Ideja o obilježavanju  50. obljetnice Hrvatskog proljeća ili barem studentskog štrajka,  provlači se  u mom okruženju, među  bivšim studentima  Pravnog fakulteta i sudionicima studentskog štrajka,  već od samog obilježavanja 25. obljetnice, a osobito zadnjih četiri-pet godina, od kada smo prešli u status umirovljenika.

Zamišljali smo kako treba  napisati i objaviti  jedan Zbornik „sjećanja“, za što  nije bilo dostatno nas tri-četiri već  treba animirati više njih za koje smo smatrali da imaju što kazati.

Uz to trebalo je proširiti program obilježavanja, ne samo pisanjem „sjećanja“ već i prikladnom komemoracijom preminulih splitskih proljećara.

Taj teret sam primio na sebe, još krajem prošle godine.

U opuštenijoj atmosferi, pri našim druženjima,  jedan od kolega kaže, ima materijala i za cijelu knjigu. 

Tako to izgleda i po njegovom monologu od više sati i više puta. Uistinu, mogao bi se snimiti dobar film.

Već smo tražili osobu koja bi to bila u stanju pretočiti  u svojevrstan roman.

Na papiru, ispalo je to ipak nešto skromnije,  a znam  da je trebalo biti više i sadržajnije.

Drugi kolega se povukao u cijelosti, kao da ne postoji.

Jedna kolegica za koju sam polagao nadu da će se odlučiti za taj poduhvat, koja mi je govorila kako ima materijala za napisati debelu knjigu o svom životu (vjerujem da ima!) je ostala pasivna.

Nudila mi je priču i građu za pisanje, ali ja nisam to u mogućnosti uraditi i zbog fizičke udaljenosti.

Jedan kolega, još i politički uznik, nije imao snage zabilježiti svoja iskustva.

Osobno mislim da je on još uvijek idealista  i da je u pitanju razočarenje  u pravac kojim se Hrvatska realizira.

Daleko je to od romantičarskih snova brojnih „proljećara“,  jasno je svima nama.

Imao sam kontakte i prema  akterima studentskog pokreta u Zagrebu (Mijo Pavić i dr. Goran Dodig) i pozivao ih da daju svoj pisani materijal, no, nije išlo.

***

Nakon isteka  tjedna u kojem smo sa dubokim pijetetom obilježili žrtvu Vukovara i Škabrnje, protekao je i tjedan  u kojem  smo obilježili  50. obljetnicu Hrvatskog proljeća u Splitu.

Hrvatsko proljeće kao hrvatski  kulturno-politički  pokret počinje se pomalo osjećati već nakon Brijunskog plenuma CK SKJ i smjene Aleksandra Rankovića, potpredsjednika SFRJ i „šefa“ jugoslavenske Službe državne sigurnosti (UDB-a) sredinom 1966 g..

Potom slijedi Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz 1967 g., da bi kroz 1970/71 taj  pokret doživio kakvu-takvu liberalizaciju društvenih odnosa, otvoreniju raspravu o gospodarskim i nacionalnim temama, ekonomski „čistim računima“ između ondašnjih  socijalističkih republika, o ustavnim amandmanima, a što je kulminiralo kroz studentski štrajk na Hrvatskom sveučilištu (imali smo jedinstveno sveučilište u SRH).  

Glavni akteri „proljeća“  su  Matica hrvatska odnosno ljudi koji djeluju kroz Maticu i studenti Hrvatskog sveučilišta te progresivni dio CK SKH na čelu sa Savkom Dapčević-Kučar i Mikom Tripalo, a koje su slijedili Pero Pirker, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić, Ivan Šibl, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić i niz drugih tada uglednih političara i intelektualaca (Vlado Gotovac, Bruno Bušić, Franjo Tuđman i sl.).

U Splitu su to bili Mirko Dragović, predsjednik Međuopćinske konferencije SK za Dalmaciju, prof. Ivan Bilić, sekretar Sveučilišnog komiteta SKH Split, prof. Andrija Dujić, predsjednik Ideološke komisije CK SKH i niz drugih društvenih radnika, te studenti Damir Petrić, Ante Štambuk i Zvonimir Puljić.

U takvom ozračju, na Hrvatskom sveučilištu događa se studentski štrajk koji traje od 22.11. do 30. 11. 1971 g.

Istodobno u Karađorđevu i pod patronatom JBT i Bakarića, 1.-2. prosinca 1971 g.,  se održava sjednica  CK SKJ-u i osuda tobožnjeg „hrvatskog nacionalizma“  koje rezultira smjenama odnosno  prisilom  na abdikaciju progresivnog dijela CK SKH.

Odmah potom nastupa „sječa glava“ na svim razinama vlasti, na fakultetima, partijskim organizacijama, dolazi do nesmiljene „diferencijacije“, kako su je komunisti zvali, na tzv. revolucionare (za Jugoslaviju i sa primatom Srbije) i na „kontrarevolucionare“ kao tobožnje  neprijatelje Jugoslavije.

Nastupa daleko poznata „hrvatska šutnja“ i traje sve do 1989 g.

Oni koji su se drznuli nešto kazati ili napisati suđeni su na višegodišnje zatvorske kazne.

Najpoznatiji  takav  slučaj je slučaj Marka Veselice.

Zbog intervjua Der Spiegelu, koji je dao 1980 g. osuđen je  na 11 godina zatvora i 4 godine zabrane javnog istupanja i djelovanja  nakon izlaska iz zatvora.

Za SR Hrvatsku se može slobodno kazati, današnjim rječnikom iskazano – Hrvatska je u okviru SFRJ bila konstantno „na kisiku“, a ponekad i „na respiratoru“, da bi nakon Karađorđeva bila politički eutanazirana!

***

Hrvatsko proljeće je obilježeno i još uvijek se  obilježava u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj  što niti najveći optimisti iz vremena „proljeća“ nisu mogli očekivati ili  barem sanjati.

Upravo stoga,  s obilježavanjem 50. obljetnice Hrvatskog proljeća u Splitu, krenuli smo od Središnjeg križa hrvatskim braniteljima Domovinskog rata, na Lovrincu, bez čije žrtve ne bi bilo niti slobode niti države.

Križ  kao simbol žrtve i uskrsnuća.

Hrvatski narod je patio i bio žrtvom više stoljeća, a od 1.prosinca 1918 g. osobito, da bi mu, uz veliku i najveću žrtvu što može učiniti jedan narod, kroz Domovinski osloboditeljski  rat uskrsnula suvremena  država, Republika Hrvatska.

Tako smo se, 24. studenog 2021 g., točno nakon 50 godina kako je proglašen štrajk na Pravnom fakultetu u Splitu,  okupili na groblju Lovrinac te u miru i tišini, bez medijske pompe, odali počast hrvatskim braniteljima i glavnim protagonistima studentskih previranja na splitskim fakultetima  i nositeljima „proljeća“ (Damir Petrić, Zvonimir Puljić, Mladen Vidović, Željo Barišić i prof. Ivan Bošković).

Svjesni  smo kako ima još imena čije grobove smo trebali posjetiti i zapaliti im svijeću, kao npr. profesori Andrija Dujić, Ivo Petrinović,  Joško Perlain,  Ivan Bilić te Mirko Dragović  ili Mladen Bujas.

Nismo to učinili jer je izostao kontakt s obiteljima preminulih, makar da je u lipnju SD objavila jedan takav proglas u okvirima šireg članka o planovima za obilježavanje.

Istog dana položili smo cvijeće i zapalili svijeće, u Gizdavcu,  pok. Petru Šunjiću, tada asistent na Pravnom fakultetu u Splitu, koji je lišen prava na rad i životne egzistencije,  kao i studentima  Tomi Matković, u Medovu Docu i Mati Kustura, u Slivnu, a naknadno ćemo to učiniti  pok. Anti Štambuku, u Sumartinu na Braču.

