločin protiv čovječnosti jer su izvršile masovna ubojstva zarobljenika i izbjeglica bez istrage i suđenja. Za počinjene zločine Titove armije nitko nije odgovarao, a zločin se prešućivao iako su se počinitelji zločina hvalili koliko su ljudi ubili.  

John Ivan Prcela pojasnio je naslov svoga djela, Hrvatski holokaust: 

“Naslov “Hrvatski holokaust” doliči ovom djelu i zbog raznovrsnih užasnih okrutnosti koje su jugo-partizani i srbo-komunisti primjenjivali na stotinama tisuća hrvatskih žrtava. Ubijali su ih hitcima i tupim predmetima; ubijali su ih oštrim noževima; ubijali su ih smrtonosnim injekcijama i poljskim vilama; ubijali su ih žeđom i glađu; ubijali su ih užarenom vatrom i vrelom vodom; pribijali su ih na križ i krunili bodljikavom žicom; žive su ih u masama bacali u bezdane jame i u duboke rijeke; kao žive mrtvace ubijali su ih na mnogobrojnim «marševima smrti», u živo meso urezivali su im hrvatske simbole i onda ih vješali po stablima. Silovali su, mučili i ubijali hrvatske djevojke i hrvatske majke, ubijali su majke pri porođajnim mukama i na koncu likvidirali čak i njihovu novorođenčad. Ubijali su ranjenike i tek unovačene hrvatske vojnike; polijevali su ih benzinom i spaljivali: ubijali su sinove pred očima majki i muževe pred očima njihovih žena; ubijali su hrvatske novinare i profesore. Ubijali su hrvatske svećenike i svećeničke pripravnike, uključivši i nekoliko mojih kolega; ubijali su redovnike i redovnice. UBIJALI SU SVE HRVATE I HRVATICE KOJI SU DRŽAVOTVORNO MISLILI JER IM JE CILJ BIO DA HRVATI ZAUVIJEK

OSTANU BEZ HRVATSKE DRŽAVE!! Sve to je bio VELIKI HRVATSKI HOLOKAUST!”

Slika 1. Pravci Križnog puta hrvatskoga naroda

Nakon povlačenja njemačkih vojnih snaga vodstvo Nezavisne države Hrvatske odlučilo je da vojska NDH (16 divizija) krene prema Austriji i da se preda savezničkim vojnim snagama. Zbog niza zločina koje su Titovi partizani učinili u mjestima koje su zauzeli (nakon povlačenja Njemaca i vojske NDH) uz vojsku su prema Austriji krenuli i mnogobrojni civili.

Britanci (8. britanska armija) su odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH na Bleiburškom polju već su naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji (Titovim partizanima) protivno odluci konferencije na Jalti. Na Bleiburškom polju (Austrija) bila je većina vojnika i civila koju su Britanci zaustavili svojim tenkovima i pješadijom te naredili da se moraju predate partizanima iako su znali da će ih partizani masakrirati. 

Jedan dio vojnih snaga NDH i civila predao se Britancima u Koruškoj (Austriji). U mjestu Viktringu (ali i na drugim mjestima u Koruškoj) Britanci su privremeno smjestili desetak tisuća zarobljenika u logor kojeg su osnovali. Britanci su vojnike razoružali te ih na prevaru vratili u Jugoslaviju kao i civile koji su bili u Koruškoj (Austrija). Vojnike i civile ukrcali su u vagone (60 do 80 po vagonu), koje su zaključali te ih vlakom vratili u Jugoslaviju. Britanci su zarobljenike prevarili jer su im kazali da idu u izbjegličke logore u Italiju. Većinu vojnika i civila partizani su ubili, a one koje nisu ubili poslali su na “marševe smrti” (Križni putovi) diljem Jugoslavije, sve do Makedonije i granice s Rumunjskom.

Na Bleiburškom polju ubijen je manji broj ljudi, prema svjedočanstvima oko 2 do 3.000 osoba. Partizani su bili na uzvisinama iznad bleiburškog polja na kojem su bili hrvatski vojnici i izbjeglice. S okolnih uzvisina tijekom 15 do 20 minuta partizani su otvorili vatru iz mitraljeza na ljude u polju jer navodno nisu na vrijeme izvjesili bijele zastave kao znak predaje. Pravi pokolj počeo je kada su vojnici i civili napustili Bleiburško polje i kada su ih preuzeli partizani. Masovni zločini su počinjeni kod Maribora (Tezno – tenkovski rov), na Kočevskom rogu, u Maceljskoj Šumi, kod Celja, kod Dravograda, kod Ptuja, Dolenjskog, Slovenj Gradeca, Hudoj Jami, rudniku Pečovnika i drugdje. Više od 624 masovne grobnice su na području Republike Slovenije, a u Hrvatskoj je više od 900 masovnih grobnica u kojima su žrtve partizanskog terora 1945. – 1948.

