Doći u Jasenovac, na mjesto lažnog, izmišljenog “pogroma Srba”, na mitsko mjesto kolosalne komunističke i velikosrpske laži otkuda je krenula bujica njihove otrovne propagande 1968. godine (dakle, trebalo im je punih 23 godine od svršetka Drugoga svjetskog rata da se “dosjete” kako je tamo nad srpskim narodom, Romima i Židovima “izvršen genocid”), slaviti lažne “velikomučenike jasenovačke” (među kojima je i nepostojeći, izmišljeni Vukašin Mandrapa koji se nikad nije ni rodio) i još jednom pljunuti Hrvatima u lice veličajući LAŽ  kao najveću svetinju, a potom izjaviti: “Hrvatska i ja se volimo javno…” – to može samo bolestan i beskrajno pokvaren um. 

 Patrijarh srpski Porfirije Perić još jednom je dokazao kako spada u red najopasnijih i najperfidnijih velikosrpskih propagandista koji su pripravni služiti se i najprljavijim sredstvima kako bi postigli cilj.

 Umjesto da napravi odmak od naci-fašističke velikosrpske ideje i osudi izjave o stvaranju “srpskog sveta”, nastavlja utabanim stazama Nikolaja Velimirovića Žičkog, patrijarha Pavla i patrijarha Irineja i čini sve kako bi se lažni mitovi o “masovnim stradanjima Srba” i “masovnim ustaškim zločinima” nad njima održali, učvrstili i pretvorili u “povijesnu istinu” – iako su i on i oni koji ga okružuju itekako svjesni kako je sve to kula od karata koju može srušiti jedan jedini dašak istine. Zato se zmija i umiljava i nastoji svoju dozu otrova prikriti “ljubavnim” izjavama. 

 Što se može iščitati iz najnovijih Porfirijevih poruka odaslanih iz Jasenovca (13 rujna)? Vrlo jednostavno: namjera da se nama Hrvatima poruči kako nas prvak SPC “voli” iako smo u prošlosti počinili “greh grehova”, “greh protiv Boga i čoveka”, “na najstrašnijem mestu uništavališta ljudskih tela i duša”, “u paklu Jasenovca”, čime on bez ikakve sumnje sebe stavlja u ulogu “humanista” i “hrišćanina” koji je “vođen Božjom ljubavlju” pripravan “oprostiti svaki grijeh”, pa i onaj “najveći – greh grehova”, nama, potomcima tih “zverova” i “demona” – ustaša.

 Kako bi zaslužili “ljubav” Porfirija Perića, mi Hrvati, dakle, samo trebamo kleknuti, pognuti glave i priznati svoj “istorijski greh grehova” i nepostojeću krivnju, odnosno, potvrditi kako smo pripadnici “genocidne nacije” (ili “genocidne rase”) – i onda nikakvih problema neće biti!? Ne treba biti posebno pametan ili pronicljiv pa razumjeti i shvatiti tu zaplotnjačku, bizantsku, šićardžijsku podvalu koju su nam ovoga puta pripremili SPC i Porfirije Perić uz asistenciju Aleksandra Vučića i njegove klike iz Beograda; ili točnije: mora se biti nadprosječno glup i potpuno slijep za sve što se događa pa to ne vidjeti!

 No, nas ne zanimaju nikakvi izljevi emocija, nego stav SPC i njezinih najviših dužnosnika prema velikosrpskoj osvajačkoj ideologiji kao mehanizmu koji još uvijek pokreće ne samo vladajuću garnituru u Srbiji, nego i njihovu instituciju, pa i veliki dio javnosti koji je bez ikakve sumnje i zadrške na istoj frekvenciji. Nas Hrvate zanima, kad će Srbija i njezina SPC prestati slaviti četništvo i zločin i prekinuti s političkim propagandnim skupovima u Jasenovcu gdje uvijek iznova podgrijavaju otrovni, lažni jasenovački mit, kad će se odreći tog lažnog mita i priznati istinu i kad će se poduzeti prijeko potrebne mjere konačnog utvrđivanja broja žrtava na tom lokalitetu – uključujući i otvaranje arhiva (koje Beograd čuva kao zmija noge) ali i iskapanja kostiju, bez čega nema niti može biti istine o stradanjima i broju žrtvama.

 Srbija i SPC još uvijek trabunjaju o “stotinama hiljada” pa i “milionima” srpskih žrtava u Jasenovcu – od prilike do prilike i prema potrebi trenutka. Je li i to “ljubav prema Hrvatskoj”? Spada li u “ljubav prema Hrvatskoj” i otrovna propaganda stalnog, sustavnog, kontinuiranog gomilanja opskurnih, bolesnih laži i neprestanih optužbi koje slušamo već više od pola stoljeća? Je li i “Dara iz Jasenovca” znak “ljubavi prema Hrvatskoj”!? Je li najavljena gradnja mauzoleja “žrtvama genocida” u Donjoj Gradini isto tako znak “ljubavi” prema nama Hrvatima i Hrvatskoj? 

 Kad i koja relevantna institucija je utvrdila da je u okviru NDH (1941-45.) uopće počinjen genocid? U pitanju je samo jedna u nizu bolesnih laži, propagandna floskula i ništa drugo! I ta se velika laž nastoji poistovjetiti s patnjom Židova i njihovim Holokaustom – sakriti se iza toga i zaštititi od preispitivanja.

 Do prije koju godinu službena je brojka žrtava “ustaškog Jasenovca” bila 700.000, ali to je palo u vodu, pa se 2009 godine (dakle, zamislite, punih 65 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata!?) pojavio popis na mrežnim stranicama JUSP Jasenovac na kojem stoji brojka od 83.145 – gotovo osam puta (800%) manje, nego se tvrdilo do tada! I nikom ništa. Nitko se od srpskih propagandista i naših “antifašista” zbog toga nije zacrvenio, niti je objasnio taj paradoks, da je najednom samo na jednom lokalitetu broj “žrtava” tako drastično smanjen. Oni jednostavno šute i nastavljaju s novim lažima i novim ničim potkrijepljenim brojkama, kao da se ništa nije dogodilo.

 Od 2009. godine do danas, kompetentni istraživači nepobitno su utvrdili kako je oko 55.000 imena s aktualnog popisa “žrtava Jasenovca” na mrežnim stranicama JUSP Jasenovac “lažno ili krajnje sumnjivo”. U isto vrijeme, ekipa koja radi u toj ustanovi, izvršila je tisuće promjena – jednostavno zamjenjujući ona razotkrivena (lažna) imena koja su istraživači objavljivali u medijima s drugim imenima – s raznih drugih popisa (!?), ali tako da je uvijek ukupan broj od 83.145 ostajao isti!!! Zamislite tu perverziju i te drske manipulacije na očigled cijele javnosti!!! Ima li toga igdje osim kod nas u Hrvatskoj!?

 U svakoj normalnoj zemlji u kojoj funkcionira pravni sustav i u kojoj se primjenjuje zakon, ovakve bi se radnje morale promptno sankcionirati, ako ni zbog čega drugoga, radi pijeteta prema potencijalnim žrtvama – koliko god da ih jest! Ali, ne, kod nas se šutke prelazi preko svega, pa velikosrpski fašisti i njihovi saveznici u Hrvatskoj (tzv. antifašisti, neokomunisti i tobožnji liberali) slobodno nastavljaju svoj projekt očuvanja lažnog jasenovačkog mita.

 Budući da posmrtnih ostataka nema (iako je do sada stotine puta u tajnosti kopano na lokalitetima gdje se sumnjalo da postoje masovne grobnice i iskopano samo navodnih 725 kostura a i to se krije od javnosti), pojedinci poput Ive Goldsteina čak izmišljaju morbidne teorije o “drobilicama” uz pomoć kojih su ustaše pretvarale kosti u prah ili tvrde kako na lokalitetu Jasenovca nema kostiju žrtava zato što su se razložile u muljevitom tlu – čime se negira temeljne zakone antropologije i forenzike, budući da u takvom okolišu ljudski ostaci (pa čak i unutarnji organi i meka tkiva) ostaju očuvani mnogo dulje nego u normalnom tlu gdje su izloženi zraku.

 Zato jasno i glasno treba ponoviti: Nema dokaza da su ustaše u bilo kojem razdoblju, bilo gdje, pa i u Jasenovcu vršili masovna smaknuća! Takvih dokaza jednostavno nema – a ne bi li se ta činjenica prikrila, diže se graja, optužuje nezavisne istraživače za “reviziju povijesti”, nastoji ih se zastrašiti, ušutkati i zabraniti istraživanja, a na svaki spomen otkrivanja arhiva i prekopavanja Jasenovca (u cilju utvrđivanja istine) dežurni čuvari jasenovačkog mita skaču na stražnje noge i laju iz petnih žila gore nego bijesni psi. Panično se boje istine, jer kad ona izađe na vidjelo, njihov bolesni svijet izgrađen na lažima i manipulacijama će se urušiti sam od sebe.

 Evo članka (objavljen prije više od tri i pol godine): koji potkrjepljuje izrečenu tvrdnju  https://kamenjar.com/nema-dokaza-da-su-ustase-u-jasenovcu-vrsili-masovna-smaknuca/; stranica posjećena 14. 9. 2021. 

 Čuvari lažnog i bolesnog mita o “ustaškom Jasenovcu”, konačno bi mogli demantirati nešto od ovih navoda. Bio bi red nakon toliko vremena. 

 Svjedoci smo kako se u današnjoj Hrvatskoj svim sredstvima pokušavaju onemogućiti povijesna istraživanja, pogotovu događaja vezano za Drugi svjetski rat, pa i istine o Jasenovcu budući da je to temeljni mit za čije su očuvanje podjednako zainteresirani i srpski naci-fašisti i hrvatski “antifašisti” i njihovi saveznici u “slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj”.

 Neka se patrijarh Porfirije Perić najprije odrekne četničkog koljača iz redova svoje crkve, popa Momčila Đujića (kojeg je ne tako davno jasno, glasno i razdragano slavio pjesmom; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=XOTLAtHMaV8&ab_channel=Oluja1995; stranica posjećena 14. 9. 2021.) i prestane voditi antihrvatsku propagandu veličanjem lažnog jasenovačkog mita, neka se jasno odredi se prema naci-fašističkoj osvajačkoj velikosrpskoj ideologiji – “Velikoj Srbiji” ili “srpskom svetu”, a tragikomične izjave o “ljubavi” prema Hrvatskoj ostavi za druge koji su dovoljno naivni ili glupi da ne shvaćaju o čemu je riječ.

 Poput zmije u njedrima svoj je otrov potajice i perfidno bljuvao i u vrijeme dok je stolovao u Zagrebu kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije (samo u SPC ima crkvenih administrativnih cjelina s takvim teritorijalnim obuhvatom), a kako bi to prikrio napisao je knjigu “Zagreb i ja  se volimo javno”. I nije promašio – na poklonjenje i “rukoljub” stigli su mu mnogi obožavatelji kojima su četnički pokret i pop Momčilo Đujić još uvijek draži od slobodne i suverene Hrvatske ushićeno primajući knjigu s posvetom iz ruku ovog zloduha u svećeničkoj mantiji.

 Ne treba sumnjati u Porfirijevu ljubav prema Zagrebu kao prijestolnici Zapadne Srbije – on tako naš glavni grad vidi oduvijek što je krajnji cilj cjelokupne kamarile koja se okupila u vrhu SPC, njihovom “Svetom Arhijerejskom Sinodu”, u SANU i vlasti koju predvode Aleksandar Vučić i njegov imenjak Vulin, a što podupire većinsko javno mnijenje u Srbiji, “Republici Srpskoj” i političkim krugovima srpske manjine u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu, srpskoj dijaspori. Ako i danas nakon svega što se događalo nedavno u Crnoj Gori nekima u Hrvatskoj još uvijek treba tumačiti s kime imamo posla kad je u pitanju SPC, njima zacijelo pomoći nema.

 Nitko Porfiriju Periću ne brani da slobodno izljubi prigodom prvog dolaska u Zagreb svoje prijatelje i obožavatelje – one koji se klanjaju njemu i njegovoj “hrišćanskoj crkvi” i mire s antihrvatskim velikosrpskim mitovima, sve one koji su s njime rezali “slavski kolač” na Cvjetnom trgu i “ljubovali” u hrvatskoj prijestolnici (naročito nakon što je YouTube-snimka na kojoj je pjevao u slavu koljača Momčila Đujića izašla u javnost), ali neka nas druge ostavi na miru i nosi se što dalje sa svojim “hrišćanskim” porukama! On je na čelu zločinačke organizacije koja sebe naziva Srpskom Pravoslavnom Crkvom i predstavlja instituciju čije je pogubno i razorno djelovanje obilježilo krvavim tragovima XX. stoljeće na jugoistoku Europe. To je već tisuću puta dokazana, nepobitna činjenica. SPC je utočište najpogubnijih i najdestruktivnijih ideja i promotor srpskog nacizma i fašizma u najcrnjem obliku, što je u prošlosti sama dokazala.

 Mi Hrvati siti smo takve “ljubavi” i takvih danajskih “darova milosrđa” i jako dobro znamo s kime imamo posla. Istina, ovaj zloduh koji je danas na čelu SPC kao udarne šake velikosrpske ideologije i napaja se na istom vrelu “svetosavlja” (filozofiji novovjekog srpskog nacizma) i otrovnoj rušilačkoj ideologiji Nikolaja Velimirovića Žičkog, ne bi mogao svoju propagandu ni voditi usred Hrvatske da nije uškopljenika i apatrida iz redova hrvatske vlasti i srodnih mu likova iz naših intelektualnih krugova koji po prilici “vole” Hrvatsku jednako kao i on (Porfirije Perić). Dakle, na našim je domaćim štetočinama glavna krivnja, jer hrane tu pogubnu, genocidnu antihrvatsku ideologiju, ostavljaju joj prostora i podržavaju je. I tu se nikako ne smije zanemariti i izostaviti farizeje iz aktualne vlasti koji se prigodničarski zaklinju u hrvatski nacionalni interes i hrvatske svetinje, a svojim djelovanjem čine sve suprotno od toga.

 Hrvati, na sreću, Bogu hvala, u većini (još uvijek) nisu izgubili zdrav razum i osjećaj za realnost i jako dobro znaju s kime imaju posla – i u Beogradu i u Zagrebu. Nadajmo se barem da je tako.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo