Koji je to teorijski okvir neoosmanskog ‘sultana’ Erdogana i njegovih ‘širenja interesa’ na zemlje oko današnje Turske, iako je i ona sama na ‘staklenim’ nogama.

Prikaz knjige: Davutoğlu, Ahmet (2014) Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske, prevela Senka Ivošević Ipek, Beograd: Službeni glasnik, 525 str.

Knjiga Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske Ahmeta Davutoğlua, profesora međunarodnih odnosa i premijera Republike Turske, objavljena je 2001. godine u Turskoj, a do kraja 2014. u Turskoj je doživjela 91 izdanje. Knjiga je prevedena s turskog na srpski jezik i objavljena u Beogradu. Knjiga se sastoji od tri dijela. Prvi dio pod naslovom „Pojmovni i povijesni okvir” ima tri poglavlja, drugi dio „Teorijski okvir: postupna strategija i politike sfera” ima četiri poglavlja, a treći dio „Područja primjene: strateška sredstva i regionalne politike” ima pet poglavlja. Jedan je predgovor knjizi napisao recenzent dr. sc. Bojan Bugarčić, a drugi je napisao autor Ahmet Davutoğlu. Glavna tema knjige je dubina prostora turskih nacionalnih interesa, koji u kontinentalnim razmjerima sežu do područja u Aziji, te sjeverne Afrike i Europe. Prema autoru, Republika Turska je „središnja država u svom okruženju, epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, centar Euroazije”, što implicira da turska vanjska politika nastoji svoju sferu utjecaja proširiti i na sferu interesa u širim razmjerima od granica propalog Osmanskog Carstva.

Prvi dio knjige „Pojmovni i povijesni okvir” ima tri poglavlja. Prvo poglavlje „Parametri moći i strateško planiranje” (str. 41–65) govori o tome kako se koriste novi elementi u definiranju moći neke zemlje: ekonomska politika, geopolitika, geokultura, geoekonomija i geostrategija. U nastavku poglavlja autor tumači te pojmove kako bi uveo čitatelja u knjigu. Potom navodi kako je za Republiku Tursku ključno da vodi politiku više opcija i da ima fleksibilnu diplomaciju. Ističe propuste turske vanjske politike za vrijeme raspada Jugoslavije, što znači i propuste kad je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. Prema autoru, „politika nemiješanja” je propust. Isti obrazac politike nemiješanja Turska je koristila i za vrijeme krize na Kosovu.

‘Obrana Istambula i istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva’

Drugo poglavlje „Neadekvatnost strateške teorije i posljedice” (str. 67–82) govori o strateškim teorijama geostratega Henryja Kissingera i Zbigniewa K. Brzezinskog i doprinosu njihovih istraživanja vanjskoj politici SAD-a. Potom se analizira značenje povijesne pozadine. Autor smatra da se u jugoistočnoj Europi islamska kultura mora održati vitalnom i da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Albanci prirodni saveznici Turske. Između ostalog, „Turska se mora osloboditi psihologije obrane” koja vlada još od vremena povlačenja Osmanskog Carstva s tih prostora, pa Davutoğlu zaključuje da obrana Istanbula i istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva. Ističe da je nužno jačati povijesnu svijest kroz godišnjice, praznike, obljetnice bitaka i povijesnih ličnosti. Prema mišljenju autora, upravo takva društva s dubokom povijesnom sviješću i pamćenjem, koje im pruža povijesno iskustvo, stvaraju misaoni odnos koji obuhvaća strateško planiranje i racionalnost, konfiguracije realne moći, i na tim osnovama veoma precizno kroje svoju budućnost.

Treće poglavlje „Povijesno naslijeđe i međunarodni položaj Turske” (str. 83–107) govori o tome kako je porazom kod Beča 1683. i Karlovačkim mirom 1699. Osmansko Carstvo izgubilo svoja područja u Europi pa je odustalo od strategije napada dublje u Europu i oslonilo se na strategiju obrane. Davutoğlu ističe da je poraz kod Beča prekretnica za Europu. U nastavku detaljno analizira događanja u političko-kulturnoj infrastrukturi Republike Turske u 20. stoljeću koja su imala utjecaj na kreiranje njene vanjske politike.

Drugi dio knjige, „Teorijski okvir: postupna strategija i politike sfera” ima četiri poglavlja. Prvo poglavlje „Geopolitičke teorije: razdoblje nakon hladnog rata i Turska” (str. 111–129) donosi kronologiju razvoja najistaknutijih geopolitičkih i geostrateških teorija njemačkih, ruskih i američkih geostratega, čije su teorije odnosno strateški planovi redovito uključivali područje Osmanskog Carstva odnosno, poslije, Republike Turske. Republika Turska je u središtu „prelaznih oblasti i borbi za polja dominacije kopnenih i pomorskih centara moći u pravcu istok – zapad, sjever – jug” zbog toga što je završetak hladnog rata uzrokovao geopolitički vakuum. Autor smatra da Turska može koristiti tri značajna geopolitička polja utjecaja: 1) bliska kopnena sfera (Balkan – Bliski istok – Kavkaz), 2) bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i, naposljetku, 3) bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija – srednja i istočna Azija). Upravo su te sfere, koje se sastoje od kružnih zona koje se međusobno prepliću, geopolitički temelji Turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svoga globalnog položaja.

U drugom poglavlju „Bliska kopnena sfera: Balkan – Bliski istok – Kavkaz” (str. 131–155) govori se o Balkanu kao kriznom žarištu kroz povijest, oblasti koja ima značajan geokulturni i geostrateški značaj. Prema Davutoğlu, temelj „političkog utjecaja Republike Turske na Balkanu čine muslimanske zajednice, baštinice propalog Otomanskog Carstva”. U tu kategoriju spadaju prirodni saveznici Turske, Albanci, Bošnjaci (muslimani) u Bosni i Hercegovini, kao i muslimanske manjine u Bugarskoj, Grčkoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Sandžaku i na Kosovu. Svi ti saveznici značajni su elementi turske politike prema Balkanu. Turska vanjska politika ima dva kratkoročna i srednjoročna cilja na Balkanu: jačanje „BiH i Albanije unutar stabilne strukture i formiranje međunarodnog pravnog temelja kojim će se zaštititi nacionalne manjine u ovoj oblasti”. Davutoğlu smatra da će te ciljeve biti moguće ostvariti uz aktivnu politiku koja će stalno imati u vidu kulturne i povijesne faktore Republike Turske, baštinice Otomanskog Carstva. Vanjska politika treba biti usmjerenje k zajedničkim projektima koji će spojiti liniju Istanbul – Jadransko more i liniju Istanbul – Dunav, koja treba biti u „središtu ekonomskih i političkih formacija unutar regije”. U nastavku se tumači položaj Kavkaza, autor ih naziva „Vratima Azije”, te se dotiče pitanje Bliskog istoka i povijesnih okolnosti koje vežu Republiku Tursku s bliskoistočnim državama. Davutoğlu tvrdi da Turska nije „psihološki i diplomatski spremna ojačati svoj utjecaj na Kavkazu”.

U trećem poglavlju „Bliska morska sfera: Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero” (str. 157–182) autor ističe da Republika Turska nema dugoročnu i koordiniranu pomorsku strategiju i strategiju vodenih putova te da treba razraditi i razviti pomorsku strategiju kako bi mogla utjecati na tu morsku sferu. Nadalje, Davutoğlu tvrdi da zemlja koja se nalazi unutar anadolijsko-balkanske osi može u pravom smislu biti snažna jedino ako ostvari dominaciju nad pomorskim i vodenim putovima koji okružuju tu os. Turska se mora voditi primjerom Otomanskog Carstva, čija je snaga počivala na pomorskoj sili. Turska pomorska strategija mora uključivati: 1) crnomorski bazen i s njim povezane vodene putove, 2) strateški čvor Euroazije – pomorski tjesnaci Bospor i Dardaneli, i 3) istočno-mediteranski bazen Egejsko more i Cipar.

‘Njemačka vanjska politika sve više stavlja naglasak na pojam Euroazija jer jačanje njemačke pozicije u tom djelu svijeta ostavlja SAD izoliranim’

Davutoğlu u četvrtom poglavlju „Bliska kontinentalna sfera: Europa, sjeverna Afrika, južna, srednja i istočna Azija” (str. 183–212) tumači nastanak novih kontinentalnih politika nakon hladnog rata koje se bave definiranjem Euroazije i Pacifika. SAD razvija dvostruku politiku sinteze i ravnoteže čime nastoji održati svoju poziciju jedine supersile u sadašnjem međunarodnom poretku. Glavni razlog američkog nastojanja k dugoročnom stvaranju blokova u Aziji je ekonomski utjecaj Njemačke koji završava u različitim oblastima Azije. Njemačka vanjska politika sve više stavlja naglasak na pojam Euroazija jer jačanje njemačke pozicije u tom djelu svijeta ostavlja SAD izoliranim. Davutoğlu tumači da se geografski na prostoru južne, srednje i istočne Azije odvija sukob globalnih i regionalnih sila, „Kine, Indije, ekonomskog diva Japana, stepskog diva Rusije i islamskih zemalja”. Rusija nastavlja graditi odnose s državama na tom prostoru, kao i bivši SSSR, jer je Kremlj „uspostavio neku vrstu sklada između politika s kontinentalnom osom i globalnih politika u mjeri u kojoj to omogućuje diplomatska infrastruktura”. U ovom poglavlju se govori i o značaju Indije i Ukrajine, poglavito o geografskom položaju Ukrajine koji je usmjeren istok – zapad, ukrajinskoj stepi koja se prostire prema Rusiji i Europi, zatim izlazu Ukrajine na Crno more i mogućnosti izlaska na Baltičko more na sjeveru. Davutoğlu ističe da su Rusi preko Ukrajine stekli moć uplitanja u istočnu Europu i crnomorsko područje. Iz svega toga autor nameće zaključak da je temelj moći Republike Turske njen geostrateški položaj, bliska kopnena i morska sfera i mogućnost otvaranja u dubinu.

Turska „svoju misiju i doprinos treba usmjeriti prema Balkanu, a ne prema Bliskom istoku”

Treći dio knjige, „Područja primjene: strateška sredstva i regionalne politike” ima pet poglavlja. Prvo poglavlje „Strateške veze i sredstva međunarodne politike Turske” (str. 215–271) propituje ulogu Turske u NATO-u i ističe da je bilateralni odnos SAD-a i Turske postao glavna osovina oslonca između Turske i NATO-a. Nadalje, kad je riječ o planovima za proširenje NATO-a, autor smatra da Turska „svoju misiju i doprinos treba usmjeriti prema Balkanu, a ne prema Bliskom istoku”. Ovo poglavlje bavi se i međunarodnim organizacijama i članstvom Turske u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Organizaciji islamske konferencije (OIK), Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Organizaciji za crnomorsku ekonomsku suradnju (BSEC) i grupi D-8 (islamske zemlje u razvoju), kao i azijsko-afričkim vezama, međunarodnom ekonomskom politikom i grupom G-20. Prema autoru, za Tursku jedruga najvažnija međunarodna organizacija Organizacija islamske konferencije i, shodno tome, Turska se mora više angažirati u centrima za istraživanje islamske povijesti, kulture i umjetnosti kako bi ojačala svoj utjecaj u projektiranju područja zajedničke suradnje i, što je još važnije, stvorila mehanizme koji će rješavati krize u islamskim zemljama.

Suprostavljeni interesi sila na području Balkana

Drugo poglavlje „Strateška transformacija i Balkan” (str. 273–298) govori o tome kako su se Bosna i Hercegovina i Kosovo 1990-ih našli u ratu zbog toga što se nalaze na liniji ukrštavanja oblasti geopolitičkog vakuuma i prostora geopolitičkog sučeljavanja. Davutoğlu ističe da geopolitika Balkanskog poluotoka počiva na dvije temeljne osi, osi Drava – Sava sa središtem u Bosni i Hercegovini i moravsko-vardarskoj osi s centrom na Kosovu. Davutoğlu govori i o Balkanu nakon završetka hladnog rata, te djelovanju sistemskih sila (SAD-a, Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Francuske) i njihovim interesima za balkanski strateški čvor. Do rata na području bivše Jugoslavije i raspada Jugoslavije došlo je zbog sistemskih suprotnosti koje je autor podijelio u tri grupe: a) suprotstavljeni interesi na globalnom stupnju između SAD-a i Njemačke, b) suprotnosti na kontinentalnom stupnju između Engleske – Francuske, Njemačke i Rusije, i c) nesuglasnosti koje su na stupnju međunarodnog prava i organizacija proizvele ove suprotnosti u odnosima moći. Govori se i o problemu Bosne i Hercegovine, Daytonskom sporazumu. Autor tvrdi da upravo s geopolitičkog i geokulturnog gledišta ključ rješenja problema na Balkanu leži u budućnosti Bošnjaka i Albanaca, tradicionalnih saveznika Turske. Davutoğlu smatra da Turska ima dva instrumenta za regionalnu politiku prema Balkanu, prvi instrument je NATO, a alternativni je OIK.

U trećem poglavlju „Bliski istok: ključ globalnih ekonomsko-političkih i strateških ravnoteža” (str. 299–408) govori se o Bliskom istoku, sintagmi koja je, prema autoru, više geokulturna nego „objektivna geografska definicija”. Davutoğlu piše o geografskim i povijesnim odlikama Bliskog i ističe kako je povlačenje Osmanskog Carstva s Bliskog istoka dovelo do rascjepkanosti i različitosti u ovoj oblasti, naročito širenjem europskog kolonijalizma i stvaranjem izraelske države nakon Drugog svjetskog rata. Davutoğlu tumači i odnos globalnih sila, odnos SAD-a, europskih i azijskih sila prema Bliskom istoku, i smatra da Turska, kao nasljednica Osmanskog Carstva koje je u pet stoljeća postojanja smanjilo politički rizik na minimum i sačuvalo bogatu geokulturnu kartu oblasti, ima sposobnosti da naslijeđe Bliskog istoka iskoristi kao strateški oslonac i dugoročno osigura pravičan i trajan poredak u toj oblasti.

SAD kontrolira strateški ritam u Euroaziji, dok ruska politika nastoji postići sklad „između klasičnih imperijalnih sredstava Rusije i nove konfiguracije ravnoteža snaga u Euroaziji”

U četvrtom poglavlju „Politika srednje Azije u jednadžbi moći Euroazije” (str. 409–446) Davutoğlu tumači da, s geografskog gledišta, srednja Azija formira središnju os kopnene mase Euroazije i najudaljenija je od mora. Na tom prostoru nalaze se različiti bazeni lokalnih civilizacija i rivalstava od kojih su najpoznatija osmansko – iranska i iransko – uzbečka. Prostor srednje Azije oblikovao je SSSR za vrijeme i nakon hladnog rata. Kad je riječ o utjecaju globalnih sila na srednju Aziju, neosporno je da SAD kontrolira strateški ritam u Euroaziji, dok ruska politika nastoji postići sklad „između klasičnih imperijalnih sredstava Rusije i nove konfiguracije ravnoteža snaga u Euroaziji”. Upravo zbog formiranja sfera utjecaja, prije svega na Kavkazu i u srednjoj Aziji, Rusija nastoji zadobiti legitimnost i poštovanje na međunarodnom nivou. Autor ističe da se politici proširenja NATO-a prema srednjoj Aziji protive Rusija, Kina, Iran i Indija, zemlje koje okružuju srednju Aziju i sve više unapređuju svoje odnose. Kad govori o Turskoj strategiji prema srednjoj Aziji, Davutoğlu tvrdi da „Turska ako želi biti dugoročno utjecajna, mora pratiti ritam četvorke, Rusije, Kine, Japana i Indije. Da bi to mogla, zadaća Turske je širiti diplomaciju i polje manevarskog kretanja.”

Davatoglu: EU je pokušaj oživljavanja Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda ekonomskim i političkim, a ne vojnim sredstvima

U petom poglavlju „Europska unija: analiza višedimenzionalnog i višeslojnog odnosa” (str. 447–488) autor govori o odnosima Turske i Europske unije kroz ravan diplomatsko-političkih odnosa, ekonomsko-društvene alijanse, ravan strateške analize i civilizacijsko-kulturne transformacije. Turska je podnijela kandidaturu za članstvo 1. studenog 1964., a Davutoğlu objašnjava na koje sve prepreke Turska nailazi na putu za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Između ostalog, propituje povijesne odnose s nekim članicama Europske unije, npr. Njemačkom, Francuskom i Grčkom. Autor ističe da su pitanje Cipra, ljudskih prava, Egejskog otočja i ekonomski parametri „izgovori za politiku držanja Turske u neizvjesnosti”. Nadalje, tvrdi da EU nije ništa drugo nego pokušaj oživljavanja Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda ekonomskim i političkim, a ne vojnim sredstvima. Između ostalog, zaključuje da „ne postoji samo jedan Zapad, tako neće zauvijek postojati ni jedna Europa”.

Davatoglu: „Osmansko Carstvo kao žrtva zapadnih kolonijalnih sila i njihovih apetita”

Na kraju knjige su indeks pojmova (str. 500–525) i bilješka o piscu (str. 525.).

Knjiga Ahmeta Davutoğlua je većim dijelom strateško predviđanje ili vizija Turske u budućnosti, kojoj je krajnji cilj imati šire sfere utjecaja od onih koje je imalo Osmansko Carstvo u svom zenitu. Posebno se to odnosi na jugoistočnu i srednju Europu (Beč i jug Slovačke) gdje u stvarnosti sežu turski interesi. Takvo što je moguće provesti pomoću dva instrumenta. Prvi je sudjelovanje Turske u misijama NATO-a u kriznim žarištima u jugoistočnoj Europi, a drugi instrument je Organizacija islamske konferencije (OIK) gdje je Turskoj, kako kaže autor, „cilj nametnuti balkanske probleme kao probleme cijelog islamskog svijeta”. U pozadini ovoga je mnogo sofisticiraniji plan koji za cilj ima izdići Republiku Tursku kao vodeću silu islamskog svijeta. Glavni problem u širenju utjecaja na jugoistočnu Europu autor vidi u njemačkim strateškim interesima i otporu Srbije i Grčke. Autor kroz knjigu provlači tezu da je osmansko carstvo bilo multikulturalno, multietnično i multikonfesionalno. Između ostalog, nastoji prikazati „Osmansko Carstvo kao žrtvu zapadnih kolonijalnih sila i njihovih apetita”. Autor ni jednom riječju u knjizi ne naziva Osmansko Carstvo onim što je ono uistinu bilo, imperij. Takav ideološki nametnut obrazac prevladava u knjizi, a također čini projekt strateške dubine Republike Turske. Ova knjiga je nezaobilazna za sve koji se bave proučavanjem strategije država jugoistočne Europe i, svakako, moderne Republike Turske.

Hrvoje Mandić, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH