Slika 1. Zgrada Hrvatskoga sabora (MJ)

Predstavničko tijelo hrvatskoga naroda (u početku plemstva i svećenstva) je Hrvatski sabor koji ima dugu tradiciju, još od 9 stoljeća. U Splitu su održani crkveni sabori 925., 928. i 1060. godine.

Krunidbeni sabor Stjepana II. (1089. – 1091.) održan je u Šibeniku, potom i sabor u Biogradu 1102. na kojemu je hrvatsko plemstvo izabralo i okrunilo mađarskoga kralja Kolomana za kralja Hrvatske i Dalmacije.

Prvi sabor sa sačuvanim zapisnikom i zaključcima održan je 19. travnja 1273. godine u Zagrebu. Tada je utvrđen naziv sabora: Opći sabor čitave Kraljevine Slavonije (Congregatio Regni tocius Sclavonie generalis), a njegove se odluke nazivaju statuta et constitutiones (odredbe sa zakonskom snagom).

Hrvatski sabor (Congregatio regnorum Dalmatiae et Croatiae generalis) u izvorima se prvi put pouzdano javlja oko 1350. godine. Tada je kod sela Podbrižane, koje se nalazilo južno od Benkovca u Lučkoj županiji, održana skupština (congregatio) na kojoj je plemenu Virevića potvrđena pripadnost instituciji dvanaest plemena (Nobiles duodecim generationum regni Croatie).

Hrvatski sabor sastajao se u Kninu, Ninu i Bihaću, a kasnije u Topuskom i u Ripču kraj Bihaća. Saborima je predsjedao redovito herceg ili ban, a ponekad i kralj (kralj Žigmund sudjelovao je na Krvavom križevačkom saboru 1397. godine na kojem su ubijeni hrvatski ban Stjepan Lacković i kralju suprotstavljeni plemići. Matijaš Korvin predsjedao je saborima u Križevcima 1466. i Zagrebu 1481. godine, a Vladislav II. saboru u Virovitici 1495. godine).

Dva sabora (Hrvatski i Slavonski) uglavnom su se funkcionirala odvojeno, a zajedno su vijećala samo u osobito važnim prilikama. Slavonski sabor je 1515. odbio pomoći banu Petru Berislaviću u obrani prostora južno od Velebita uz obrazloženje da su slavonski staleži „po starom običaju dužni braniti samo svoju kraljevinu“, dakle Slavoniju, ali ne i Hrvatsku. S druge strane, Slavonski je sabor birao svoje predstavnike za Ugarski sabor, što Hrvatski sabor nije činio. Takav odnos je u potpunosti kulminirao početkom 1527. godine kada je Hrvatski sabor u Cetinu samostalno izabrao Ferdinanda Habsburškoga za hrvatskog kralja, a Slavonski u Dubravi Ivana Zapolja.

S državnopravnoga stajališta osobito je značenje Sabora hrvatskoga plemstva održanoga u Cetinu 1. siječnja 1527. godine. Na Cetinskome saboru donesena je odluka da za hrvatskoga kralja bude izabran Ferdinand, češki kralj i nadvojvoda austrijski. Sabor hrvatskoga plemstva tim je činom na hrvatsko prijestolje slobodno izabrao habsburšku dinastiju, nakon stoljeća mađarskih kraljeva.

Zbog potrebe koordinirane obrane hrvatskih zemalja, počinju se učestalo zajednički sastajati hrvatski i slavonski sabor (prvi zajednički sabor pod habsburškom vlašću, sastao se u Zagrebu 1533. godine pod predsjedanjem zajedničkoga bana).

Nakon 1558. sabor se redovito naziva Sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Od 1681. godine puni je naziv, koji je zadržao u cijelom feudalnom razdoblju, Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae), a taj naziv zadržao se do 1918.

Hrvatski sabor sastao se 9. ožujka 1712. godine i donio odluku da se nasljedno pravo prenosi i na žensku lozu habsburške dinastije. To je poznato kao Pragmatička sankcija ili Ustanova o ženskom nasljedstvu habsburške kuće u Kraljevini Hrvatskoj.