Kao utjeha nama i njihovim obiteljima,  za sve njih i tisuće drugih koji su stoljećima sanjali hrvatsku državu kao i onima koji su ugradili svoje živote u njene temelje služena je Sveta  misa zadušnicu, u Sv. Dominika, 27.11.2021 g.

***

Središnji događaj programa obilježavanja 50. obljetnice bio je 27. studenog 2021 g. (subota),  na Pravnom fakultetu u Splitu, predstavljanjem knjige „HRVATSKO PROLJEĆE U SJEĆANJU SPLITSKIH PROLJEĆARA“- Zbornik radova 13-ero sudionika „Proljeća“.

Kao gost, u obilježavanju 50. obljetnice u Splitu,  sudjelovao je i  prvi student-prorektor, gospodin  I. Z. Čičak, u neku ruku „krivac“ za sve.

Njegov izbor za studenta – prorektora je uznemirio duhove u partijskim redovima pa su htjeli na svaki način osporiti mu legitimitet i izbor.

Iz toga razloga, kao znak podrške I.Z. Čičku, rodila se poznata Peticija splitskih studenata od oko 1.100 vlastoručnih potpisa podrške.

Svi koji su potpisali peticiju, sudjelovali u kasnijem štrajku ili su bili članovi Matice hrvatske snosili su teške posljedice, od dugogodišnjih kazni zatvora, preko učestalih informativnih razgovora  i praćenja od strane SDS-a, do gubitka posla sa kasnijom nemoćnošću upošljavanja, ugroze gole egzistencije, ograničavanja ljudskih prava (pravo na rad, putovnica, telefonski priključak, pravo na društveni stan i sl.).

Njih trinaestero je iznijelo vlastita iskustva o sudjelovanju u  Hrvatskom proljeću i kasnijem  postkarađorđevskom vremenu. u već rečenom Zborniku

Kroz pristigle radove  iznjedrilo se puno sadržaja oko toga kakvu je tko imao ulogu u štrajku i kakva je bila sudbina „proljećara“  nakon Karađorđeva.

Ima tu  traumatičnih iskustava (osobito Neda Nižetić i Vanja Mladina), ali i sudbina nas  „malih mrava“, običnih ljudi, nije zanemariva.

Sve to vrijedilo je zabilježiti, da nama ili našoj djeci odnosno pokoljenjima ne bi pričali i pisali neku drugu povijest, o tomu kako nam je bilo živjeti i djelovati u tzv. „socijalizmu sa ljudskim likom“.

„Sjećanja“ kapitalaca, poput Čička, Budiše, Dodiga  još čekamo.

Bilo je to olovno vrijeme, vrijeme  državnog terora nad neistomišljenicima i slobodoljubivim ljudima, nad njihovim obiteljima, sve do ugroze njihovog života i egzistencije.

Progonom je zahvaćeno najmanje 50 tisuća hrvatskih  domoljuba.

Manje je tu važna literarna vrijednost Zbornika, makar da ima i takvih radova (autora Ivana Čaljkušić- Ikica i Boris Maričić), a više je bitna  dokumentaristička, povijesna  vrijednost radova i knjige kao cjeline.

Pri pisanju „sjećanja“ spoznali smo koliko  je pisanog materijala o tom vremenu uništeno ili sklonjeno, kako bi nove „hrvatske snage“,  koje su samo promijenile dres ili iskaznicu, ne i mentalitet,  mogle prekrajati hrvatsku povijest i pričati o boljoj prošlosti.

Onaj tko je spreman uništiti (neslužbeno: zapaliti!) sudski spis iz kaznenog procesa na Okružnom sudu u Splitu,  koji se vodio protiv Petrića, Štambuka i ostalih, te javno-tužilački spis po istom predmetu, spremni su krivotvoriti radnje, aktere i događaje.

Riječ je o spisu koji se trebao čuvati trajno, kao arhivsko gradivo.

Nisu ga zapalili komunisti, jer, osobno sam ga imao u rukama 1996 g., već neokomunisti ili njihovi saveznici u demokršćanskim strankama.

Zar i recentni događaji oko „transkripata“ iz Ureda predsjednika RH ne govore u prilog  tomu?

Stare snage koje je preuzela hrvatska vlast,  pišu neku novu, svoju povijest.

Stoga, ne smijemo dopustiti, a  Zbornik „sjećanja“  će biti mali prilog tomu, da povjesničari tipa  Markovine, Jakovine, Klasića ili Goldsteina i sl., odnosno političkog analitičara  tipa Puhovskog, govore mojoj (našoj) djeci i unucima kako je meni  (nama) bilo više od 18 godina.

Ako im to treba kazati, onda smo mi (ja) pozvani u prvom redu, svjedočiti o tomu bilježeći svoja iskustva.

Ova “sjećanja“ nisu pisana sa svrhom stvaranja novih podjela, već radi iznošenja povijesnih iskustava i događaja, radi materijalne istine.

Isticanje imena aktera odnosno „stupova komunističke diktature“  u radovima pojedinih autora , nema svrhu njihove  diskreditacije, već je prilog istini o djelovanju tada javnih osoba koji su za to djelovanje primali dobru plaću i veliku nagradu (atraktivan društveni stan, diplomatski položaj, posao za bračnog partnera, upis djece na atraktivan studij i slično).

***

Svjesno i namjerno nismo pozivali nikoga od političara ili crkvenih velikodostojnika, ali smo ih izvijestili o događanjima u „njihovom“ gradu, pismom slijedećeg sadržaja:

„Poštovana gospodo, uvaženi Oče nadbiskupe, župane i gradonačelniče,

Osjećamo  obvezu izvijestiti Vas kako  se u gradu u kojem stolujete, najljepšem gradu, u Splitu, već dugo priprema obilježavanje 50.obljetnice Hrvatskog proljeća u Splitu, ali i šire.

Ne slučajno, s obilježavanjem 50.obljetnice  krenuti ćemo od Središnjeg križa hrvatskim braniteljima Domovinskog rata, na Lovrincu, bez čije žrtve ne bi niti mogli slobodno obilježiti ovaj događaj.

Križ je simbol žrtve i uskrsnuća. Hrvatski narod je patio i bio žrtvom više desetljeća odnosno stoljeća da bi mu uz veliku, najveću žrtvu što može učiniti jedan narod, kroz Domovinski osloboditeljski  rat uskrsnula suvremena  država, RH.

Skup na Pravnom fakultetu  je otvoren za javnost (uz epidemiološke mjere), nemamo goste (osim prvog studenta-prorektora,  g. I.Z.Čičak),  a dnevnu politiku smo željeli odmaknuti od toga događaja.

Hrvatsko proljeće je bio svehrvatski kulturni i politički pokret i obilježavanje istoga treba slaviti kao takovo“.

U velikoj dvorani PF, među publikom se pojavio  dožupan SDŽ, g. Čogelja i dobio je prigodu pozdraviti skup.                                                                                  

***

Prije predstavljanja knjige, dio Hrvatskih proljećara kojima su se pridružili i drugi građani, odali su počast prvom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, utemeljitelju  suverene Republike Hrvatske,  kod spomenika na rivi, u 11:00 sati, polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća.

***

Program se odvijao u suradnji sa najstarijom hrvatskom kulturnom institucijom (Matica hrvatska-Ogranak MH u Splitu).

Drago Ćutuk, dipl. iur.

Inicijator i suautor Zbornika

 „HRVATSKO PROLJEĆE U SJEĆANJU SPLITSKIH PROLJEĆARA“