Veliki broj zarobljenika ubijen je na marševima kroz Jugoslaviju (Križni putovi) i u zarobljeničkim logorima tijekom nekoliko mjeseci 1945. godine. Komunisti (boljševici) su 2. kolovoza 1945. objavili amnestiju ali ubijanja nisu prestala sve do 1948. godine.  

Britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju hrvatskog generala Ive Herenčića, nego je zahtjevao da se vojska NDH mora predate Jugoslavenskoj armiji (JA). Britanci su rasporedili svoje tenkove i pješadiju s austrijske strane i tako onemogućili da vojnici i civili krenu dublje na austrijski teritorij. Razgovori o predaji održani su u dvorcu iznad Bleiburga. Predstavnik JA bio je Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije, koji je obećao sigurnost zarobljenika (postupanje po međunarodnim konvencijama) ali to obećanje JA nije održala već je počinila masovne zločine. O razgovorima nije napravljen nikakav zapisnik!? Zločin je bio planiran kao i njegovo zataškavanje.

Partizani nisu zarobili vladu NDH već su se članovi vlade i njihove obitelji predali Britancima koji su 130 osoba izručili partizanima. Članovi vlade su bili izvedeni pred prijeki sud i pogubljeni. Zarobljenici i izbjeglice ubijani su bez istrage i bez suđenja. Samo je mali boj ljudi bio izveden pred vojne i prijeke sudove koji nisu imali nikakve veze s pravom, zakonima i poštenim suđenjem.

Tijekom konferencije u Jalti (na poluotoku Krimu) 4. veljače 1945. donesena je izričita odluka da jugoslavenski državljani ne smiju biti predani Titovim partizanima – «čak ni ustaše» (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi)!

Bleiburška tragedija godinama se prešućivala, jugoslavenska vlast je tajila istinu o pokolju kojeg je izvršila Jugoslavenska armija. Britanci su također tajili svoju sramotnu ulogu, izručivanje osoba koji su se njima predali, a koje su oni vratili (na prevaru) u Jugoslaviju. Također nisu prihvatili zaštititi vojnike i izbjeglice koji se nisu željeli predati partizanima.

O Bleiburškoj tragediji pisali su Hrvati koji su uspjeli izbjeći pokolj. Nikolaj Tolstoj je o događajima u svibnju 1945. godine napisao knjigu “Ministar i pokolj” (1986. g.). Britanci su knjigu zabranili jer nisu htjeli da se zna istina o ponašanju britanskih časnika koji su bili saučesnici u zločinu jer su postupili suprotno odredbama Ženevske konvencije.

Najodgovorniji britanski političari i časnici za Bleiburšku tragediju su:

• Harold Macmillan, opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga. Macmillan je 12. svibnja 1945. otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije. Nakon toga nastaje preokret u Macmillanovu planu, umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Slijeće u Klagenfurt 13. svibnja i dolazi u Glavni stožer 5-tog korpusa britanske 8. armije gdje je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera. Macmillan je dao tajne instrukcije da se Hrvate izruči Titovim partizanima. Nije jasno zašto je Harolda Macmillana to napravio. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Po povratku u Napulj 14. svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim, a Kozake sovjetskim komunistima.
• General Brian Robertson. Nakon što se posavjetovao sa savezničkim štabom u Caserti, 14. svibnja izdao je uputu 8. armiji da sve Ruse treba izručiti sovjetskim snagama, a sve zarobljenike jugoslavenskih nacionalnosti, koji su služili u njemačkoj vojsci, treba izručiti jugoslavenskim snagama. U zapovijedi generala Robertsona, napisano je bilo sljedeće: »Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim postrojbama».
• Toby Low (kasnije kord Aldington) i njegov suradnik iz 5. korpusa 8. britanske armije iz 1945. brigadir Tryon-Wilson suzarobljenike i izbjeglice slali Titovim partizanima umjesto u izbjegličke logore u Italiji iako je zarobljenicima i izbjeglicama rečeno da ih voze u Italiju.
• Brigardir Patric Scott, zapovjednika britanske 38. pješačke brigade. Sjedište brigadira Scotta bilo je tada u Bleiburškom dvorcu, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom. Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima. Na polju su bili pripadnici hrvatske vojske i izbjeglice, a na brežuljcima s jugoslavenske strane partizani. Patric Scott je odbio prihvatiti predaju hrvatske vojske kao i prihvat izbjeglica već je inzistirao na predaji Titovim partizanima pod prijetnjom vojnog djelovanja.
• Nigel Nicholson, obavještajac u Britanskoj VIII armiji, je smislio prevaru da zarobljenici i izbjeglice idu u logore u Italiji, a odveli su ih Titovim partizanima (vlakovima i vojnim vozilima).
• Satnik Colin Gunner koji je bio svjedok pri predaji zarobljenika partizanima i ubijanja zarobljenika nakon predaje. On je priznao da je tri dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta kod Lavamunda. Ubojstva koja je vidio uključivala su žene i djecu.
• General Charles Keightley, vođa britanske vojne uprave u Koruškoj, koji je bio na čelu 5. korpusa 8. britanske armije.  
• Feldmaršal Harold Alexander, zapovjednik savezničkih snaga Centralnog sredozemnog fronta,

Rasvjetljivanje događaja o vraćanju zarobljenih vojnika i izbjeglica jako je otežano jer je čitav arhiv Macmillanovog ureda u Glavnom štabu savezničkih snaga(AFHQ) nestao pod nerazjašnjenim okolnostima. Možemo postaviti pitanje kakvu ulogu je imao premijer Winston Churchill jer je odluka o izručenju bila politička odluka (zadatak Harolda Macmillana?). Poznato je da se Churchill zalagao za izručenje ustaša partizanima, a da se četnike ne izručuje već šalje u izbjegličke logore u Italiji.

Nekoliko knjiga objavljeno je o Bleiburškoj tragediji, snimljeni su dokumenarni filmovi, održani simpoziji i objavljeni članci o počinjenim zločinima Jugoslavenske armije. Do današnjeg dana niti jedan Titov partizanski ubojica nije doveden pred sud. Dapače, u Hrvatskoj se danas neki ljudi ponosno slikaju s crvenom petokrakom na glavi, dok se istodobno iskapaju masovne grobnice njihovih žrtava iz Drugog svjetskog rata.

Michael Palaich snimio je film Bleiburška tragedija, snimio je sjećanja ostarjelih britanskih časnika koji su počinili ratni zločin jer su na prevaru izručili hrvatske izbjeglice Titovim partizanima iako su znali da će ih partizani ubiti, a nekim ubojstvima su i sami svjedočili. Svoja sjećanja na takozvane prisilne repatrijacije, tragične događaje kazali su bivši časnici VIII. britanske armije.

Nigel Nicholson, bio je obavještajac u Britanskoj VIII armiji, priznao je kako su prevarili nekoliko desetaka tisuća Hrvata (koji su se predali Britancima) i kako su ih izručili partizanima umjesto da ih prebace u izbjegličke logore u Italiji (kako su im obećali). Hrvatima je rečeno da će biti transportirani u izbjegličke logore u Italiji pa su dragovoljno ušli u vlakove koje su Britanci zaključali i pod vojnom pratnjom dovezli na granicu s Jugoslavijom te predali partizanima. Nicholson je smislio podlu prijevaru (da će ih odvesti u Italiju) koja je olakšala izručenje zarobljenih Hrvata u ruke jugoslavenskih komunista. U scenama koje podsjećaju na otpremu Židova u nacističke koncentracijske logore, 60-80 ljudi ugurano je u stočne vagone, vrata su zaključali izvana i nisu bila otvorena sve dok vagoni nisu stigli na odredište u Jugoslaviji. Na toj strani granice izvršena su masovna ubojstva (Maribor, Dravograd, Kočevski Rog, Celje itd.), a oni koji su preživjeli poslani su na “marševe smrti” (Križni put).

Satnik Colin Gunner izjavio je kako je sjedio u vojnom vozilu na početku mosta u Lavamundu (u Austriji), i gledao kako su zarobljeni Hrvati bili prisiljavani prijeći most, da bi s druge strane mosta, pred njegovim očima, bili ubijani od strane partizana. On je priznao da je tri dana i tri noći promatrao ta ubojstva, jer je toliko dugo trajao prolazak zarobljenih Hrvata preko mosta. Ubojstva koja je vidio uključivala su žene i djecu.

Autor filma je, također, razgovarao s Geraldom Draperom, koji je bio jedan od tužitelja na Savezničkom sudu za ratne zločine, od kojih je najpoznatiji Nürnberški proces. Draper je bio vrhunski stručnjak za pitanje “ratnih zločina”, “zločina protiv čovječnosti” i “zločina protiv mira”. On je bio i glavni autor Britanskog etičkog vojnog kodeksa. Draper je kazao da su naredbodavci i izvršitelji mogli biti optuženi za ratni zločin (Tito i njegovi komandanti) kao i britanski časnici kaji nisu zaštitili zarobljenike i izbjeglice već su ih predali partizanima (ubojicama) ili su im onemogućili predaju britanskim vojnim snagama (trebali su ih prihvatiti i zaštititi). Nitko nije optužen niti suđen za poratni zločin 1945. godine jer to politika saveznika (Britanaca i Amerikanaca) nije dopustila!

Danas se mnogi od intervjua s glavnim protagonistima filma mogu naći u video arhivima Carskog ratnog muzeja pod temom prisilnih repatrijacija. Muzej isto tako posjeduje transkripte tih intervjua koji su pohranjeni za daljnja istraživanja.

Britanski dokumenti podupiru tvrdnje da su britanski avioni Spitfire nadlijetali nad poljem Bleiburga i snimali scenu koja se odvijala ispod njih. Dokumenti pohranjeni u Carskom ratnom muzeju to potvrđuju. Službeni dokumenti Britanske osme armije navode da je na Bleiburgu bilo 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Zatočenici na bleiburškom polju su to polje napuštali u dva pravca, polovica ljudi išla je preko Lavamunda, a druga polovica je išla izravno do Dravograda. Formirane su kolone s četri reda (četverored).

Slika 2. Hrvatski holokaust

Nikola Knez, američkog redatelja i producenta, snimio je dokumentarni film “Bleiburg: Titova dozvola za genocid” (“Bleiburg: Tito s License for Genocide”).

Film prikazuje jedinstvena svjedočanstva engleskih oficira, pripadnika 8. britanske armije koji su bili stacionirani na Bleiburgu, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih hrvatskih civila s Bleiburga te povjesničara i istraživača počinjenih zločina. Uz pomoć povijesnih dokumenata te novootkrivenih masovnih grobnica film jasno opisuje kršenje međunarodnog prava koje je dovelo do Bleiburške tragedije odnosno holokausta hrvatskoga naroda.

Film je premijerno prikazan u Ženevi, Švicarska na 32^nd International Academic Conference of the Institute for Social and Economic Sciences i pobudio mnogo zanimanja i čuđenja. Nakon toga autor je bio pozvan od strane Fulbright Association gdje je na 40. godišnjici postojanja te organizacije u Washingtonu DC, USA, prezentirao problematiku prisilne repatrijacije Hrvata kroz dva uradka.

Politika je imala ključnu ulogu u zataškavanju Bleiburške tragedije. Saveznici (Britanci i Amerikanci) su znali za ratne i poratne zločine Titove armije, kao što su znali za sramotnu ulogu britanskih časnika koji su bili saučesnici u zločinu jer su predali hrvatske zarobljenike i izbjeglice Titovim ubojicama iako su znaki kakva ih sudbina čeka. Zločinca Tita su častili i štitili iako su znali za zločine, logore, progone i njegovu boljševičku diktaturu. Zapad je Tita održao na vlasti, američka pomoć nakon razlaza sa Staljinom. Zapad je potpomagao njegovu diktaturu iako se zaklinjao u demokraciju, potpomogao ga je iako je znao da preko Jugoslavije Varšavski pakt izvozi oružje i komunističku revoluciju na Bliski istok i u afričke zemlje (pokret nesvrstanih), potpomogao ga je iako je znao da njegov režim daje utočište međunarodnim teroristima (npr. Carlos i Abu Abas) itd.

Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani priznao zločin:

„Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“

Tito je zločin naredio i sve je znao, a izvršitelje zločina je pohvalio i nagradio.

Kardinala Alojzije Stepinac, tadašnji zagrebački nadbiskup, se u svom pismu od 21. srpnja 1945. osvrnuo na sudbinu hrvatske vojske: “Konačno se nameće pitanje: postoji li moralno opravdanje da se progone hiljade hrvatskih časnika i stotine hiljada vojnika, koji su s najboljom voljom i najvećim žrtvama vršili svoju vojnu dužnost gledajući da služe svom hrvatskom narodu? U suglasju s moralnim ratnim principima niti jedan ne bi smio biti kažnjen osim onih koji su prekršili međunarodne zakone rata i nepravedno napali civilno pučanstvo, koje nije imalo učešća u ratnim operacijama”.

Dr. Guiseppe Masucci, tajnik vatikanskog poslanika pri hrvatskom episkopatu, zabilježio je u svom objavljenom dnevniku da je politika koju provodi nova Jugoslavija dijabolična. On je usporedio «oslobođeni» grad Zagreb s velikim grobljem i upozorio da su svi zatvori pretrpani žrtvama i sliče na ovčje torove. Među zatvorenicima nalazilo se mnogo svećenika.

Msgr. Masucci je zapazio, također, da je u okolici Zagreba poubijano mnogo naroda. Zbog počinjenih nebrojenih zlodjela, upozorio je dr. Masucci, temelji pravde u Titovoj državi potpuno su potkopani. U svom dnevniku od 22. studenog 1945. godine zabilježio je sljedeće: «Gorke suze teku bez prestanka. Izriču se nove kazne i ljudi odlaze u smrt vješanjem. Cijela je zemlja natopljena potocima suza. Nakon masakra nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila sa strane komunističkog režima, strijeljanja i vješanja sprovode se još uvijek iz dana u dan. Očito je da ovakvi postupci masovnih egzekucija nisu posljedica pojedinačnih djela počinjenih od neodgovornih elemenata, već je to službena politika postojećeg režima. Nema nikoga koji ne oplakuje nekoga svoga».

Prešućivanje i negiranje zločina Jugoslavenske armije

«Odbor za istraživanje bleiburške tragedije» osnovan je 1960. godine u Clevlandu. Odbor je prikupljao građu o Bleiburškoj tragediji, pisao čelnicima Ujedinjenih naroda, pisao američkim kongresmenima i vladi SAD-a ali je odjek bio slab.

John Ivan Prcela navodi:

“Kongresmen Michael A. Feighan također nam je mnogo puta dao potporu u svojim govorima prigodom spomendana koje smo priredili u čast žrtava bleiburškog masakra. Primjerice, on je 1961. godine nakon komemoracije bleiburškim žrtvama 1945. godine, išao tako daleko da je zahtijevao od visokih američkih vladinih dužnosnika deportaciju jugoslavenskog konzula u Pittsburghu, Ivana Miroševića, zbog toga što je ovaj pokušao stigmatizirati pisca ovog članka kao «ratnog kriminalca».

Slično se tako Mirošević trudio da oblati i druge članove «Ujedinjenih američkih Hrvata» te je pokušao odvratiti gospodina Feighana od govorenja na našem memorijalnom skupu. Naravno, Feighan je ignorirao Miroševića, i u svom je govoru citirao njegovo pismo, na temelju kojega mu se još dobro izrugao i obezvrijedio i njega i njegovog, u Moskvi izvježbanog, gazdu Tita. Posljedica ovog izazova ipak je bila u tome što je Mirošević odstranjen sa svog položaja, ali se Beograd potom bacio na grube verbalne napade na gospodina Feighana, kao i na mene i druge priređivače ovog spomendana. Čak je i Tito «počastio» sve nas izrazima svoga otrova za vrijeme dvadesete obljetnice početka komunističke revolucije u Jugoslaviji.

U povodu dvadesete obljetnice bleiburške tragedije, kongresmen Feighan dao je ovu izjavu:

«Tito i njegovi komunisti trebali su biti izručeni i dovedeni pred Nürnberški sud, gdje ih je sud trebao proglasiti krivima za tužne i sramotne događaje povezane s bleiburškim masakrima i mnogim drugim neljudskim zlodjelima koje su on i njegovi komunisti počinili protiv čovječanstva, protiv dobrih i bogobojaznih ljudi čija je jedina greška bila, ako ikakva – i ja u ovome ne vidim nikakva zla – što su u svojim srcima imali ljubav prema Bogu i prema svojoj domovini te što su željeli da i dalje imaju svoju domovinu, slobodu i nacionalnu neovisnost. Spomen na ovaj, ma kako god tužan i tragičan događaj, moramo držati živim;

moramo se vječno sjećati takvog genocidnog djela koje su komunisti počinili, jer samo ako budemo vječno čuvali ovaj spomen, moći ćemo izboriti slobodu i neovisnost za veliku domovinu Hrvata, što će nadalje omogućiti uništenje komunističke tragedije i što će pomoći da svi narodi sadašnje Jugoslavije budu slobodni i u stanju odrediti svoju vlastitu sudbinu, tako da više neće biti okovani Titovim režimom ruske dominacije, što je najgora vrsta upravnog sustava što ga čovjek može zamisliti.»

John Ivan Prcela piše:

“Unatoč tome, gotovo su sve američke novine i časopisi odbili upoznati svoje čitatelje s činjenicama, premda smo se trudili opskrbiti američki tisak najizvornijim i najpovjerljivijim obavijestima. Među novinarskim svijetom postojala je stvarna zavjera šutnje u pogledu pokolja kod Bleiburga i Maribora i glede događaja koji su slijedili.”

“Josip Hećimović je 1962. godine objelodanio knjigu koja vrlo podrobno opisuje masakre u Bleiburgu i Mariboru kao i «marševe smrti» koji su uslijedili. Hećimović je i sam proživio strahote koje su drugi «svjedoci na licu mjesta» i «američki ratni dopisnik» previdjeli. Kao što se moglo i očekivati, niti britanski niti američki tisak nisu u svojim rubrikama za pregled knjiga posvetili niti malo pozornosti Hećimovićevu djelu, koje je tako snažno proturječilo utvrđenom novinarskom mitu koji je nametnut angloameričkim narodima. Ipak je pojava Hećimovićeve knjige – In Tito’s Death Marches and Extermination Camps, pomogla podignuti barem dio užasne koprene šutnje navučene nad zlodjela počinjena u doba mira. America, The Catholic Universe Bulletin, i nekoliko drugih vjerskih časopisa donijelo je komentare u prilog Hećimovićeva djela.

Titov posjet SAD-u

“Naš Odbor priredio mu je «dobrodošlicu» time što je njemu i njegovu domaćinu, predsjedniku Johnu F. Kennedyju, poslao pomno dokumentiranu knjižicu. Poslali smo također prijepise ekspozea o jugokomunističkim zlodjelima članovima američkoga Kongresa, delegatima Ujedinjenih naroda, mnogim američkim novinama i časopisima i trima važnim američkim televizijskim mrežama. Knjižica je nosila naslov Postwar Massacres in Yugoslavia. Rudolf Erich, tajnik Odbora, s nekoliko drugih članova i mnogo pojedinaca koji su dali potporu našim nastojanjima da se sruši mit Titove ispravnosti, pridružio se hrvatskim prosvjedima koji su održani protiv službenog primanja Tita u Bijelu Kuću. Ovi su prosvjednici nosili znakove koji su jasno govorili o masovnim zvjerstvima koja je Tito dao počiniti 1945. godine.”

“Slijedeći korak u donošenju istine na svjetlo dana poduzeo je Berislav Deželić, ravnatelj Hrvatske društvene službe u Düsseldorfu (Zapadna Njemačka). Djelujući u skladu s drugim hrvatskim emigrantskim ustanovama kao i s našim Odborom za istraživanje bleiburške tragedije, Deželić je zatražio od međunarodnog Crvenog križa u Ženevi (Švicarska) da se smjesta započne s ekshumacijom masovnih grobnica za koje se znalo da sadrže žrtve poslijeratnih ubojstava.

Nasuprot engleskom i američkom tisku, švicarski, austrijski, i njemački tisak dao je potporu ovim zahtjevima da međunarodni Crveni križ istraži poslijeratne masakre.

Naravno, Tito i njegov režim u Beogradu odbili su se pridružiti zahtjevima za ekshumaciju, koju je ipak zatražio međunarodni Crveni križ. No, svejedno, zanimanje Crvenog križa za istraživanja poslijeratnih događaja 1945. godine vrlo ih je uzbudilo.

Mogli su samo zamisliti kako će američka novčana pomoć ispariti u zrak, posebno ako američka javnost dozna da je njihov porezni novac upotrijebljen za financiranje sramotne skupine koljača.

Agenti UDBE – tajne jugoslavenske policije, pucali su i ozbiljno ozlijedili gospodina Deželića, njegovu ženu i kćerku. Da se gospođa Deželić nije odupirala nasilnicima, ubojice bi ubili njezinog muža. On je nekoliko tjedana liječen u bolnici.

Svršetak važne 1963. godine donio je još jedan pokušaj Hrvata da se svijet upozna s činjenicama o bleiburško-mariborskim pokoljima. Studia Croatica, hrvatska publikacija na španjolskom jeziku u Argentini, izdala je posebno izdanje pod naslovom La Tragedia de Bleiburg. Mnogi su dokumenti iz pismohrane našeg Odbora dani na raspolaganje izdavaču ovoga djela. Španjolske i latinsko-američke novine i časopisi, i poneki drugi, vrlo su povoljno ocijenili ovo izdanje. Međutim, Ujedinjeni narodi i druga navodno stručna međunarodna istraživačka tijela ostala su potpuno nijema.”

Englezi su izručili Hrvate svojim krvnicima. Duga je lista britanskih političara i vojnika odgovornih za Bleiburg. Winston Churchill je najavio pred kraj rata: «četnici trebaju biti razoružani i zadržani u logorima, a ustaše trebaju biti vraćeni u Jugoslaviju.». Tako premijer Gordoga Albiona, šef Vlade Njezina Kraljevstva, vrši razlikovanje ne četnika i ustaša, već Srba i Hrvata. U Engleza će se Hrvat uvijek loše provesti.

MacMillan, kasniji premjer, a tada ministar-resident za Mediteran, doletio je iz Italije u Klagenfurt 13. svibnja 1945. godine. Njegova je uloga bila odlučujuća premda samo savjetodavna. Posao predaje obavili su general Keightley i brigadir Toby Low, kasnije unaprijeđen i preimenovan u lord Aldington. General Sir Brian Robertson, glavni upravni oficir je propisao da «svi zarobljeni utvrđenog jugoslavenskog državljanstva, koji su služili u njemačkim snagama trebaju biti razoružani i izručeni jugoslavenskim snagama.»

Još je njemački general Löhr 7. svibnja 1945. godine upozorio da se može očekivati najstrašnije masakre u Sjevernoj Hrvatskoj nad hrvatskim pučanstvom. Ruski pisac Solženjicin je upozorio na odgovornost ne samo Staljina, već i «saveznika za sudbinu nasilno vraćenih u SSSR i Jugoslaviju.». Grof Tolstoy se upitao: «Zašto su Britanci počinili ovakav zločin jasne i masivne nehumanosti ostaje misterij.»

Pokolji su izvršeni i nad izbjeglicama koje uopće nisu niti stigle do Britanaca i Amerikanaca. U Doljenskom, Ptuju, Celju i Krškom počinjena su također takva klanja nad ljudskim bićima da ona postiđuju učinkovitost bilo koje klaonice. U Šestinama, blizu Zagreba, poubijano je 5.000 vojnika, kod Vrginmosta oko 7.000, blizu Dubočca na Savi oko 3.000 te u okolici Podravskog Kloštra najmanje 2.000. U Virovitici je poubijano preko 1.700 mladih novaka koji su bili pozvani u vojsku, a onda napušteni od svojih zapovjednika bez ikakve zapovjedi što im je činiti. Mnogi su ubijeni kod Bjelovara, Gračana, Sošica, Siska, Butmira, Kasindola ….

Titovi krvnici nisu ograničili svoje klaoničke metode samo na pripadnike Hrvatske vojske i one građane koji su im se pridružili. Čim je Tito preuzeo vlast, diljem zemlje uspostavljeni su koncentracijski i zarobljenički logori. Stotine tisuća građana svake dobi, spola i zvanja bilo

je utamničeno, mučeno i konačno likvidirano. Hrvatska je postala golemo groblje – njezini jarci, jame, šume i rijeke bile su pretrpane ljudskim tjelesima.

Počinitelji teških ratnih zločina i genocida nad Hrvatima bili su partizani, mahom preko noći preobučeni četnici uvršteni u partizanske postrojbe (3. Jugoslavenska armija). Ubijali su i Hrvati iz dalmatinskih partizanskih postrojbi (11. dalmatinska), predvođeni Srbima. Vodeći zločinac među njima bio je zloglasni četnik-partizan iz Dalmacije Simo Dubajić, koji je otvoreno priznao ubojstvo više od 30 tisuća Hrvata u Kočevskom Rogu.

Zločin nad hrvatskim narodom, Bleiburška tragedija, je prešućivan od jugoslavenske komunističke vlasti ali i od saveznuka (Britanaca, Amerikanaca i drugih). Prikupljanje građe, svjedočanstava, o Bleiburškoj tragediji započeo je svećenik dr. Krunoslav Draganović koji je imao svoj arhiv i spremao se objaviti knjigu o Bleiburškoj tragediji. UDBA ga je otela u rujnu 1967. u Trstu i tako spriječila objavu njegove knjige. Građa koju je Krunoslav Draganović skupio koristili su drugi (Bogdan, Nikolić, Prcela i drugi). Draganovića su jugoslavenske vlasti proglasile ustaškim popom i ratnim zločincem bez ikakvih dokaza. Nakon što je bio otet i doveden u Jugoslaviju bio je zatočen i ispitivan tijekom 42 dana pa pušten pod posebnim uvjetima (stalni nadzor, prihvaćanja uvjeta komunističke vlasti i garancija nadbiskupa Smiljana Čekade). Na najvišoj političkoj razini je odlučeno da se protiv Krunoslava Draganovića ne podiže optužnica jer je to više odgovaralo komunističkoj vlasti. Dr. Krunoslav Draganović nije objavio knjigu o Bleiburškoj tragediji ali su njegova prikupljena svjedočanstva (dio) i istraživanja objavili drugi. Njegova istraživanja su omogućila drugim istraživačima da sagledaju razmjere tragedije i istinu o zločinima koje je počinila Jugoslavenska armija te o sramotnoj ulozi britanskih časnika. Draganović je pomogao mnogim izbjeglicama da sačuvaju život i da otiđu u prekomorske zemlje.  

UDBA je pratila kretanje emigranata i osoba koje su istraživale Bleiburšku tragediju. Ivo Bogdan bio je urednik prve knjige o Bleiburškoj tragediji, La tragedia de Bleiburg : documentos sobre las matanzas en masa de los croatas en Yugoslavia comunista en 1945., tiskana 1963. u Buenos Airesu na španjolskom jeziku. Zbog objavljene knjige Jugoslavenska tajna policija ubila je Ivu Bogdana u Buenos Airesu 1971. godine.

Pod nazivom Bleiburška tragedija (Hrvatski holokaust) obuhvaćeni su zločini na Bleiburškom polju, u Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini od 15. svibnja 1945. godine pa sve do 1948. Komunisti su zločine počinili na teritoriju cijele Jugoslavije (Križni putovi, logori), a glavnina zločina bila je u Sloveniji i Hrvatskoj (Bleiburg, Maribor, Celje, Dravograd, Maceljska šuma, Kočevski Rog, Gračani, Jazovka i drugdje).

John Ivan Prcela organizirao je 1973. godine dvodnevni znanstveni skup u Clevelandu o Bleiburškoj tragediji. Po pitanju prigovora na njegov rad Prcela je napisao: “Što se tiče «neznanstvenosti» spomenute knjige, i u njoj navađanja mnogobrojnih izvora koji sami po sebi jasno i glasno govore, oni potiču pozivanje autoritete da oni iziđu sa još znanstvenijim, solidnijim i dokumentarnijim djelom o neizmjernosti genocidnog Hrvatskog holokausta.”

Postoje opravdani prigovori ali postoji i hrvatski jal (nažalost) pa sve što drugi naprave nije tako dobro kao što sam ja napravio. Svima koji su istraživali, pisali i govorili o Bleiburškoj tragediji u vrijeme kada je to bilo po život opasno treba odati priznanje.

John Ivan Prcela i Melkior Mašin, predsjednik Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u, predlagali su osnivanje Muzej hrvatskogaa holokausta ali u Hrvatskoj nisu naišli na razumijevanje!? Tako to rade Hrvateki!

Međunarodnu urotu šutnje o bleiburškoj tragediji, čak i njezino službeno nijekanje od vlade Sjedinjenih Američkih Država i američkih medija je sramotno. Britanske i američke vlasti (takozvane demokratske zemlje) uložile su veliki trud u prešućivanju genocida nad hrvatskim narodom. Razlog njihove šutnje je izravna upletenost u događaje, nisu spriječile zločin a to su mogle učiniti. Nisu poštivali međunarodnu Ženevsku konvenciju o zarobljenicima i izbjeglicama te su izručile zarobljenike i izbjeglice Titovim zločincima. Nakon rata podržale su Titovu diktaturu i srbsko-komunističke laži o hrvatskoj državi i Hrvatima.

O Bleiburgu i Križnim putovima su pisali mnogi, među njima Vinko Nikolić, Ante Beljo, Suzana Pinčević Brooks, Ivo Bogdan, Theodor Benković, Bruno Bušić, Danijel Crljen, Krunoslav Draganović, Joseph Hećimović, Rudolf  Horvat, Jozo Ivičević, John Ivan Prcela, Jere Jereb, Kazimir Katalinić, Ivo Korsky, Zvonimir Kulundžić, Vjekoslav Lasić, Karlo Mirth, dr. Trpimir Macan, fra Andrija Nikić, Ivo Omrčanin, George Prpić, Bogdan Radica, dr. Mate Šimundić, dr. Franjo Tuđman, Vjekoslav Vrančić, Josip Jurčević i drugi.

Izvori:

• John Ivan Prcela i Dražen Živić: Hrvatski holokaust –dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, izdavač Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb 2001,
• John Ivan Prcela: Hrvatski holokaust II, izdavač Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Biblioteka Documenta Croatica, Zagrb 2005. (treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje)
• Josip Jurčević: Bleiburg – Jugoslavenski poratni zločin nad Hrvatima, Zagreb, 2005.
• Mirko Valentić (ur.): Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga I Križnog puta  1945. – 1995.
• Vinko Nikolić (ur.): Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Knjižnica Hrvatske revije i Agencija za marketing – Azinović, Zagreb, 1993.

Dr. Marko Jukić