Sabor je obično sazivao ban (vladar), a odluke je potvrđivao svojim pečatom. Na Saboru se odlučivalo o odredbama koje su bile od općega interesa: odredbe o sudovanju, porezima, obrani zemlje, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i drugo. Hrvatski sabor je zasjedao u raznim gradovima Hrvatske. Sjednice su se održavale u kućama raznih uglednika, u kraljevskom dvoru u Gradecu ili na biskupskom dvoru na Kaptolu dok nije izgrađena zgrada u Zagrebu, za održavanje sjednica, 6. svibnja 1737.

Godine 1739. strašna je kuga harala Moslavinom u vlastelinstvu grofova Erdödy koje je bilo pod banskom jurisdikcijom. U sedam je mjeseci preminulo oko 4.500 ljudi. Na Hrvatskome saboru u Varaždinu, u prosincu 1739., odlučeno je da se u Ludbregu izgradi kapela ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Kuga je prestala, ali zavjet nije odmah učinjen, vjerojatno iz objektivnih razloga i s vremenom je pao u zaborav. Ispunjen je tek 1996. godine, kada je sagrađeno Svetište Predragocijene Krvi Kristove u Ludbregu.

Za vrijeme vladavine kralja Josipa II. (1780.-1790.), mađarski je nacionalizam počeo prijetiti pravima i povlasticama Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Nesvjesno političke situacije, ali i uplašeno nametanjem dvorskoga apsolutizma i germanizacije, hrvatsko plemstvo se, na saboru 1790. godine, podvrgnulo Hrvatsko-ugarskoj vladi, što je mađarska strana iskoristila na Požunskom saboru kako bi nametnula mađarski jezik u hrvatske škole. Godine 1815. car i kralj Franjo II. (1792.-1835.) obnovio je apsolutizam i obustavio rad hrvatskoga sabora, a rad sabora obnovljen je tek nakon pada apsolutizma 1825. godine.

Hrvatski poslanici na saboru u Požunu uspjeli su obraniti latinski jezik kao službeni za Hrvatsku pred pritiskom Mađara da se za službeni u upravi i školstvu u Hrvatskoj uvede mađarski jezik. Međutim, već je Hrvatski sabor održan 1830. godine prihvatio zakon o obaveznom učenju mađarskoa jezika u hrvatskim školama.

Pojava hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici 19. stoljeća označila je novo doba u djelovanju Hrvatskoga sabora. Juraj Rukavina Vidovgradski prvi je put progovorio hrvatskim jezikom u novijoj povijesti hrvatskog Sabora 11. studenoga 1832. godine kada se zahvalio banu Franji Vlašiću za imenovanje potkapetanom Kraljivine Hrvatske. Prvi cjeloviti govor na hrvatskom jeziku održao je zastupnik Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843. godine.

Na zasjedanju 1847. (posljednjem staleškom saboru) hrvatski jezik proglašen je “diplomatičkim”, tj. službenim; do tada je službeni jezik u Saboru bio latinski.

Ukidanjem feudalizma 1848. godine nestalo je i staleškoga Sabora. Sabor je otada bio utemeljen na novoj, socijalnog osnovi, a zastupnici više nisu predstavljali staleže, nego građane. Zastupnici su bili birani na izborima. Sabor je 1848. ukinuo kmetstvo te donio odluku o ujedinjenju Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom. Sabor je potvrdio odluku bana Josipa Jelačića o prekidu odnosa s Ugarskom. Time je započelo novo razdoblje u povijesti Sabora koje je trajalo do 1918. godine, kada je ulaskom u jugoslavensku državu, Hrvatska ostala bez svoga predstavničkog tijela više od dva desetljeća.

U drugoj polovici 19. st. formiraju se prve političke stranke. Niz blistavih zastupničkih govora svjedoči o nacionalnoj i državnopravnoj svijesti, ali i želji vodećih društvenih snaga u Hrvatskoj da političkim okvirom osiguraju uvjete u kojima će moći same odlučivati o uključivanju Hrvatske u europske razvojne procese. Koliko je Sabor u to vrijeme bio ne samo politički, nego i intelektualni reprezent, govori činjenica da je Sabor sazvan 1861. godine prozvan “velikim” i “najintelektualnijim” Saborom.

Tom prigodom donesen je i zakon (nazvan čl. 42.) prema kojemu Ugarska mora priznati zemljišnu cjelovitost te samostalnost Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja.

Kao nositelj suvereniteta na čitavome ondašnjem teritoriju Hrvatske, Sabor donosi povijesnu odluku 29. listopada 1918. godine o raskidu stoljetnih državnopravnih veza kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s kraljevinom Ugarskom i carevinom Austrijom. Istodobno je odlučeno i o pristupanju Hrvatske novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba uz priznavanje vrhovne vlasti Narodnome vijeću. Odluka Narodnoga vijeća o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom nikada nije potvrđena u Hrvatskome saboru. Kralj je 29. studenoga 1920. raspustio Hrvatski sabor. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske bilo je predviđeno ponovno konstituiranje Sabora, ali zbog ratnih okolnosti to se nije dogodilo.

Nakon 1918. godine Sabor je po prvi put sazvan 1942. godine. Tijekom 1942. godine Sabor se sastao tri puta: u veljači, travnju i u prosincu 1942. Sazivao ga je Ante Pavelić, koji je autokratski vladao tadašnjom Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH). U prosincu 1942. političke stranke u NDH su zabranjene. Sabor se više nije sastajao do kraja rata.

Za vrijeme II. svjetskoga rata (1943.) na području Hrvatske pod kontrolom komunističke partije Zemaljsko antifašističko vijeće narodnoga oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) “obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju”. U svibnju 1945. godine ZAVNOH počinje izdavati zakonske akte, umjesto dotadašnjih uputa.

ZAVNOH se 24. i 25. srpnja 1945. godine sastaje na svome četvrtome zasjedanju u sabornici na Markovu trgu. Tada donosi zakon o promjeni naziva u Narodni sabor Hrvatske. Odluke ZAVNOH-a, što se tiče ravnopravnosti hrvatskoga naroda, nisu nikada primijenjene u praksi; ostale su mrtvo slovo na papiru.

Prvi Ustav Narodne Republike Hrvatske iz 1947. definirao je Sabor kao jednodomno vrhovno tijelo državne vlasti. Nakon toga, ustrojstvo i struktura Sabora često su mijenjani. Tako se Ustavnim zakonom iz 1953. godine Sabor sastojao od dva doma: Republičkoga vijeća i Vijeća proizvođača;

Ustavom Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. sastojao se od čak pet vijeća: Republičkoga, Privrednoga, Prosvjetno-kulturnoga, Socijalno-zdravstvenoga i Organizaciono-političkoga. Ustavnim amandmanima iz 1971. godine proširen je krug prava i dužnosti Republike unutar federacije pa je iste godine osnovano i Predsjedništvo Sabora Socijalističke Republike Hrvatske kao novo tijelo vlasti koje pored ostaloga predstavlja Republiku Hrvatsku u inozemstvu.

Ustav iz 1974. Sabor određuje kao “organ društvenog samoupravljanja i najviši organ vlasti”. Sabor tada tvore tri vijeća: Vijeće udruženog rada sa 160 zastupnika, Vijeće općina u kome je svaka općina i zajednica općina imala po jednog delegata te Društveno-političko vijeće s 80 zastupnika.

Iako je u razdoblju od 1947. do 1990. godine u svim ustavnim tekstovima označavan kao najviše tijelo državne vlasti, Sabor to praktično nije bio, nego je stvarna vlast tadašnjega jednostranačkog sustava bila koncentrirana u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske i njegovu Predsjedništvu.

Početkom 1990. godine mijenja se Zakon o izborima i Zakon o društvenim organizacijama i udruženjima građana pa se time stvaraju uvjeti za prve slobodne izbore koji su održani 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine. Novi sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. godine. Sabor u prosincu 1990. donosi novi Ustav, a 25. lipnja 1991. donosi odluku o osamostaljenju RH i kidanju svih veza s Jugoslavijom.

Sabor je još do 1992. zadržao sustav od prije definirana tri vijeća, a 1993. ustanovljen je Županijski dom kao regionalno predstavništvo u kojem je s po tri zastupnika bila predstavljena svaka županija.

Sabor do danas mijenja naziv još dva puta: 1997. postaje Hrvatski državni sabor, a 2001. Hrvatski sabor. Ustavnim promjenama 2001. godine ukinut je Županijski dom pa Sabor postaje jednodoman.

Za današnji izgled zgrade Hrvatskoga sabora zaslužni su projektanti Lav Kalda i Karlo Susan koji su završili radove 1911. godine.

Dan Hrvatskoga sabora je 8. listopada.

Izvori: sabor.hr, Hrvatska enciklopedija, Ferdo Šišić

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić