Connect with us

Vijesti

Hrvoje Mandić: Strategijska dubina – međunarodni položaj Turske

Published

on

Koji je to teorijski okvir neoosmanskog ‘sultana’ Erdogana i njegovih ‘širenja interesa’ na zemlje oko današnje Turske, iako je i ona sama na ‘staklenim’ nogama.

Prikaz knjige: Davutoğlu, Ahmet (2014) Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske, prevela Senka Ivošević Ipek, Beograd: Službeni glasnik, 525 str.

Knjiga Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske Ahmeta Davutoğlua, profesora međunarodnih odnosa i premijera Republike Turske, objavljena je 2001. godine u Turskoj, a do kraja 2014. u Turskoj je doživjela 91 izdanje. Knjiga je prevedena s turskog na srpski jezik i objavljena u Beogradu. Knjiga se sastoji od tri dijela. Prvi dio pod naslovom „Pojmovni i povijesni okvir” ima tri poglavlja, drugi dio „Teorijski okvir: postupna strategija i politike sfera” ima četiri poglavlja, a treći dio „Područja primjene: strateška sredstva i regionalne politike” ima pet poglavlja. Jedan je predgovor knjizi napisao recenzent dr. sc. Bojan Bugarčić, a drugi je napisao autor Ahmet Davutoğlu. Glavna tema knjige je dubina prostora turskih nacionalnih interesa, koji u kontinentalnim razmjerima sežu do područja u Aziji, te sjeverne Afrike i Europe. Prema autoru, Republika Turska je „središnja država u svom okruženju, epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, centar Euroazije”, što implicira da turska vanjska politika nastoji svoju sferu utjecaja proširiti i na sferu interesa u širim razmjerima od granica propalog Osmanskog Carstva.

Prvi dio knjige „Pojmovni i povijesni okvir” ima tri poglavlja. Prvo poglavlje „Parametri moći i strateško planiranje” (str. 41–65) govori o tome kako se koriste novi elementi u definiranju moći neke zemlje: ekonomska politika, geopolitika, geokultura, geoekonomija i geostrategija. U nastavku poglavlja autor tumači te pojmove kako bi uveo čitatelja u knjigu. Potom navodi kako je za Republiku Tursku ključno da vodi politiku više opcija i da ima fleksibilnu diplomaciju. Ističe propuste turske vanjske politike za vrijeme raspada Jugoslavije, što znači i propuste kad je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. Prema autoru, „politika nemiješanja” je propust. Isti obrazac politike nemiješanja Turska je koristila i za vrijeme krize na Kosovu.

‘Obrana Istambula i istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva’

Drugo poglavlje „Neadekvatnost strateške teorije i posljedice” (str. 67–82) govori o strateškim teorijama geostratega Henryja Kissingera i Zbigniewa K. Brzezinskog i doprinosu njihovih istraživanja vanjskoj politici SAD-a. Potom se analizira značenje povijesne pozadine. Autor smatra da se u jugoistočnoj Europi islamska kultura mora održati vitalnom i da su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Albanci prirodni saveznici Turske. Između ostalog, „Turska se mora osloboditi psihologije obrane” koja vlada još od vremena povlačenja Osmanskog Carstva s tih prostora, pa Davutoğlu zaključuje da obrana Istanbula i istočne Trakije polazi od Jadranskog mora i Sarajeva. Ističe da je nužno jačati povijesnu svijest kroz godišnjice, praznike, obljetnice bitaka i povijesnih ličnosti. Prema mišljenju autora, upravo takva društva s dubokom povijesnom sviješću i pamćenjem, koje im pruža povijesno iskustvo, stvaraju misaoni odnos koji obuhvaća strateško planiranje i racionalnost, konfiguracije realne moći, i na tim osnovama veoma precizno kroje svoju budućnost.

Treće poglavlje „Povijesno naslijeđe i međunarodni položaj Turske” (str. 83–107) govori o tome kako je porazom kod Beča 1683. i Karlovačkim mirom 1699. Osmansko Carstvo izgubilo svoja područja u Europi pa je odustalo od strategije napada dublje u Europu i oslonilo se na strategiju obrane. Davutoğlu ističe da je poraz kod Beča prekretnica za Europu. U nastavku detaljno analizira događanja u političko-kulturnoj infrastrukturi Republike Turske u 20. stoljeću koja su imala utjecaj na kreiranje njene vanjske politike.

Drugi dio knjige, „Teorijski okvir: postupna strategija i politike sfera” ima četiri poglavlja. Prvo poglavlje „Geopolitičke teorije: razdoblje nakon hladnog rata i Turska” (str. 111–129) donosi kronologiju razvoja najistaknutijih geopolitičkih i geostrateških teorija njemačkih, ruskih i američkih geostratega, čije su teorije odnosno strateški planovi redovito uključivali područje Osmanskog Carstva odnosno, poslije, Republike Turske. Republika Turska je u središtu „prelaznih oblasti i borbi za polja dominacije kopnenih i pomorskih centara moći u pravcu istok – zapad, sjever – jug” zbog toga što je završetak hladnog rata uzrokovao geopolitički vakuum. Autor smatra da Turska može koristiti tri značajna geopolitička polja utjecaja: 1) bliska kopnena sfera (Balkan – Bliski istok – Kavkaz), 2) bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i, naposljetku, 3) bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija – srednja i istočna Azija). Upravo su te sfere, koje se sastoje od kružnih zona koje se međusobno prepliću, geopolitički temelji Turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svoga globalnog položaja.

U drugom poglavlju „Bliska kopnena sfera: Balkan – Bliski istok – Kavkaz” (str. 131–155) govori se o Balkanu kao kriznom žarištu kroz povijest, oblasti koja ima značajan geokulturni i geostrateški značaj. Prema Davutoğlu, temelj „političkog utjecaja Republike Turske na Balkanu čine muslimanske zajednice, baštinice propalog Otomanskog Carstva”. U tu kategoriju spadaju prirodni saveznici Turske, Albanci, Bošnjaci (muslimani) u Bosni i Hercegovini, kao i muslimanske manjine u Bugarskoj, Grčkoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Sandžaku i na Kosovu. Svi ti saveznici značajni su elementi turske politike prema Balkanu. Turska vanjska politika ima dva kratkoročna i srednjoročna cilja na Balkanu: jačanje „BiH i Albanije unutar stabilne strukture i formiranje međunarodnog pravnog temelja kojim će se zaštititi nacionalne manjine u ovoj oblasti”. Davutoğlu smatra da će te ciljeve biti moguće ostvariti uz aktivnu politiku koja će stalno imati u vidu kulturne i povijesne faktore Republike Turske, baštinice Otomanskog Carstva. Vanjska politika treba biti usmjerenje k zajedničkim projektima koji će spojiti liniju Istanbul – Jadransko more i liniju Istanbul – Dunav, koja treba biti u „središtu ekonomskih i političkih formacija unutar regije”. U nastavku se tumači položaj Kavkaza, autor ih naziva „Vratima Azije”, te se dotiče pitanje Bliskog istoka i povijesnih okolnosti koje vežu Republiku Tursku s bliskoistočnim državama. Davutoğlu tvrdi da Turska nije „psihološki i diplomatski spremna ojačati svoj utjecaj na Kavkazu”.

U trećem poglavlju „Bliska morska sfera: Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero” (str. 157–182) autor ističe da Republika Turska nema dugoročnu i koordiniranu pomorsku strategiju i strategiju vodenih putova te da treba razraditi i razviti pomorsku strategiju kako bi mogla utjecati na tu morsku sferu. Nadalje, Davutoğlu tvrdi da zemlja koja se nalazi unutar anadolijsko-balkanske osi može u pravom smislu biti snažna jedino ako ostvari dominaciju nad pomorskim i vodenim putovima koji okružuju tu os. Turska se mora voditi primjerom Otomanskog Carstva, čija je snaga počivala na pomorskoj sili. Turska pomorska strategija mora uključivati: 1) crnomorski bazen i s njim povezane vodene putove, 2) strateški čvor Euroazije – pomorski tjesnaci Bospor i Dardaneli, i 3) istočno-mediteranski bazen Egejsko more i Cipar.

‘Njemačka vanjska politika sve više stavlja naglasak na pojam Euroazija jer jačanje njemačke pozicije u tom djelu svijeta ostavlja SAD izoliranim’

Davutoğlu u četvrtom poglavlju „Bliska kontinentalna sfera: Europa, sjeverna Afrika, južna, srednja i istočna Azija” (str. 183–212) tumači nastanak novih kontinentalnih politika nakon hladnog rata koje se bave definiranjem Euroazije i Pacifika. SAD razvija dvostruku politiku sinteze i ravnoteže čime nastoji održati svoju poziciju jedine supersile u sadašnjem međunarodnom poretku. Glavni razlog američkog nastojanja k dugoročnom stvaranju blokova u Aziji je ekonomski utjecaj Njemačke koji završava u različitim oblastima Azije. Njemačka vanjska politika sve više stavlja naglasak na pojam Euroazija jer jačanje njemačke pozicije u tom djelu svijeta ostavlja SAD izoliranim. Davutoğlu tumači da se geografski na prostoru južne, srednje i istočne Azije odvija sukob globalnih i regionalnih sila, „Kine, Indije, ekonomskog diva Japana, stepskog diva Rusije i islamskih zemalja”. Rusija nastavlja graditi odnose s državama na tom prostoru, kao i bivši SSSR, jer je Kremlj „uspostavio neku vrstu sklada između politika s kontinentalnom osom i globalnih politika u mjeri u kojoj to omogućuje diplomatska infrastruktura”. U ovom poglavlju se govori i o značaju Indije i Ukrajine, poglavito o geografskom položaju Ukrajine koji je usmjeren istok – zapad, ukrajinskoj stepi koja se prostire prema Rusiji i Europi, zatim izlazu Ukrajine na Crno more i mogućnosti izlaska na Baltičko more na sjeveru. Davutoğlu ističe da su Rusi preko Ukrajine stekli moć uplitanja u istočnu Europu i crnomorsko područje. Iz svega toga autor nameće zaključak da je temelj moći Republike Turske njen geostrateški položaj, bliska kopnena i morska sfera i mogućnost otvaranja u dubinu.

Turska „svoju misiju i doprinos treba usmjeriti prema Balkanu, a ne prema Bliskom istoku”

Treći dio knjige, „Područja primjene: strateška sredstva i regionalne politike” ima pet poglavlja. Prvo poglavlje „Strateške veze i sredstva međunarodne politike Turske” (str. 215–271) propituje ulogu Turske u NATO-u i ističe da je bilateralni odnos SAD-a i Turske postao glavna osovina oslonca između Turske i NATO-a. Nadalje, kad je riječ o planovima za proširenje NATO-a, autor smatra da Turska „svoju misiju i doprinos treba usmjeriti prema Balkanu, a ne prema Bliskom istoku”. Ovo poglavlje bavi se i međunarodnim organizacijama i članstvom Turske u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Organizaciji islamske konferencije (OIK), Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Organizaciji za crnomorsku ekonomsku suradnju (BSEC) i grupi D-8 (islamske zemlje u razvoju), kao i azijsko-afričkim vezama, međunarodnom ekonomskom politikom i grupom G-20. Prema autoru, za Tursku jedruga najvažnija međunarodna organizacija Organizacija islamske konferencije i, shodno tome, Turska se mora više angažirati u centrima za istraživanje islamske povijesti, kulture i umjetnosti kako bi ojačala svoj utjecaj u projektiranju područja zajedničke suradnje i, što je još važnije, stvorila mehanizme koji će rješavati krize u islamskim zemljama.

Suprostavljeni interesi sila na području Balkana

Drugo poglavlje „Strateška transformacija i Balkan” (str. 273–298) govori o tome kako su se Bosna i Hercegovina i Kosovo 1990-ih našli u ratu zbog toga što se nalaze na liniji ukrštavanja oblasti geopolitičkog vakuuma i prostora geopolitičkog sučeljavanja. Davutoğlu ističe da geopolitika Balkanskog poluotoka počiva na dvije temeljne osi, osi Drava – Sava sa središtem u Bosni i Hercegovini i moravsko-vardarskoj osi s centrom na Kosovu. Davutoğlu govori i o Balkanu nakon završetka hladnog rata, te djelovanju sistemskih sila (SAD-a, Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Francuske) i njihovim interesima za balkanski strateški čvor. Do rata na području bivše Jugoslavije i raspada Jugoslavije došlo je zbog sistemskih suprotnosti koje je autor podijelio u tri grupe: a) suprotstavljeni interesi na globalnom stupnju između SAD-a i Njemačke, b) suprotnosti na kontinentalnom stupnju između Engleske – Francuske, Njemačke i Rusije, i c) nesuglasnosti koje su na stupnju međunarodnog prava i organizacija proizvele ove suprotnosti u odnosima moći. Govori se i o problemu Bosne i Hercegovine, Daytonskom sporazumu. Autor tvrdi da upravo s geopolitičkog i geokulturnog gledišta ključ rješenja problema na Balkanu leži u budućnosti Bošnjaka i Albanaca, tradicionalnih saveznika Turske. Davutoğlu smatra da Turska ima dva instrumenta za regionalnu politiku prema Balkanu, prvi instrument je NATO, a alternativni je OIK.

U trećem poglavlju „Bliski istok: ključ globalnih ekonomsko-političkih i strateških ravnoteža” (str. 299–408) govori se o Bliskom istoku, sintagmi koja je, prema autoru, više geokulturna nego „objektivna geografska definicija”. Davutoğlu piše o geografskim i povijesnim odlikama Bliskog i ističe kako je povlačenje Osmanskog Carstva s Bliskog istoka dovelo do rascjepkanosti i različitosti u ovoj oblasti, naročito širenjem europskog kolonijalizma i stvaranjem izraelske države nakon Drugog svjetskog rata. Davutoğlu tumači i odnos globalnih sila, odnos SAD-a, europskih i azijskih sila prema Bliskom istoku, i smatra da Turska, kao nasljednica Osmanskog Carstva koje je u pet stoljeća postojanja smanjilo politički rizik na minimum i sačuvalo bogatu geokulturnu kartu oblasti, ima sposobnosti da naslijeđe Bliskog istoka iskoristi kao strateški oslonac i dugoročno osigura pravičan i trajan poredak u toj oblasti.

SAD kontrolira strateški ritam u Euroaziji, dok ruska politika nastoji postići sklad „između klasičnih imperijalnih sredstava Rusije i nove konfiguracije ravnoteža snaga u Euroaziji”

U četvrtom poglavlju „Politika srednje Azije u jednadžbi moći Euroazije” (str. 409–446) Davutoğlu tumači da, s geografskog gledišta, srednja Azija formira središnju os kopnene mase Euroazije i najudaljenija je od mora. Na tom prostoru nalaze se različiti bazeni lokalnih civilizacija i rivalstava od kojih su najpoznatija osmansko – iranska i iransko – uzbečka. Prostor srednje Azije oblikovao je SSSR za vrijeme i nakon hladnog rata. Kad je riječ o utjecaju globalnih sila na srednju Aziju, neosporno je da SAD kontrolira strateški ritam u Euroaziji, dok ruska politika nastoji postići sklad „između klasičnih imperijalnih sredstava Rusije i nove konfiguracije ravnoteža snaga u Euroaziji”. Upravo zbog formiranja sfera utjecaja, prije svega na Kavkazu i u srednjoj Aziji, Rusija nastoji zadobiti legitimnost i poštovanje na međunarodnom nivou. Autor ističe da se politici proširenja NATO-a prema srednjoj Aziji protive Rusija, Kina, Iran i Indija, zemlje koje okružuju srednju Aziju i sve više unapređuju svoje odnose. Kad govori o Turskoj strategiji prema srednjoj Aziji, Davutoğlu tvrdi da „Turska ako želi biti dugoročno utjecajna, mora pratiti ritam četvorke, Rusije, Kine, Japana i Indije. Da bi to mogla, zadaća Turske je širiti diplomaciju i polje manevarskog kretanja.”

Davatoglu: EU je pokušaj oživljavanja Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda ekonomskim i političkim, a ne vojnim sredstvima

U petom poglavlju „Europska unija: analiza višedimenzionalnog i višeslojnog odnosa” (str. 447–488) autor govori o odnosima Turske i Europske unije kroz ravan diplomatsko-političkih odnosa, ekonomsko-društvene alijanse, ravan strateške analize i civilizacijsko-kulturne transformacije. Turska je podnijela kandidaturu za članstvo 1. studenog 1964., a Davutoğlu objašnjava na koje sve prepreke Turska nailazi na putu za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Između ostalog, propituje povijesne odnose s nekim članicama Europske unije, npr. Njemačkom, Francuskom i Grčkom. Autor ističe da su pitanje Cipra, ljudskih prava, Egejskog otočja i ekonomski parametri „izgovori za politiku držanja Turske u neizvjesnosti”. Nadalje, tvrdi da EU nije ništa drugo nego pokušaj oživljavanja Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda ekonomskim i političkim, a ne vojnim sredstvima. Između ostalog, zaključuje da „ne postoji samo jedan Zapad, tako neće zauvijek postojati ni jedna Europa”.

Davatoglu: „Osmansko Carstvo kao žrtva zapadnih kolonijalnih sila i njihovih apetita”

Na kraju knjige su indeks pojmova (str. 500–525) i bilješka o piscu (str. 525.).

Knjiga Ahmeta Davutoğlua je većim dijelom strateško predviđanje ili vizija Turske u budućnosti, kojoj je krajnji cilj imati šire sfere utjecaja od onih koje je imalo Osmansko Carstvo u svom zenitu. Posebno se to odnosi na jugoistočnu i srednju Europu (Beč i jug Slovačke) gdje u stvarnosti sežu turski interesi. Takvo što je moguće provesti pomoću dva instrumenta. Prvi je sudjelovanje Turske u misijama NATO-a u kriznim žarištima u jugoistočnoj Europi, a drugi instrument je Organizacija islamske konferencije (OIK) gdje je Turskoj, kako kaže autor, „cilj nametnuti balkanske probleme kao probleme cijelog islamskog svijeta”. U pozadini ovoga je mnogo sofisticiraniji plan koji za cilj ima izdići Republiku Tursku kao vodeću silu islamskog svijeta. Glavni problem u širenju utjecaja na jugoistočnu Europu autor vidi u njemačkim strateškim interesima i otporu Srbije i Grčke. Autor kroz knjigu provlači tezu da je osmansko carstvo bilo multikulturalno, multietnično i multikonfesionalno. Između ostalog, nastoji prikazati „Osmansko Carstvo kao žrtvu zapadnih kolonijalnih sila i njihovih apetita”. Autor ni jednom riječju u knjizi ne naziva Osmansko Carstvo onim što je ono uistinu bilo, imperij. Takav ideološki nametnut obrazac prevladava u knjizi, a također čini projekt strateške dubine Republike Turske. Ova knjiga je nezaobilazna za sve koji se bave proučavanjem strategije država jugoistočne Europe i, svakako, moderne Republike Turske.

Hrvoje Mandić, Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju.

Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved